Vera Primorac: Tko pije, a tko će plaćati 1.dio

  • Ispis

‘Što gledaš trun u oku brata svojega,

a brvna u oku svome ne opažaš?’ (MT 7,3)

„Što to tamo radi vaš Milanović?” Naime, na virtualnoj listi za odstrel našeg Predsjednika Republike nalazi se sve više i više tzv. progresivaca,

“poštenih“ komunista, drukera, etno-biznismena i drugih drugova koji su svaku drugu večer u “Otvorenom” na HTV-u, a ako im je to prekasno, onda u emisiji Nedjelju u 2 kod Ace Stankovića. Oni koji su u dobroj kondiciji, stignu još i na RTL i TV-Novu….

“Drugarska kritika” Zoranu Milanoviću ovaj puta glasi: “Milanović se ponio gore od svoje prethodnice, ali nitko se ne usudi ništa reći”, Zvonimir Hodak.

A u tim dugim tiradama s obilatim uvrjedama, u tim prepirkama  zbrda -zdola, i s jedne , tj Milanovićeve i sa druge strane, tj. Plenkovićeve, ne zna se ni tko pije ni tko plaća. 

Zapravo, zna se: piju oni, a plaćamo mi. Jer, ovako kako se njih dvojica ponašaju, sve u stilu 'ne ću mu ostati dužan' , nije primjereno ni  uličnim razbijačima …

Ali, 'štafetu balkanluka' , kako kaže Damir Pešorda., preuzeo je  Zoran Milanović, čvrsto je drži i ponosno diže.

Naravno, uz našeg Milanovića, a s njim uz bok, za prestižnu titulu  trči i naš Plenković. Unatoč, vanjskoj fasadi uglađenog Europejca i diplomate, Jer mu se fasada često  kvari. Uvijek kada se nađe „oči u oči“ s drugim i drugačijim mišljenjem. Tada „s visine“ počinju prodike euro-diplomate i otvorena i prostačka borba s protivnicima…prsa u prsa. 

I tako ja, dok sam čitala o njihovim sukobima i  reakcijama naših vrlih novinara, sjetih se jedne poznate Ezopove basne o dva jarca. Pa, dok sam tako iščitavala, sve više i više tekstova o njihovim sukobima, sve me je više i više njihovo ponašanje podsjećalo na tu priču. Doduše, moje viđenje tj. moja pisana verzija, malo je drugačija od orginala i malo modificirana. 

Pa da počnem!

     Bio je  lijep proljetni dan. Na jednoj livadi, obrasloj sočnom travom, paslo je na jednoj strani veliko  stado ovaca, a na drugoj  koza. No, nakon slasnog obroka, ubrzo su se i ovce i koze sklonile u hladovinu i počele odmarati. 

„Baš nam je lijepo“, mislile su one. 

Jer, sve im je išlo na ruku. Čak su i žeđ mogle utažiti na obali obližnje  rijeke, gdje su se najduže zadržavale i bezbrižno  izležavale u hladovini. 

Pa, dok su jedne blejale a druge meketale odmarajući se, treće su u stopu pratile svoga ovna predvodnika, a četvrte milo meketale tapkajući uz svoga svemoćnoga jarca. 

No, nažalost, to nije dugo trajao. Jer, taj mir i tu idilu, uskoro su prekinuli neki tupi, ali žestoki udarci koji su dopirali s obližnjeg brvna. I ovce i koze, zabrinute za svoju sigurnost, odmah su se uputile na mjesto događaja. A tamo se vodio pravi mali rat. I bitka na život i smrt.  

     Ali, ni ovce ni koze nisu mogle niti znale što učiniti. Samo su počele uspaničeno blejati i meketati, nenavikle na takve duele.  A imale su što i vidjeti! Na brvnu su se borila njihova dva moćna predvodnika, ne pomičući se, ni za dlaku, s početne pozicije onome drugome, junački braneći svoj položaj… svaki na svome kraju. A, onda  su, iznenada, žestoko i snažno krenuli u napad. Naravno, jedan na drugoga. Njihovi ubojiti udarci s  naoštrenim rogovima, njihovo stenjanje i rikanje, odjekivalo je cijelom dolinom. I šire…. 

Udarci su pljuštali i s jedne i s druge strane, a protivnika udaralo gdje se god moglo udariti.  

I s boka  i ispod pojasa. Bez ikakve milosti i bez ikakvih pravila. Nasrtali su tako oni jedan na drugoga... do istrebljenja. 

I do posljednje kapi krvi.

No, na kraju nije bilo pobjednika. Na veliku žalost i svih ovaca u toru i svih koza na broju. 

Jer su, i jedan i drugi im predvodnik, pali od iznemoglosti u nabujalu rijeku. A onda ih je voda odnijela, sve do jedne provalije, iz koje nije bilo izlaza. 

I tek je onda nastao pravi kaos. Jer su se sve koze i sve ovce, odjedanput  razbježale. Pa su od šoka prestale i blejati i meketati. Zgrožene svime što se među njima zbilo i onim kako se na kraju i završilo. No, najgore od svega, što im se u zadnje vrijeme dogodilo, bio je strah za opstanak i strah od razno-raznih ugroza. Ne samo njih kao ovaca i koza, nego i opstanak njihovih kozlića i jaganjčića. 

Jer, 'dok se dvojica svađaju, treći se koristi'.

 A, tih trećih je bilo, a ima ih i sada  svugdje, pa i kod nas u Hrvatskoj. 

„Europa danas oskudijeva državnicima, a obiluje političarima“. Rekao je ne tako davno jedan mudri europski političar i nekadašnji državnik. 

A politika je, ne ću reći što, jer bi bilo neprimjereno, ali radi politike probitka i dobitka, u politiku se i ulazi. Radi politike pucaju i bračne i ljudske veze. Radi politike  i prijatelji postaju neprijatelji. 

Počelo je, čini mi se tako, među nekima i kod nas, „pucati“odavno. Te konačno puknulo, ne tako davno.

Milanović i Plenković. Plenković i Milanović.

Nekad su bili političke uzdanice. 

Nekad su bili dvojac koji obećava. 

NEKADA SU BILI… 

Što se od tada promijenilo? Tko je uspio  rasturiti te njihove i naše nade? 

A toliko su toga, od samog početka, obećavali!!!

‒ Istina je, istina! Obećavali su i brda i doline. 

‒ Ta, nagledali smo se mi, moja Lucija, još od smrti našeg pokojnog predsjednika Tuđmana, takvih umnika. 

I svi su bili blagoglagoljivi. 

I svi veliki domoljubi. 

I svi su bili puni obećanja. A što su  obećavali i što su od obećanja ispunili i donijeli Hrvatskoj i Hrvatima, to je već druga priča ‒ počevši od Sanadera, Mesića do Plenkovića i Milanovića.

Mesić: 

(…) Obraćam Vam se s osjećajem duboke počasti i odgovornosti spram visoke dužnosti kojoj sam upravo prisegao. Povjerenje građana Hrvatske obvezuje. Njima dugujem ovu čast. Zajedno s vama, dragi sunarodnjaci, uložit ću sve svoje sposobnosti, svoju snagu i um da u tom zajedničkom poslu učinimo Hrvatsku boljom i drugačijom. Obnašat ću svoju dužnost odgovorno i savjesno. Bit ću Predsjednik svih građana ove zemlje. Isto tako bit ću građanin Predsjednik. Želim nastaviti naše neposredne susrete i razgovore. Oni su mi bili i poticaj i usmjerenje kako i za što se boriti na političkoj i javnoj sceni sve ove godine iza nas. 

Od Hrvatskog proljeća do hrvatske samostalnosti, od prvih demokratskih izbora do današnjeg dana… 

Josipović: 

(...) Kao predsjednik Republike nikada se ne ću umoriti u borbi za pravedno, bolje i bogatije društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije, gdje god se ona pojavila. Nova pravednost znači novo domoljublje i povratak morala u politiku.

Pravednost je moj program. Želim novu Hrvatsku, pravednu Hrvatsku. Nitko se ne smije moći sakriti iza funkcije ili položaja. Kao predsjednik Republike nikada se neću umoriti u toj borbi za pravedno društvo i bit ću beskompromisan u iskorjenjivanju korupcije gdje god se ona pojavila. Samo se tako može vratiti moral u politiku i povjerenje u institucije sustava…

‒ Lijepo, lijepo su tada govorili i jedan i drugi. Bilo je tu  i državničkih poruka, i poruka optimizma, nade, poruka o demokraciji, o domoljublju i povjerenju. 

I puno, puno je tu bilo obećanja o boljitku koji će nam oni, svojim predanim radom, i omogućiti.

Ali, obećanja, obećanja, ludom radovanja.

Jer, svi znamo što su, za koga su i na čijem su boljitku radili.

Svi znamo i koliko su nam štete nanijeli svojim antihrvatskim djelovanjem.

Svi znamo i gdje su nas i za što optuživali. 

Ali, svi znamo i kako su namakli i stekli svoje silno bogatstvo. 

Nastavlja se....

Vera Primorac