Islam je postao političko sredstvo za nerealne želje stvaranja “instant” nacije
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 18 Rujan 2025 15:02
U razdoblju 1992.-1995. islam je prerastao u hegemonističke težnje s hegemonističkim ciljevima stvaranja unitarne države s genocidnim namjerama, prvenstveno prema hrvatskom narodu u BiH
Jesu li se, “tempore criminis” ondašnji konvertiti, (s kršćanstva na islam), odrekli samo vjere? Ili i identiteta? Zašto to pitam? Zato što prijelazom na islam oni nisu postali “Hrvati islamske vjere”, nisu postali ni “Bosanci islamske vjere”. Ni “Bošnjani islamske vjere”. Ni Bošnjaci islamske vjere”. Postali su muhamedanci. Nakon toga poturice. Pa turci. Pa muslimani. Pa Muslimani. I na kraju, (a ne vjerujem da je tu kraj), 1993. glasovanjem “delegata” (nečega i nekoga), postaju Bošnjaci. “Tako su ih drugi zvali”:-reći će oni. U redu. Neka bude tako. No, kako su oni sami sebe zvali? Zna li netko, kako su oni sami sebe zvali od 1463. do 1993.? Ja, iskreno, ne znam, (no to nije tragedija, moje znanje je ograničeno), a volio bih čuti što kažu oni koji znaju više. Kako se dogodilo to da su oni prijelazom na islam izgubili prethodni identitet, osim jezika jer “preko noći” nisu mogli naučiti ni jezik okupatora, (turski), ni jezik islama, (arapski). Uz pitanje kako se to dogodilo da netko “preko noći” izgubi identitet i pokuša se identificirati s novom vjerom, koju, btw, ne shvaća, (bogoslužje i nauk vjere su na arapskom), ne razumije, nema na temelju čega usporediti novu vjeru sa starom, (da bi mogao-imao na temelju čega birati), mora se odreći načina života, običaja, promijeniti tabue, shvaćanja krijeposti, moralna načela, razlikovanje dobra od zla…
Na tom stupnju razvoja društva, a radi se, (poglavito), o 15.; 16.; 17. i 18. stoljeću, gube svaki kontakt sa starim identitetom i, (neuspješno), se pokušavaju identificirati s novim. Zašto neuspješno? Zato što su, da bi shvatili i na prirodan način, (kako to čine i doživljavaju arapski narodi/plemena), živjeli i svjedočili novu vjeru, kao conditio sine qua non, MORALI naučiti arapski jezik. Zašto? Zato što se, (samo), njime prenose tajne, istine, nauk-doktrina te vjere. Jer, istinske vjere nema bez razumijevanja, prožimanja s njom, mogućnosti urona u dubine, poimanja širine, dosezanja visine…
Svjesna zloporaba islama
Vjera, (kao pitanje duhovnosti), nije mantranje napamet naučenih mantri, koje, (btw), ne razumiješ, niti poštivanje strogih pravila u svakodnevnom životu, kojima ne razumiješ ni svrhe ni razloga. Ne, nemam namjeru ni ocjenjivati, ni procjenjivati, a najmanje podcijeniti islam kao vjeru. Niti sam za to kvalificiran, ni pozvan, niti imam bilo što protiv te vjere. Govorim o fenomenu njegove, (svjesne ili nesvjesne), zloporabe, o pokušaju izgradnje identiteta, (kao kompleksnog, složenog i dugotrajnog procesa), SAMO na vjeri, koji je završio u političkom hegemonističkom projektu s genocidnim namjerama prema, (po vjeri), drugačijima. Govorim o višestoljetnom pokušaju izgradnje vlastitog identiteta na RAZLIKAMA između onoga što si bio i onoga što želiš postati. O ambivalenciji koja se u, u tom višestoljetnom procesu, “uvukla u gene” i danas ta unutarnja podvojenost djeluje dvojako. Destruktivno i autodestruktivno. U oba slučaja neprijateljski djeluje prema drugima.
Zašto nisu učili turski jezik!?
Druga, (ozbiljna), prepreka stvaranju novog identiteta, (paralelno s usvajanjem nove vjere), je bio pogrješan pristup u odnosu prema jeziku. Umjesto da su učili turski jezik, bez znanja kojega nisu mogli ni upoznati ni shvatiti, tursko shvaćanje države, prava, supstitute za narod/naciju, kulturu, društvo, i usporediti ih sa brzorazvijajućim teorijama države i prava, društva, naroda kao temelja na kojemu se razvija jezik, kultura, umjetnost, filozofija prava… (čijom interakcijom nastaje kolektivna politička svijest kao preteča nacije) i poglavito, pojavu DRUŠTVA kao novog, modernog socio-političkog fenomena, koji će sve više preuzimati ulogu u razvoju naroda i stvaranju nacionalnih država. Ne, muslimani u BiH nisu sudjelovali u tom procesu. Umjesto učenja turskog jezika, prilagođavali su i iskrivljavali materinji jezik. Ali ne na razini književnosti i umjetnosti, za potrebe duhovnosti, izražavanja u sferi emocionalnog…, nego za potrebe svakodnevnog života, ograničeno, usko i opskurno.
Turski okupacijski sustav nije poznavao nacije ni nacionalnosti, nije se, (znanstveno), razvijao, (sve do “mladoturske revolucije dvadesetih godina dvadesetog stoljeća u čemu bosanski muslimani nisu sudjelovali), ni usustavljenog prava. Istina, trgovina, najbitniji odnosi među ljudima, zaštita interesa sultana i carstva, bili su regulirani mješavinom kodificiranog i običajnog prava, sve do tridesetih godina 19. stoljeća kada su uvedene reforme, (čemu su se bosanski muslimani oštro usprotivili i oružano pobunili protiv uvođenja reda -nizama).
Vojnički tabor
Okupatorska osmanska vlast, (na području današnje BiH), sve do tridesetih godina 19. stoljeća, je više sličila vojničkom taboru nego uređenoj, (civilnoj), državi, a bosanski muslimani su se upravo s njom identificirali i na tim “vrijednostima” pokušali izgraditi svoj identitet. Kao što rekoh, nisu sudjelovali u reformama koje su “mladoturci” na čelu s “ocem moderne turske nacije” Kemalom Atatürkom proveli u posrnulom osmanskom imperiju na izdisaju, a nisu mogli prihvatiti ni moderna europska, (njima strana), kretanja i trendove koje je u BiH donijela austro-ugarska.
Austrougarska vlast samo im je štetila
Za to zaostajanje u procjepu između moderne Europe i srednjovjekovne Turske, nisu krivi samo muslimani, nego, (u velikoj mjeri), i austro-ugarska vlast, koja im je ostavila mogućnost nastavka uživanja mnogih privilegija, (feudalnog srednjovjekovnog), prava, ali i zakonskih rješenja iz vremena osmanske vlasti, čime im je, umjesto pomoći, napravila medvjeđu uslugu. Bilo kako bilo, bosanski muslimani nisu iskoristili mogućnosti “priključka” na europski civilizacijski “vlak”, koje im je nudila austro-ugarska, nego su ostali učahureni u “turskom vojničkom taboru”, (koji je čak i u Turskoj postao anakronizam), ali bez vojske. U takvom stanju su dočekali i Prvi svjetski rat. Identitetski nedefibirani, (osim vjere koju zbog jezične barijere nisu potpuno razumjeli, osim napamet naučenih mantri i izvršavanja zapovijedi na razini stečenog, (uvjetovanog), refleksa.
S oduševljenjem su prihvatili proglašenje NDH
U Prvom svjetskom ratu su ginuli po svim frontama, (ne iz uvjerenja nego kao podanici austro-ugarake monarhije), da bi nakon njega završili u kraljevini Jugoslaviji, kao vjerska skupina s nekim pojavnim oblicima narodne svijesti, bez ikakvih kolektivnih političkih prava, izloženi torturi, (istina manje nego Hrvati). Zbog toga, ali i zbog nekih atavističkih ostataka svijesti o podrijetlu, (kao i većina Hrvata), s oduševljenjem su prihvatili proglašenje NDH i masovno se uključili u Domovinsku vojsku, iskoristivši prigodu osvetiti se Srbima za sve što su proživjeli u periodu od 1918.-1941., što su kasnije komunisti pripisali Hrvatima.
U komunizmi ateisti
Dolaskom na vlast komunista, većina muslimana pokazuje “odanost” svojoj vjeri i masovno pristupa komunističkom pokretu. Bez ikakvih problema i oklijevanja masovno postaju ateisti, u toj mjeri da u gradovima gotovo nije bilo vjernika, dok se u selima zadržava “light” verzija islama, sa izraženim prostodušjem, skromnošću i poštenjem. No, (skoro bez izuzetaka), sa potpunom i bezrezervnom odanošću konunističkom režimu.
Tek 70-ih godina se javljaju znaci kolektivne političke svijesti, ali ne na temeljima narodnog/nacionalnog identiteta, nego na ispolitiziranom islamu.
Islamu koji, (zloporabom), sve više postaje političko sredstvo za nerealne želje stvaranja “instant” nacije, da bi vrlo brzo, prerastao u hegemonističke težnje, a nakon rata 1992.-1995. i hegemonističke ciljeve stvaranja unitarne države s genocidnim namjerama prema, (prvenstveno), hrvatskom narodu u BiH, a dugoročno, (igrajući na kartu demografije), i prema Srbima.
Je li, s takvim, (identitetski nedovršenim), “narodom”, koji prema drugim, (starijim i identitetski definiranim), narodima ima neskrivene hegemonističke ciljeve, a u konačnici, (nije genocid samo fizičko istrjebljenje), i, (za sada prikrivene), genocidne namjere, je dakle moguće s takvima graditi zajedničku državu “ravnopravnih” naroda?
Ilija Vincetić/hrvatski-fokus.hr
