Grobovi naših pokojnika podsjećaju nas na istinu: Čovjek mora umrijeti da bi živio
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Studeni 2024 09:47
Jedna od temeljnih oznaka naše kulture - kršćanske kulture - dolazi do izražaja barem jednom u godini: na blagdan Svih svetih i na Dušni dan. Za kršćanskog vjernika je taj blagdan prilika da na jedan poseban način konkretno ispovijeda istinu svoje vjere u ulazak u vječni život kroz „vrata“ smrti.
Žalost – tragedija – zbog gubitka najmilijih se toga dana pretvara u utjehu tihe radosti zbog nade po vjeri da naši pokojni žive. Znak Križa na grobovima nam jamči tu našu istinu vjere i opravdava istovremeno našu radost na njihovim grobovima. Time mi barem jedanput u godini svojim sjećanjem na njih, stojeći kod groba, njih oživljavamo: sjećanje ima moć oživjeti. Sjećanjem činimo prošlost sadašnjošću. Takav susret s našim pokojnima možemo ostvariti često u godini, a na blagdan Svih svetih posebno intenzivno. Nije li to znak duboke humanosti i religioznosti? Nije li to znak i dokaz da je jedino „kultura života“ dostojna čovjeka?
Na žalost, i ova tako naravna konstanta ljudskog života je postala područje jednoga posve suprotnoga shvaćanja života i postojećeg naravnog zakona po volji Stvoritelja. I to shvaćanje je utemeljeno na vrhunskoj protuprirodnoj težnji određenih, tzv. progresivnih grupacija koje stavljaju slobodu čovjeka nad svu stvarnost života izraženoj u rečenici: Ako već moramo umrijeti, mi smo slobodni određivati kada i kako ćemo umrijeti.
Broj ljudskih prava se povećava
Prava na različite slobode rastu na sve više područja života i na oblik odnosa čovjeka prema sebi. Sjetimo se: govori se o pravu na slobodu doći na svijet uz pomoć tehnologije, ali i o pravu na slobodu sprečavanja dolaska na svijet. Traži se crnopravo na slobodu izbora spola; pravo na slobodu osnivanja braka istospolnih osoba. Traži se pravo na slobodu suicida i eutanazije. Traži se pravo na slobodu uzimanja droga po vlastitom izboru.
Raste postotak onih koji traže slobodu od prirodne smrti zbog starosti i time pravo na smrt po slobodnim izborom. O suicidu i eutanaziji se govori otvoreno i javno. Još jedan tabu je pao. Više ne vrijedi izreka: O smrti govoriti, to dolazi na kraju života, tj. u visokoj starosti. Sve su to znaci „kulture smrti“ koja se sve jače želi ušuljati u „kulturu života“. Još jedan dokaz da živimo u „kulturi smrti“. Doslovce: trošimo životne snage i resurse sa svrhom da ostvarimo smrt umjesto da se brinemo o olakšanju umiranja. Umiranje ne dolazi samo u starosti, nego u svakom času životnog puta zbog različitih razloga i uzroka.
Mi današnji - određeni krugovi društva - hoćemo sami „proizvoditi“ smrt onda kada želimo, onda kada mislimo da imamo razlog zbog kojega ju želimo. Vrhovni sudac kod toga je „slobodna volja“. Pojmovi govore po sebi: „zahtjev za eutanaziju i biti ubijen“; „samo neuki, slabi, siromašni umiru jer moraju umrijeti“ - ostali: „pametni, bogati, naobraženi umiru kada hoće“; „kršćani, zaostali, pobožni..... umiru kada Bog hoće“; moderni prosvijećeni čovjek izaziva smrt po osobnom izboru.
Ljudi razboriti i kritičkog duha pitaju
Ljudi razboriti i kritičkog razuma pak pitaju: „Imamo li mi pravo na suicid? Nije li to ubojstvo i time oduzimanje slobode? Uostalom, na što se odlučujemo kod toga? Zar smo, zbilja, tako sigurni da nas nakon smrti čeka 'ništa' a ne neočekivano, neizvjesno, nečuveno, neviđeno, divno, užasno?“ Mi katolici ispovijedamo spoznaju vjere: na životnom putu nas čeka smrt kao ulaz u vječni život: u raj, u pakao. Zašto takozvani moderni čovjek ne sluša glas svih postojećih kultura kroz povijest čovječanstva koje računaju s time da iza smrti može doći „užasno“ i „divno“: već prema tome, a ne „ništa“?
Stvara li se projekt dužnosti suicida i eutanazije?
U ovim, na prvi pogled još donekle razumnim mislima, je sakrivena jedna strašna dinamika iz koje se može - zapravo iz koje će se sigurno - roditi jedan stravični projekt društvenih odnosa: projekt dužnosti suicida i eutanazije iz solidarnosti eutanazijaprema još živima. Prvi koraci u tom smjeru su već učinjeni, primjerice, devizom: „Budi zdrav, uživaj život - ili umri barem što brže, što prije.“
Ta podmukla misao kao da je već prisutna u debatama socijalne politike s temama: ljudi postaju sve stariji; troškovi za staračke domove i penzionere su neodrživi, nedostatak onih koji stvaraju BDP sve veći. Socijalna država traži rasterećenje smanjivanjem žitelja. „Pravo na život do 70 ili 80 ili ... godine. A pravo na smrt? Kada god hoćeš, odnosno kada hoće buduća majka kojoj parlamenti u EU/SAD ... daju pravo da usmrti tebe još nerođenoga.“ Socijalni pritisak na one koji samo troše, a ne privređuju završava slobodnom ili nametnutom odlukom: „Ne želim biti na teret društvu, svojoj djeci. Molim skraćenje života“. To će činiti oni najosjetljiviji. A oni drugi: oni se pozivaju na svoje pravo da im se omogući odlazak.
Pravna država je spremna na suradnju
I naravno, pravna država kao „veliko dostignuće“ kulturnog razvoja i kao „mali bog“, kojega si je moderni čovjek stvorio, rado će ispunjavati želju svojih građana kroz instituciju eutanazije, odnosno kroz pomoć socijalno-medicinskih službi u procesu suicida, ili iz proračuna financiranoga abortusa. I svi su zadovoljni: oni koji su borci za „prava“ čovjeka - evo i to sudim je uspjelo u njihovoj borbi za prava čovjeka: da svaki može ostvariti pravo na smrt, odnosno na ubojstvo samoga sebe i time dokazati visoki nivo samosvijesti i samoodređenja.
Zadovoljni su i oni koji žive po devizi: „Uživaj život – iza smrti nema ništa“. Zadovoljni su i oni koji će sve ovo kretanje i djelovanje znati iskoristiti za povećanje svoga kapitala, za ulaganje u nove tehnologije ostvarivanja smrti, za nova rješenja na području odlaska sve većeg broja starije i mlađe populacije s ovozemaljskog života jer neki misle da nas ima previše na ovoj planeti – barem tako dugo dok nismo otkrili nove mogućnosti živjeti u svemiru.
S područja „kulture smrti“ našeg vremena ima i drugih pojava koje utječu na razvoj ove svijesti. Primjer: dijagnostika prije porođaja. Kako jadno se moraju osjećati ljudi, djeca i stariji s hendikepom kada promatraju ovaj razvoj? On im poručuje: Vi ste nepotrebni, vi ste samo teret za društvo. Vi nemate pravo na život. Znate zašto nemate pravo na takav život? Jer takav oblik života je bezvrjedan; ne može ga se unovčiti na slobodnom tržištu i slično. Zar ti ljudi koji se danas zalažu za takva rješenja problema, nisu učili noviju povijest o nekom čovjeku imenom Hitler, Staljin, Mao-Ce-tung i dr.? Ili se pak zalažu za „kulturu smrti“ jer im se baš projekt tih ljudi sviđa pa i oni žele poći stopama tih ljudi?
Glas medicine i načela: Spasi život?
Što nam kaže medicina o tobožnjoj želji za smrt u obliku suicida ili eutanazije? Tu se radi najčešće o simptomu teške depresije. To je, dakle, bolest koja se može i treba liječiti. Posebno pitanje je pitanje o slobodnoj volji. Tko pati od depresije, jedva da ima dovoljnu slobodu odlučivanja. Stoga se ovdje ne može govoriti o slobodnoj volji u smrt. Države, koje su uvele eutanaziju, doživljavaju velike negativnosti i potrese u društvenom životu. Primjer za to jeNizozemska...
Imajući pred očima sve ove pojave, ne preostaje nam ništa drugo nego borba za oživljavanje svjesne volje za ljubav prema Životu koji ima izvor u božanskoj ljubavi i koji ima za cilj vječni život u zajedništvu ljubavi s Bogom Stvoriteljem i Otkupiteljem.
