Mađarska više nije „usamljeni otok u plavetnilu europskog (EU) jedinstva“
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 03 Listopad 2023 15:00
Sve veći zamor od ukrajinskog rata uzima danak
Jer Mađarska i Orban više očito ne predstavljaju „usamljeni otok u plavetnilu europskog (EU) jedinstva“.
Pa sve da je Putin nametanjem konzervativnih ideoloških stavova ruskim građanima želio i uvesti pomutnju i razdor unutar Zapada (primarna intencija ipak mu je bila zaštita ruskog nacionalnog tkiva kroz revitalizaciju tradicionalnog svjetonazora i pravoslavlja – kao, uz jezik, ključnih identifikacijskih osobina tog naroda), to nikako ne bi smjelo značiti da bi se građani zapada svojih svjetonazorskih i ideoloških stavova zbog toga sada trebali stidjeti i odricati ih se, isto kao i mediji ili političke stranke koji su ih tradicionalno promovirali
Jučer je britanski ministar vanjskih poslova James Cleverley, govoreći na skupu istraživačkog centra Onward u Manchesteru, između ostalog govorio i o ratu u Ukrajini i istom prigodom priznao kako uvijek ne ide sve glatko i kako postoje i teškoće oko jedinstvenog nastupa Zapada po tom pitanju.
“Što ste geografski bliže sukobu, to je veći teret na vama u smislu izbjeglica i gospodarstva. Razumijem da ovo nije lako.” – kazao je britanski šef diplomacije.
Zapravo je mislio na najnovije trendove diljem Europe, ali, što je posebno zanimljivo, i na istočnom krilu EU-e, gdje su smještene i ponajveće saveznice Ukrajine u borbi protiv ruske invazije (Poljska, Češka, Slovačka, …), koji se odnose na sve prisutniji zamor od ukrajinskog rata koji se sve više negativno odražava i na ekonomsko i socijalno stanje u njihovim društvima, što onda itekako ima utjecaja i na politička kretanja.
Dovoljno se podsjetiti na najnovije neugodnosti u odnosima Varšave i Kijeva vezano uz poljsku blokadu izvoza ukrajinskog žita nakon što Europska komisija s istekom 15. rujna nije željela uvesti zabranu tog uvoza, što je Varšavi obećala učiniti.
Također ne treba umanjivati niti još jedan neugodni trend – rast animoziteta prema ukrajinskim izbjeglicama od strane domicilnog stanovništva. Sama Poljska primila ih je više od milijun. Vrlo slični trendovi također su prisutni i u Njemačkoj.
“Quo vadis”, Slovačka?
Međutim, ono čega su se u Europskoj uniji (i Zapadu općenito) posljednjih tjedana najviše pribojavali, jer se tiče neposredno politike – i to one izvršne, upravo se i dogodilo. Na jučer završenim parlamentarnim izborima u srednjoeuropskoj državi, koja graniči s Ukrajinom – Slovačkoj, pobijedila je stranka bivšeg dvostrukog premijera Roberta Fica. Političara, koji je u vrijeme svojih mandata razvijao dinamične odnose s Moskvom što je često iritiralo Bruxelles. Slovačka, čija predsjednica Zuzana Čaputova (naslovna foto) inače predvodi Atlantsku politiku svoje zemlje – ovime se očito nalazi pred ozbiljnim raskrižjem).
Kako je to jutros sročio američki CNN, prema preliminarnim rezultatima koje je slovački Ured za statistiku objavio u 9 ujutro po lokalnom vremenu, populistička stranka Roberta Fica SMER osvojila je 22,9 posto glasova, dok je do sada vladajuća Progresivna Slovačka (PS), „liberalna i proukrajinska stranka“, osvojila je 17,9 posto.
O tome nešto više kasnije u tekstu, a sada bih se kratko osvrnuo na jedan novi fenomen na europskom političkom prostoru (slično je i u SAD-u).
Umjesto svjetonazorskih podjela, stranke počinju dijeliti na proukrajinske i proruske
Formalno se u javnom političkom i medijskom diskursu sve češće izbjegavaju do sada uobičajene svjetonazorske podjele na tzv. lijeve i tzv. desne političke stranke, dok im se sve više, kako svjedoče i spomenute riječi iz citata CNN-a, žele nametati neke čudne kategorije: „proruske“ i „proukrajinske“ – kao da se čitav društveni život u zapadnim zemljama počeo svoditi na te dvije zemlje koje se sada nalaze u vojnom sukobu.
Taj se rat nedvojbeno tiče i Zapada, i to jako, ali nikako u mjeri da bi se zbog toga sve ostalo trebalo zanemariti: od industrije i poljoprivrede, do kulture i sporta, ali naravno – i ideologija i svjetonazora kao dosadašnjih glavnih razdjelnica u stranačkom političkom djelovanju (iako su one u Europi većinom postale samo formalne, jer je u praksi ljevičarska (neoliberalna) ideologija postala dominantna u svim sferama društvenog života).
To je vrlo neugodno i opasno, jer sužava mogućnost kritičkog izražavanja svojih stavova pa ako takve stranke u stvarnosti i zastupaju antiukrajinske ili proruske stavove. Prije svega po pitanju poteza koje pojedine vlade čine u odnosu na svoju ukrajinsku politiku. (Ako ih zastupaju i kako to čine, građani su ti koji će ih na izborima kazniti ili nagraditi.)
Još je veći paradoks kada se u tom smislu „s vrha“ Europske unije upozorava da su građani izloženi dezinformacijama i ruskoj propagandi, kada se dobro zna da su liberalni mediji izrazito dominantni i na američkom i na europskom tlu u odnosu na konzervativne, koje se, obično, posve pogrešno etiketira kao proruske – najčešće zbog svojih ideoloških i svjetonazorskih stavova koji su „igrom slučaja“ sada dominantni i u ruskom društvu.
Pa sve da je Putin nametanjem takvih, konzervativnih ideoloških stavova ruskim građanima želio uvesti pomutnju i razdor unutar Zapada (intencija mu je, barem primarna, ipak bila zaštita ruskog nacionalnog tkiva kroz revitalizaciju tradicionalnog svjetonazora i pravoslavlja – kao, uz jezik, ključnih identifikacijskih osobina tog naroda), to nikako ne bi smjelo značiti da bi se građani zapada svojih svjetonazorskih i ideoloških stavova zbog toga sada trebali stidjeti, odricati ih se, isto kao i mediji ili političke stranke koji su ih tradicionalno promovirali.
Uostalom, sve je postaje toliko licemjerno i s pozicije činjenice da je brojnost, pristup i utjecaj liberalnih medija u javnosti nemjerljivo veći nego onih drugih – konzervativnih, tradicionalnih. Pa ako porast interesa za one „alternativne“ sada raste i pored takvog nesrzmjera, uzroke bi se moralo tražiti u nečem drugom a ne njihovom rusofilstvu. Ali to je jedna posve druga i puno kompleksnija tema o kojoj ovdje ipak nije primarno riječ.
Pobijedio usprkos prognozama
Dakle, na slovačkim izborima pobijedila je stranka bivšeg premijera i bivšeg komunista Robreta Fica SMER (Socijaldemokratski smjer), dobivši oko 23 posto glasova i najveći broj – 42 zastupnika u državnom parlamentu .
Iako su ankete prilikom istraživanja javnog mišljenja, istina najavljivale tijesnu borbu do kraja,, na kraju je razmak između pobjednika i drugoplasiranog, do sada vladajućeg PS-a, ispao prilično velik – čak 5 posto.
Za one koji ne znaju, a takvih je sigurno dosta, Slovačka je još od raspada istočnog bloka na čelu sa SSSR-om bila zemlja koja je tradicionalno zadržala najbolje odnose s Rusijom od svih članica bivšeg Varšavskog ugovora, a odnos prema Rusima bio je većinom vrlo pozitivan. I danas se u Slovačkoj, tako, može nesmetano služiti ruskim jezikom dok u pojedinim Rusiji susjednim zemljama, prije svega onim baltičkim – to postaje i zakonom zabranjeno.
Ono čega se Zapad sada pribojava je da bi nova slovačka vlada (ako bude formirana!) mogla promijeniti dosadašnjui politiku zemlje prema Ukrajini. Bratislava je, podsjetimo, počela među prvima Kijev opskrbljivati velikim količinama oružja, uključujući i ispravnim zrakoplovima MiG-29 koje je u potpunosti isporučila, ostavivši svoje nebo bez zaštite i stavivši ga, zbog toga, pod nadzor susjednoj Poljskoj i Češkoj. Ne treba posebno naglašavati da se preko Slovačke odvija i golemi tranzit oružja i svake druge pomoći Ukrajini. Također, ova je zemlja pružila utočište za čak 300 000 ukrajinskih izbjeglica što je vrlo velik broj s obzirom da Slovačka ima relativno malih oko 5,5 milijuna stanovnika.
Mađarske čestitke
Međutim, Robert Fico je personificirao zahtjev za promjenom smjera takve politike, ali ne dovodeći pritom u pitanje članstvo Slovačke u EU-i i NATO savezu ili željom da Krim i Donbas prizna ruskim državnim teritorijima. Međutim, njegovo ranije protivljenje proturuskim sankcijama svrstalo ga je u očima mnogih analitičara i medija među „agente Kremlja“, a predviđali su mu, u slučaju pobjede, i savez s mađarskim premijerom Viktorom Orbanom koji također vodi vlastitu ukrajinsku i rusku politiku u odnosnu na Atlantske integracije kojih je mađarska član.
Zato i ne čudi da je Budimpešta spremo čestitala Ficu i njegovoj stranci na pobjedi, što je najbolje formulirao mađarski šef diplomacije Peter Szijarto, kazavši kako ova pobjeda dobra i za Mađarsku i za njene interese i da može dati novi zamah unapređenju odnosa dviju zemalja.
“Posljednjih godina, sva dostignuća koja su pomogla u razvoju odnosa Slovačke i Mađarske, kao što su izgradnja mostova ili otvaranje novih graničnih prijelaza, rezultat su dogovora s bivšom vladom Roberta Fica. Rober Fico također misli isto o ratu, migracijama i rodovima (rodnim ideologijama) kao i mi. Njegova pobjeda nudi ozbiljnu šansu za jačanje Višegradske skupine. Čestitam i sretno”, kazao je Szijjarto.
Istodobno, češki predsjednik Petr Pavel jučer je izjavio kako se volja slovačkih građana mora poštivati i da je u interesu Praga da sa susjednim zemljama održava dugoročne „nestandardne odnose“ (iznad onih uobičajenih), usprkos što je ranije govorio kako bi pobjeda Fica mogla dovesti do sloma češko-slovačkih odnosa.
Oglasila se i EU
Izbore u Slovačkoj prokomentirala je i zamjenica predsjednika EK za europske vrijednosti i transparentnost Vera Jurova. Očekivano, njena je izjava posve drukčijeg tona od Szijartove. Kazala je kako su izbore pratile neviđene dezinformacije.
“EK s poštovanjem prihvaća rezultate parlamentarnih izbora u Slovačkoj, ali treba napomenuti da se, primjerice, stranka Progresivna Slovačka (PS), koja je ostvarila drugo mjesto, suočila s neviđenom odmazdom kroz dezinformacije. To je očito iz svih dokumenata koji su mi prošli tjedan dostavljeni o stanju kampanja dezinformiranja (u Europskoj uniji).” — kazala je novinarima zamjenik šefa EK.
Istodobno je čestitala pobjedničkoj stranci Smer kao i drugoplasiranoj stranci PS.
Kako god bilo Ficu neće biti lako formirati vladu s obzirom da nema većinu. Presudnu ulogu vjerojatno će imati trećeplasirana, također lijeva ali proeuropska stranka “Glas” bivšeg premijera Petera Pellegrinija koja je osvojila 14,7 posto glasova i 27 zastupničkih mjesta.
Stranku karakterizira proatlantska politika, ali bez grubih napada na Rusiju i bezgraničnog naoružavanja Ukrajine.
Svojih 10 zastupnika u parlamentu imat će i Slovačka nacionalna stranka (5,62% glasova) koju vodi bivši predsjednik parlamenta Andrej Danko – izrazito rusofilskih stavova, a slično je prošla i krajnje antiruska stranka Slobode i pravde.
Drugim riječima, na teoretskoj razini Ficu bi za sastavljanje vlade bila dostatna koalicija s Glasom i narodnjacima, ali mu je problem što se ove dvije posljednje međusobno ne podnose.
Zato je politički izgled buduće vladajuće strukture u Bratislavi još uvijek krajnje neizvjestan.
Zaključak
Kako god bilo, trendovi u Slovačkoj su jasni (o nekima sam govorio u prvom dijelu teksta) i oni nisu samo specifikum te zemlje.
Sve veći zamor ukrajinskim ratom i želja za određenim promjenama postaje sve izraženija i o tome će Bruxelles morati početi voditi računa, više nego o opstrukciji onih političkih opcija ili pojedinaca koji se za te promjene zalažu. Sve bremenitija problemima, Europska unija morat će se sve više hvatati u koštac sa stvarnim životnim problemima svojih građana (padom standarda, migrantskom krizom), a ideologije i geopolitičke borbe stavljati u drugi plan.
Jer pritisci, odakle god i s kojim god razlogom dolazili, samo povećavaju otpor i prije ili kasnije postaju kontraproduktivni željenim ciljevima onih koji ih i pokreću i vrše.
Jer Mađarska i Orban više očito ne predstavljaju „usamljeni otok u plavetnilu europskog (EU) jedinstva“.
