Na Soroševim jaslama 1.dio

  • Ispis

Poslali nam tako, i ne tako davno, naši prijatelji iz prijateljske nam otočne kraljevine, jedno vrijedno i moćno pojačanje. I opet nas, kao i uvijek dosad, neizmjerno obogatili… I duhovno i materijalno.  Ali, ovo nije bilo,vjerujte mi, bilo kakvo pojačanje. Niti u bilo koje vrijeme. Jer, dragi moji Hrvati i Hrvatice, bili su oni uvijek uz nas, čvrsto i stameno. I  kada nam je bilo najteže. Ali, i puno, puno prije. I pokazali cijelom svijetu, svoje pravo i prijateljsko lice.

Upravo onda,  kada su nam najviše i trebali… U vrijeme srpske i agresije jugoarmije, tijekom našeg Domovinskog rata. I poslali su  nam oni tada, kao ispomoć, jednog vrlog i obrazovanog čovjeka. 

Čovjeka dobre duše. Dobrog i uvijek spremnog  pomoći. 

I pravog i provjerenog humanitarca.  

Poslali su nam oni tako, svog vrsnog sociologa dr. Stubbsa, rođenog  Engleza, obrazovanog i odgojenog na nasadima pravih engleskih đentlmena. Koji je u Hrvatsku, kao volonter za rad u izbjegličkim kampovima, stigao iz Liverpoola 1993. godine. A koji je, ujedno, i jedan od osnivača Centra za mirovne studije, ovdje kod nas.

  –Jel' to on, moja Monika, tada došao da nas primiri i pomiri ? Pa,onda, da nas i socijalno i nacionalno prosvijetli. Ili je došao,  s nekom sasvim drugom, prikrivenom namjerom.

  –Ma, što si se odmah digla na noge!? Zar ništa ne vidiš? Pa, on je, moja draga, zlato od čovjeka!

     I tako nam je dugo, dugo godina, taj gospodin Stubbs nesebično dijelio tu svoju dobrotu i taj svoj humanizam.  Gdje je god stigao i gdje je god mogao. 

Nekome je, istina je to živa, dijelio i šakom i kapom. A nekome ni šakom ni kapom. 

    Pa je, onda, iz čista mira i naprečac, odlučio i ostati ovdje. Zauvijek… U Lijepoj nam našoj. Valjda da i Lijepa nam naša, jednoga dana  postane i…Lijepa im njihova.

    A zašto i ne bi ostao? Em mu je ovdje bilo lijepo, em se udomaćio. Em se uklopio. U sve pore  društva. Pa je postao i pravi- pravcati antifa drug i borac za prava. Naravno, ona ljudska.

A, onda se, mic po mic, i osokolio. Kao što su se osokolili, i svi oni njemu slični, koji su ostali ovdje, svoji… na našem. Pa je, tako,  počeo on i soliti nam pamet.  Pa i kritizirati. A u zadnje vrijeme, bome i vrijeđati. 

I to u našoj, a ne njegovoj zemlji. U Lijepoj Našoj. A ne Lijepoj njihovoj. 

–Pa što se bunite, ljudi moji dragi!? Ta on je kulturan, uman i obrazovan čovjek! Pravi blagoslov  za našu sivu, sumornu i učahurenu svakodnevnicu. Taj vam sve zna. Zna i kako se boriti i protiv siromaštva, i protiv nejednakosti, i protiv socijalne isključivosti. 

Zna on i što   je demokracija i što je sloboda govora. Pravi je to uljuđeni predstavnik uljuđene građanske ljevice!  Možeš li ti to zamisliti? 

  –Otvoren je on, draga moja, otvoren i iskren   čovjek. 

Govori što hoće , 

gdje hoće  

i kako hoće …  

    –Valjda, čovjek zna i kada treba nešto reći, a kada zašutjeti. 

    Pa je, eto tako, u dobroj vjeri i namjeri, počeo i vrijeđati. Valjda da nas popravi, humanizira i Europeizira. Te počeo, najprije, od onih visoko obrazovanih i visoko rangiranih. I ni manje ni više, nego od našega časnoga  kardinala Bozanića. Jer, njegovim naredbodavcima, ne trebaju ovakve umne glave. Ne uklapaju se u njihove planove. Njima trebaju ljudi- lutke koje će oni oblikovati. Po svojim modelima i načelima. A, nakon preoblikovanja i sveobuhvatne preobrazbe, lako im je, onda ( tako bar oni misle), uraditi i sve ostalo… Uništavati sve redom. I našu Crkvu, i našu vjeru, i nas vjernike. I tisućljetnu nam tradiciju … 

Zato se, odmah, uman kakav i jest, umno pridružio, na društvenim mrežama, svekolikom primitivnom i huškačkom likovanju, još umnijih likova, nakon što je objavljena vijest da je kardinal Bozanić prošli tjedan, umjesto na služenju mise u Imotskom, na liječničku preporuku, ostao u Zagrebu. 

–Je li s tim čovjekom, moja Lucija, baš sve u redu? Čudno mi je sve to, čudno!!!  Pa, kakva je to širina i demokratičnost!? 

Kakva tolerancija?

Kakva je to kultura, reci ti mi!?

–Prava engleska, draga moja! Prava engleska. 

–Ali, odakle mu moralno pravo? Tko mu je dozvolio? Tko ga je ovlastio? U čije je ime  govorio?  

Dosta nam je više!!! Dosta nam je više, i tih i takvih, koji nam bez prestanka  tupe o našoj nekulturu, o našem primitivizmu… I o svemu onome što misle da mi nismo, a oni kao jesu. 

Dosta nam je i tuđeg popovanja! Dosta nam je, dosta!!! 

Jer, mi  danas štošta znamo što prije nismo znali. I ne zato što nismo željeli znati, nego zato što to antifa drugovi nisu  htjeli da mi znamo. 

I nitko nam više ništa ne može nametati.

–Istinu govoriš, moja Lucija! –pravu pravcatu istinu. 

I zato, dragi naši otočni prijatelji, ne prosipajte nam pamet i ne popujte nam, lijepo vas molimo! Mi ne želimo niti vaše savjete niti vaše  lekcije! Ne određujte nam što ćemo i kako ćemo misliti! Što ćemo i kako ćemo nešto raditi. Imate vi, u svome dvorištu, štošta urediti. To smo zorno i osjetili i vidjeli, tijekom ovoga ljeta. Naročito među vašim mladim ljudima. Trebate im, brate moj dragi, posvetiti malo više pažnje! Trebate ih, malo više, i obrazovati i odgajati! I učiti kulturi i kulturnom ponašanju. Da vas po svijetu ne sramote!!!

I,eto, baš zato, našu vjeru, našu katoličku crkvu, naše običaje, kulturu i tradiciju, pustite na miru. I uvodite, tamo u svojoj zemlji, red i mir. Pometite gospodo (ako to stvarno i jeste), najprije ispred svojih vrata! Kao što ćemo i mi, isto tako pomesti sve smeće, ispred svojih, 

–A reci ti meni, molim te, tko je taj i što je taj  Stubbs???

–Pa zar nisi čitala, moja Monika? To ti je onaj isti čovjek koji je javno kardinalu Bozaniću, na neprimjeren i prostački način, slao poruke. 

Muka mi je bila, vjeruj ti meni, kao što je bila muka i svakom našem normalnom čovjeku, dok sam čitala taj njegov tekst. Dat ću ti pa ga i ti pročitaj! 

I eto, takav kakav i jest, Paul Stubbs je znanstveni savjetnik u trajnom zvanju na Ekonomskom institutu u Zagrebu.  I član  našeg Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj. Zamisli, molim te!!!

–A po kojem je kriteriju, objasni ti meni, on postao član NACIONALNOG vijeća?

–Pa, draga moja, sigurno nije po nacionalnom ključu.

Ali je, taj isti Stubbs,  ostao trajno i svojom voljom u Hrvatskoj, i nastavio djelovati u civilnom društvu. A odnedavno postao član i platforme „Zagreb je naš“. 

–Svašta! Član platforme „Zagreb je naš“!? A po čemu je to Zagreb njegov !? Ne mogu vjerovati!!! Jel' ti to govoriš stvarno istinu ili je to  neka tvoja šala?  

–Draga moja, ne čudi se! On ti je nešto kao „Katica za sve“. Pa je, pored toga što je član  Nacionalnog vijeća za znanost, visoko obrazovanje i tehnološki razvoj, još i jedan od osnivača Centra za mirovne studije. Rekla sam ti to već. 

–A-ha-ha! Sad mi je sve mnogo, mnogo jasnije. I odakle vjetar puše i čija je kuhinja u pitanju. 

Ali, možda je čovjek, moja Lucija, došao da nas pomiri.

 –Došao nas čovjek miriti!? Lijepo, bome, lijepo! Ali, koga će on to miriti? Pa Hrvati nisu posvađani. Niti se s drugima svađaju. Niti ikome šalju prijeteće poruke. Niti se spremaju za invaziju. Niti za marševe. Niti o drugima šire laži. Niti postavljaju drugima klipove. Niti im podmeću noge. A nije im u krvi, hvala dragom Bogu, ni postavljanje balvana. 

Sve se meni čini kako je gospodin, hoću reći drug Stubbs, pogriješio adresu. Trebao bi se premjestiti, tamo daleko… na istok. Jer, od tamo uvijek zvecka oružje, pripremaju se i snuju urote i kroje osvajački planovi.

–A meni se sve čini, kako je “našla tikva čepinu“. Jer, to nije prvi put da nam Britanci, s našom „braćom“ s istoka, „prijateljski i svojevoljno“ pomažu.  Pomagali se oni nama i prije. Dugo, dugo. I tradicionalno. Pa su tako, želeći pridobiti Italiju na svoju stranu, tijekom I. svjetskog rata, Londonskim ugovorom, potpisanim 26. travnja 1915, obećali, zajedno sa saveznicima (Francuskom i Rusijom), nagraditi Italiju hrvatskim priobaljem i otocima. Istim tim ugovorom Srbiji su obećali dati Bosnu i Hercegovinu, preostali dio južne Hrvatske i istočnu Hrvatsku. Pa su, onda kasnije, slijedom tog ugovora, Kraljevina SHS (Kraljevina Srba, Hrvata i Slovenaca) i kralj  Aleksandar osobno,  sve to lijepo i potpisali 1920. u Rapallu,  gradiću blizu Genove. Pa je tako Kraljevina Italija  dobila Istru (osim općine Kastav), grad Zadar i otoke Cres, Lošinj, Lastovo i Palagruža. Stvorena je i Slobodna Država Rijeka. I to je trajalo skoro cijelo međuratno razdoblje. A  Hrvatska je, koja je i tada bila u sastavu Kraljevine SHS, ostala bez svoga teritorija. Tako je bilo sve do pada Italije,   8. rujna 1943, kada je Italija izgubila rat  i kapitulirala. A samo dan nakon toga, 9. rujna 1943, proglašena je ništetnost Rimskih ugovora i sav oteti teritorij, vraćen je Matici zemlji.

A tko je vratio, nađi i pročitaj!!! Sve se to, objašnjeno i argumentirano, može pronaći na stranicama Wikipedije.

–Ma, svi mi dobro znamo tko je vratio. Samo se neki, iz antifa jata, prave mutavi i tupavi. Jer su se drugovi   naučili kititi tuđim perjem, pa su i zasluge za ovo, prisvojili i pripisali svom voljenom i velikom vođi, maršalu Titu. 

–I što je bilo nakon toga?

–A nakon toga,  to se naše „iskreno prijateljstvo“ nastavilo i nakon II. svjetskog rata, kada su nas, onako prijateljski, na stotine i stotine tisuća, izručili u sigurne ruke, i na milost, hoću reći- i nemilost, svojim saveznicima, tj.Titovim   partizanima a tzv. osloboditeljima. Koji su nas, onda sve, po kratkom postupku i oslobodili. Svega i svačega. A, mnoge, bome,  i života.  

Nastavlja se...

Vera Primorac