Hrvatska i opasne nogometne „igre“
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 20 Rujan 2023 15:58
Nesumnjivo, u proteklim desetljećima od stjecanja nezavisnosti, nogometni uspjesi Hrvatske i klubova, posebno Dinama, u međunarodnim natjecanjima jedan su od najvažnijih znakova po kojima se širom globusa raspoznaje Hrvatska.
Objektivno promatrano, velike pobjede reprezentacije Hrvatske, ne samo na završnicama velikih natjecanja (svjetska, europska prvenstva), nego i u grupnim fazama kvalifikacija nad etabliranim i moćnim reprezentacijama drugih država, uistinu su dosezi koji izazivaju čuđenje nogometne struke. trg Vatreni foto5Naravno, zbog nogometne infrastrukture u Hrvatskoj, malobrojnosti aktivnih nogometaša u usporedbi s mnogo većim zemljama, ali i zbog inovativnosti nekih proslavljenih nogometnih trenera. Nedavno je i Arsen Wenger izjavio kako su se bavili „fenomenom uspjeha Hrvatske“, zbog želje da proniknu u tajnu uspjeha male zemlje „ugurane“ među nogometne velikane. Nogomet je u cijelom svijetu postao najpopularniji šport, oko njega se „vrti“ golem novac, kroz medije i marketing, pomalo se gubi fokus na igru, a važnijim postaju „financijske vrijednosti“ pojedinih nogometaša i klubova. I naravno, distribucija enormne zarade poglavito kroz prodaje „TV prava“. Navijači su kroz mogućnosti suvremene tehnologije „sudionici“ utakmica, ma gdje se na kugli zemaljskoj one odvijale. Stoga i ne čudi da su mnogi prepoznali snagu „prisutnosti“ na utakmicama i zbivanja, ne samo na terenu, već i u publici, odnosno među navijačima i „navijačima“ u prostorima oko stadiona ili na putu do mjesta utakmice. Medijski senzacionalistički pristup izvještavanju o zbivanjima na utakmici i oko nje uzročnik je i da su „mnogi nedobronamjerni“ prepoznali u nogometu priliku za ostvarenje nekih ciljeva, daleko iznad nogometa i same utakmice. Još prije par desetaka godina, glavni je problem nogometa bio huliganizam, posebno u Velikoj Britaniji, koji je Margaret Thatcher riješila drastičnim „pravnim lijekom“. Ali, vremena se mijenjaju, briga za sigurnost i komoditet posjetitelja postaje primarni zadatak, jer samo posjet utakmicama, spektakl na terenu i oko njega, „prodaje“ nogometnu igru i brojnima u lancu „nogometne industrije“ priskrbljuje novac! Nogomet je odavno prepoznala i politika, ali i brojne „grupe zainteresiranih“ političkih grupa i grupica iz svih kutaka globusa. Stadioni su postali i idealna mjesta za propagiranje nekih političkih ideja, ciljeva ili puke samopromocije neke grupe i njezina političkog cilja. Mediji, spektakl na terenu, publika, stvaraju „pozornicu“ za izvođenje „male političke diverzije“, koja će promovirati taj cilj „besplatno“. Stoga smo se nagledali proteklih godina i transparenata, zastava, dronova, skandiranja, tučnjava i drugih zbivanja čiji cilj nije bio ni navijanje, ni podrška igračima ili momčadi na terenu, već prije svega upoznavanje publike i TV gledatelja s nekim „političkim ciljem“.
Posljednja zbivanja s reprezentacijom Hrvatske, koje sada prijete potpunim isključenjem publike na utakmicama reprezentacije, uz vrlo visoke financijske kazne, ali i tučnjava „navijača“ Dinama u Ateni polako i sigurno nanose golemu štetu na samo HNS-u/Dinamu već i državi Hrvatskoj. Posljednji događaji sa 2-minutnim isticanjem „ustaške zastave“ na stadionu u Rijeci, nekom tučnjavom navijača na tribinama u Armeniji koje HNS nije ni mogao kontrolirati jer nije ni organizirao njihovo nazočenje u gledalištu, i naknadne službene policijske istrage pokazuju kako je „nešto sumnjivo“. UEFATrojica mladića iz Međimurja pronađena su, zna se da su dobili karte za utakmicu i zastavu, ali još ne žele reći TKO im je osigurao provod! Dečki su po nacionalnosti Hrvati, do sada nikada nisu bili ni na jednoj nogometnoj utakmici reprezentacije (posljednjih 13 godina), Dinama ili Hajduka, najmlađi je rođen 2000. god. Za ogled na Rujevici također nisu imali ulaznice na svoje ime, prema onome što znamo neslužbeno iz policijske istrage kazali su kako su ih dobili, ali nisu htjeli otkriti od koga. Branili su se izjavom kako nisu znali da je to zabranjena zastava. Protiv njih je podnesena prekršajna prijava, nakon čega su pušteni kući, a HNS će vjerojatno zatražiti da snose štetu, tj. da nadoknade novčane iznose koje će HNS „uplatiti“ UEFA-i. Delegat UEFA-e je u Rijeci u izvještaju napisao kako mu je predstavnik FARE-a poslao SMS poruku o ustaškoj zastavi, dodajući kako ju on nije vidio, ali FARE će dati dodatan izvještaj. Iz HNS-a kažu da im je Zoran Stevanović, kao glavni čovjek hrvatskog ogranka FARE-a, rekao „da jamči“ kako nitko iz hrvatskog FARE-a nije bio na utakmici i napisao prijavu. Dakle, bio je netko drugi tko surađuje s UEFA-om!? Nije se javio HNS-u, nisu ni znali da je na stadionu. U pravnom smislu prilično je dvojbeno hoće li se HNS uspjeti naplatiti od privedenih i puštenih mladića, no svakako je ova namjera pozitivna novina u pristupu HNS-a. Ipak, iz priopćenja, jasno je da su pravi organizatori „nepoznati i nedohvatljivi“ pravosudnom sustavu RH. Jedino je sigurno kako je pravovremeno zastava fotografirana i proslijeđena FARE organizaciji koja „prijavljuje“ takve incidente UEFA ili FIFA organizacijama. A ove „odrape“ kazne!
Hrvatski športski, nogometni uspjeh postao je očito prevelik, stvorila se sinergija „unutarnjih i vanjskih neprijatelja“ RH, da iskoristim terminologiju iz hladnoratovske ere. Unutarnje političke snage žele naštetiti reprezentaciji Hrvatske i klubovima ponajprije iz ideološkog razloga, jer uspjeh „raspaljuje navijačko domoljublje“, promovira Hrvatsku i zajedništvo kojim se nadvladavaju svi problemi, kao što to svjedoče igrači i trener reprezentacije u nogometnim utakmicama, a to izgleda „nekima“ smeta. Ne mogu se oteti dojmu kako je „orkestracija“ povezivanja Republike Hrvatske s „NDH nasljeđem“ proces koji traje od samog početka osamostaljenja RH. Sjetimo se podmetanja eksploziva pred zgradu Židovske općine, na Mirogoju, za što je dokazan „UDBA-KOS“ rukopis, a na nogometnim terenima imamo i dva primjera, jedan na gostovanju reprezentacije u Livornu 2006. god., kada su „neki gledatelji“ na tribini HRVATSKIH navijača „spontano“ stajali u formi kukastog križa. Dovoljno dugo da ih kamera snimi, no istrage ili nije bilo ili nije „ništa“ otkrila. A zna se kakvu je to sliku o Hrvatskoj odaslalo u svijet. Drugi je primjer iscrtani kukasti križ na Poljudu 2015. god., u eri splitskog ministra unutarnjih poslova Vlade Zorana Milanovića, a dakako da istraga nije otkrila počinitelje. No, „režiser, tko god to bio“, izgleda da je pronašao novu „taktiku“ ove forme hibridnog rata protiv Hrvatske. Ta metoda u praksi znači „cinkanje“ UEFA tijelima nekih zbivanja na tribinama, koje znače kažnjavanje HNS-a, financijski, odsutnost navijača Hrvatske sa stadiona, te ugleda RH. A i zna se kako se bez podrške s tribina lakše gube utakmice.
Kada govorimo o „vanjskim snagama“ kojima uspjeh reprezentacije i klubova Hrvatske smeta, onda se tu ne radi o političkim interesima već isključivo materijalnim! U natjecanjima se dijeli prevelik novac da bi HNS i Hrvatska, sada već kontinuirano, participirali skupljanjem najviših nagrada! A i „malo je tržište, marketinški nezanimljivo velikim korporacijama“!
Da bismo bolje sagledali kako se odvija proces „denunciranja i kažnjavanja“ od strane najviših nogometnih tijela svijeta, nužno je zapitati se što je to FARE, tko je u Hrvatskoj član FARE-a, koje su zadaće ove udruge. Pa pođimo redom.
Za FARE (Football Against Racism in Europe) jako je malo ljudi čulo i shvatilo planove te 1999. kada je UDRUGA osnovana u Beču, na sastanku navijača, udruženja igrača i nogometnih saveza.FARE network Nejasno je iz današnjih opisa organizacije FARE mreže, TKO je to bio i u ime KOGA na tom bečkom skupu! No potpuno je jasno koji je CILJ FARE mreže:
FARE mreža je krovna organizacija koja ujedinjuje pojedince, neformalne grupe i organizacije u borbi protiv nejednakosti u nogometu i korištenju sporta kao sredstva za društvene promjene!
Na razini europskih utakmica (reprezentacije i klubovi) FARE mreža kreirala je procedure i sheme za promatrače kako bi ih educirali u borbi protiv diskriminacije i upoznali s izazovima ekstremizma na nogometnim stadionima. Sustav promatrača (nevidljivih na tribinama) omogućuje bolje razumijevanje veličine problema na stadionima, prikupljanje dokaza, provedbu analiza i upućivanje poziva na odgovornu akciju nadležnih tijela države.
Za bolje razumijevanje FARE organizacije treba imati na umu kontekst nastanka ove mreže, dakle vremenskog okvira promocije NGO koncepta u svijetu, dakle vremena kada počinje bujanje „nevladinih organizacija”. Kako i zašto nevladine organizacije postaju društveni korektiv političkog poretka DEMOKRACIJE, možda bi najbolje odgovorio jedan George Soros (zapravo rođen kao György Schwartz). No tako je kako je i FARE postaje „partner“ FIFA-e i UEFA-e, a „nogometni aktivizam“ izgleda vrlo primamljivo „radno mjesto“. Kao i uvijek kod „naprednih snaga društva“, prilično je teško pohvatati konce „transparentnih“ postupka financiranja, zauzimanja čelnih pozicija, kvalifikacija u ovim NGO organizacijama. Kao što FARE ime kaže, na prijelazu milenija cilj je bila borba protiv rasizma na stadionima, a to je danas evoluiralo u „nevidljivu kontrolu publike“ s ciljem eliminiranja nepoželjnih poruka! Jasno je da nitko normalan ne želi tučnjave, rasna vrijeđanja i druge incidente na stadionima, no ova NGO organizacija danas „arbitrira“ što je prihvatljivo, a što neprihvatljivo ponašanje, u kojoj su zemlji koji politički simboli prihvatljivi, a koji nisu. Ne bi li ipak tu ulogu trebale preuzeti neke druge institucije umjesto jedne NGO netransparentne aktivističke mreže? Do adresa i podataka o FARE-u nije baš jednostavno doći, ali eto, FARE je registriran u Londonu, a i u Amsterdamu, a aktualni članovi razdoblja 2023. – 2026. su sljedeći:
Lou Englefield (UK)
Howard Holmes (UK)
Ayisat Yusuf-Aromire (Finland)
Gian Marco Duina (Italy)
Krzysztof Jarymowicz (Poland)
Marisa Schlenker (Germany)
Pia Mann (Germany)
Reyes Bellver (Spain)
Daliborka Nikolic (Bosnia and Herzegovina)
A što FARE sam o sebi kaže? FARE je krovna organizacija s više od 130 članova iz 40-ak zemalja. Članovi su NGO udruge, ljubitelji nogometa, organizacije etničkih manjina, LGBTQI grupe i drugi! Srž FARE rada jest ukazivanje na diskriminaciju u nogometu, rasizam, šovinizam, seksizam i homofobiju, kao i diskriminaciju invalidnih osoba.Football for equality
Naravno, FARE ne izriče kazne, to je u nadležnosti Vladinih tijela, FARE je samo „treća strana“, izvještajna (nešto kao OBJEKTIVNA, interesno neinvolvirana u nogomet) mreža za UEFA i FIFA tijela! Za FARE promatrače utakmica kreirani su vodiči s detaljnim opisom „NEPOŽELJNIH simbola i uzvika“, za svaku pojedinu državu. Pa tako i za Hrvatsku (v. str. 58. Vodiča).
Organizaciju FARE i FSE-a (Football supporters Europe) u Hrvatskoj zastupa stanovita muška osoba iz Rijeke pod imenom Zoran Stevanović iz tamošnjega tzv. Regionalnoga centra mladih, zastupnik stanovitoga “Hrvatskoga navijačkoga veleposlanstva”, za kojega nitko živ ne zna kako je nastalo, koga predstavlja, čemu služi i što je to uopće. Na sebe je skrenuo pozornost javnosti u Hrvatskoj prvim i brojnim prijavama „FARE promatrača“ UEFA tijelima, pa i kada mu je 2013. na utakmici s Islandom „zasmetao“ izvješeni transparent: „Zapamtite Vukovar!“ Vodio je navijačka veleposlanstva na EURO-u 2008. godine te portal i vodič za navijače EURO 2008. i 2012. godine. Kako sam tvrdi, bio je sudionik europskih navijačkih kongresa u Londonu, Hamburgu, Barceloni i Kopenhagenu, a radom u civilnom sektoru bavi više od petnaestak godina.
U zaključku o radu udruge FARE u Europi i ostatku svijeta, pa i ekspozituri u Hrvatskoj, možemo zaključiti kako je doista čudan put kojim je nastala, etablirala se u nadnacionalnog arbitra „najvažnije sporedne stvari na svijetu“, od FIFA i UEFA priznatog „objektivnog izvjestitelja“ društveno nepoželjnih ekscesnih situacija na stadionima i oko njega, koja je nevjerojatno netransparentna, na prvi pogled aktivizam s plemenitim ciljem, tako moćna aktivistička mreža, neformalno „iznad“ nacionalnih nogometnih struktura, koja suptilno može utjecati i na rezultate nogometnih natjecanja. Onih najvažnijih, gdje se dijele i najveći novac. A Hrvatska je u to društvo probranih reprezentacija „neplanirano upala“ posljednjih godina, HNS je „pun k'o brod“, a nacionalna momčad puna domoljubnih igrača i trenera nekako se izdvaja od aktualnih ideja razvoja društva u „ujedinjenoj Europi“! I tu dolazi do sinergije „nekih snaga naše prošlosti“ i europskog aktivizma FARE-a na „domaćem terenu“ kojim se nastoji zabiti što više autogolova Hrvatskoj. Neovisna Hrvatska, u kojoj nacionalna nogometna momčad cijelu zemlju doslovno „baca u trans“ iskazivanjem domoljublja prevelika je smetnja, uspjesi na terenu trebaju biti zasjenjeni onim „spornim“ oko terena. Hoće li se u Osijeku utakmica igrati bez publike, doznat ćemo uskoro!
