Kritički katolik je zabrinut i skeptičan prema „novoj sinodalnoj crkvi“
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 04 Studeni 2023 05:57
Nije li jedna takva crkva, koju se hoće izgraditi sinodalnošću , „crkva naopako“? Kritički katolik duboko osjeća da jedna takva crkva - obrnuta piramida - ne može biti Crkva koju je Isus Krist ustanovio.
Kritika“ je po svojoj naravi pravi dar ljudskog duha. Ona je potrebna svakoj zajednici na njezino dobro, ona je legitimna i poželjna jer služi idejno-moralnoj orijentaciji i obnovi društva i svake zajednice. Crkva je po svojoj naravi podvrgnuta „kritici“. To je izraženo načelom - zapravo se radi o božanskom zakonu - koje glasi: Crkva se mora neprestano obnavljati. To nije bilo nikada upitno, to nije upitno niti danas.
Kritika Crkve, naime, je nužnost koja proizlazi iz same biti Crkve, u kojoj ljudski čimbenik čini konstitutivni element Crkve. Činjenice govore da su četiri bitne oznake Crkve: jedna, sveta, katolička i apostolska bile povrijeđene od aktualno konkretne Crkve. Činjenica je da je moralno stanje unutar Crkve – prije svega unutar hijerarhije - bilo tako niske naravi da je Crkva dobila naziv: „čista prostituka“, te je pravo da se na Crkvu primjeni formula: pravedna i grešna istovremeno.
Ovdje spada također misao da obnovu Crkve opet vrše ljudi, što će reći da i sama obnova Crkve može krenuti krivim putem. Stoga je razumljivo da treba postaviti pitanje, tko je u Crkvi nositelj kritike, tko smije kritizirati. Biblijsko-teološki odgovor na to pitanje je očigledan: vjernik ispunjen Duhom Kristovim je nositelj kritike Crkve. Odatle zaključujemo da je vjernik svetoga života na prvom mjestu nositelj kritike Crkve. Etički smijemo formulirati načelo: Samo svetac i svetica smiju legitimno kritizirati Crkvu.
To se u povijesti Crkve događalo, i to na dva načina: radikalnim i provokativnim provođenjem života u nasljedovanju Krista, najprije pojedinaca, primjerice sv. Franje, i kasnije osnivanjem reda u tu istu svrhu. Redovi su, stoga, u njihovom porijeklu većinom radikalna egzistencijalna kritika aktualne Crkve, tj. sveukupne hijerarhije. I drugi način: iznošenje kritike govorenom i pisanom riječju. Kao primjer uzmimo Klaru Asišku i Katarinu Sijensku.
Ovi načini vršenja kritike Crkve svjedoče o tome da kritika hijerarhijskog vodstva Crkve mora uvijek biti povezana ljubavlju prema Crkvi, istinom iz žive vjere, poniznošću i svjesnom spremnošću na samokritiku. Kritika, koja nije nošena tim duhovnim veličinama, jednostavno je nelegitimna i ne zavrjeđuje naziv kritike. Naravno, ovim ne mislim tvrditi da samo sveci imaju pravo na kritiku.
Držimo se, stoga, razumnog i religioznog načela: svatko, tko svjesno i vjerno nastoji nasljedovati Krista u svom životu; svatko tko ima potrebno znanje u stvarima vjere, etike, prava, ekonomije, odgoja i dr. pozvan je i legitimiran kritički analizirati stvarno stanje Crkve i društva, pozvan je prosuditi to stanje u svjetlu racionalne i vjerske spoznaje i na osnovi tih spoznaja po mogućnosti dati prijedloge za konkretna rješenja određenih problema. Očito je da je takvo djelovanje vrlo zahtjevno.
Vjernik ima specijalno pravo na djelovanje unutar Crkve
Zato govorimo o katoličkom vjerniku u smislu poziva na djelovanje unutar Crkve i društva s ulogom mislioca, kritičara, vizionara, proroka. On treba biti pravi karizmatik svoga vremena i nastaviti poslanje mnogih karizmatskih vjernika molitvalaika kroz povijest Crkve. Od njih, od vjernika laika, je dolazila obnova Crkve, obnova kršćanskog života, a ne samo od klera. Kler je bio često protivnik karizmatskih laika jer su oni svojim životom bili osuda njegovog nedoličnog života; jer su bili putokaz istinskih reformi Crkve, koje osobito visoki kler nije htio, jer bi time izgubio svoj način privilegiranog i Evanđelju otuđenog života. Sv. Dominik se protivi službenom crkvenom proganjanju Katara i Albigenza jer je u njima prepoznao Duh Kristov; sv. Franjo se protivi raskalašenom životu crkvenih dostojanstvenika na visokim položajima, i mnogi drugi laici vjernici sve do naših dana čine isto. Drugi vatikanski sabor uči da karizme spadaju k temeljnim elementima crkvenog života. Karizmama čini Bog vjernike sposobnima i spremnima da preuzmu različite dužnosti i službe za obnovu i izgradnju Crkve. Njihovo djelovanje cilja na sveukupni život Crkve i na čitav sadržaj kršćanske vjere, i to u konkretnom životu pod uvjetima današnjeg demokratskog i pluralističkog društva. Takvih ljudi vjernika treba Crkva danas više nego ikada jer je činjenica da vjernici imaju mnogovrsne probleme sa svojom Crkvom. Ta problematika je radikalno izražena sloganom, koji glasi: „Isus da - Crkva ne“. On ispunja svijest velikog broja vjernika u zapadnom društvu. Razlog tome treba tražiti u jednostavnoj činjenici: konkretna Crkva je zajednica slabih i grešnih ljudi, koji će vjerojatno ostati takvima kroz svu svoju individualnu i zajedničku biografiju.
Vjernik pod utjecajem duha vremena i poslušnost Crkvi
Kao dijete svog vremena nitko nije pošteđen od utjecaja duha vremena, pa niti vjernik. Svatko je na neki način prisiljen prihvatiti standarde svog vremena, bez kojih mu je jednostavno nemoguće osiguravati svoj život. Jedan od najvažnijih standarda suvremene civilizacije je demokratski način oblikovanja javnog i privatnog života. Današnji čovjek, općenito rečeno, misli i osjeća demokratski. Ne samo zbog toga jer je to duh vremena, nego zato što je čovjek prepoznao u demokraciji onaj sustav vrjednota, koji u najvećoj mjeri odgovara njegovoj ljudskoj naravi. To su vrjednote individualne slobode: sloboda mišljenja, sloboda savjesti, religije, sloboda etičke orijentacije života, sloboda križpolitičkog usmjerenja, sloboda znanstvenog istraživanja. Naravno, to su ustavom zajamčena prava čovjeka. Čitav ovaj sustav vrjednota je izvor i temelj apsolutnog načela koje glasi: nitko ne smije raspolagati mojim životom bez mojeg odobrenja; nitko i nijedna institucija ne smiju mene zastupati u pitanjima života bez moje privole; nitko i nijedna institucija ne smije donositi zakone, zabrane i naredbe bez moje suglasnosti.
Ako pretpostavimo da katolički vjernik prihvaća ovaj standard demokratskih vrjednota, onda je neizbježivo da se nalazi u problematičnoj situaciji odnosa prema svojoj Crkvi. Crkva stoji pred vjernicima kao jedna objektivna i neupitna veličina koja traži od vjernika poslušnost; koja mu zapovijeda i zabranjuje; koja mu prijeti sankcijama i koja autoritativno određuje uvjete, pod kojima vjernik jedino može postići vječni spas.
Sve to čini Crkva iz sebe i po sebi, a da ne pita za suglasnost vjernika. Ona tim sredstvima i tim mehanizmima stvarno oblikuje i usmjeruje život svakog vjernika. Ona zahtjeva od svojih vjernika prihvaćanje njezinog nauka bez prethodnog dijaloga ili razmjene mišljenja s vjernicima. To je taj dogmatski princip na kojem počiva Katolička Crkva. Imajući sve ovo pred očima nije teško razumjeti, zašto baš današnji katolički vjernik, i još intenzivnije, današnji katolički intelektualac, ima probleme u odnosu prema svojoj Crkvi. Nadodamo li k tome i razumljive ljudske slabosti ljudi u redovima hijerarhije, rijetko ćemo susresti ozbiljnog i zrelog katolika koji duševno ne bi trpio zbog svoje Crkve. Što ju više ljubi, to jače trpi zbog nje.
Crkva se nalazi u povijesnom času odluke o svom identitetu
Zreo i kritički vjernik će iskreno i radosno priznati: imam poteškoća sa svojom Crkvom, ali drugu duhovnu Majku te veličine, te sigurnosti u spoznajama bitnih pitanja života i smrti, takvog povijesnog nasljeđa bogatstva duha i kulture, ne mogu naći nigdje na svijetu. Ostajem u njezinom krilu u ljubavi prema njoj i u kritičkom duhu najprije prema samom sebi, a onda tek prema njoj, prema Crkvi: Majci svih vjernika. Takvo stajalište trebamo danas imati svi vjernici sinodajer se Katolička Crkva nalazi u povijesnom času odluke: kojim putem da „hodam“. Izgleda da se papa Franjo odlučio za jedan posve novi put Crkve: put sinodalnosti - „put hodanja zajedno“. Razočaranje i nesigurnost je velika.
Kritički vjernik zapaža da je u nastajanju „nova“ Crkva koja sluša, u kojoj svatko, ali baš svatko ima mjesta osobno, s različitim potrebama, posebnim željama, s osobitim svojstvima i s vlastitim oblikovanjem života; „zajedničko hodanje“ (sinodalno) bez zajedničkog svjetonazora, bez jednako vrijedne etike i morala, sve tamo do različite vjere i religije, pa i nevjere: svi i sve to zaslužuje „uključivost“, prihvaćanje i toleranciju u ime sinodalnosti na zajedničkom putu bez izričitog objavljivanja cilja tog putovanja, bez postavljanja pitanja o „istini“ ili istinama u ime kojih je oblikovani „zajednički put“ - sinodalnost „naroda Božjeg“.
Radi se o slušajućoj Crkvi bez unaprijed poznatih slušatelja, radi se o izvanredno opreznoj Crkvi u susretu s kulturama različitih naroda, s velikodušnim prihvaćanjem njihovih očekivanja i zahtjeva... Radi se također s posebnom ljubavlju o zapažanju potreba ljudske i prirodne naravi koje su tipične za naše vrijeme i koje se neprestano mijenjaju. Sva ta stvarnost mora biti uzeta u obzir kod vjerovanja, kod liturgije, kod upravljanja s Crkvom. I najvažnije: Crkva, koju smo do sada doživljavali- u koju smo vjerovali - kao nepromjenljivom, vječnom, sigurnom, mora biti spremna na uobličenje i na stalno mijenjanje. Stalnost, stabilnost, sigurnost, vječnost: te pojmove ne poznaje „nova sinodalna crkva“. Ona je inkarnacija kretanja, ići naprijed, razvijati se, gledati u budućnost zaboravljajući prošlost. Sinodalnu crkvu zanima čovjek sadašnjosti s njegovim problemima.
Kritički vjernik je skeptičan prema „novoj sinodalnoj Crkvi“
Kritički vjernik katolik pita sebe uznemiren je li to vizija „nove crkve“ na čijem ostvarenju radi papa Franjo sa svojim timom? Kritički katolik se pita gdje je mjesto autoritetu Pape kao nasljedniku Petra: stijene Kristove Crkve s poslanjem očuvati i jačati pravu vjeru braći vjernicima? Nije li na Petru i njegovim nasljednicima papama sagrađena Kristova Crkva na stijeni da ju vrata paklena - sotona s njegovim pristašama - ne poruše? Ili možda nema više opasnosti od sotone i njegovih jer smo svi ovdje na zemlji kao braća i kao djeca Božja na „zajedničkom hodanju“ kao „narod Božji“ u „sinodalnoj crkvi“, čije su strukture demokratske, a ne više hijerarhijske ili čak monarhijske, dakle slikovito rečeno: crkva kao obrnuta piramida? Nije li jedna takva crkva, koju se hoće izgraditi sinodalnošću , „crkva naopako“? Kritički katolik duboko osjeća da jedna takva crkva - obrnuta piramida - ne može biti Crkva koju je Isus Krist ustanovio. Krist je ustanovio svoju Crkvu - sebe mistično tijelo - da Istinom, vjerom, ponavljanjem sakramentalne žrtve, opraštanjem grijeha, pravdom i ljubavlju hrani i usavršava nas - Božja stvorenja – i da nas vodi na zajedničkom putu u vječnost, u raj pod vodstvom apostola, biskupa, klera, svetaca.
