Hrvati i "Šuvarov muzej"
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Studeni 2024 14:03
Danas se 'jugo-slaveni', neo-komunisti, orjunaši i njihovi suborci u Hrvatskoj, koji se već i javno hvale tom svojom političkom orijentacijom, rugaju s navodima da Hrvat, za prošlih totalitarnih vlasti nije 'smio reći da je Hrvat'. Kako nije smio reći? Lako, jer je iskazu 'ja sam Hrvat' pripisivan politički stav
svrstavanje samo uz jedan narod, dakle, 'nacionalizam', umjesto 'mirotvornoga' i 'progresivnoga' ispovijedanja pripadnosti 'troplemenom' narodu ili 'internacionali proletera svih zemalja'. Uostalom, gdje piše da Hrvati nisu smjeli reći da su Hrvati? Smjeli su to reći, ali i suočiti se s odgovorom vlasti, kojoj je jedan od prioriteta bila 'borba' protiv hrvatskoga 'nacionalizma'. Već samo očitovanje o svojoj nacionalnoj pripadnosti, izvan institucionalnih provjera, jugoslavenske su vlasti razumjele kao otpor s pozicija nacionalizma, jer su drukčije definirale što jest a što nije prihvatljivo, prema kriterijima velikosrpstva, a kasnije i komunističke internacionale.
Iz svih je hrvatskih 'krivnja' izdvojena ustaška krivnja, koju ne treba ni ispitivati ni analizirati: ona je onakvom kakva je zapečaćena 1945. Može se ispitivati nacizam, fašizam, komunizam, Auschwitz i drugi logori, ali ustaštvo je 'istraženo' već 1945. I točka. Kasnije se pojavilo i pitanje: zašto bi čovjek koji nije imao veze s ustaštvom, bio 'opterećen kompleksom' ustaštva i imao neurotičan i preosjetljiv odnos prema svom osjećaju hrvatstva, samo zbog toga što je živio u tom vremenu? Zato jer su 'pobjednici' izjednačavali hrvatstvo i ustaštvo. Bolji lijek protiv hrvatske nepokornosti, velikosrpstvo nije moglo pronaći. Tko bi još mislio o činjenici da hrvatstvo niti dolazi, niti nestaje s ustaštvom.
Ustaštvo su, kao upozoravajući amblem, zalijepili uz hrvatsko ime. Ne znamo dovoljno o stradanjima hrvatskoga naroda i nasilju komunističko-četničke vojske, koja je poslijeratna zlodjela protiv Hrvata, prikazivala kao progon ustaša. 'Ustaštvo' je prikazivano kao zlo koje obilježava sve što je hrvatsko, od početka do kraja. Karađorđevići su u Jugoslaviji vladali malo više od 20 godina, ustaše su na vlasti u NDH bili 4 godine, a komunisti u FNRJ i SFRJ najduže - 45 godina. 'Regnum Croatorum' prvi put se spominje godine 852. u povelji kneza Trpimira. Od tada je prošlo više od tisuću i tristo (1.300) godina. Neki su ljudi nakon Drugoga svjetskog rata, htjeli s četiri ustaške godine pokriti, zakloniti i izbrisati više od tisuću i tristo godina hrvatske povijesti! Vučićevstvo u 'srpskom svijetu' (i u dijelu Hrvatske) nije napustilo koncept ('konačnoga') 'obračuna' s Hrvatima.
Uspomena na A. Rankovića
Kolumnist Jutarnjega lista piše da su u poslijeratnoj Njemačkoj demokratski procesi učinili da povijesni teret nacizma bude drukčiji od ustaške hipoteke koja je usporavala nacionalni oporavak Hrvata pod totalitarnom vlašću komunista. To se odražavalo i na razumijevanje i prikazivanje cijele hrvatske povijesti. Kolumnist piše da za slavne Hrvate, njihovu prošlost, djela i iskustva postoji jedan neotvoreni muzej - 'Šuvarov muzej'. Ali on je još uvijek u mraku. Na svjetlu se čuvaju drukčije uspomene. Obilježena su mjesta sjećanja na ljude poput Aleksandra Rankovića, staze kojima su hodali i prostori u kojima su se sastajali.
U središtu Zagreba, pored Gimnazije u Križanićevoj ulici, na vanjskom zidu jedne stambene zgrade, lako je i danas vidjeti kamenu ploču s ovim tekstom:
"U OVOJ KUĆI POLOVINOM 1941 GOD. SASTAO SE C.K. KPH DRUGOVI: RADE KONČAR, MARKO OREŠKOVIĆ, JOSIP KRAŠ, PAVLE PAP-ŠILJO, VLADIMIR BAKARIĆ, STIPE UGARKOVIĆ, KARLO MRAZOVIĆ, DRAGUTIN rankovićSAILI. OD C.K. KPJ BIO JE PRISUTAN DRUG ALEKSANDAR RANKOVIĆ. NA OVOM SASTANKU SU ZADUŽENI DRUGOVI ČLANOVI C.K. KPH ZA PODIZANJE USTANKA NA ODREĐENOM PODRUČJU. U ČAST OSMOGODIŠNJICE NARODNOG USTANKA U HRVATSKOJ SPOMEN-PLOČU PODIŽE GRADSKI KOMITET KPH ZAGREB. ZAGREB, 27. VII. 1949."
Tako je 1949. napisao Gradski komitet KPH. Centralni komitet KPH koji se, kako navode, sastojao od osam članova, odlučio je što, tko, kad i gdje treba činiti 'za podizanje ustanka na određenom području'. Posebno je na kamenoj ploči izdvojeno da je među njima bio i 'drug Aleksandar Ranković'. Godine 1966. Tito je A. Rankovića optužio za mnoge zlouporabe UDB-e i smijenio sa svih državnih dužnosti. To, naravno, ne mijenja činjenicu da je A. R. bio 'prisutan' na jednom sastanku 1941. Ne znamo ima li u Zagrebu još koja ploča na kojoj se spominje A. R. Ne znamo postoji li negdje ploča s informacijom o oputžbama za velika zlodjela UDB-e pod njegom vlašću, posebno protiv Hrvata, na kojoj bi, recimo, pisalo: "Iz ove je kuće Udba, kojoj je na čelu bio 'taj i taj', godine 'te i te' odvela četveročlanu obitelj, osumnjičenu za nacionalističko, kontrarevolucionarno djelovanje, kojoj se otada gubi svaki trag."
A kuća u vlasništvu ljudi, kojima se gubi svaki trag, nacionalizirana je i postala 'općenarodno vlasništvo' (kojim upravljaju 'crveni'). Orjunaši u masovnim medijima danas traže da se pokaže zakon u kome piše da se nije smjelo reći da si Hrvat. S druge strane Hrvati opisuju što im je u ondašnjem životu donosila sama pretpostavka da su na strani onih koji se ne odriču svoga hrvatstva i neraspoloženja prema komunizmu. 'Hrvatstvo' je u tom vremenu javno definirano prema velikosrpskim kriterijima, od Rankovića do D. Dragosavca i njegova društva.
Reći da si Hrvat
S kakvim su se posljedicama nosili ljudi koji su pjevali pjesme poput one koja počinje s 'Marjane, Marjane, ča barjak ne viješ - naš barjak hrvatski', ili 'Ustani Bane, Hrvatska te zove', iako su, prema citiranim navodima, smjeli reći da su Hrvati? Ima naravno još puno naslova zbog kojih su Hrvati završavali u tamnicama, a stihovi koje su pjevali ne potiču ni na kakvo protuzakonito djelovanje. Ali slaviti bilo koji vid hrvatstva, tada je značilo djelovati protuzakonito. Posebnu stipe šuvarstvarnost oblikuju ljudi koji su učinili i korak više, pa s pjevanja prešli na govor, na prohrvatski orijentirane tekstove i knjige. Predkomunistička i predjugoslavenska hrvatska povijest u to je vrijeme posve sklonjena s javne scene. Ali i tomu je, kako pišu, došao kraj.
Čitamo što Jutarnji javlja: Stipe Šuvar je, u zadnjoj fazi komunizma, izgradio Muzej hrvatskih arheoloških starina. Toj se tvrdnji dodaje pitanje: zašto taj muzej danas nije otvoren? Pozornost se pokušava usmjeriti prema, navodnom, prohrvatstvu komunizma i nebrizi današnje Hrvatske prema proklamiranom domoljublju. Zašto u Muzej hrvatskih arheoloških starina (MHAS) nisu ugrađeni uređaji za klimatizaciju? Kako bi se moglo čuvati to dragocjeno narodno blago u prostoru koji ne zadovoljava propisane uvjete?
Nakon oslobođenja Hrvatske i od komunizma i od Jugoslavije, iskaz kako čovjek 'nije smio reći da je Hrvat' ne opisuje zakonski okvir, niti kakvu zakonsku zabranu, nego realno stanje, zbilju u kojoj si to mogao slobodno reći i time sebi priskrbiti biljeg koji će bitno utjecati na tvoj život. I Ozna i Udba i Sup, partijski sekretari i ostali čuvari Jugoslavije i revolucije, znali su što treba činiti nakon prijave 'prijestupa'. Politički baštinici toga svijeta, koji su i nakon oslobođenja Hrvatske, godinama prikriveno djelovali, danas već u javnom prostoru vrlo oštro nastupaju protiv tvrdnja kako je Hrvatska bila pokorena pod komunističkom i velikosrpskom vlašću.
Orjunaško-komunističko verbalno nasilništvo
Čovjek koji je, primjerice, pred sudom nastupao protiv kardinala Stepinca, mogao je koliko je htio ponavljati da je Hrvat, mogli su to govoriti i oni koji su pred drugim sudovima desetljećima progonili okrivljene za 'neprijateljsko djelovanje' i 'neprijateljsku propagandu', mogli su koliko su htjeli ponavljati da su Hrvati i, recimo, potpisnici Novosadskoga sporazuma o jeziku, mogli su to govoriti i S. Šuvar, i M. Planinc i mnogi drugi 'pravovjerni Hrvati'. A kratko vrijeme su (1971.) i hrvatski studenti povjerovali da slobodno mogu iskazivati svoje hrvatstvo i zagovarati slobodnu Hrvatsku. Mnoge je ta 'sloboda' odvela u tamnice.
Orjunaši se ne suprotstavljaju politici aktualnih vlasti, nego Hrvatskoj koju ne žele prihvatiti kao samostalnu i slobodnu državu, jer, valjda, još uvijek vjeruju da Velika Srbija (Jugo-Slavija) ipak postoji, bar u nekoj onostranoj, Moljevićevoj ili Garašaninovoj zbilji. To je oslonac njihovoj kuraži i izravnim uvrjedama na račun Hrvata. "Ali, znate kako to ide s hrvatskim patriotskim hvastanjima (hvalisanjima, op.a). Iza ruke na srcu obično ide i ruka na takujin (novčanik, op.a), a mahanje trobojnicom obično se svodi na plitku pozu koja ne obvezuje na djelovanje. Ni jedan "patriot" u Hrvatskoj nikad nije digao papir s poda u parku. A ne postoji plastičniji dokaz za to pravilo od sudbine Marunovog, Gunjačinog i Šuvarova muzeja." (J. Pavičić, Jutarnji list, 5. 10. 2024.) Pisac u drugoj citiranoj rečenici dvaput ponavlja kako su njegovi 'dokazi' to što nešto 'obično ide', ili 'obično se svodi' na nešto.
'Šuvarov muzej' i muzej žrtava komunizma
Koja su to 'hrvatska patriotska hvalisanja'? Govor o slobodi, govor o razorenim selima i gradovima, govor o tomu kako su branili i oslobodili svoju zemlju, govor o uspostavi hrvatske države, ...? Mnogi hrvatski ljudi u svečanim prigodama, uz intoniranje hrvatske himne, desni dlan prislone uz srce. S tim u vezi kolumnist Jutarnjega lista, optužuje Hrvate za komunizamnešto u vezi s novčanikom, a mahanje hrvatskom zastavom tek 'plitkom pozom'. Koristoljublje, a ne domoljublje, to je njegovo razumijevanje simboličkog iskazivanja odanosti Hrvata svojoj zemlji. Pokušava prikazati da hrvatski ljudi nisu patriotski orijentirani, jer da jesu, u prostoru za čuvanje vrijedne baštine, bili bi ugrađeni rashladni uređaji. (!). Tvrdi da je spomenuti Muzej sagradio S. Šuvar, a oni koji su se o njemu trebali brinuti, nisu ga osposobili za normalno funkcioniranje. Ne spominje zašto se to dogodilo. Možda su Šuvarovi ljudi htjeli da tako bude?
Motrenje postšuvarovske Hrvatske, kolumnista dovodi do, za njega, šokantne činjenice: Splitsko-dalmatinska županija u novom budžetu predviđa novac čak za "koncept muzeja žrtava komunizma". Zaključuje da SDŽ-u "nije ni u peti da potroše (potrošiti, op. a) koji cent za Branimira, Trpimira i Držislava." Umjesto toga - žrtve komunizma! Zbog toga se o hrvatskim kraljevima sad 'brine' kolumnist Jutarnjega lista, koji zaključuje da smo umjesto skrbi o hrvatskoj baštini "dobili društvo gdje (u kome, op. a) smiješ reći da si Hrvat". U kome se spominju čak i žrtve komunizma. Da nije kraljeva, kako bi kolumnist izrazio zaprepaštenost brigom o ('pazite sad') muzeju - žrtava komunizma.
Kao da se i u ona vremena, piše dalje, na kraju svakoga dana, u ponoć, nije moglo na Radio Zagrebu slušati hrvatsku himnu. Kolumnist ponavlja kako je, 'navodno', postojalo vrijeme kad nisi smio reći da si Hrvat, ali je postojala skrb za hrvatsku baštinu, u ponoć se mogla čuti i hrvatska himna, a danas, kako piše, smiješ reći da si Hrvat, ali nema skrbi za tu baštinu, nego se čak govori o 'muzeju žrtava komunizma'! Uz to, građani koji uopće ne paze na urednost parkova, stalno ponavljaju da su - Hrvati.
Samo govore da su Hrvati
"Zapravo, svi samo to i govore. Ništa drugo ni ne kvekeću (!, op.a). A opet - ispada da treba iz groba kao vampira iskopati Šuvara da bi ponovo imali muzej hrvatskih svetinja." (Izvor, isti). Kolumnist dodaje da će sad, kad nema S. Šuvara (koji je o tomu brinuo), novac za završetak zgrade Muzeja u Splitu, dati - Europska unija "u okviru instrumenta tito'EU sljedeće generacije' ". "Šuvara - ukratko - više nema. Ali - našli smo mi 'šuvara' u Bruxellesu". Brige Hrvata o svojoj baštini, u toj priči nema. O njoj su se brinuli komunisti, a danas - Bruxelles.
Tekst ovako završava: "A dok čekamo da barem neki sljedeći naraštaj Arvata (!, op.a) konačno može vidjeti sve te divote zaostale iza Višeslava i Branimira, čovjek se neizbježno mora zapitati: da, zbilja, kad se to točno 'nije smjelo reći da si Hrvat'?" Kad? Pod velikosrpskom vlašću, nekomunističkom (kraljevskom) i komunističkom (Titovom), ili - danas? Čini mu se da Šuvar nije trebao govoriti da je Hrvat, ali je proslavljao komunistički pristup hrvatstvu, pa je gradio muzej u kojima bi se čuvale hrvatske tisućljetne uspomene. I s tim je 'priča' o Hrvatima trebala završiti. U muzejima. Čijim je novcem Šuvar gradio muzej?
Prodao je, valjda, vlastite posjede u Zagvozdu kako bi, vlastitim novcem, umjesto novca od poreza iz državne riznice, financirao izgradnju muzeja? Ostavimo šalu po strani, to su bili novci prikupljeni od naroda, koji kolumnist 'od milja' naziva 'Arvatima'. Sad se, navodi dalje, čeka novac iz Europske unije. Eto dokle smo došli. A gdje su ona vremena kad je novca bilo na sve strane pa i za duga, duga (pedesetodnevna) putovanja brodom, druga Tita i njegovih, do Burme i Indije, a bilo je i za gradnju desetaka ljetnikovaca i zimovališta, novih dvoraca i mnogih vila, podzemnih i nadzemnih tunela i skloništa za Njega i Njegove. A sad nemaju ni za klimu u jednom muzeju!
'Neurotičnost' odnosa prema nacionalnom identitetu
"Opterećen (ne bez razloga) kompleksom odvratnog ustaštva, hrvatski je javni odnos prema nacionalnom identitetu bio neurotičan i preosjetljiv, kao što je u isto doba - iz istih razloga - bio i u Njemačkoj. Samo, postojala je razlika: Njemačka je (barem zapadna) bila demokracija." (Izvor isti). Kolumnistu se čini da je njemački i hrvatski 'javni odnos dražaprema nacionalnom identitetu 'u isto doba - iz istih razloga' 'bio neurotičan i preosjetljiv'. Napisao je da su Hrvati bili opterećeni 'kompleksom odvratnog ustaštva'. A Nijemci? Što je 'nacionalni identitet' u Njemačkoj činilo 'neurotičnim i preosjetljivim', kad tamo nije bilo 'odvratnog ustaštva'? Je li to bio nespomenuti kompleks poraženoga nacizma, koji se branio na svojoj zemlji od raznih agresora, a nije išao otimati tuđe? Ili je bilo posve drukčije? Bilo je posve drukčije.
Nije li, možda, u vrijeme dok ustaška hrvatska država nije niti postojala, Kraljevina Jugoslavija, 25. 3. 1941. sklopila Pakt s Hitlerovim nacistima i njegovim najbližim saveznicima (Italija i Japan)? Tek nakon razvrgnuća toga pakta Hitler je napao i (bez puno vojske) pokorio Srbiju. Ali četništvo, srpska kraljevska vojska pod vodstvom D. Mihailovića, nije nakon 1941. branilo Srbiju od nacista, nego su krenuli u rat protiv hrvatske države. Ako bismo posudili riječ kojom je pisac označio ustaše, rekli bismo da su 'odvratni' četnici otišli ratovati u Hrvatsku. Onako kako su se i nacisti krenuli ratovati izvan Njemačke. Ustaše nisu četnicima odgovorili napadom na Srbiju. U prikladnom trenutku, na Titov poziv, četnici su mu se pridružili i svoje tradicionalne kape i znakovlje, zamijenili partizanskim kapama s crvenim zvijezdama petokrakama. Hrvati su, nakon svršetka Drugoga svjetskog rata itekako osjetili pobjedničke strasti komunističko/četničkoga saveza.
'Peglanje' povijesti
Ostali su mnogi nabori koji se ne daju lako izravnati. Ni oni od 1918. do 1941., ni oni od 1941. do 1945. Isto je i s onima od 1945. do 1990. Ustaškim godinama, komunistički režim, uz potporu velikosrpstva, nije prestajao dodavati 'nove nabore', nastojeći dekroatizirati Hrvatsku, kao što se činilo i za vrijeme velikosrpske kraljevine. Nakon 1945. u pomoć su priskočili i Staljinovi ljudi. Autoru teksta o kome pišemo nije do te 'neispeglane' hrvatske povijesti, nego samo do one ustaške (1941.-1945.).
U hrvatskoj se državi, prema javljanju čovjeka iz Liliputa, valjda Liliputanca, (rubrika u Jutarnjem listu, u kojoj je objavljen tekst o kome pišemo, zove se 'Vijesti iz Liliputa'), pronose (lažni, naravno) glasovi o komunističkoj Jugoslaviji. Iznosi da je 'popeglano u pitki narativ' ono što je bilo prije 1990., prema kojemu "u Jugoslaviji, nisi smio reći da si Hrvat. Osim u jednom slučaju. Ako si - recimo - bio muzej. Poput Muzeja hrvatskih arheoloških spomenika." (Izvor isti). Muzeji su 'govorili' da su Hrvati, ili su 'govorili' da su u njima Hrvati ('od stoljeća sedmog...')?! Nije baš lako razumjeti kako bi Hrvat 'bio muzej', ali što se može. Komunizam i velikosrpstvo su, eto, za sobom ostavili muzeje pune hrvatskih uspomena. Kolumnist ne spominje groblja. Tu se u priči pojavljuje 'slavni' jugoslavenski komunist, S. Šuvar i gradnja Muzeja hrvatskih arheoloških starina (MHAS). Šuvar je 'znao' da su, prema 'revolucionarnom' učenju, Hrvatima ostali još samo muzeji (u 'ropotarnici povijesti'). Vrijeme je pokazalo da je to bilo vrlo krhko 'znanje'.
Suočavanje s posljedicama izgovorenoga
Čovjek je i u ono vrijeme smio reći da je Hrvat, ako je bio spreman suočiti se sa svim onim što je stajalo između svijesti o vlastitom identitetu i projekta izgradnje 'novoga društva'. A to 'novo društvo' počelo se graditi 1918. nakon svršetka Prvoga svjetskog rata. Na onom dijelu jugoistoka Europe, koji je bio pod Habsburškom Monarhijom, vlast je preuzelo kraljeivina shsNarodno vijeće Slovenaca, Hrvata i Srba. Britanska i francuska diplomacija podupirale su ujedinjavanje SHS-a i Kraljevine Srbije. Nakon kratkih pregovora potpisana je, 9. 11. 1918., Ženevska deklaraciju o uspostavi zajedničke države.
U to se vrijeme 'novim društvom' naziva i ono koje je svojom 'proleterskom' revolucijom počeo graditi Lenjin na istoku Europe. Kraljevina SHS imala je nove kriterije o hrvatskom nacionalnom identitetu. Polazište im je da su Hrvati, jedno od plemena 'nove nacije', samo dio troplemenoga naroda (Slovenaca, Hrvata i Srba). Nove je 'kriterije' imala i Lenjinova proleterska internacionala, koja će uskoro nastupati i na 'ovim prostorima'. Hrvatske perspektive u tim okolnostima nisu izgledale dobro. Počeli su novi okrutni progoni bez obzira na to može li se okrivljenima, koji su preživjeli, dokazati krivnja ili ne može, jer je među tisućama ubijenih od sredine 1945. bilo puno ljudi koji nikakva zlodjela nisu počinili. Hrvatska se nakon svih tih teških iskustava uspjela osloboditi. Ipak, ni do danas nije nestao verbalni bijes jugofila i orjunaša koji još imaju znatnu potporu na raznim adresama.
