Zadnji komentari

Smije li Zlatko Dalić postati predsjednikom Republike Hrvatske?

Pin It

Opjevana je treća hrvatska medalja u šestom nastupu na svjetskom prvenstvu otkako je samostalne države. Kao u koronskom vremenu koje još traje, stavljane su i skidane medijske maske tijekom trajanja katarskoga mundijala, sociolozi bi mogli napisati esej kako je kritiziran početni bod 23. studenoga protiv Maroka, a onda narastao do utakmice za brončanu medalju s istim protivnikom 17. prosinca.

Ono što je bilo primjetno, a nije od jučer – na udaru neljubitelja hrvatske nogometne reprezentacije (eufemizam) bio je izbornik Zlatko Dalić. Baš kako je livanjski strateg s varaždinsko-zagrebačkom adresom imao u mislima cjelokupnost napornoga turnira, tako su i dežurni kritičari, u strahu od Marka Perkovića Thompsona u slavljeničkom autobusu, unaprijed silnim napisima osporavali dosege, podcjenjujući taktiku, kao da igramo lokalno, da ne napišem regionalno natjecanje. Valjda bi mu u ovom drugom slučaju bili blagonakloni. Svejedno, mora im se priznati proročki dar, optimizam kao i kod potpisnika ovih redaka, da će se u domovinu Vatreni (posveta pokojnomu autoru tog naziva Josipu Prudeusu) vratiti s odličjem oko vrata i pozdraviti hrvatske branitelje, pozvati na zajedništvo i poželjeti da Lijepa Naša bude češće ujedinjena kao tih mjesec dana i na samom dočeku brončanih odličnika u Zagrebu, Splitu i drugim hrvatskim gradovima.

Poželio sam, barem iz znatiželje, da se izbornik Dalić kandidira za predsjednika RH, samo da nastupi paljba iz svih medijskih oružja, ono o čemu piše veliki Hrvoje Hitrec, naime kako je zapravo sve teže biti hrvatska manjina u Hrvatskoj. Lako za velike svjetske reprezentacije, u koje odavno spada i Hrvatska, ali kako u Hrvatskoj uspjeti postati trećom stranom uz dvije partije? To u tri desetljeća još nije sasvim razvidno. Skrovit kakav jest, izbornik Dalić nije zaboravio teško bolesnoga Miroslava Ćiru Blaževića, kovača francuske bronce i svojega trenerskoga učitelja u Varaždinu. Već u onim ranim trenerskim danima, početkom ovoga stoljeća, Zlatko Dalić imao je puno povjerenje travničkoga kameleona, trenera svih trenera kako je ostalo u kolektivnoj svijesti, puštajući mu da samostalno vodi treninge nekadašnjega Varteksa. Mislim, Ćiro Daliću. Vjerojatno je najveći krimen sadašnjega i najuspješnijega hrvatskoga izbornika (svjetsko srebro i bronca za one zaboravne) što predobro pamti korijene, utkane Katinim majčinim mlijekom i konzervativnošću oca Ivana, što je znao i nakon izborenoga plasmana u Rusiji (preko Ukrajine i Grčke) otići u Vukovar i zahvaliti živim i poginulim hrvatskim braniteljima na obranjenoj Domovini. To se u onoj prevladavajućoj hrvatskoj medijskoj struji – jednostavno ne oprašta. Izjave sa spominjanjem domoljublja, vjere i poniznosti izazivaju podsmijeh kod onih kojima je važnije pratiti zbivanja u srpskoj nogometnoj reprezentaciji, kao da smo (opet) jedna država, ne prihvaćajući činjenicu da su oni obični šutljivi susjedi, puni nepodijeljenih informacija o nestalim i ubijenim hrvatskim braniteljima. Kao da je Kovačevićev „Balkanski špijun“ trajno na repertoaru pa se potrebno nekomu novodobnomu Đuri ispričati za to što nas tuče. I što ima većinsko vlasništvo u „hrvatskim“ medijima. Prije i poslije konverzije. Izdržao je izbornik Dalić još jednu kanonadu, nesmirenu i nakon izborenoga prvoga mjesta i polufinala Lige nacija, naučivši na vlastitim pogrješkama iz osmine finala Europskoga prvenstva 2021. godine protiv Španjolske, kada su nas Kramarićeva nepreciznost i pad koncentracije u produžetcima odvojili od možebitnoga europskoga uspjeha. Shvatio je brončani izbornik zlatnoga imena da s emocijama prema miljenicima iz Rusije ne će daleko dogurati u Kataru, spustio je loptu na zemlju i krenuo graditi noviju reprezentaciju oko starih kongresmena, u narodu nazivanih senatorima. Sve se na čudesan način vratilo u azijskoj pustinji, bogatoj zemlji za materijalno bogate šeike, vratilo i ono što pripada preddalićevskoj eri, suze zbog gola Semiha Sentürka u Beču i izgubljenih penala, suze zbog Rakitićeva promašaja i poraza od Španjolske 2012. te napose ispadanja od Portugala 2016. u produžetcima u Francuskoj. Ako se gdje skupljala neznana količina pehova (i nespretnosti) koja se trebala vratiti, dogodilo se to na jedinstvenom jesenskom svjetskom prvenstvu, s minusom u hrvatskom i europskom zraku a plusom na terenima i semaforima modernih katarskih stadiona, napravljenih najtežom životnom žrtvom nepalskih i ostalih radnika.

Utakmicu po utakmicu, očekivano se blaga nezainteresiranost (pa i vrijeđanje nakon spomenutih otvarajućih 0:0 s Marokom) pretvorila u kolektivnu euforiju, osobito nakon što se preživjelo Romela Lukakua i Belgijce, a zatim i u šogunskom trileru svladalo Japance na jedanaesterce, utakmicom koja bi izmorila i najveće svjetske maratonce. Tada je postalo jasno da u jednoj utakmici Hrvatska može sve, pa i protiv glavnoga favorita za naslov. Ne čudi što je vodeći kolumnist opleo po Bruni Petkoviću, ono kada se pogodak u četvrtfinalu svjetskoga prvenstva prikazuje kao seljački, a Veležov iz osamdesetih kao najveći uspjeh svjetskoga športa „uopšte“, kako je za trijumf Crvene zvezde 1991. godine govorio srpski komentator Milojko Pantić. Novinarski i književni talent uspije ono najveće minimalizirati, a sporedno uzdignuti u nebesa. Ali što učiniti kada je Mislav Oršić odveo Hrvatsku u polufinale, točnije, brazilski veznjak Marquinhos je pogodivši vratnicu rastužio Jugoslavene kao Faruk Hadžibegić u četvrtfinalu 1990. godine, i donio spoznaju da nas čeka još jedno polufinale. Dapače, da smo uz Francusku jedini koji smo na dva svjetska prvenstva uzastopno odigrali najveći mogući broj utakmica – četrnaest. Treba li uopće tom podatku što dodati, barem onima koji pamte desetak i više svjetskih prvenstava, sastavljanje reprezentacije bivše države po republičkom i sponzorskom ključu prema kojemu su najviše ispaštali hrvatski klubovi. Osobito ako su im se kapetani tukli s milicijom.

Trebat će vremena dok se slegnu dojmovi i dok se pojmi kako današnji klinci već pamte dvije svjetske nogometne medalje, ono što je do Francuske 1998. i Ćirinih brončanih malo koji Hrvat mogao samo sanjati. Dovoljno mudar da se ne uplaši talentiranih nasljednika, Blažević ima nemjerljivu zaslugu za prepoznavanje Dalićeva trenerskoga štiha, obojenoga već izrečenim uvjerenjima koja mrziteljima svega hrvatskoga izlaze na uši – da je dragi Bog nagradio Hrvatsku za sve što je prošla na prethodnim prvenstvima. I što uopće prolazi. Pesimisti prema staroj sluganskoj navadi nisu vjerovali da ova momčad može do medalje. Najednom su svi pratili nogomet, secirali izbornikove poteze, slagali idealnu momčad, nuspojava masovnoga praćenja najvećega svjetskoga događaja. Možemo mi uvijek raspredati o taktičkim postavkama, brojiti minute Oršiću, Majeru i ostalim „kockastim“ momcima s klupe, mozgati zašto uz „osvetnika“ Gvardiola nije stalno igrao Josip Šutalo kao neizbježan stoperski tandem budućnosti, je li bilo moguće kasnijega svjetskoga prvaka Argentinu stisnuti kako su to učinile Nizozemska i Francuska čak i nakon 2:0, ali novu medalju ništa ne će uspjeti potamniti. Ni podcjenjivanje engleskih tabloida o trećem mjestu, koje naši „studenti“ tako rado odmah prenesu, samo da zasmrde virtualni prostor, da pokažu – jači smo, vladamo. Nešto je duboko pogrješno u ovoj vidljivoj državi, što mnogo pametniji ne uspijevaju definirati, taj vlastiti strah od vlastitih pjesama, strepnja hoće li se na dočeku ipak zapjevati „Lijepa li si“ i hoće li dečki iz Klape Hrvatske ratne mornarice „Sveti Juraj“ dobiti pljusku u mjerodavnom ministarstvu, ili Mateo Kovačić zbog reprize „Pukni, puško“. Jedva se dočekalo izvidjeti gdje i kako se puštaju „Čavoglave“ i zašto igrači – Lovren i Brozović – pjevaju baš cijelu pjesmu. Mogu li i oni preskočiti stih koji je 1991. bodrio hrvatske branitelje, ma gdje bili i ma kojoj vojsci njihovi djedovi pripadali u Drugom svjetskom ratu?

Kako god, s brončanom medaljom pale su maske, a sljedećega dana Stožer civilne zaštite nastavio je s redovitim izvještavanjem o broju zaraženih i umrlih od korone. Srećom pa katarsko prvenstvo nije bilo u ožujku 2020. godine, da policijske „marice“ rastjeravaju navijače sa Zrinjevca zbog epidemioloških mjera, koje su nekim čudom ublažene iako bolest nije nestala. „Sretan Božić i nova bronca“, odmah je počelo kružiti društvenim mrežama, u nadi da nikada više ponoćka ne će biti najkasnije u 21 sat. Bojim se da to ni predsjednikovanje Zlatka Dalića ne bi uspjelo onomad promijeniti. Hoće li moći u budućnosti? Sumnjam da bi mu bilo dopušteno. Dovoljno je i što se dogovorio s kapetanom Lukom Modrićem da povede suigrače u pohod na zlato u Ligi nacija i novi kvalifikacijski ciklus za Europsko prvenstvo u Njemačkoj 2024. godine. Već je i to više od mnogih predsjedničkih ovlasti. I zalog za hrvatsko zajedništvo, tako trnovito u petama onih koji ga nikada nisu ni željeli, kojima je nepodnošljivo.

Svi ovi redci bili bi napisani i da se Hrvatska kući vratila s četvrtim mjestom, popularno zvanim nepopularnom drvenom medaljom. Ali nije. Brončani su.

Tomislav Šovagović/hkv.hr