Diskriminacija i progon kršćana u Kini
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 04 Studeni 2024 18:07
Prema istraživanju Pew istraživačkog centra iz 2023. u Kini se broj kršćana kreće između 100 i 130 milijuna, što iznosi između 7 i 9 posto ukupnog kineskog stanovništva. Većina kršćana su protestanti oko 80 posto, a potom slijede katolici. Dakle, kineskih kršćana ima otprilike koliko i stanovnika jednog ogromnog Meksika (130 milijuna) ili Japana (123 milijuna) i oni se svakodnevno suočavaju s neravnopravnošću
diskriminacijom i progonima, koje organizira totalitarni komunistički režim. O tome, naravno, u zapadnim mainstream medijima u većinskim kršćanskim državama, gotovo da nema ni riječi. Međutim, ignoriranje problema ne umanjuje njegovu važnost. Izazovi s kojima su susreću kineski kršćani vrijedni su svake pažnje.
Dolazak i razvoj kršćanstva u Kinu
Prvi poznati val širenja kršćanstva u Kini povezuje se s nestorijanskim misionarima iz Perzije u 7. stoljeću, tijekom vladavine dinastije Tang. Prvi misionari bili su pripadnici Asirske crkve Istoka, koja je bila poznata po teološkim učenjima Nestorija, antičkog biskupa Carigrada. Car Tai Zong dozvolio je osnivanje prvih kršćanskih zajednica. Kršćanstvo je bilo donekle prihvaćeno i nazvano je Jingjiao (religija svjetla). Nestorijanci su čak prilagođavali kršćanstvo kako bi bilo prihvatljivo kineskom društvu. Ipak, nakon pada Tang dinastije 907., nestorijanska je prisutnost postupno oslabjela, a kasnije je gotovo nestala, što je dovelo do zastoja prodora Božje riječi.
Novi val širenja kršćanstva dogodio se u 13. st., kada su misionari, posebno franjevci, došli u Kinu tijekom vladavine Mongola i dinastije Yuan. Marko Polo, istraživač i putopisac, putovao je do dvora mongolskog vladara Kublaj Kana i pisao o raznolikosti religija u Mongolskom Carstvu, uključujući kršćanstvo. Kublaj Kan bio je znatno tolerantniji prema stranim religijama, što je omogućilo kršćanskim misionarima određeni stupanj slobode. Međutim, dolaskom dinastije Ming (1368.–1644.), nova kineska vlada općenito je bila skeptična prema stranim utjecajima i rad misionara je bio otežan. Prekretnica nastaje dolaskom isusovaca krajem 16. stoljeća. Jedan od najpoznatijih misionara tog vremena bio je talijanski isusovac Matteo Ricci, koji je stigao u Kinu 1582. Ricci je zauzeo posve drukčiji pristup od svojih prethodnika, prilagođavajući se kineskoj kulturi, jeziku i konfucijanizmu. Uspjeh isusovačkih misija kasnije je narušen raspravom u okviru Rimokatoličke crkve o tome trebaju li kineski kršćani prakticirati tradicionalne kineske obrede poput štovanja predaka. Carski dvor pod dinastijom Qing zabranio je kršćanstvo 1724., optužujući misionare za promicanje stranih ideja.
Dolazak zapadnih misionara
Nakon Opijumskih ratova u 19. st., zapadne sile prisilile su Kinu na otvaranje prema svijetu i kršćanski misionari mogli su djelovati. Oni su stigli pod zaštitom kolonijalnih vlasti, što je dodatno pojačalo sumnju kineskog stanovništva prema kršćanstvu. Misionari su osnivali škole, bolnice i druge institucije. Najnegativniji odgovor na novu vjeru bio je Bokserski ustanak (1899.-1901). u kojem su kineski nacionalisti, potaknuti protivljenjem stranom utjecaju podigli oružanu pobunu. Ustanak je okončan savezničkom intervencijom zapadnih sila i Japana, a kineske vlasti bile su prisiljene osigurati veće vjerske slobode.
Uspostava komunističke Kine
Dolaskom Komunističke partije Kine (KPK) na vlast 1949., kršćanstvo je postalo simbol stranog utjecaja i ideološka prijetnja komunističkoj vlasti. Pod vodstvom vrhovnog vođe Mao Ce-tunga, lansirana je reformska kampanja „Tri protiv i pet protiv“ 1951.–1953.), koja je bila usmjerena protiv stranih misija. Kulturna revolucija (1966.–1976.) praktički je uništila sve oblike religijskog izražavanja. Crkve su bile zatvarane, svećenici i vjernici su uhićivani, a vjerski obredi zabranjeni. Nakon smrti Mao Ce-tunga 1976. pod vlašću novog generalnog sekretara partije, Deng Xiaopinga, započete su reforme. Tijekom 1980-ih kineska je vlada obnovila dio vjerskih sloboda, ali pod strogom kontrolom države. Uvedeni su Državno tijelo za katoličku crkvu i Državno tijelo za protestantske crkve, čiji je cilj bio osigurati da se crkvene aktivnosti usklađuju s komunističkim vrijednostima.
KPK je 1982. objavila izjavu o stajalištu o religiji, koja tvrdi da će, dugoročno gledano, socijalizam na kraju zauzeti mjesto religije: „Tek nakon postupnog razvoja socijalističke civilizacije, sa svojim vlastitim materijalnim i duhovnim vrijednostima, religija će postupno nestati.“ Ipak, to nije usporilo rast kršćanstva. Štoviše, dogodila se renesansa. Širenje Kristove vjere odvijalo se brže no ikad. Procjenjuje se da se tijekom 1980-ih oko 50 milijuna Kineza, pretežito seljaka, preobratilo na kršćanstvo. Tijekom 1990-ih i 2000-ih kršćanstvo se počelo ubrzano širiti i u gradovima. Sve je to označilo novu fazu u kojoj komunistička vlast više ne pokušava uništiti kršćane, nego ih staviti pod kontrolu.
Broj kršćana i njihova raspoređenost
Teško je utvrditi točan broj kršćana u Kini iz nekoliko razloga. Prema kineskim zakonima, samo crkve koje imaju dozvolu od vlade smiju postojati. Međutim, u stvarnosti, mnogi kršćani ispovijedaju svoju vjeru, održavaju mise i druge obrede na tajnim lokacijama poznatim kao „podzemne“ ili „kućne“ crkve. Pritom treba dodati i članove Komunističke partije, kojima je zabranjena vjerska pripadnost (formalno moraju biti ateisti), pa ne smiju otkriti svoj kršćanski identitet. Otprilike četvrtina kineskih katolika živi u sjevernoj pokrajini Hebei i obično se okupljaju u selima s katoličkom većinom. Wenzhou u istočnoj obalnoj pokrajini Zhejiang je grad je s najvećim brojem protestanata. Smatra se „najkršćanskijim“ gradom u Kini, tj. „kineskim Jeruzalemom“ – kršćani čine 15% stanovništva.
Najnapučenija kineska pokrajina Henan (oko 100 mil. st.) smještena na porječju Žute rijeke naziva se „kineskom Galilejom“ zbog vjerske tradicije i značajne uloge u širenju kršćanstva u Kini. U Henanu, kineskoj žitnici, razvile su se brojne kršćanske zajednice, a neki od najpoznatijih katoličkih i protestantskih misionara djelovali su u tom području. Najveći broj protestantskih crkava nalazi se na obalnim gradovima na jugozapadu i jugoistoku Kine, što je logično budući da su misionari dolazili u Kinu morima. S druge strane, najveći broj katoličkih crkava nalazi se u pokrajini Hebei na sjeveru, a onda slijede obalne pokrajine Zhejiang i Fujian. Neupitno je kako danas u Kini ima više od 100 milijuna kršćana.
Državna kontrola crkava
Kineska vlada pod vodstvom KPK formalno priznaje pet religija: budizam, taoizam, islam, katoličanstvo i protestantizam, a njihovo djelovanje regulirano je putem vladinih tijela. Dvije su državne crkve: Kineska patriotska katolička crkva (KPKC), koja djeluje kao državna crkva za katolike, i „Trostruko-samostalni patriotski pokret” za protestante. Obje institucije nadzire Državna uprava za vjerske poslove. Crkve koje žele javno djelovati u Kini moraju pristati na državnu kontrolu svojih aktivnosti, što podrazumijeva imenovanje svećenika, održavanje bogoslužja i uporabu vjerskih tekstova. Unutar KPKC-a papa ne može imenovati biskupe jer se imenovanja vrše uz odobrenje kineske vlade, odnosno KPKC djeluje mimo Svete Stolice. S druge strane, Trostruko-samostalni patriotski pokret temelji na načelima „samoupravljanja, samofinanciranja i samopropovijedanja”, čime se želi minimizirati utjecaj stranih protestantskih misionara. Kršćani moraju biti dijelom ilegalnih kršćanskih zajednica i riskirati svoj život, zdravlje i karijere kako bi ispoljavali svoju vjeru.
Sinicizacija kršćanstva
Predsjednik Xi Jinping pokrenuo je 2015. inicijativu za „sinicizaciju religija”, strategiju koja posebno utječe na netradicionalne religije, uključujući kršćanstvo i islam, čime se dodatno otežava život vjernika. Sukladno Xijevoj sinicizaciji, socijalističke ideje moraju imati primat, a religijska uvjerenja treba prilagoditi kineskim okolnostima. Xi je zapravo htio uspostaviti „Kršćanstvo s kineskim karakteristikama“, ali to se nije usudio tako definirati kao, što je Deng napravio sa socijalizmom. Sinicizacija se manifestira promjeni vjerskih tekstova, modifikaciji ikonografije te kontroli sadržaja propovijedi. Kineska vlada zahtijeva prilagodbu Biblije i drugih vjerskih tekstova tako da se uklone dijelovi koji se mogu smatrati protivnima kineskoj kulturi ili mogu ugroziti autoritet države. Vlasti ograničavaju postavljanje religijskih simbola poput križeva i drugih simbola, naročito u crkvama i prostorima vidljivim javnosti. Kineska vlada propisuje što crkveni vođe smiju govoriti, posebno na javnim skupovima. Vjernici su podložni diskriminaciji u obrazovanju, zapošljavanju i društvu općenito.
Teror
Tehnologija prepoznavanja lica, sustavi praćenja preko mobitela i kamere instalirane u crkvama samo su neke od metoda koje vlasti koriste kako bi pratile vjernike. Vlasti vrše racije na tajne crkve i uhićuju. Kineski zakoni zabranjuju osobama mlađim od 18 godina nazočenje vjerskim obredima i crkvenim aktivnostima. Tijekom 2014. tucet crkava je demoliran ili su im maknuti križevi. Vlada napada odvjetnike za ljudska prava u koji brane vjerske slobode građana. Godine 2015. vlasti su uhitile, mučile i pritvorile oko 300 odvjetnika zbog „raspirivanja nereda”, a zapravo jer su branili kršćane. Iako su mnogi odvjetnici pušteni, i dalje ih se maltretira i prati.
Godine 2017. partijski dužnosnici su posjetili mnoge privatne kršćanske kuće i stanove u okrugu Yugan i naredili da stanovnici uklone križeve i slike Isusa i zamijene ih fotografijama vrhovnog vođe Xija. Dužnosnici KPK rekli su građanima da će im socijalizam i predsjednik Xi pomoći u zdravstvenim i financijskim brigama umjesto njihovog Spasitelja Isusa Krista. Iako je vlada to opovrgnula, seljani tvrde da im je prijećeno gubitkom državnih beneficija ako ne izvrše naredbu. Vlasti su uklonile križeve s raznih kršćanskih crkava 2020. jer su bili viši od kineskih zastava. U Zhejiang provinciji uništeno je više od 400 crkava tijekom 2018. i 2019.
Poboljšanje odnosa s Vatikanom i pojačana represija
U rujnu 2018., odnos Kine i Vatikana je djelomično popravljen. Naime, Vatikan i Peking potpisali su sporazum koji omogućuje kineskoj vladi da imenuje biskupe unutar Kineske patriotske katoličke crkve, dok je papi dodijeljeno pravo veta. Od tada je papa Franjo priznao sedam prethodno ekskomuniciranih „samoizabranih“ kineskih biskupa, dok je Kina imenovala osam tajnih biskupa kao svećenike KPKC-a. Sporazum je obnovljen 2020., ali 2022. Vatikan je optužio vladu da je prekršila uvjete sporazuma jednostranim imenovanjem nekih biskupa koje Sveta Stolica nije potvrdila. U posljednjih pet-šest godina, kineska vlada je značajno osnažila represiju na kršćanima. Zakon o religijskim aktivnostima iz 2018. pooštrio je represiju. Posebice je na meti Rimokatolička crkva.
Vlada je pojačala praćenje kršćanskih aktivnosti izvan crkava, zabranivši evangelizaciju putem interneta, koja se odvijala mimo državnog nadzora. Država pomno prati sve što se događa u crkvama, a križevi i drugi religijski simboli u javnim prostorima su uklonjeni ili zamijenjeni kineskim nacionalnim simbolima. Jedino državna kompanija Amity Press ima ovlasti tiskati Bibliju za kinesko tržište. Količine su ograničene za crkve pod državnom kontrolom. Vlasti su nedavno zatvorile web stranice koje su prodavale Bibliju na slobodnom tržištu. Institut Hudson u listopadu je objavio izvješće o progonu deset biskupa koji se odvija već šest godina. Progon uključuje „neodređeno zatvaranje bez odgovarajućeg postupka, nestanke, istrage policije bez vremenskog okvira, progonstva iz njihovih biskupija ili druge prepreke njihovim biskupskim službama, prijetnje, nadzor, ispitivanje i tzv. reedukaciju”. Novouvedeno ograničenje slobode vjeroispovijesti uključuje intenziviranje obračuna s podzemnim protestantskim i katoličkim zajednicama, čime je kršćanstvo postalo izrazito osjetljiva tema u Kini.
Zaključak
Represija nad kineskim kršćanima odvija se iz jednostavnog razloga: komunistički vlastodršci boje se ideja kršćanstva. Ako bi Kinezi uistinu postali vjernici u većinskom broju, prije ili kasnije bi svrgnuli komunističku vlast. Prema kršćanskoj teologiji, okrutan politički sustav u kojem nije bitan pojedinac nego samo kolektiv, ne bi smio postojati. Svaki pojedinac ima pravo na uspjeh i sreću. Kineske vlasti na prvo mjesto stavljaju kolektiv, tj. partiju, i ne mare za želje pojedine osobe. Zato uporno odbijaju političku pluralizaciju i uvođenje višestranačja. Isto tako, prema kršćanstvu, politički sustav koji negira Boga ne može biti dobar sustav i ne bi smio obnašati vlast. To očito i nevjerni komunistički lideri znaju. Odnos prema kršćanstvu (kao i prema drugim vjerskim zajednicama poput muslimana) pokazuje kako je Narodna Republika Kina i dalje nedvojbeno komunistička država. Da, komunisti su uveli gospodarske reforme i prigrlili državni kapitalizam (koji nije istovjetan zapadnom modelu), ali zadržali su gotovo sve političke i društvene karakteristike tipične za komunističke režime. Iako kineski ustav formalno priznaje vjerske slobode, u stvarnosti su kršćanske zajednice suočene s diskriminacijom i progonima. Iako aktivisti za ljudska prava u svijetu naglašavaju diskriminatoran odnos kineske vlade prema religijama, Kini neće biti uvedene sankcije jer ruši crkve i zatvara biskupe. No, usprkos državnom teroru kršćanstvo u Kini stabilno raste, dok na Zapadu opada. To pokazuje kako zapadnjački konzumerizam može više ateizirati ljude od kineskog socijalizma.
