Kada mržnja pomrači razum
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 23 Listopad 2023 16:02
Poznati, sada pokojni ruski političar Vladimir Žirinovski je 2019. godine (dvije godine prije ukrajinskog rata) gotovo proročki kazao slijedeće: „Vi uopće ne uzimate u obzir situaciju na Bliskom istoku. Tamo će se odvijati takvi događaji da će svi zaboraviti što je Ukrajina, i mogli bi potencijalno pokrenuti Treći svjetski rat, pri čemu Iran igra važnu ulogu.
Iran nije Vijetnam, Sjeverna Koreja ili Kosovo. Ondje će se dogoditi najstrašniji mogući događaji!“
Jedan je događaj prošloga tjedna snažno zasjenio sve druge, uključujući i ukrajinski rat – i to na krajnje dramatičan, do sad neviđen način. Događaj, koji ima sve moguće elemente za prijelaz u veliki vojni sukob regionalnog, ali i globalnog karaktera tj. Treći svjetski rat: golemu količinu mržnje, eskalaciju egoizma, nevjerojatne količine ubojitog oružja spremnog za uporabu (dakle odlučnost), isprepletenost interesa svih igrača i na svim razinama, uz nikako ne manje važan religijski aspekt.
Naravno, riječ je o ratu između Izraela i palestinskog Hamasa, koji je eskalirao nakon što su 7. listopada Hamasovi militanti kao kroz sir prodrli iz visokim zidom i žičanom ogradom opkoljene Gaze na okolni teritorij južnog Izraela, u tamošnje gradove i sela, i počinili neviđeni masakr nad civilnim stanovništvom, a zarobljene pripadnike izraelske vojske i dio civila uzeli kao taoce.
Odmah se u analitičkoj javnosti i političkim krugovima pojavio niz pitanja, poput onih, kako se tako nešto moglo dogoditi i zašto izraelske obavještajne i sigurnosne službe ništa nisu primijetile s obzirom na intenzitet, dinamiku i masovnost Hamasove vojne operacije koja je morala (i sigurno je), biti pripremana dugo i pažljivo.
Pitanja je, naravno bilo još, poput onog zašto je „zaspala“ američka CIA koja tradicionalno aktivno prati zbivanja u toj zoni i ukupno na Bliskom istoku, i o tome razmjenjuje informacije s izraelskim Mossadom s kojim blisko surađuje i na operativno-analitičkoj razini (o tome nešto više kasnije u tekstu)?
Usporedbe s ratom Sudnjeg dana su pogrešne
Kako se moglo dogoditi da je „Izrael zaspao“ i s obzirom da je Hamasova operacija pokrenuta samo dan nakon obilježavanja 50. godišnjice početka rata Sudnjega dana ili Jomkipurskog rata, u kojemu je Izrael, u njegovoj prvoj fazi po prvi put doživio teške vojne poraze od Arapa (egipatska vojska zauzela je Sinaj, a Sirija važne dijelove Golanske visoravni koju je Izrael okupirao u prethodnom, Šestodnevnom ratu 1967.) i gdje je rat zaustavljen poslije naknadnih izraelskih vojnih uspjeha i posljedičnih napetih pregovora između Sjedinjenih Država i SSSR-a (potonji je podupirao arapske zemlje). Washington je tada Moskvi dao do znanja kako je uništenje Izraela za njega potpuno neprihvatljivo, što je demonstrirao i stavljanjem svojih nuklearnih potencijala u povišenu borbenu gotovost, nakon što je Moskva, prethodno, u bazu na jugu Mađarske razmjestila svoju elitnu desantnu diviziju, spremnu za brzo prebacivanje i ulazak u borbu na stranu Egipta. Tada su, za razliku od danas, takvi potezi obiju strana bili dovoljni za bljeskove razuma u njihovim vodstvima koji su sprječavali krajnje opasne eskalacije.
Pa iako su brojni analitičari posljednjih dana povlačili paralele Jomkipurskog rata s pokrenutim novim Hamasovim ratom (poput hvatanja Izraela na spavanju), oni se ni po čemu ne mogu uspoređivati.
U ratu Sudnjeg dana Izrael su združeno napale dvije, tada najjače arapske vojske – egipatska i sirijska – s respektabilnim vojnim snagama i moćnim saveznicima iza leđa, prije svih spomenutog SSSR-a.
U današnjem slučaju to je učinila jedna radikalna, teroristička organizacija, s krajnje limitiranim vojnim sposobnostima: osim elana i hrabrosti svojih, navodno (kako sama kaže i vjerojatno pretjeruje) 50 000 boraca kao ključne prednosti, Hamasove snage nemaju niti tenkova, niti zračnih snaga, niti protuzračne obrane, niti mornarice, a i ono pješačko i raketno protutenkovsko naoružanje nabavlja se, ilegalno, rizičnim linijama opskrbe od posvuda. Rakete malog dometa, koje Hamas također koristi za napade na obližnje izraelske gradove, također su vrlo primitivne (nerijetko su i kućne izrade) u odnosu na one koje posjeduje izraelska vojska.
Dakle, uspoređivati Hamasove snage s izraelskim potpuno je bespredmetno.
„Porazili najmoćniju vojsku svijeta“
Ali baš zato je po izraelski državni vrh krajnje neugodno da je jedna takva teroristička organizacija, krajnje limitiranih mogućnosti i stiješnjena u uskom pojasu gaze, sa svih strana okružena izraelskim teritorijem, a zapadno Sredozemnim morem (kojeg opet u toj zoni snažno nadzire izraelska mornarica i obalna straža) uspjela zadati tako snažan udarac Izraelskim obrambenim snagama – IDF (Cahal, Tzahal, hebr.), za koju Izraelci, naravno pretjerano, vole isticati da je najjača vojska na svijetu.
Naime, kako god bilo, taj i takav Hamas je u svom krvavom i okrutnom pohodu na njegov južni teritorij izraelskim civilima nanio najveće žrtve još od Holokausta – više od 1300 ubijenih ljudi i oko 3300 ranjenih. Na palestinskoj strani, u Pojasu Gaze ubijeno je oko 1300, a ranjeno oko 6000 osoba, a na Zapadnoj obali ubijeno ih je još 29 (podaci u trenutku pisanja ovog teksta 13.10.).
Kratkoročno gledano kriv je Hamas, a u širem kontekstu Izrael
Ovdje su jasne dvije stvari:
prvo, da razina terora i eskalacija nasilja primijenjena od strane Hamasa u prva tri dana rata prema izraelskim civilima izaziva nevjericu, gnušanje, prijezir i osudu – i da nikakvih olakotnih okolnosti u svemu tome nema, ne može i ne smije biti. Kada Palestinci, uvijek nakon poduzimanja svojih terorističkih akcija redovito govore kako je to osveta za ono što Izraelci čine njima i to dugi niz desetljeća, kad bi redovito gubili članove svojih obitelji, čitave obitelji, svoje domove i td. te činjenice možemo i moramo razumjeti. Međutim, to ne znači da smijemo opravdavati terorizam kao metodu odgovora na nečije nasilje. Terorizam je jednostavno neprihvatljiv bez obzira na uzroke koji ga pokreću, jer u njemu stradavaju nevini ljudi, i to vrijedi za uvijek, za svakoga i svugdje.
I drugo, ako pokrenuti Hamasov rat ne promatramo isključivo u vremenskom kontekstu od 7. listopada kada je i počeo (i kada su Izraelci nedvojbeno bili žrtve), već od samoga početka izraelsko-palestinskog konflikta koji je počeo nakon uspostave Države Izrael 1948., dobivamo puno širu sliku problema. Tada shvaćamo da su Palestinci imali i imaju puno međunarodno pravo (zajamčeno UN-om) na svoju državu, uz onu izraelsku, a da im je to uskraćeno; da su Palestinci, poglavito oni u Pojasu Gaze, bili nerijetko suočavani s represivnim, zašto ne reći – ponekad i klasičnim barbarskim metodama razračunavanja od strane izraelske sile, koje se također protive svim normama međunarodnog humanitarnog prava. Tijekom višedesetljetne povijesti njihovog sukoba s Izraelcima od uspostave Države Izrael, doživljavali su teror, preživljavali bolne rane, gubitke svojih najbližih, čitavih obitelji, domova i td. I u tome su, i u ničemu drugom – korijeni i uzroci svih problema.
Borci za slobodu ili teroristi – kao vječna dilema
Nije tajna da su mnogi narodi, suočeni s okupacijom ili zbog svoje težnje za neovisnošću i izlaskom iz po sebe neprirodnih državnih zajednica s drugim narodima, imali paravojne organizacije koje su, redovito, za okupacijsku, ili dominantnu silu u zajedničkoj državi bile terorističke, a za njih oslobodilačke.
S vremenom bi, ako se sukob nije mogao razriješiti metodama prisile dominantne sile niti terorističkim akcijama oslobodilačkih organizacija, u potonjima redovito dolazilo do pojave tzv. političkog krila – uz ono vojno koje je nastavljalo dotadašnju borbu. Naravno da su oba ta krila uvijek međusobno usko povezana i koordinirana, ali načelo neprihvatljivosti pregovora s teroristima (kojeg se pridržavaju gotovo sve države) u simbiozi s nepostojanjem drugih rješenja iznjedrilo je upravo takve opcije kao izlazne iz nastalih pat-pozicija.
Jedna od najpoznatijih, koja je dovela i do konačnog uspjeha tj. potpisivanja mirovnog sporazuma, svakako je Irska Republikanska Armija – IRA. Za britance teroristička organizacija koja se, desetljećima, klasičnim terorističkim metodama političkih ubojstava, podmetanja bombi, otmica i td. borila protiv britanskih vojnih i sigurnosnih snaga u Sjevernoj Irskoj; a za Irce oslobodilačka organizacija, koja se hrabro bori za slobodu protiv neusporedivo jačeg neprijatelja. Sporazum s Londonom tada je potpisalo političko krilo IRA-e Sinn Fein čiji su vođe prije toga bili vojno krilo – dakle „teroristi“.
Hamasova struktura
I Hamas, formiran 1987. (prva palestinska Intifada – ustanak) ima svoje vojno i političko krilo, pri čemu je važno napomenuti kako su i jedna Velika Britanija i Australija, barem do sada, teroristima smatrali samo njegovo vojno krilo, dok arapske zemlje i Norveška Hamas uopće ne smatraju terorističkom organizacijom (čak ni njegovo vojno krilo)!
Ovim potonjim, vojnim krilom – od 2002. zapovijeda Mohamed Deif (r.1965.), kojeg smatraju karizmatičnim zapovjednikom od kada je 2014. g. na njega pokušan atentat u kojemu su živote izgubile njegova supruga i kćer, dok su njemu naknadno amputirane obje noge i ruka, a izgubio je i jedno oko. Za Deifa pojedini arapski mediji pišu kako je u izraelskim bombardiranjima izgubio oca i brata. Njega Izrael smatra organizatorom najnovijeg napada na Izrael, 7. listopada.
S druge strane političko krilo Hamasa predvodi 60-godišnji Ismail Hanija. On je u subotu navečer u govoru za lokalnu televiziju Al-Aqsa pod nadzorom Hamasa kazao: “Na putu smo velike pobjede”.
Gaza kao Staljingrad
Ali o ovom zadnjem nešto će se ipak pitati i Izrael. Za sada se njegov odgovor zadržava na snažnim zračnim i topničkim napadima na Gazu, u kojoj se ruše čitavi stambeni kvartovi a višekatnice se urušavaju poput kula od pijeska (građene su, naravno, figurativno rečeno i ne baš puno jačim građevinskim materijalima i svakako ne po suvremenim standardima što sigurno povećava efekt samih razaranja). Zbog svega toga grad sve više počinje sličiti ruskom Staljingradu u vrijeme napada Hitlerovog Wehrmachta.
Jasno je kao će broj žrtava biti i kudikamo veći ako počne najavljena izraelska velika kopnena operacija u Gazi, koja sa sobom nosi čitav niz sigurnosnih i političkih rizika regionalnog i globalnog karaktera, jer moćni i bogati Arapi iz Zaljeva, a da i ne govorimo Iran ali i šira međunarodna javnost sve oštrije reagiraju.
Tko stoji iza Hamasovog napada?
Sada bih se vratio jednom od glavnih pitanja, tko stoji iza Hamasovog napada, gdje bih postavio, prema mom mišljenju nekoliko ključnih hipoteza koje se dijelom oslanjaju na komentare svjetskih medija:
Prvo, Iran, kojemu je cilj spriječiti međusobno priznanje Izraela i Saudijske Arabije (KSA) nakon što je i sam ne tako davno, početkom ove godine, uz posredništvo Pekinga normalizirao odnose sa Rijadom.
Nedugo nakon Hamasovog stampeda na južni Izrael, autor američkog medija The Wall Street Journal objavio je kako je operaciju Hamasa, nazvana Potop Al Aqsa, organizirao Iran, preciznije njegov Korpus straže islamske revolucije, koji je od 2. kolovoza pripremao Hamasove borce za ovo što je uslijedilo. Pritom se autor pozvao ni manje ni više nego na svoje izvore unutar Hamasa i, ni manje ni više, iz državnog vrha Irana. Upravo ovo zadnje izazvalo je brojne skepse u javnosti, da bi nedugo potom i samo uredništvo objavilo kako je njihov autor od ranije sklon mašti.
Neovisno o tome, nekoliko dana kasnije brojni američki mediji i gotovo svi republikanci uglas su počeli optuživati Iran za organizaciju Hamasovog napada, a mnogi zahtijevaju i njegovo kažnjavanje. S druge strane Bidenova administracija se nije požurila s optužbama protiv Teherana tvrdeći kako za to još nema dokaza, ali da nastavlja na tome raditi.
Međutim, kako pritisci republikanaca rastu, Sjedinjene Države i Katar u četvrtak su dogovorile spriječiti preuzimanje nedavno odmrznutih iranskih financijskih sredstava u iznosu od 6 milijardi dolara zamrznutih u Južnoj Koreji, koji su Iranu trebali biti vraćeni preko katarske banke nakon što je Biden nedavno s Teheranom postigao sporazum o oslobađanju zatočenih američkih vojnika i o povećanju iranske proizvodnje nafte na 2 milijuna barela dnevno – što je Bidenu u predizbornoj godini vrlo bitno u borbi protiv rasta cijena tj. inflacije.
Drugo, Sjedinjene Države: Amerikanci su se već jednom, ne tako davno, dokazali u destabilizaciji Bliskog istoka kroz pokretanje tzv. Arapskog proljeća. U njemu su urušene i do krajnosti destabilizirane čitave države (Libija, Irak, Sirija – redom glavni i najopasniji izraelski neprijatelji, kao i Jemen, za slamanje iranskog utjecaja i stvaranja tzv. šijitske duge), a salafitski terorizam sunitskog smjera islama razgranao se regijom i diljem svijeta kao nikad do tada. Čak je i formiran „kalifat islamska država“ – džihadistička tvorevina na razvalinama Iraka i Sirije, nastala bezbrojnim krvavim zločinima pred očima međunarodne zajednice koja nije činila ama baš ništa da se to spriječi. Izrael je u svom tom ludilu ostao posve neokrznut.
Dakle, Amerikanci danas imaju itekako dostatno novih razloga za Arapsko proljeće 2.0. – Kina i Rusija sve su snažnije prisutne u regiji zbog čega u njoj slabi američki utjecaj, čak i unutar neprikosnovenih partnera poput Saudijske Arabije, UAE, Egipta, a da i ne govorimo o Turskoj koju se svakako mora uzimati u obzir ne samo kada je riječ o Palestincima. Saudijska Arabija, UAE, Egipat i Iran od Nove godine 2024. postaju i formalni članovi skupine BRICS skupa s Kinom, Rusijom, Indijom, Brazilom i JAR, kao od Nove godine i Argentinom. Dovoljno zvono za uzbunu u Washingtonu? Prosudite sami.
S druge strane sam je Hamas obavještajno dostatno šupalj. U njemu svoju agenturu imaju i Izraelci i Amerikanci, vjerojatno i Britanci, Nijemci i Rusi. Zašto je onda zakazala sveprisutna i „svemoćna“ CIA?
Treće, opet Sjedinjene Države, koje žele pad izraelskog premijera Benjamina Netanyahua, nesklonog Bidenu i demokratima, i Trumpovog najvećeg partnera u vrijeme njegove vladavine. Netanyahu je protivnik ljevičarske rodne ideologije i sličnih stvari koje aktivno promiče Biden i demokrati.
Netanjahu je i krajnje nepopularan u arapskom i muslimanskom svijetu uopće zbog svoje ratoborne i nacionalističke retorike, ne samo prema Palestincima, pa kao takav smeta i pomirbi Izraela i Saudijske Arabije na kojoj je Bidenova administracija nastavila aktivno raditi odmah nakon one Trumpove. Osim toga Netanyahu je s podozrenjem govorio o Bidenovim namjerama zbližavanja s Iranom u vrijeme dok ovaj aktivno radi na svom nuklearnom programu koji je Izraelu najveća prijetnja.
Sadašnji masovni Hamasov napad na Izrael i nespremnost potonjeg prije ili kasnije tražit će političke krivce i odgovornost. Netanyahu se u tom smislu sam po sebi nameće kao žrtva – makar to bilo i samo zbog nedostatnog činjenja, a ne nužno i pogrešnih postupaka. Podsjećam kako je nakon spomenutog rata Sudnjeg dana, kojeg je Izrael na kraju ipak uspio preokrenuti u svoju korist, za smjenu tadašnje premijerke Golde Meir trebalo tri i pol godine. Teško da će za Netanjahua trebati toliko.
Četvrto, Rusija, kojoj je cilj prebacivanje fokusa svjetske političke, medijske i općenito široke javnosti s ukrajinskog rata na bliskoistočnu regiju, kako bi mogla „u tišini“ nastaviti svoju specijalnu vojnu operaciju, ali i ponovo demonstrirati propast američke politike pokušaja svoje izolacije u međunarodnoj zajednici s obzirom kako ona tradicionalno održava dobre veze i s Izraelom i s arapskim svijetom pa tako i Palestincima, kao i s dva velika regionalna igrača – Iranom i Turskom.
Moskva već sada upozorava i na propast ukupne američke bliskoistočne politike i ukazuje na svu katastrofu američkog soliranja nakon što je Washington odustao od formata tzv. četvorke (SAD, Rusija, EU, UN) za rješavanje palestinskog pitanja. Ona se hvali i svojim dobrim vezama s obje zaraćene strane (politički vođe Hamasa ne jednom su boravili u posjetu Moskvi) koje su itekako znale pomoći Amerikancima za smirivanje stanja kada bi ono postalo previše uzavrelo. Toga sada više nema, jer su Amerikanci samostalno preuzeli kormilo i nameću svoja pravila – ruski je stav.
On Moskvu i sada stavlja u poziciju mogućeg posrednika u dijalogu (iako je to itekako „zablaćeno“ ruskom invazijom na Ukrajinu), s obzirom da je združeni Zapad pod palicom SAD-a odmah i zdušno stao na stranu Izraela. Iako su se i tu ubrzo pojavile „pukotine“, poglavito unutar EU koja nemušto i neuvjerljivo upozorava Izrael da se mora pridržavati međunarodnog i humanitarnog prava, vjerojatno zabrinuta prelijevanjem sukoba i na svoje ulice zbog velikog broja već gotovo pa domicilne muslimanske zajednice, ali i one migrantske koja ne prestaje stizati.
O toj ruskoj poziciji svjedoči i činjenica da je glavni tajnik Arapske lige nedugo nakon Hamasovog pokretanja rata najprije stigao upravo u Moskvu, a ne u Washington, London, ili Peking. Također o tome svjedoče i telefonski kontakti Vladimira Putina s turskim i iranskim vođama, gdje im je otvoreno kazao kako se Rusija uvijek zauzimala za uspostavu neovisne palestinske države pokraj one izraelske, što je istom prigodom kazao i Erdogan.
Općenito je u ruskom društvu, kako u političkom vrhu tako i medijima, primjetan trend zahladnjenja prema Izraelu (potonji je primoran na potpuno svrstavanje SAD-u, htio ili ne htio) i snažnog jačanja simpatija prema Palestincima. Očito je to nalog samog Putina, kojemu je, nakon potpunog sloma rusko-zapadnih odnosa, cilj jačanje veza s muslimanskim zemljama, pa tako i arapskim.
Peto, moćni američki vojnoindustrijski kompleks, lobistički usko povezan s državnim vrhom u Washingtonu, koji u nezamislivim razmjerima profitira upravo u krizama ovakve vrste ili pak one u Ukrajini.
I konačno, kao šesto, sami Palestinci, koji shvaćaju kako sve više gube svoje ključne arapske saveznike koji se okreću normalizaciji odnosa s Izraelom, zbog čega im prijeti ili zaborav samog palestinskog pitanja, ili njegovo rješavanje prema modelu koji uvažava isključivo izraelske nacionalne interese, a minorizira njihove.
Nešto slično je pokušao učiniti i Donald Trump tijekom svog mandata, kada je u sklopu svog Bliskoistočnog plana za Palestince predvidio ne samo gubitak Istočnog Jeruzalema kao njihovog glavnog grada, već je predviđao i nastavak konfiskacije palestinske zemlje na Zapadnoj obali i širenje izraelskih naselja (što je ionako u tijeku). Palestincima je Trump, na radost Izraela, ponudio klasičnu zamku: mi ćemo vam (Amerikanci) omogućiti neviđeni gospodarski razvoj i procvat, a vi se morate odreći svojih nacionalnih težnji odnosno svesti ih u okvire koje mi odredimo kao jedino valjane.
Naravno da su Palestinci Trumpov plan odbacili pa se čitava stvar vratila na početak. Zzapravo, iz njega nikada i nje izišla osim, vjerojatno, u vrijeme nastanka Sporazuma iz Osla 1993., kada je i dogovorena uspostava Palestinske samouprave kojom je završena Intifada, i koji je imao i najbolju šansu za miran suživot dvaju naroda. Trebala je to biti prijelazna faza za uspostavu nezavisne palestinske države.
Šansa je postojala ali ju je ubio pucanj iz pištolja
Kada je tadašnji izraelski premijer Yitzhak Rabin 4. studenoga 1995. došao na Trg izraelskih kraljeva u Tel Avivu i masi razdraganih građana priopćio svoje planove sklapanja trajnog mira s Palestincima, ironijom sudbine kazao je jednom od prisutnih novinara slijedeće: “Ova večer dokazuje da Izraelci žele mir”! Ali odmah potom dogodilo se ono što do dan danas ostavlja mrlju na izraelskoj politici: s dva hica iz pištolja upucao ga je i smrtno ranio mladi izraelski desničarski ekstremist Yigal Amir. Amir je, zapravo, ubio mir – u ime svih onih koji su iza njega stajali.
Sve je od tada ponovo krenulo nizbrdo. Uslijedio je i niz novih ratova, od kojih je onaj s Hezbillahom u južnim Libanonu 2006. završio, blago rečeno vojno neodlučno s obzirom kako je cilj Izraelaca bio uništenje te proiranske libanonske šijitske organizacije, ali je ona od tada postala još jača i goropadnija.
Je li Izrael stvorio Hamas?
Postoji i još jedna hipoteza oko toga tko stoji iza Hamasovog napada, koju sam namjerno ostavio za kraj jer je kontroverzna, a za mnoge dolazi i iz sfere konspirologije.
Radi se o tome da iza ovih napada stoji sam Izrael zbog svojih dugoročnih strateških interesa i za obračun sa svim neprijateljima na što sada ima „moralno pravo“. Ta se teza u svom konspiratizmu podudara s onom da je Washington stajao iza terorističkih napada na SAD-e 11. rujna 2001. nakon kojih je pokrenuo svoj globalni rat protiv terorizma i prekrojio svijet po svojim interesima. Međutim, na kraju mu taj rat nije donio ništa dobrog. Kao što vidimo, nakon početnih „taktičkih“ ili „operativnih“ globalnih geopolitičkih uspjeha, uslijedio je krah onih strateških, gdje se Washington upravo sada svim silama bori za očuvanje svojih dominantnih pozicija u odnosu na glavne konkurente koji su u međuvremenu stasali u neprijatelje, dobrim dijelom zahvaljujući upravo američkim potezima koji nisu željeli uvažavati i tuđe interese ako nisu bili makar i samo malo u skladu s njihovim. Tada su pokretali revolucije, rušili vlade i uvodili sankcije, a rezultat je poražavajući: sadašnji sveopći kaos kojemu se kraja i pobjednika ne nazire.
Ako bismo se ovom hipotezom rukovodili (iskreno se nadam da nije istinita i po sudbinu samog Izraela), Izrael bi se, po logici stvari, nakon obračuna s Hamasom morao obračunati protiv svih onih koji Hamas pomažu. Najprije s proiranskim Hezbollahom u Libanonu (Washington je najavio slanje čak dvije skupine brodova na čelu s nosačima zrakoplova u Istočno Sredozemlje, a tamo je već stigla ona na čelu s USS Geraldom Fordom, pri čemu je rekao kako oni neće sudjelovati u ratu protiv Hamasa (Izrael za tako nešto ima i više nego dovoljno snage), a protiv koga onda), a potom i Sirijom i Iranom.
S ovim posljednjima Izrael bi time definitivno bacio direktnu rukavicu izazova i samoj Rusiji koja bi teško mogla stajati po strani. Moskva je Siriji do sada izbjegavala slati sofisticirano oružje koje bi moglo ugrožavati izraelsku sigurnost (najviše što je Damasku dala jesu već dovoljno zastarjeli protuzračni sustavi S-300, ali i oni su samo obrambenog karaktera). Ondje gdje se bi se još više moglo zaoštriti je činjenica da Moskva i Teheran ubrzano jačaju vojnu suradnju i da Rusija uskoro Iranu treba isporučiti suvremene zrakoplove 4++ generacije F-35 što bi značajno promijenilo konfiguraciju odnosa u regiji s obzirom da je iransko zrakoplovstvo najslabija komponenta njegovih oružanih snaga.
Ovdje ću dodati dvije vrlo zanimljive izjave: jednu američkog kongresnika, a drugu, sada već pokojnog ruskog političara:
Prvo, Ron Paul, republikanac iz Teksasa, svojedobno je izjavio (postoji video) da su Hamas osnovali Izrael i SAD kako bi se suprotstavili Jasseru Arafatu – čelniku PLO-a. „Dakle, prvo smo… pomogli uspostaviti Hamas. Onda imamo izbore. Tada Hamas postaje dominantan. Dakle, moramo ih ubiti.“ Kazao je kako je „tijekom 80-ih CIA mislila kako je DOBRO ako radikaliziramo muslimanski svijet kako bismo se natjecali sa Sovjetima.“
I drugo, poznati, od nedavno pokojni ruski političar Vladimir Žirinovski, koji je 2019. godine gotovo proročki kazao slijedeće:
„Vi uopće ne uzimate u obzir situaciju na Bliskom istoku. Tamo će se odvijati takvi događaji da će svi zaboraviti što je Ukrajina, i mogli bi potencijalno pokrenuti Treći svjetski rat, pri čemu Iran igra važnu ulogu. Iran nije Vijetnam, Sjeverna Koreja ili Kosovo. Ondje će se dogoditi najstrašniji mogući događaji!“
Gdje se skrila istina?
Koja je, onda, od svih, gore navedenih hipoteza najbliža istini? Teško je reći, ali sam sklon mišljenju da u svakoj od njih ima nešto što može pridonijeti konačnom odgovoru. Jer ovo je najkompleksnija moguća kriza (puno više i od one ukrajinske gdje se sukobljavaju „samo“ SAD i Rusija) s isto tako kompleksno promiješanim interesima brojnih igrača gdje se oni ponekad posve podudaraju, makar se radilo i o međusobnim suparnicima koji polaze od posve suprotnih početnih pozicija i krajnjih ciljeva.
Naravno, još je premalo informacija za ispravnu dubinsku analizu svega ovog što se dogodilo. Ona će biti moguća ne za nekoliko tjedana, već u najmanju ruku za nekoliko mjeseci, kada vidimo u kojem će se smjeru stvari dalje odvijati.
Za kraj:
Činjenica da je Hamas teroristička organizacija, koja ne štedi izraelske civile, ne znači da se i moderna izraelska država zbog toga mora tako ponašati i spuštati na razinu tih divljaka, kako ih je državni vrh te zemlje nedavno sam nazvao. Načelo „oko za oko, zub za zub“ ili krvna osveta u konačnici neće riješiti ništa, a da i ne govorimo kako ono nije primjereno duhu današnjeg doba i da nas vraća u davna vremena, kad su primitivizam i gola sila bili ključne pokretačke snage.
Danas je to, na žalost, opet samo gola sila, što je znak da čovjek nije previše evoluirao od početka civilizacije, ali zato jest tehnika koja mu služi i za ubijanje.
To čini ubojitu formulu za današnji svijet: razarajuća moć u rukama divljaka (bez trunke empatije za drugoga) plus sveprisutna mržnja koja se poput karcinoma širi društvenim mrežama i čvrsto pritišće svijet – u konačnici rezultira kaosom i destrukcijom.
Tako i u konkretnom slučaju, izraelsko-palestinskom, gdje obje strane, koje žive u samom epicentru sukoba i mržnje, zapravo više ne prihvaćaju ne samo suživot kao opciju, već i pravo one druge da postoji i opstane na tom prostoru.
A sve je moglo biti potpuno drukčije.
