Postizborni dojmovi
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 30 Travanj 2024 07:05
Završili su izbori, a započela postizborna pripetavanja. Namjesto uobičajene kolumne postizborne dojmove sažet ću u nekoliko nerazrađenih ili vrlo šturo razrađenih opaski.
1.
Katolici u politici. Vjerojatno će čudno zazvučati da baš ovo prva od tih natuknica, ali ima logike. Naime, dugo već uočavam stanovitu zakonomjernost u hrvatskoj konzervativnoj politici: treba zazirati od deklariranih katolika u saborhrvatskoj politici. Pri tomu ne mislim na vjersko očitovanje nego na političko katolištvo. Neću sada zalaziti u političku povijest premda bi se i tu dalo naći primjera koji podupiru moju tezu, nego ću se isključivo baviti suvremenim gibanjima. Poznato je da su iz nekadašnjeg Hrasta i katoličkih krugova izašli i Zekanović, i Relković i Vidović Krišto i Most. Zekanovićeva preobrazba u hadezeovca nije previše interesantna i može ju se svesti na lukrativne razloge, no Relkovićeva preobrazba u savjetnika iz sjene političkih grupacija destruktivnih sa stanovišta državotvornosti (Most, Stranka s imenom i prezimenom Dalije Orešković, Pametno odnosno Centar bračnog para Puljak) stvar je za ozbiljniju analizu kada bi u našoj sredini bilo ozbiljnih političkih analitičara. Slučaj Vidović Krišto na pri pogled djeluje kao slučaj pogrešne procjene uslijed prevelike samodopadnosti, međutim može li se povjerovati da tako pametna žena tako loše procjenjuje situaciju? Most otpočetka djeluje kao genijalni izum duboke države za trolanje hrvatske desnice. Ipak ovo Raspudić-Grmojino pozivanje Mosta da s Grbinom, Milanovićem i Benčićkom rade sanitarni kordon oko HDZ-a jest svojevrsni prelazak na novu razinu i za te zavedene birače. Oni koji eventualno sumnjaju u katoličko aktivističko ishodište navedenih neka pomnije prouče njihove biografije, svi osim Raspudića potječu iz toga miljea, a i on je nakon što se afirmirao kao kolumnist bio iznimno omiljen i rado viđen u tom miljeu.
2.
Prokletstvo pravaša. Od izbora do izbora svi se razumni domoljubi nadaju da će se rascjepkane pravaške strančice ujediniti ili nestati s političke scene. Međutim, one opstaju u stanju hibernacije da bi se pred izbore probudile i gricnule barem mali komadić glasova koje idu u domoljubni, nacionalni tabor. Vjerojatno u tome po nacionalne interese štetnom djelovanju veliku ulogu imaju taštine malih vođa, no kako bilo kakvo održavanje stranačkog pogona košta, ne treba zanemariti ni neke druge čimbenike. Ovaj put me razočarao Marko Jurič koji je – nakon što se cijelo vrijeme borio kao voditelj podcasta Velebit za ujedinjavanje domoljubnih političkih snaga - na kraju odlučio i sam kandidirati na listi HSP-a i Hrvatskog bila. Opravdanje za takav potez našao je u tanašnoj izlici da će iz pozicije sudionika imati veći kredibilitet za pozivanje na neko buduće zajedništvo. Mislim da je upravo suprotno, ali svatko sam za sebe zna što je najbolje. Prkačin se žalio da mu u Domovinskom pokretu ne daju dovoljno prilika da govori u Saboru pa se kandidirao s pravašima i Bilom. Sad može govoriti koliko hoće, ali ne u Saboru. Bilo kako bilo, prokletstva pravaša se nastavlja.
3.
Ustavni sud vraća Milanovića u život. Zanimljivo je da je nakon epskog poraza ''rijeka pravde'' Ustavni sud ponovo odlučio nešto priprijetiti Milanoviću. Dajući mu tako povoda da malo živne i opet počne bulazniti koještarije. Dva dana ustavni sudga nije bilo nigdje, lizao je gubitničke rane, prikačio neko vodnjikavo priopćenje na Facebook, a onda mu uleti Šeparović kao kec na desetku. Skloni mediji i poneki pravnik poklonik pokušavaju iz njega napraviti mučenika, a po mogućnosti i Zorana osvetnika. No, zato su uistinu male šanse, jedino ako duboka država za njega planira još kakvu važnu rolu, a to u Hrvatskoj kada su u pitanju politički šarlatani mesićevskog tipa nikada nije nemoguće.
Više, međutim, brine to što je Milanović svojim vulgarnim verbalnim eskapadama u hrvatski politički život unio jedan neprimjereni vokabular i drsko zanemarivanje zakona, ustava i dobrih običaja približivši tako Hrvatsku već spominjanom komšiluku. Milanović je trenutno veći balkanizator Hrvatske i od samog Milorada Pupovca. Stoga još više čudi da Nino Raspudić upravo u njemu prepoznaje Bruce Leeja za zrelo doba.
4.
Domovinski i Možemo jedine politički relevantne stranke. Još sam u prošloj kolumni ustvrdio kako samo Domovinski pokret i Možemo otvaraju neke uistinu nove političke teme i nude jasan ideološki okvir tih politika. Naravno, nisu to neke novine u globalnim okvirima, no u hrvatskim okvirima jesu. Možemovci forsiraju woke ideologiju i politike iz tog čudnovatog repertoara, a DP se sve više profilira kao nositelj suverenističke politike u hrvatskim okvirima. U tom smislu držim da će moć i uloga tih dviju stranaka u narednom periodu samo rasti nauštrb centrista svih boja.
5.
Hrvatska demokratska zajednica. Relativni je pobjednik i ovih izbora Hrvatska demokratska zajednica. Mislim da je to stranka koja je na svim dosadašnjim demokratskim izborima u samostalnoj Hrvatskoj izborila najviše zastupnika i tu hdzčinjenicu, bez obzira na sve, treba respektirati. Današnji HDZ nije Tuđmanov HDZ kojega je ljevica proglašavala strankom opasnih namjera, zato čudi ta antihadezeovska strast kod ovdašnjih ljevičara, u stvari globalista i kriptojugoslavena. Plenkovićev je HDZ upravo njima prepustio najveći dio javnog prostora, medije, kulturu, no unatoč tomu njihova rušilačka strast ne malaksava. O HDZ-u već dva desetljeća pišem vrlo kritično, no ni u ludilu ne bih želio da me od HDZ-a spašavaju Sandra Benčić, Zoran Milanović i Peđa Grbin.
6.
I za kraj procjena: iako postoji stanovita mogućnost dogovora između HDZ-a i DP-a, bojim se da smo bliže novim izborima nego stvaranju funkcionalne vlade.
Damir Pešorda
