Sloboda je razlog napada Hamasa – za njom žude, a ne mogu je imati
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 16 Listopad 2023 08:52
Oni liberalno društvo Izraela gledaju preko zida i žele ga svom snagom, ali formirani su tako da se svoje želje moraju sramiti i odreći. Stoga objekt svoje žudnje žele i mrze, zbog čega mrze i sebe jer smatraju svoje žudnje nečistima.
Hamasov masakr na trance festivalu i po kibucima, našem je čovjeku neshvatljiv. Kod nas ljudi ili dugo i pažljivo smišljaju zločin, pa ga izvedu mirno i hladnokrvno, ili puknu, pa vas umlate sjekirom i onda im bude žao. Ali ovaj je zločin planiran godinama, a izveden u erupciji nasilja, s egzekucijama ranjenika, paljenjem živih ljudi i odsijecanjem glava. Izvješća s pokolja na glazbenom festivalu Supernova uz kibuc Re’im govore o iznenadnom upadu naoružanih ljudi i bjesomučnim rafalima, dok su preživjeli svjedočili o lovu na bjegunce i o skrivanju pod leševima, piše Boris Beck za Večernji list.
To nam je poznato. U pariškoj dvorani Bataclan 2015. održavao se rock koncert za 1500 ljudi. Točno u 21.50 uletjela su trojica Francuza alžirskog podrijetla i zapucala po publici. Dok bi jedan punio oružje, drugi su ga pokrivali i ciljali u leđa bjegunce. Potom su sišli među pogođene, udarali ih nogom i upucali u glavu ako bi pokazali znakove života. Prije nego ih je ubila policija, smaknuli su 90 ljudi. Izbor mjesta i vremena bio je simboličan: dan je bio petak 13, sastav se zvao Eagles of Death Metal, a pucnjava je tempirana baš na početak pjesme Kiss the Devil, koju su teroristi čekali u parkiranom autu čak sat vremena. Posebno su tražili glazbenike da se obračunaju s njima, ali oni su odmah klisnuli na stražnji ulaz. I tamo su se preživjeli skrivali pod mrtvim tijelima, u lokvama krvi, dok su posvuda odjekivali jauci od užasa i boli.
Sloboda
Izraelski festival nema tu sotonističku komponentu, zbog čega je sličnost još upadljivija. Ondje su se okupili ljubitelji psy trancea, psihodelične elektroničke glazbe koja korijene vuče iz hipijevskih okupljanja u Goi u Indiji, što objašnjava i geslo festivala, da je posvećen „proslavi prijateljstva, ljubavi i beskrajne slobode”. Upravo je ta sloboda, ako ne griješim, bila razlog napada Hamasa. To je sloboda za kojom i oni žude, ali ne mogu je dohvatiti. Svi ti mladi židovski muškarci, a osobito žene, oskudno odjevene i zavodljivo našminkane, uživaju u glazbi, piću, drogi i seksu koji su napadačima, pravovjernima, uskraćeni.
Oni liberalno društvo Izraela gledaju preko zida i žele ga svom snagom, ali formirani su tako da se svoje želje moraju sramiti i odreći. Stoga objekt svoje žudnje žele i mrze, zbog čega mrze i sebe jer smatraju svoje žudnje nečistima. U Bataclanu su za njih bili đavlovi poklonici, takvog imena i takvih pjesama, ali i u pustinji Negeba vrebao je na njih ove subote đavao – samo što nije bio crn i glasan, nego nježan, mekan i nasmiješen.
Žudnja za modernim
Hamletu je duh njegova oca povjerio da je pretrpio mnogo zbog toga što ga je njegov suparnik nepravedno ubio, ali da još više trpi jer je poslan na onaj svijet „u cvatu grijeha“, bez mogućnosti da se pokaje. Arhajska provala nasilja u Bataclanu i Re’mu pokazuje da napadači nisu htjeli samo uništiti tijela mladih, nego su željeli i njihove duše poslati u pakao, tako da ih iznenada usmrte u onome što smatraju „cvatom grijeha“.
Ubijajući njih ubijali su i svoju žudnju, i tako su zapravo ubili i sebe, zbog čega su morali i sami umrijeti. Smrt je za njih oslobađanje od psihoze u kojoj žive, zato i ima toliko mrtvih napadača pod zidovima Gaze. A ta psihoza postoji i izvan Gaze, od Mostara, gdje je na starom mostu izvješena palestinska zastava, preko Beča gdje mnoštvo na arapskom pred katedralom Sv. Stjepana daje podršku neprijateljima Židova, do Sheffielda gdje je strgnut izraelski barjak s vijećnice. Žudnju za modernim, i sram zbog nje, osjećaju mnogi u Europi, i to moramo znati jer ćemo se iznenaditi kad opet bukne nasilje.
