Urbani desničar: Neprilagođen

  • Ispis

Probao sam se staviti u kožu prosječnog “komšije”. Čisto da vidim kako izgleda svijet iz nebeske perspektive? Otvorim neki njihov portal i počnem čitati. Nakon par minuta se počnem valjati od smijeha. Što zbog jezika a što zbog laži. Ne samo da lažu druge, nego lažu i sami sebe. Pa imaš dojam da su centar svijeta, i da se svi otimaju za njihovu naklonost.

Naročito fascinira njihov prijevod engleskog. Jebo ih Vuk. Skupa sa Stefanovićem i Karadžićem. “Đorđ Kluni ima švalerku!” ili “Đo Bajden se polomio na stepenicama!”. Koje kerefeke, jadni im ćale, matora i oba roditelja. Baj d vej, nije ni njima lako… 

Ljupka Dimitrovska i Ivica Šerfezi su onomad u duetu pjevali: “Jebo zemlju gdje naranča neće.” Hvala Bogu pa u Hrvatskoj i Herceg Bosni raste ko luda. Poanta? Klima je izuzetno bitan faktor sreće. A psihopat Gates bi nam prašinom blokirao sunce, u ime nepostojećih “klimatskih promjena”!? Kažu da najsretniji narodi žive u Južnoj Americi. Gola sirotinja, ali su uvijek veseli. Pjevaju, igraju nogomet, sve ide polako i nema žurbe. Na drugoj strani imamo Skandinavske zemlje, sa izvrsnim životnim standardom. Ali su po potrošnji antidepresiva, među prvih 10 u svijetu. Zamisli da ti je većinu godine vanka snijeg i minus 20, a mrak pada u podne? Popizdio bi. Ako već nisam…

Imam prijatelja koji je prije rata otišao u Norvešku. Na početku je sve bilo idealno. Nu auta, nu kuće, nu plaće…. Vremenom je entuzijazam splasnuo. Pa je počeo svake godine dolaziti kod nas na more. Pitam ga kako ide? “Jebo te više snijeg!!”, veli on. Momak bi se najradije vratio, ali prvo treba otplatiti sve kredite i probati dobiti njihovu mirovinu. Zaključak? Nekad je slađe popit pivu na zidiću iza trafike, nego šampanjac u luksuznom restoranu.

“I have a dream”, govorio je M. L. King. I ja kume moj. Sanjam pusti otok u sred Pacifika. Okružen morskim čukenjem. Na koji mogu smjestiti sve komunjare, sotonjare i pedofile ovoga svijeta. Kako bi to lijepo bilo. Budu li nestašni, polit lož uljem i užgat. A, e.

Piše mi neki dan Stjepan Štimac (Projekt Velebit). Čovjek čiji izvrsni tekstovi tjeraju na razmišljanje. Jer zna, razumije i može. Ukazuje mi na neke stvari kojih sam i te kako svjestan. Primjer? Smatra da sam u nekim područjima otišao predaleko. Ekstremizam, rasizam, homofobija, nacizam…. Njegov pristup problemu je dosta drugačiji. “Polako se voze Božja kola, ali svugdje stignu”, kaže dobri Stjepan. I apsolutno je u pravu. Hvala mu na konstruktivnoj i dobronamjernoj kritici.

Ali što ću ja? Osnovni problem je to, što stvarno tako mislim. I što mi je pun k. čekanja. Ovaj sustav me je napravio takvim. Jura Stublić je u stanci između 2 konjaka, mudro prozborio: “Ja sam…NEPRILAGOĐEN!”

Nekad mi je žao što pri ruci imam samo tipkovnicu. Volio bi za promjenu učiniti i nešto konkretno. Ali što, gdje, s kim, kako…?

Tzv. “politička korektnost” je drugo ime za CENZURU. I uopće me ne zanima. Postoje 3 skupine ljudi. 1. Oni što će podleći propagandi. 2. Oni kojih se to ne tiče i boli ih pimpek za sve. 3. Oni u kojima propaganda postiže kontraefekt. I probudi uspavani inat, srdžbu i bijes. A onda si spreman na sve.

Ja sam dogurao do ove zadnje skupine, i nema mi pomoći. Riječi nade i utjehe? Ne treba ni pokušavati. Jer ih više ne čujem. Kažu, moli se Bogu. Molim, i to svaki dan. Ali Bog nas je postavio na zemlju sa nekim ciljem. A ne da sjedimo prekriženih ruku i čekamo čudo. Treba se suprotstaviti zlu i ukazivati na nepravde u društvu. Barem ja to tako shvaćam.

Nemam se namjeru ni za što ispričavati. Ni govora. I stojim iza svake svoje riječi. Kome se ne sviđa, neka ne čita. Po komentarima vidim, da dosta ljudi razmišlja slično meni. Drago mi je da nisam sam. Sigurno da i unutrašnji neprijatelji ponekad provire, ali su totalno nebitni. Koliko se god trudio što jednostavnije pisati, za drugove je to preteško štivo. Oni još ni “Ježevu kučicu” nisu savladali…

Ne pokušavam se nikome dodvoravati. Ovo što piše u ovim mojim “zabilješkama” – to sam ja. Drugačije ne znam i ne ću. Sve drugo bi bila propaganda ili plagijat. I dobro znam gdje mi je mjesto. Među sitnom ribom. Nisam ja gospon Hodak, da se moja kolumna s nestrpljenjem očekuje ponedjeljkom u 8 ujutro. To je i meni odavno postao ritual, jer čovjek je jednostavno genijalac.

Dakle, ako ćemo suditi po današnjim mjerilima, mogu samo reći: “Kriv sam, časni sude.” Ali… Da sam ove tekstove pisao između 1995 – 2000, ne bi mi nitko ni A rekao. Jer smo tada bili SLOBODNI! A o jednoj stvari ću uvijek pozitivno pisati. O NDH. Zašto? Jer sam u pravu. Nikada to ne tvrdim, ali ovaj put hoću. Jer se radi o nepobitnim činjenicama.

Tko je 10. na listi najvećih svjetskih zlikovaca? Mali Joža iz Kumrovca. Ima li Dr. Ante uopće na tome spisku? NE. Zašto onda razgovaramo o ovoj temi? U pokojnoj Jugi je život izgubilo preko MILIJUN ljudi, mahom Hrvata. A nije bio rat. Svi su oni bili žrtve krvavog režima, ćopavog bravara. Ali “pobjednici” pišu povijest. Da je ishod rata bio drugačiji, danas bi 10.4. slavili kao državni praznik.

Međutim, što nam se događa? Petokraka ne samo da nije zabranjena, nego je u nekim krajevima (poput Rijeke) čak i poželjna. Trgovi i ulice nam još uvijek nose imena partizanskih zlikovaca, a jugo-debili nosaju štafetu i Titin rođendan slave!? Koja je ovo država? Ovih dana spominju neki Jasenovac. Je li pjevaju ili tuguju, pojma nemam. Pošto nisam upoznat sa činjenicom da se za vrijeme rata tamo išta zbilo, neću ni komentirati. Jugo-četnička posla…

Ali zato znam, da su tamo tisuće Hrvata brutalno smaknute. Iza rata. I bojim se da to nitko neće obilježiti. Jer bi ga crveni mediji razapeli. Dovoljno je napisati slovo U na fasadi zgrade, i eto ti “incidenta”. Udarna vijest u svim dnevnicima i državnim glasilima. A Pupi u svom “biltenu” sve to detaljno evidentira, i kuka kako mu “preti istrebljenje”. Kako smo uopće došli u ovakvu situaciju? Popuštanjem. Na početku smo im dali prst, a danas nam drže obje ruke. I to zavezane. Ali što ja imam pisat, kad je Thompson to davno objasnio: “Domoljublje prozvali fašizam, tako brane njihov komunizam…”

Da skratim. Ovo je moje viđenje situacije:

HOMOFOBIJA: Nikad nisam volio pedere, ali ih nisam ni mrzio. Sve dok mi nisu počeli gologuzi “ponosno paradirati” pod prozorom. Medijsku propagandu ne smijem ni spomenuti, jer ne odgovaram za svoje postupke. Zaključak: Pederi su najnježniji ljubavnici na svijetu. Pogotovo ako obojica imaju hemoroide.

NACIZAM: Po “njihovim” procjenama, odgovoran je za smrt oko 12 milijuna ljudi. Dok je pod komunističkom čizmom stradalo preko 100 milijuna. Brojke govore sve. Međutim… Koliko smo odgledali filmova ili pročitali knjiga, o zvjerstvima: Staljina, Mao-a, Pol Pota, Tite…? Možda desetke. A o liku i djelu stanovitog Austrijskog slikara s brčićima? Stotine, ako ne i tisuće. Zaključak: U Adino doba je Njemačka privreda bila najjača na svijetu, u svim segmentima. Pogotovo u proizvodnji sapuna.

RASIZAM: Što sam ja Bogu skrivio, da se moram pravdati zbog svoje boje kože? I koje ja to “bjelačke privilegije” uživam? Slobodno mi ih sve uzmite (ako ih nađete?). Ovo što trenutno gledamo u SAD je rasizam najgore vrste. Ali od strane (većine) crnaca. I odnosi se na sve nas, a ne samo na Amerikance. Onaj policajac što je uhitio “uzoritog” Floyda, nije imao ni 1% šanse za pravedno suđenje. Jer je crna banda rekla da će zapaliti cijeli grad, ne bude li kriv po svim točkama optužnice. To se nekada zvalo LINČ! I sad bi mu ja trebao klečati u znak potpore? “Odjebi majmune i idi beri pamuk!” E ovo je bila rasistička rečenica. Priznajem. Zaključak: Rasizam je loš i vodi u kriminal. A kriminalom se uglavnom bave crnci.

Da konačno zaključimo i temu totalnog ludila u SAD. THE END! Padoše ljudi bez ispaljenog metka. Jer kad jednom pustiš da vladavinu prava zamijeni zakon ulice, gotovo je. To je put bez povratka, jer si im dao licencu za bezakonje. Na sceni je crveno-crna (Demokrati-Antifa-BLM) boljševička revolucija, financirana globalističkim sredstvima. Koja se širi poput kuge. Isključivo zahvaljujući KUKAVIČLUKU tamošnjih “patriota” i većine Republikanaca (RINO). Normalno da ima i svijetlih primjera. Ali premalo je sve to, za bilo kakve značajnije promjene.

Normalno da nisu svi crnci isti, jer i među njima ima dosta domoljuba i razboritih ljudi. Osobno mi je najdraža Candace Owens. Volio bih je jedan dan vidjeti kao prvu Američku Predsjednicu. I to crnu. Djevojka je izuzetno inteligentna, hrabra i elokventna, ali nažalost njen glas ne dopire tamo gdje bi trebao. Ako nekoga još uvijek zanima što se događa u SAD, toplo preporučam fenomenalnog Tucker Carlsona na FOX-u. Objektivan i zanimljiv, sa standardnom dozom sarkazma.

Ne živim u Zagrebu, pa nemam pravo glasa. Ali ako dozvolimo da mali Sorošev “rahitični spermatozoid s očalama” postane gradonačelnik, položili smo. Za sva vremena. A ispred imena RH, možemo slobodno dodati SOCIJALISTIČKA. Glavni sudac Visokog suda tvrdi da nije bilo Domovinskog, nego se radilo o građanskom ratu!? Odma protjerat u “građansku” BiH. Premijer nam je globalistički poslušnik a Predsjednik kmer, na granici živčanog sloma. I onda se mi ko biva nečemu nadamo? Sa ovakvim ljudima, mission impossible (mišn imposibl).

Inače, dobro je sve…

“ZA DOMOVINU SPREMNI”

Urbani desničar