Oh, kako je bilo lijepo kada je postojala samo jedna stranka odnosno partija
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Svibanj 2024 13:14
Vrijeme je takvo da ni samo ne zna kakvo. A ne znaju ni prognostičari, to jest znaju kakvo je kada pogledaju kroz prozor, ali ne znaju kakvo će biti sutradan, a nekmoli za dva ili tri dana. Zato odustaju, bave se likovnim umjetnostima, slikaju okrugle obrise s nekoliko elemenata, suncem, kišom i sivilom, pa što se od toga zbude neka bude, uvijek mogu reći da su bili u pravu.
Kiša je u prošlom tjednu pokvarila mnoge radosti, pa tako uglavnom i praznik rada, ali je grah ipak na vrijeme pojeden. Zašto uvijek grah, mnogima nije jasno. Klasični filolozi misle da su začetnici grahomanije braća Grakho, pučki tribuni koji su umjesto parole Kruha i igara smislili novu – Kruha i graha, buneći se protiv rimske aristokracije i njezinih navada. Uz to su zahtijevali da se državna zemlja ne dodjeljuje samo uglednima nego i puku, što se uglednima nije sviđalo, pa su ubili i Tiberija i brata mu Gaja. Teško je biti pučkim tribunom. Kada sam, davno je to bilo, na jednom velikom skupu rekao da nama u Hrvatskoj nisu potrebni vladari, nego pučki tribuni, doživio sam svašta. Doduše, nisu me ubili, svaka čast.
Pustimo to. Glede praznika rada: premda je u bivšem režimu dobio konotacije posve komunističke, uspio se održati i u samostalnoj nam Hrvatskoj, a zašto ne bi. Rad je rad, radnicima su pjevali pjesme Kranjčević i slični, dobar rad i dobar radnik uvijek su cijenjeni, pa i sv. Josip Radnik. I današnji poslodavci vole marljive radnike, daju im ugovore na mizerne svote kako bi izbjegli „davanja“, ostalo na ruke, znajući da su i sindikati od njih dignuli ruke, a u modernoj nomenklaturi sve je manje jasno tko je radnik, a tko nije. Ni tko je seljak. I taj pojam nestaje, sada postoje opegeovci. Da je danas živ Stjepan Radić, utemeljio bi Hrvatsku opegeovsku stranku (HOS).
No dobro, i bez te stranke stranački život u Hrvatskoj cvjeta i raste. Oh, kako je bilo lijepo kada je postojala samo jedna stranka odnosno partija, tek sada znamo, sada kada ih imamo toliko da ljudi više ne znaju koja je koja i tko je kphtko, koga ili čega i komu uopće služe. Jest da je spomenuta jedna bila gadna i odvratna, ali smo barem znali na čemu smo i što nam je raditi, pa smo radili sve dok ju nismo odradili, Bogu hvala. Mogli smo ponekad spomenuti i Hrvatsku, ali samo s dodatkom SR, ali ne i pridjev – hrvatski. Osim Hrvatskoga zagorja. Vozili smo loše automobile, a meni je to prešlo u naviku pa ih vozim i danas. S tim u svezi: jedan mi je dan u godini vrlo stresan, naime kada vodim moj auto na tehnički pregled. Učinio sam to neposredno nakon praznika rada, a kada je čuo kamo ga vodim pao je u depresiju. Plakao i govorio da ne će položiti. Ja mu velim da sam preko veze nabavio pitanja s već zaokruženim točnim odgovorima, ali nije povjerovao. Ipak smo dva dana prolazili gradivo i na kraju je položio s ocjenom dovoljan. S kilometražom koja odgovara udaljenosti Zemlje od Mjeseca. Da se nije vozio po Zemlji, nego još u mladosti uputio prema satelitu, bio bi prvi automobil na Mjesecu. „A zašto si morao platiti sve one silne nofce, za pregled, za osiguranje ovo i ono?“, pita me na povratku. „To se zove pljačka, stari moj. Da te svake godine moram registrirati. Čista pljačka. A na pregled kod liječnika ne idem ni ja jednom godišnje, više od straha što će mi otkriti.“
Za nagradu sam ga vozio na Craft festival u Samoboru. Pita me što je to craft, a ja kažem da ne znam tu hrvatsku riječ, valjda arhaična, iz samoborskoga kraja. Uglavnom, popio je nekoliko litara dizela, a ja gemišt, dostojno smo proslavili i vratili se doma, gdje su nas s poljskim cvijećem u gubici čekali Mak i Tor. Usput smo kupili novine.
A u novinama ima svašta. Pale su baš na dan slobode medija, a ako tko kaže da u Hrvatskoj nema te slobode, laže k'o pas, velim Toru koji se uvrijedio i zavukao pod stol. Na popisu država negdje smo tek oko pedesetoga mjesta po slobodama, što je nepravedno. Pa svaka šuša može napisati i reći što god bilo, samo da nije previše hrvatski, ali za to postoje urednici. Osim toga postoji i Hrvatsko novinarsko društvo, ili kako se već zove. Bilo bi dobro da se pridjev hrvatski ne smije rabiti, kao što se negda nije mogao, pa bi ostalo samo Novinarsko društvo, i bilo bi točnije. Valjda uz dan slobode medija, rečeno je društvo nagradilo neke tiskovne i portalne novinare, kao i obično one koji ne podnose Hrvatsku. Nagradilo prononsirane protuhrvatske protuhe (kratica PPP), što je malo uzrujalo hrvatski puk, ali ne novostipreviše, jer je već tolikim svinjarijama svjedočio da ga više ništa ne može uzbuditi. Ostali, manje poćudni i pomalo čudni novinari, a takvih je možda najviše, onih koji Hrvatsku vole a zamjeraju joj svašta baš zato što ju vole, nikako i nikada ne mogu dobiti nagradu „svojega“ društva. Ako ju žele, moraju se promijeniti! Mrziti Hrvatsku, Hrvate i hrvatstvo u cjelini, pa će biti nagrađeni.
Isto to vodstvo istoga društva rascmizdrilo se nad mogućim nešto lošijim položajem Novosti pod uredništvom lika koji ne zna gdje je dr. Šreter, užas jedan ako „Hrvatska skrene udesno“, plaču, što će biti sa slobodom posebno Novosti ako ju Hrvati prestanu financirati, gdje će PPP prosipati svoje gadosti, dotično više jugoslavenske nego srbobranske, na što će se u Hrvatskoj osloniti nova stara ideja srpskoga sveta? Pa to je kao da Ukrajinci sruše Krimski most.
Jeste, dabome. A svemu je kriv taj Domovinski pokret, nastao na nekad okupiranom istoku Hrvatske, pa nikako da se uklopi u zagrebačku vizuru. Ne će sa SDSS-om, pa ne će. Čudo jedno, nikako da dečki dođu k sebi, čak komemoriraju, vukovariraju, iako im je Pupovac lijepo rekao da komemoracije te vrste, dotično hrvatske, ne pridonose bratstvu i jedinstvu. I tako sada, na zaprepaštenje vodstva HND-a i ljubitelja Novosti u njegovim redovima, baš taj Domovinski eto pregovara s Hrvatskom demokratskom zajednicom, do sada prilježnom, i nastoji ju nagovoriti na zlo, da skupa slože većinu i Vladu bez SDSS-a. Pa je li to moguće? Pa kako će Hrvatska opstati bez SDSS-a? Izbacit će ju iz Unije, možda i iz UN-a. Vratiti na Balkan. Zadnja je ušla u Uniju, prva će dobiti nogu. Tako nekako. Još je jedina šansa da ljevica možda ipak skrpa neku frankenštajnsku većinu, što je, kako se ono hrvatski kaže – aha, distopija. Ni Milanovića više nemaju, zadnje što se čulo jest kada se okomio na Bugarsku, jer nas jedino s njom još nije posvađao. Sada jest. Ne znam što je to rekao, nisam pratio, ali ako su Bugari poludjeli, očito nije bezazleno. Kao što znate, ja sam uvijek na bugarskoj strani, već i kao član Hrvatsko-bugarskog društva prijateljstva, ali ne samo zato nego jer – za razliku od onih koji za to dobivaju plaću – znadem geostrateški razmišljati, a ponešto znam i o bližoj povijesti, pa i gastronomiji, sendvičima i slično. Učio od Tuđmana, i sam ponešto zaključio.
Kada već spominjem Tuđmana: čitam u subotnjem broju srednjestrujaških tiskovina napis slabo poznatog mi mudrijaša. Piše taj doslovce ovo: da se Tuđman bio okružio polusvijetom. U prijevodu lupežima i prostitutkama. A kako je onda Tuđman s tim polusvijetom učinio što jest, sam svakako nije mogao, kako je tom polusvijetu uspjelo stvoriti suvremenu hrvatsku državu, više-manje demokratsku, što ni jednom naraštaju do tada nije uspjelo? Nama partizani zagrebjest, kažem nama jer sam i ja bio u tom polusvijetu, samo ne znam jesam li iz redova lupeža ili prostitutka. A zašto autor rečene budalaštine nije bio ondje, i koji je to njegov svijet bio, ne znam, nadam se samo da je razočarani domoljub pa u gnjevu svašta piše. Kao da sam ja presretan.
Živimo opet u čupavim vremenima, još pomalo nesvjesni koliko su čupava. Neke europske države više, neke manje, sve su svjesnije da će na njih doći red ako padne Ukrajina. U tom slučaju ide u realizaciju i novi Memorandum, valjda je svakomu jasno, ako nije onda ne zna gdje živi. Zato su protuhrvatske protuhe tako sarkastične i tužne kada vide da se Hrvatska ipak pomalo naoružava, nije im drago, plaču za vremenom kada je bila pod embargom, za lončarima i sličnima, premda takvih i sada ima dovoljno. Jest, mi se prvenstveno moramo osloniti na sebe, ne ovisiti o drugima, a ako nam pomognu dobro su došli. Da ne završimo kao Palestinci u Gazi, kojima velika sila pomaže tako da pomaže Izraelu. Nepouzdan je i licemjeran taj svijet, nikako ne želi izraelska divljanja u Gazi nazvati genocidom. Možda treba vremena, eto upravo bi taj svijet trebao, nakon trideset godina, genocid u Srebrenici nazvati genocidom, a za turski nad Armencima trebalo mu je i više, puno više. Za srpski genocid nad Hrvatima devedesetih ne želi ni čuti, a ni za onaj jugoslavenski genocid nad Hrvatima 1945. Pobiti nekoliko stotina tisuća Hrvata nije genocid, nego nasušna potreba, sanitarni odstrjel. Slaviti današnjih dana u Trnju ulazak jugoarmije u Zagreb iste četrdeset pete, slaviti kao oslobođenje, a ne jezivu zamjenu jednoga totalitarizma drugim duboko protuhrvatskim, represivnim i koljačkim – poruka je to ultralijeve sekte i njezinih krijesova odnosno kresova da s Brozova puta nije skrenula, a u predstavu su se uključili lažni antifašisti, slične im antifašistkinje i istinski SNV, potonji da bude viđen, da ne bude zaobiđen. No čini se da je došlo do manjih nesporazuma, pa je zlatni Ivo rekao da on ne će kresnuti, jerbo se sav taj plameni cirkus pretvorio u propalestinski prosvjed! Je li, ne znam. Kako bilo, ti možemovski „kresovi“ ugasili su se bili već u zenitno doba komunizma, oživljeni eto nakon skoro četvrt stoljeća ove naše hrvatske države koja se tada, a ni još godinama, nije smjela ne samo pojaviti nego ni najaviti.
Dobro, nije sve tako loše današnjih dana, to jest nije još tako loše i nema mjesta zlogukim prorocima, makar i njih treba osluškivati, jer kruh uvijek pada na stranu premazanu pekmezom. Još živimo u miru, mi Hrvati!, doduše u eu paralementnemirnom miru i u ovom se trenutku pripremamo samo na blisku najezdu turista, blago nama. S tim u svezi, moramo se bolje brendirati, kao zemlja za pospane turiste. Nikada mi, naime, n
Glede izbora još: idemo na nove izbore! To jest europske. O njima više nitko i ne govori, ali se lukavi dečki i cure pripremaju, kupuju srećke. Ući u europski parlament je kao dobiti na lutriji i to veliku svotu, takvu plaću kakvu bismo mi u Hrvatskoj mogli imati za pedeset godina ili nikada. Zato neki koji su dobili na nacionalnoj lutriji, to jest izborima, kažu Hvala lijepa, ne bih ja u taj parlament iako su me ljudi izabrali, neka me izaberu u europski kada me toliko vole, lova do krova, ja ću ondje sjediti i šutjeti, osim u restoranima kada ipak nešto moram reći da ne ostanem gladan. Za devet tisuća eura može se solidno jesti, ne pretjerano, može se nešto i uštedjeti, ali to se može i u saborskom restoranu u Zagrebu, ma dajte. Osim toga, iz Bruxellesa ili onoga burga od štrasa bolje se vidi islamizacija Europe, ima čovjek slobodnoga vremena da prouči šerijatske zakone i spozna kakvu ćemo Europu ostaviti svojoj djeci. Jedina je sreća da djece ne će biti puno, europske, za to se već sada brinu Europljani, recimo u Danskoj su izglasali da se pobačaj može „obaviti“ do 18. tjedna djetetova života u utrobi majke, a granica će se vjerojatno još podizati, ne samo u Danskoj, pa iz europskih kaznenih zakonika treba izbaciti čedomorstvo.
Jezik naš svagdanji
Taj nesretni Jovanovićev Institut za jezik ili kako se zove, ima nove zatočnike. Naime, ravnatelj J. je u novom mandatu učio od boljih, pa se više ne izlaže kao nekad u osam kada je kolege lingviste tužakao sudu (!), nego na bojno polje jezikšalje mladunce, koji na nevješt način izazivaju na dvoboj starije, pametnije i učenije, kao što je kroatist Artur Bagdasarov, Armenac rodom. U svemu je najžalosnije što mladunac B. misli da je duhovit, a nije. Pa je pokušao sročiti nešto kao satiru, ne bi li uvrijedio Bagdasarova, ali je uvrijedio samo satiru. Jasno mi je da balavcu egzistencija ovisi o Jovanovićevu kadru, kojemu su poludesni neoprezno produljili mandat, te je junoša morao učiniti što je učinio, a možda i sam od sebe. Zašto tako mislim? Navodno je riječ o liku koji se ispisao iz Hrvatskoga filološkog društva, zato što rečeno društvo daje potporu časopisu Jezik (utemeljio i desetljećima vodio Stjepan Babić, naslijedila ga Sanda Ham). Nisam siguran je li riječ o istoj zelenoj osobi, ne mogu ni ja sve pratiti. A Bagdasarov usred Rusije kakva već jest, objavljuje rusko-hrvatski rječnik bez dodataka, proučava uzgred Institutove vragolije i nalazi mane, a nije ih teško naći. Bagdasarov, prijatelj Hrvatske, za kojega su svojedobno ugledni hrvatski jezikoslovci rekli da ga treba čuvati kao kap vode na dlanu. A sada po njemu pljuje Institutova mladunčad. Tu smo, gdje smo. Kako će se u budućnosti postaviti zakonom predviđeno Vijeće, još ne znamo. Ni je li formirano.
Klasično pitanje
Naime, ni nakon što su se za slučaj zainteresirali i (neki) mediji, još nema suvislog odgovora zašto se ne repriziraju Smogovci. Jedna od pet knjiga o smogovcima ima naslov Zbogom Smogovci. Valjda su baš nju čitali televizijski poslenici, ako i nisu naslov im je dao ideju.
