Novi trik Milorada Pupovca: Trebaju li Hrvatskoj doista partizanski spomenici?
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 10 Listopad 2023 17:03
Dok su mediji prošlog tjedna žrtvoslovno lamentirali o devastiranim spomenicima herojima “Narodnooslobodilačke borbe”, nekako je ispod radara prošla vijest o 153 ekshumirana tijela ubijenih žrtava partizanskih zločinaca u Gospiću.
U sve gušćim intervalima, u posljednjih petnaestak godina u medijima iskrsavaju lamentacije o devastiranim spomenicima herojima Narodnooslobodilačke borbe. Evidencija o broju partizanskih spomenika koji su na području bivše Jugoslavije srušeni za vrijeme Domovinskoga rata i nakon njega fluidna je i otvorena kreativnim interpretacijama (slično kao i pobrojavanje žrtava Drugoga svjetskog rata) pa se podatak o tri tisuće uništenih spomenika NOB-u mora uzeti s ponešto rezerve. Ipak, priča je zanimljiva i može poslužiti u političke svrhe, što je čini trajno aktualnom.
Ovoga puta, žrtvoslovnu je raspravu aktualizirao Milorad Pupovac, čije je Srpsko narodno vijeće okupilo niz umjetnika i stručnjaka u projektu simboličkog oživljavanja srušenog Spomenika pobjedi revolucije naroda Slavonije. Rad je to kipara Vojina Bakića, autora mnogih partizanskih spomen-obilježja, i to njegov najmonumentalniji, postavljen u Kamenskoj kod Požege.
Kad je koncem šezdesetih svečano otkrivena u nazočnosti Josipa Broza Tita, bila je to najveća apstraktna skulptura na svijetu, teška 200 tona, visoka 30 metara i s gotovo 15-metarskim rasponom dvaju vrhova krila.
Otporna na vjetar
Impozantno avangardno zdanje od nehrđajućeg čelika nastajalo je od 1957. do 1968., a krasilo je brdo Blažuj iznad Kamenske. Spomenik koji slavi uspjehe partizanskih odreda u Slavoniji navodno je nakon višednevnog miniranja srušila 123. brigada Hrvatske vojske, iako taj podatak nije službeno potvrđen.
Znakovito naslovljen frazom “Tišina koja je srušila spomenik”, projekt koji je inicirao Milorad Pupovac okupio je, dakle, umjetnike i stručnjake voljne barem simbolički revitalizirati Spomenik pobjedi revolucije naroda Slavonije, jedan od najpoznatijih danas uništenih spomenika NOB-u s područja Hrvatske. Projektirao ga je hrvatski majstor skulpture srpskog podrijetla Vojin Bakić na temelju javnog natječaja na kojem su se okušali i likovni velikani Dušan Džamonja i Stevan Luketić, a u žiriju je sjedio i ugledni slikar Josip Vaništa.
Spomenik ustanku naroda Banije i Korduna na Petrovoj Gori/ Foto: Srdjan Vrancic/CROPIX
Bakićev pobjednički koncept u procesu izrade prošao je rigorozno testiranje otpornosti materijala pod nadzorom balističkih stručnjaka iz valjevske tvornice streljiva Krušik. Otpornost konstrukcije na udare najjačeg vjetra ispitivana je u zračnim tunelima Vazduhoplovno-tehničkog instituta Žarkovo iz Beograda, a potom je na temelju tih mjerenja Brodarski institut u Zagrebu izradio projekte konstrukcije za gradnju spomenika. Ovo su za Pupovčev projekt ključni podaci.
Naime, njegov je tim, uzimajući u obzir rezultate svih provedenih testiranja, s velikom preciznošću došao do zaključka da spomenik nikako nije mogao pasti zbog udara vjetra, kako se nakon rušenja spomenika pisalo u nekim lokalnim medijima, nego je pao nakon pet dana miniranja i čak devet pokušaja obaranja. Zaključak je da je Bakićev spomenik žrtva sadističkog, namjernog kulturocida.
Umjetnički voditelji projekta “Tišina koja je srušila spomenik” – Sandro Đukić, Davorka Perić i Lana Lovrenčić – potrudili su se da od Državnog hidrometeorološkog zavoda crno na bijelo dobiju arhivsku potvrdu da je u vrijeme rušenja spomenika u veljači 1992. snaga vjetra bila takva da se prema nomenklaturi Beaufortove ljestvice naziva – tišina. Taj je podatak nadahnuo ime projekta koji je prošlog tjedna predstavljen javnosti u centru Zagreba.
Megalomanski kič
“Tišina koja je srušila spomenik” umjetnički je, povjesničarski, ali i politički i aktivistički projekt koji se bavi nasljeđem Bakićeva srušenog diva, a konkretni mu je produkt precizno 3D mapiranje nekadašnjeg spomenika koji će tehnologijom proširene stvarnosti kao digitalna iluzija ponovno krasiti vrh Blažuja. U radnoj akciji raskrčena je šikara koja je progutala postolje nekadašnjeg spomenika, a autori su organizirali i stručno vodstvo lokacijom koja uključuje i devastirani mozaik “Šušnjarska bitka” Ede Murtića.
Opus Vojina Bakića dobro je polazište za promicanje teze o “sustavnom brisanju naše antifašističke, ali i kulturne povijesti”, koju pronose lijevi mediji.
Dobar dio spomenika i drugih obilježja NOB-a na području Hrvatske nije, naime, bio od osobite umjetničke i kulturne vrijednosti; u mnogim se slučajevima radilo tek o jednostavnim pločama s uklesanom petokrakom, koje su ipak pridodane u statistiku kulturocida iako se ne mogu smatrati primjerima bitne reljefne plastike niti predstavljaju kulturno dobro.
Osim toga, povjesničari umjetnosti reći će da je golem dio likovne ostavštine komunističkog režima bio, jednostavno, bez umjetničke vrijednosti – megalomanski kič upogonjen u svrhu partijske propagande (koja sadrži i element revizionizma i relativizacije prošlosti). No djela Vojina Bakića bila su nedvojbeno umjetnički vrijedna i zato je primjer devastacije njegovih javnih spomenika drugačiji od drugih te može poslužiti i za postizanje nekih političkih ciljeva…
Večernji list je tako zdušno prigrlio teze na kojima inzistira Pupovčev projekt: da je nestanak oko tri tisuće spomenika i drugih obilježja NOB-a “među posebnim sramotama hrvatskog društva” te da je pohvalno što Srpsko narodno vijeće “sada radi na revitalizaciji dijela te jedinstvene i u cijelom svijetu prepoznate baštine”, no ipak je problematično što država ne zauzima “jasan stav prema povijesnim vrijednostima o kojima se, čini se, trenutačno brinu samo manjine”.
Kontekst vremena
Projekt “Tišina koja je srušila spomenik” naslanja se na veliku retrospektivnu izložbu radova Vojina Bakića koja je prije točno deset godina bila postavljena u Muzeju suvremene umjetnosti u Zagrebu i koja je u kulturnoj javnosti bila prepoznata kao kulturni događaj 2013. “s aktivističkim potencijalom”.
“Unatoč diskontinuitetu u prezentaciji njegovih radova, unatoč materijalnoj devastaciji spomenika koja je nastupila u devedesetima, on je bio neupitni autoritet u stručnim krugovima i kod likovne publike. Njegovi se radovi nalaze u mnogim zbirkama i postavima hrvatskih umjetničkih muzeja. Ono što je nedostajalo, a što se retrospektivom željelo ostvariti, predstavljanje je i valorizacija njegova cjelokupnog stvaralaštva – pokazati kontekst vremena, način razvijanja kiparske misli od skulpture do monumentalnih spomenika, te iz današnjeg vremena sagledati po čemu je on bio moderan i avangardan”, ističe kustosica Nataša Ivančević.
Retrospektiva je nazvana po Bakićevim “svjetlosnim formama” iz kasnije, apstraktne faze. Skulpture koje su predstavljene u MSU-u 2013. djelovale su neobično suvremeno, a takvima se čine i danas. Nešto je neprolazno u Bakićevim modernim, inteligentnim rješenjima kiparskih problema, koja ga čine jednim od najboljih hrvatskih kipara druge polovice 20. stoljeća. Zanimljiva je, međutim, jedna razlika između retrospektive i aktualnog Pupovčeva projekta: prije deset godina Vojin Bakić je tretiran kao ugledni hrvatski umjetnik koji zaslužuje revalorizaciju i afirmaciju, dok se danas u prvi plan ističe podatak da je Bakić “hrvatski majstor skulpture srpskog podrijetla”.
Posredno se onda gura teza da su Bakićeva djela bila meta zbog njegova srpskog podrijetla, a ne zbog otpora i frustracije prema veličanju režima koji je desetljećima progonio Hrvate, a devedesetih pod simbolom petokrake krenuo u ubijački pohod.
Guranje nacionalnosti
Dok su mediji prošlog tjedna žrtvoslovno lamentirali o devastiranim spomenicima herojima “Narodnooslobodilačke borbe”, nekako je ispod radara prošla vijest o 153 ekshumirana tijela ubijenih žrtava partizanskih zločinaca u Gospiću.
“Zgrožen sam partizanskim zločinima koje su bez ikakva procesuiranja počinili ličkim Hrvatima u poslijeratnom razdoblju”, rekao je župan Ličko-senjske županije Ernest Petry prilikom obilaska mjesta ekshumacije ubijenih žrtava koje će nakon 70 godina biti dostojno pokopane. Ministarstvo hrvatskih branitelja 20. rujna počelo je posljednju fazu probnih iskapanja i ekshumacije posmrtnih ostataka na predjelu ispred groblja sv. Marije Magdalene u Gospiću – i za samo nekoliko dana otkriveni su posmrtni ostaci još 40 ubijenih Hrvata. Konačni broj žrtava partizanskih zločina nije moguće odrediti: u Gospiću je nad masovnom grobnicom napravljena cesta pa će se asfalt morati podići da se grobište prekopa i detaljnije istraži.
Ova dva događaja – projekt o Bakiću i ekshumacija partizanskih žrtava – nisu izravno povezani, niti jedan može biti apologija drugome. No nije loše imati na umu da je devastiranje spomenika ugaslom opresivnom režimu nemoguće i cinično svoditi na pojam kulturocida bez razmatranja šireg političkog i društvenog konteksta u kojem su spomenici oštećeni.
I više nego o Bakićevu spomeniku u Slavoniji govorilo se o “Spomeniku ustanku naroda Banije i Korduna” na Petrovoj gori. I ta je tema dobila zamah retrospektivom u MSU-u, koja je ostvarena uz suradničku podršku kiparovih unuka Vjere i Ane Martine Bakić. (One su i autorice likovnog postava.) Od 280 eksponata, pozamašan dio je prvi put predstavljen javnosti te 2013.; dio radova dolazi iz muzeja u Hrvatskoj i Srbiji, a prikazivali su se i filmovi iz Arhiva filmskih novosti u Beogradu koji tematiziraju Bakićeve spomenike. Na dva kata MSU-a izloženo je tako oko 200 skulptura i osamdesetak crteža, a uz njih i mnoge skice, makete spomenika, fotografska uvećanja, videozapisi…
Miljenik vlasti
Bakićeve unuke značajno su pridonijele revalorizaciji njegova djela, imale su i posebna vodstva s temom “osobno o Vojinu Bakiću”, kojima su na prisan način približile javnosti filmski vratolomnu, ratom obilježenu kiparovu biografiju. Rođen 1915. u Bjelovaru, Bakić je već u osnovnoj školi zapažen kao umjetnik s potencijalom. U gimnaziji je pokazivao nesklonost autoritetima, od studija prava je odustao i potom upisao Akademiju likovnih umjetnosti, gdje su mu mentori bili Frano Kršinić i Robert Frangeš-Mihanović. Iako se nije politički opredjeljivao, prije rata sudjelovao je u nekoliko demonstracija lijevih stranaka i organizacija.
Nakon što su mu likvidirali braću, Vojina su ustaše uhapsili 1941. godine ispred ulaza u stan u Zagrebu. Od pogibije ga je spasio mentor s Akademije Fran Kršinić koji je za njega pismeno jamčio, izloživši se tako i sam opasnosti. Bio je i vojni bjegunac: pozivu za domobranstvo nije se odazvao. Jedno se vrijeme skrivao pod lažnim identitetom, na lažiranim dokumentima pisalo je ime Ivan Stilinović. Kršinić mu je nakon izlaska iz zatvora pronašao posao na Zagrebačkom velesajmu – ondje je krpao i popravljao modele raznih životinja, a kasnije je prešao na Agronomski fakultet, gdje je po narudžbi profesora izrađivao modele životinja kojima su se služili u nastavi.
Režim ga voli: prvu narudžbu Bakić dobiva već 1945. godine, a uskoro radi biste narodnih heroja i spomenike – u skladu s prevladavajućim realizmom koji se razvija pod utjecajem socijalističkog realizma Istočnog bloka. Novo je društvo trebalo i nove sadržaje, a od umjetnika se očekivalo da sudjeluju u stvaranju novog društva. Nakon velikog uspjeha i priznanja za portret Ivana Gorana Kovačića – koji će mu biti tema kojoj će se cijelog života vraćati – oblikuje spomenik “Poziv na ustanak” za Bjelovar, inspiriran tragičnom pogibijom četvorice braće. Aleksandar, Milan, Nikola i Slobodan Bakić odvedeni su 1941. godine u logor Danicu, a zatim u Jadovno na Velebitu, gdje su ubijeni. I taj je spomenik, postavljen u spomen-parku Borik kod Bjelovara, miniranjem uništen 1991. godine, no obnovljen je i ponovno postavljen. Vojin Bakić je umro 1992.
Autor:Maja Hrgović/7dnevno
