Svim umom i srcem za Zakon o hrvatskom jeziku
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Listopad 2023 11:16
Zakon o hrvatskom jeziku ne ograničava slobode jezičnoga izražavanja, nego je ograničavanje slobode nasilja nad hrvatskim jezikom koje se provodi više od stotinu godina
Ovo pišem zbog dostojanstva i časti, tih prezrenih pojmova koji mnogima zvuče patetično i arhaično. Dostojanstva i časti hrvatskoga jezika. O potrebi da se problem opstanka hrvatskoga jezika postavi na časne i dostojanstvene noge, pisala sam u mnogo navrata i pod raznim naslovima, a posljednji put za portal Hrvatskoga kulturnoga vijeća pod naslovom Pucača tokom noći.
U tom jadnom citatu iz emisije vijesti naše dalekovidnice ogleda se u trenu kako se bijedno srozao jezik, njegova vrijednost, potreba da ga poznajemo, pažnja da ga njegujemo, nehaj da ga naučimo, propust da ga ocjenjujemo, zakon da ga u javnoj i službenoj uporabi zaštitimo. Obično bismo se pitali: kako može netko tko ovako govori biti javni djelatnik koji obavještava, poučava i ima privilegirani položaj? Pitali bismo se gdje je bio lektor da upozori i ispravi, predloži inačice, pouči nedoučenoga.
U namjeri naše Matice hrvatske da pokrene i ostvari donošenje Zakona o hrvatskom jeziku nalazi se časni i dostojanstveni napor kojega podupirem svim umom i srcem kao dugogodišnja profesorica, književnica i povjesničarka.
Jezik je živo biće
Prošli smo razdoblja kada on, taj naš hrvatski jezik, to naše živo biće, nije imao ime hrvatski jezik, nije imao mogućnost da se opredijeli za pravopisne norme toga jezika, za ubaštinjenje tisućgodišnjega blaga ispisana na hrvatskomu jeziku. Bili smo u dugom životu svjedoci da je ideologija i politika odlučivala o sudbini jezika ne želeći mu priznati pravo na samostalnost, samodostatnost, znanstvenost, književnost njegovu, materinstvo i očinstvo, jer jezik je uvijek bio oruđe i oružje za napad na narodni bitak i opstojnost, ako se narod želio uništiti, poniziti, uprljati, emocionalno zgaziti. S druge strane jezik je narodno tajno sredstvo čuvanja uma i duše, ponornica koja u krizama čuva u dubinama narodnoga bića svu snagu, boravi ne samo u javnosti, već i u naslagama potonulih stoljeća, u velikim i skromnim djelima, a isto tako i malim zakucima roditeljskoga doma.
Jezik je živo biće, on se mijenjao kao i navike i život naroda kroz stoljeća, on to čini i danas. On upija potrebne strane riječi dok ne nađe svoje istoznačnice, a kad ih nađe, dokazuje da je gibak, prilagodljiv i bogat. hrvatski jezik23On prati žive na temeljima mrtvih i čuva onaj srh koji prožima čovjeka iseljenika kad na povratku susretne domaću riječ koju nije čuo od odlaska u tuđi svijet. Nije taj svijet tuđ po zgradama, tramvajima ili odjeći, ne, on je tuđ po jeziku. Usvajamo tuđi jezik, ali ljubav ostaje materinskome jeziku. Donosimo iz tuđih jezika i avliju i kapiju, i katrigu i peškariju, i šparhet i šercl, ali znamo kako se u hrvatskom jeziku zovu ti pojmovi.
Pisat ćemo i dalje na sva tri narječja, jer ona su dio golemoga blaga hrvatskoga jezika. Objavljivat će se i dalje knjige nacionalnih manjina na njihovim jezicima i pismu. Svaki će književnik pisati djela prema svojim mogućnostima i talentima, nitko neće zabraniti piscu da piše pornografiju, da niže psovke u svome djelu, da bude razularen na bilo koji način, da ne rabi pravopisna pravila, jedino takvo pismo neće moći nastupati kao normativno u javnim službama: školama, u Hrvatskom saboru, sudovima, javnim medijima i inim službama.
Postojanje lektora koje toliko brine protivnike Zakona o hrvatskom jeziku nije potaknuto brigama za slobodu. Postoje lektori u prijevodima književnih djela sa stranih jezika, lektori za znanstvena djela, lektori za sudske prijevode pa će isto tako postojati i lektori za standardni jezik navedenih ustanova uljuđenoga društva. To nije ograničavanje slobode jezičnoga izražavanja, nego ograničavanje slobode nasilja nad hrvatskim jezikom koje se provodi više od stotinu godina.
I ne čini se to zbog izbacivanja stranih riječi iz hrvatskoga jezika u području slobodnih umjetnosti, za izbacivanje anglizama, turcizama, talijanizama i germanizama pa i srbizama, nego da se istoznačnicama postave suvremene bogatije hrvatske jezične zalihe u službenim strukturama. Razbarušeno pisanje ili govor ne pristaje službenom standardu, a još manje pridonosi pismenosti društva u cjelini.
Od koga i koga štiti Zakon o hrvatskom jeziku?
Štiti hrvatski narod kao većinski u svojoj državi od onih koji su neznalice, a imaju javni prostor kao djelatnost; od nasrtljivih otimača hrvatske baštine koji se roje svakim danom. Najjasniji primjer je otimanje dubrovačke književne baštine u korist srpske. O tome je od svih sudionika rasprave najjasnije pisao književnik Davor Velnić iznijevši povijesne podatke svima poznate: ni jedan inovjerac (osim Židova) nije mogao ni prespavati u Dubrovniku dok je ovaj bio slobodna republika. Ususret ZakonuTrgovci i drugi namjernici ostajali su pred vratima Grada i tamo se po selima snalazili za prenoćište. Tako i Srbi. Tako je smiješna tvrdnja o nekoj vezi bogate baštine našega Dubrovnika i tih namjernika, kao i o njihovu sudjelovanju u bilo kakvom stvaralaštvu kroz duga stoljeća.
Jednaki odmak postoji u sveukupnoj kulturološkoj i civilizacijskoj baštini Hrvatske u odnosu na susjedne i srodne nam narode. Hrvatski jezik razvijao se i rastao sukladno snagama i naporima mnogih velikih imena spomenutih u ovoj javnoj raspravi, naravno zahvaljujući književnim djelima kao i jezikoslovcima i njihovu znanstvenom radu.
U taj niz uklapaju se danas stručnjaci koji čine radnu skupinu za Zakon o hrvatskom jeziku u sastavu: akademik Stjepan Damjanović, Mario Grčević (voditelj radne skupine), akademik Mislav Ježić, akademik August Kovačec i Tomislav Stojanov. Prvi poticaj dao je za Zakon sadašnji predsjednik Matice hrvatske Miro Gavran, međunarodno poznat hrvatski književnik. Taj nacrt Zakona MH dokaz je značenja MH danas kao i u mnogim prošlim nemilim kriznim vremenima kada se opako udaralo na hrvatski jezik i samosvojnost njegovu, kada se svjesno razaralo jezično blago i progonila Matica hrvatska koja je uvijek okupljala i stvarala uvjete za rad u jeziku i na jeziku.
Silna bojazan protivnika Zakona govori o „namjerama“ Zakona. Ne o onima koje su već predložene i zapisane, ne, nego o onima koje bi mogle biti potajno izvedene putem jezičnih policajaca koji će progoniti darovite pisce i ine djelatnike u medijima ili zabranjivati knjižnicama kupovanje knjiga, pa onda će sami pisci uvesti samokontrolu, ograničiti jezičnu kreativnost i tako dalje i tako u nedogled.
Hajvanu ne daj ni crkvu ni školu!
Da, sve to smo prošli u minulom komunističkom režimu: i samokontrolu spisatelja i čišćenje knjižnica od nepoćudnih knjiga i gubljenje jezičnih oblika nepoćudnih vlastima i brutalne napade na pisce koji su ležali po tamnicama pa i samicama ne samo za temu, nego i za jezične oblike i konačno nismo zaboravili nestanak naziva hrvatskoga jezika koji se morao pretvoriti u dvoglavo čudovište da bi uopće mogao ikako postojati.
A sva ta strahovanja rastu u glavama onih koji su često bili dionici nasilja nad većinskim hrvatskim narodom kao i onih koji su perfidno zapakiranim dogovorima onemogućili na dugi niz godina čak i pravopisna pravila koja u principu nisu nacionalno obojena. Rastu i u glavama onih koji misle slično kao ćirilicom okićeni agresori koji su ušli u Vukovar s poznatom pjesmom na usnama. Njima je smetala Hrvatska i njen „jazik“.MaticaHrvatska logo mprweb
Krik da se ovim Zakonom namjerava preuzeti nekakva „jezična vlast“ i da je to ideologija, podjela i ograničavanje nečijega intelektualnoga talenta, da će niknuti partijske agencije za uhljebljivanje lektora i usporiti rad sudova i drugih javnih djelatnosti, djeluju histerično i nerealno. O tome je već u raspravi koja se vodi ispisano mnogo stranica. Uostalom, zašto ne smije matični narod Republike Hrvatske imati svoj Zakon o jeziku? Zašto ne smije imati vlast nad tim jezikom?
Kaos i zbrka u nestandardnim pravilima u jeziku u glavama učenika stvaraju odbojnost prema hrvatskom jeziku kao predmetu izučavanja. To se najbolje vidi na maturama i drugim ispitima. Mogućnost služenja raznim pravopisima, jezičnim priručnicima proizvoljno napisanim i danim učiteljima na korištenje, dovelo je do ovoga bijednoga stanja u pisanju standarda i njegovu govorenju.
Svašta smo podnijeli da nam jezik ne pregazi osvajač koji se kroz stoljeća mijenjao, ali uvijek je imao na umu: hajvanu ne daj ni crkvu ni školu!
Hvala predsjedniku Matice hrvatske Miri Gavranu, hvala MH i svim zaslužnima koji se trude donijeti Zakon o hrvatskom jeziku!
Nevenka Nekić
