DRAGOVOLJAC - Kad je bal nek je maskenbal 1.dio

Kad je bal nek je maskenbal 1.dio

Detalji: Kategorija: Vera; Objavljeno: Subota, 24 Veljača 2018 19:02

Nigdje u svijetu nacionalne manjine nemaju svoje političke stranke - samo u Hrvatskoj! Gdje u svijetu i jedna jedina slobodna država isplaćuje mirovine vojnicima neprijateljske države koju je pobijedila u ratu, kao i odmetnicima koji su počinili zločine u njihovoj državi?Nigdje!!! Samo u Hrvatskoj!

„ Ne vjeruj Danajcu

ni kad darove

donosi!“

Nikad u svom životu nisam nikakve odluke donosila naprečac. Svaku sam dobro proanalizira, odvagnula i držala se onoga što su me moji roditelji učili i naučili, još od moje rane mladosti.

„Moj sinko, nikad o drugima ne donosi sudove, sve dok se ne staviš u njihovu kožu“, govorila je često moja pokojna mama.

Pa, tako, nakon Franje Tuđmana, za mene ne postoji nitko živ, koga ne ću preispitivati i po stotinu puta. Jer, dosta su nas, od Tuđmanove smrti, varali, krali, lagali, optuživali.

I sam Bog zna što nam sve nisu radili. Zato ne želim više slušati ničije lijepe riječi niti lijepa obećanja. Niti vjerovati više ikome na izgovorenu lijepu riječ.

DJELA, DJELA NAM, GOSPODO, DAJTE!!! A NE RIJEČI.

"Od svakog primi savjet a za se čuvaj svoj…svima sluh pokloni , rijetkima svoj glas", napisao je, nekada davno, davno, jedan poznati i priznati svjetski pisac.

„Ja sam predsjednik samostalne, suverene Republike Hrvatske, sa mnom tako ne možete razgovarati. Sastanak je gotov", odbrusio je naš pokojni predsjednik Tuđman, jednom od mnogobrojnih svjetskih emisara, još u vrijeme najžešće srbijanske agresije i agresije jugoarmije i četnika na Hrvatsku.

O, gdje su dani ti, kad smo sretni bili mi!?

–E, da mi je samo dočekati još nekoga tko će svim našim mrziteljima i svim onim silnim stranim emisarima, odrezati nešto ovako, nešto što ih, stvarno i slijedi! I lupiti šakom od stol…

„S takvom državotvornom vladom u Hrvatskoj ne bi Srbija svake godine imala inflaciju srpske i židovske ''nejači'' u stotinama tisuća u Jasenovcu; ne bi Srbija držala Vukovarsku adu; ne bi Crnogorci svojatali Boku i ucjenjivali za Prevlaku; ne bi Slovenci gonili hrvatske ribare u hrvatskom Piranskom zaljevu; ne bi bosanskohercegovački muslimani (Bošnjaci) uvjetovali gradnju Pelješačkog mosta - niti bi onda ni Bog digao ruke od Hrvatske!

A imali smo onda uz nas i Svetog oca Ivana Pavla II; imali smo tada i Helmuta Khol-a, i Genscher-a, i Aloisa Mock-a.

Dao nam je, tada Bog, te velike ljude, kada su neprijatelji bili toliko nadmoćniji od nas, da su vjerovali kako će nas pregaziti i kako nas ne će biti nakon 10-ak dana njihove agresije i ratovanja.

A danas???

E, a danas?! Danas se naježim kada pogledam tko je na njihovim mjestima i tko i kakvi nas ljudi okružuju…

Naježim se i kada vidim tko nam kroji sudbinu, vuče konce… i nameće nam lance…A sam Bog zna koju i kakvu nam budućnost kroje?

Jer, danas smo okruženi pticama grabljivicama i lešinarima, okolo nas i među nama, koji podmuklo u prikrajku čekaju, samo jedan pogodan trenutak, pa da nas počnu čerupati i kljucati.

Pa, ako oni izvana i pomisle kako su nas nedovoljno pritisnuli, onda se u kola upregnu i angažiraju svi oni iznutra, znani nam i neznani domaći izdajnici i veleizdajnici, kojih na našu žalost a njihovu radost, ima povelik broj. Jer, posao im je tako, uvelike, olakšan.

A uspjeh sto-posto zagarantiran.

No, ni to ne će vječno trajati. Jer nitko ne voli izdajice niti dodvorice. Niti oni u bijelom svijetu, a niti ovi naši susjedi.

„Ono sto ja cijenim kod Srba je to što oni zaista preziru izdajnike, i to ne samo svoje, nego i one naše koji rade za njih. Oni znaju da tu nema čovjeka i gaze ih kao gnjide, kako i zaslužuju izdajnici roda svoga“.

Tako o njima kažu oni koji ne lažu.

A, ovdje kod nas?

Kad je bal, nekˈ počne i maskenbal!

Pa je, tako, u Hrvatskoj, i Vučićev bal pod maskama, mogao započeti. Ali, tek nakon odlaska u Beč, gdje je, naravno „s nataknutom maskom“ obavijestio „celi svet“ o svojoj miroljubivoj politici i poručio da je „vreme ratova prošlost“, te naglasio kako se nada da će njegov posjet Hrvatskoj biti „uspešan“ i kako će smanjiti tenzije između dviju država.

Nema što! Pravi pravcati miroljubivi, i rođenjem predodređeni, balkanski mirotvorac!!!

Moˈš misliti!???

Nema što! Pravi pravcati miroljubivi, i rođenjem predodređeni, balkanski mirotvorac!!!

Moˈš misliti!???

Kolona limuzina je konačno stigla iz Srbije u Hrvatsku i lagano klizi prema Pantovčaku.

I, točno na vrijeme, predsjednik mile nam i prijateljske nam susjedne zemljice Srbije Vučić, izlazi iz auta, zakopčava kaput, i s kiselim osmjehom prilazi našoj Predsjednici. Crvenim se tepihom, a uz naš vojnički marš, kreće sporo, bez onog normalnog i karakterističnog vojničkog koraka, pognute glave i klimavo. I sve to vrijeme, s pogledom uperenim u nešto neodređeno, te s vremena na vrijeme, i u pod. Zatim se zaustavlja, okreće na desno, i pozdravlja Našu počasnu stražu, obučenu u prekrasnu povijesnu odoru.

I smotra je završena. Svi skupa ulaze u Predsjedničke dvore. Uskoro počinje i konferencija za tisak. Po ustaljenom protokolu, najprije slijedi obraćanje, a nakon toga i pitanja nazočnih novinara…

“U mnogim se stvarima nismo složili, negdje smo se približili. Iznimno bitno je da smo se dogovorili da ćemo nastaviti razgovarati”, kazala je hrvatska Predsjednica na početku tiskovne konferencije, i dodala kako je u razgovorima s Vučićem otvorila mnoga pitanja.

Ali, ali… „po staroj bizantskoj“, .kako reče jedan naš poznati kolumnist, u rukavu je Vučić, po njihovoj staroj navadi, imao skriven i pripremljen jedan tajni AS u rukavu. A to su, dragi moji, pripremljena unaprijed, kao i sve njihovo, pitanja srpskih novinara, nazočnih na tiskovnoj konferenciji.

„To su, naravno, dogovorena pitanja. Namjerno su postavljena tako da bi on na njih dobro odgovorio.

(…) On se voli prikazivati kao vrlo hrabar čovjek. Oni kažu: ‘Ne idi, tamo te dočekuju ustaše, ubit će te’, on kaže: ‘Ma ne, ja ću poginuti za Srbiju'”, kaže Žarko Korać, zastupnik u Skupštini Srbije, dodajući da Vučić uživa u ovome što se događa.

–Ako stavimo po strani mnoge prosvede i uvrede kojima su vas dočekali u Zagrebu, kao i sigurnosne propuste budući da je objavljena satnica vašeg poseta i mapa kretanja gradom, podsećam da je poznato da su ustaše ubili Vašeg dedu. Ipak ste došli ovde? –rekao je novinar Studija B i izazvao vrlo neugodnu tišinu koju je odgovorom razbio sam medijski diktator Vučić.

–Aleksandre, sigurnosnih problema nije bilo. A što se tiče uvreda, ja sam se na to samo nasmijao. Ja nemam nikakav problema, ako sam ja konj, baraba ili četnik. Slučajno mi niko nije bio četnik ni s majčine strane. Ja nisam ništa ni primetio–odgovorio je, obraćajući se prisno dotičnom novinaru, srbijanski Predsjednik.

Zamislite, molim vas, kolika hrabrost? Pravi državnički potez. Otići među ustaše, održati im lekciju, podmetnuti im navodni „popis nestalih“, spominjati ustaše i „dede i dela porodice ubijenih od ustaške ruke“ (ali treba napomenuti kako su srpski oporbeni mediji otkrili da na popisu stradalih, nestalih i ubijenih tijekom II. svj. rata, u mjestu o kojem on govori i u vremenu o kojemu priča veliki manipulator i mitoman Vučić, nema nikakvih Vučića- niti dede niti babe) i pokazati srpski ponos, državničku čvrstinu i nadmoć nad domaćinima. Pa to može samo Srbin!

Jer, Srbima je u krvi mitomanija. Njima ne vrijede ni dokumenti, ni arhive, ni povijesne činjenice, ni tvrdnje engleskih ili židovskih povjesničara, a posebice ne onih hrvatskih, koji pobijaju sve srpske falsifikate „o ustaškom vikaru i ustaši” Stepincu...

–Ma kakvi! Kao da govoriš zidovima, a ne ljudima. Jer, Srbi ti, moja Monika, ne vole činjenice. Oni vole mitove. Čak i onda kada ih se suoči s nepobitnim dokazima. A mitomanija kod njih stalno raste. I svakim danom sve više napreduje… Pa je, zato, s mitomanima i nemoguće raspravljati i voditi dijalog. Oni su uvijek u monologu. Jer im je „u krvi laž…“

„Mi smo Srbi sposobni uvek izazvati rat, pa onda pobeći. Ali se zato znamo u miru udvarati, pretvarati se, ulizivati se, izmišljati i lagati, kako bi za nagradu dobili ono što ratom ne znamo…“

Ipak smo, ponešto o susretu i saznali. Saznali smo da je "susret" pripreman mjesecima.

Saznali smo da su se dogovorili kako će opet razgovarati i dogovarati…

I neka! Treba i razgovarati i dogovarati se. I s najvećim neprijateljem. A s njima ponajviše.

Pa i Tuđman je razgovarao s Miloševićem, tijekom njihove najžešće agresije.

Jer, treba razgovarati i s crnim, i crvenim, i žutim, i zelenim vragom. Ako je u našem interesu i u interesu Hrvatske.

Eto, tako je, na kraju posjete, i Vučić obećao kako će u Srbiji, nakon njegova povratka, uvesti moratorij od tri mjeseca (da bi se smirile tenzije), na sve teme koje se tiču odnosa i neriješenih pitanja, između dvije države.

–A, onda?

–A onda, moja Monika, po isteku ta tri mjeseca šutnje, državni dužnosnici Srbije, dobit će od Vučića odobrenje, kao i dosad, kada će i kako će pljuvati, po Hrvatskoj i po Hrvatima.

Zato, ruku na srce, nisam baš sigurna da se s njima vrijedi o bilo čemu dogovarati. Niti sam sigurna da će dogovoreno i realizirati.

Jer od Vučića nismo čuli da se, i jednom jedinom riječju, ogradio od velikosrpske politike. Vidjeli smo da je na Pantovčak donio ono što su njegovi i odnijeli… ukradene matične knjige iz Dvora na Uni. Da nas, valjda,onako suptilno, podsjeti koliko je Hrvatska "proterala" Srba.

Ali, mnogo, mnogo se toga može iz ovoga susreta i naučiti.

–Nadam se, nadam, moja Lucija! Da će i naši vrli političari to shvatiti. Jer su dosad „oni dopuštali, da ih zmije iz jedne te iste rupe grizu. I ne samo dva puta, nego nebrojeno puta. I još su uvijek spremni pružiti ruku… u tu istu rupu!“, komentar jednog čitatelja.

I stalno ponavljaju kako je u našem interesu da Srbija uđe u EU. Kažu…u našem je interesu.

A KAKVOM TO NAŠEM INTERESU???

(…) „Ne plašim se nikoga niti mi ko šta može. Ja se vraćam u Beograd, vi ustrajte. Dobićete sanitetsko vozilo, traktor Hyundai. To su sitnice koje uvek možemo da omogućimo. Imamo višak u državnoj blagajni. Što god da tražite, mi ćemo pomoći. Ponosno nosite svoje srpsko ime i prezime. Ponosite se,” poručio je okupljenima Vučić.

I SLUŠAJTE SRPSKU MUZIKU…

I PEVAJTE SRPSKE PESME…

–Bez brige, predsjedniče Vučiću! Vaša „deca“ i slušaju, i pjevaju, i uče srpske pjesme! Na svakoj priredbi i uz svaku proslavu. A svakoj izgovorenoj riječi i svakoj ispjevanoj pjesmi, ritam daju Vaši „sveštenici“. Čak i rukama i nogama.

Ceo dan se šetaju po selu,

četnici u novome odelu.

Dugačke im i kose i brade,

na kapama svetle im kokarde.

Predvodi ih Kalabić Nikola,

njega vode kralja Petra kola.

„Moja braća Srbi nisu svjesni razmjera tragedije u koju su uvukli i druge i sebe. Otpočeli su dekompoziciju srpske nacije i njeno moralno ubistvo. Srbi su rat izgubili, to je gotovo, ali su izgubili i dušu, izgubili su čast, izgubili su sve, jer poslije izgubljene duše i časti ne ostaje ništa više.

…Srbija je umorna od poigravanja nacionalnim dramama. Umorna je od svoje istorije koju ne razume i nad kojom se čudi. Umorna je od teških, tragičnih, možda i nesmislenih ratova koje je vodila, a još je umornija od sulude apoteoze tih ratova i od truba i doboša koji, i na uzmaku dvadesetog stoleća, još odjekuju u njenom duhu i sluhu (…) Umorna je od fabrika koje ne rade niti će proraditi, umorna je od zapuštenih i izopačenih gradova, od zagađene prirode i zatrovanih reka… Srbija na istoku, Srbija na marginama civilizacije, umorna je od civilizacije koja je nikada nije valjano ni dodirnula“, napisao je Bogdan Bogdanović1995.

Ali, “sve što tražite, spremni smo da uradimo. Vidio sam dolazeći tragove ratnog stradanja i želim vam se zahvaliti što živite ovde teško. Recite nam što da učinimo, kako da pomognemo”, poručio je Vučić mještanima Gvozda, a kako ga oni zovu, Vrginmosta.

A zašto žive teško i tko je za nešto takvo odgovoran!?

Pa od Sanaderovog „Hristos se rodi“, Pupovac i njegova bratija, sudjeluje u skoro svakoj vlasti. Tako je srpska zajednica, dobila zamjenike župana u 10 županija, a od toga SDSS ima samostalno u šest županija i dvije u koalicije s partnerima, s kojima su išli na izbore. Pored toga, Srbi imaju 16 predsjednika i načelnika općina, veliki broj zamjenika načelnika i zamjenika gradonačelnika i preko 200 vijećničkih mjesta u skupštinama županija, gradova i općina.

A što rade i što sređuju, to je na srpskoj zajednici u Hrvatskoj, da otkrije, obznani i riješi.

Jer, evo i sada, vladaju… Doduše, plaćao je Pupi glasačima iz Srbije i prije, dovlačio pune autobuse duhova- birača. Mitio ih svim i svačim. A najviše našim kunama. I što je bilo više iskamčenih kuna od vladajućih, bilo je, kako oni kažu, više i muzike i glasača. Ali, sve uz dogovor za koju listu treba glasovati i koje kandidate, naravno iz SDSS, zaokružiti. I tako su kune kapale i kapale…

Dugi, dugi niz godina. Dijelilo se nemilice.

I sve će tako, još dugo, dugo teći. A naš će Pupi , još dugo, dugo svoju mrežu plesti.

I trajati... I trajati…

I traje i traje. I pobjeđuje. A sve na naš teret, tj. teret poreznih obveznika. Ali, naš Pupi, po svom starom običaju, još uvijek kuka, plače i jauče. Naravno i izmišlja. I još više traži, traži…

„Ona prava koja imaju Srbi u Hrvatskoj ne bi poželio Hrvatima u Srbiji“, kaže istinoljubivi Pupi, pri tome, još i dodavši, u svom teatralnom stilu, kako su to i pitanja elementarnog morala.

Pa, tko o čemu, Pupi o moralu. Pa tako bez ikakva morala laže i izmišlja. Jer se riječi predsjednika SDSS-a Pupovca i stvarnost ne slažu. Naime, pored funkcija koje su dobili na lokalnoj razini, Srbi imaju pravo i na služenje svojim jezikom i pismom u privatnoj i javnoj upotrebi, što recimo znači da osobnu iskaznicu mogu imati napisanu i ćiriličnim pismom. Tu je i službena uporaba jezika i pisma na pločama s nazivima ulica i javnih ustanova. Prema Erdutskom sporazumu, postoji i odredba kojom se garantira da će i u ministarstvima obrazovanja, kulture, pravosuđa i unutrašnjih poslova biti po jedan pripadnik srpske nacionalne manjine (na mjestu ne manjem od položaja pomoćnika ministra), a na lokalnoj razini zastupljenost u predstavničkim tijelima mora biti proporcionalna broju pripadnika nacionalne manjine koja živi na tom području. Tamo gdje živi najmanje 15 posto Srba to mora biti donačelnik ili dogradonačelnik. Prema istom principu omogućeno je sudjelovanje i u upravnim te pravosudnim tijelima.

A što imaju Hrvati u Vojvodini? A nisu dizali ni pobunu niti su se borili ni protiv Srba ni protiv Srbije.

Došao tako jedan Bunjevac, navodno i Hrvat, s Vučićem u Hrvatsku i bio u njegovoj pratnji.

–Prozirno da prozirnije ne može biti. Sigurna sam da je tu samo zato da bi i Vučiću i Pupiju poslužio kao smokvin list za sve ono što će još tražiti za Srbe u Hrvatskoj. Pa je taj isti Bunjevac iliti Hrvat gostovao i u emisiji „nedjeljom u 2“, Aleksandra Stankovića. Ne znam je li Hrvat ili je Bunjevac, ali znam i sigurna sam kako je nadrobio svega i svačega. A najmanje istine izrekao. Jer „formalno pravno to je nemoguće i zaista bi bilo zanimljivo vidjeti što je dotični gospodin službeno upisao u rubriku, nacionalna pripadnost (kao i svi drugi „bunjevački Hrvati“), Bunjevac ili Hrvat?

Možda se upisao kao Bunjevac. Lakše se dolazi do funkcija. A najlakše je tako zasjesti na grbaču 67.000 Hrvata u Srbiji! Bunjevci su u Republici Srbiji priznati kao narod, koji za sebe tvrdi da s Hrvatima nema nikakve veze, jer su nasilno pokatoličeni Srbi, pa nečija izjava da je Bunjevac i Hrvat (čak ne Hrvat i Bunjevac), može zvučati isto kao kad bi netko rekao kako je i Srbin i Hrvat.

Čuli smo tada i da je i oko 35.000 Hrvata (isključivo iz Srijema) devedesetih godina prošlog stoljeća nasilno protjerano, pri čemu je 26 ubijeno, ali nismo čuli da zbog toga nije nitko odgovarao, niti se ispričao!

Bilo pa prošlo, nećemo o prošlosti!, kažu neki. Kažu oni isti koji i u Srbiji žive dobro na grbači Hrvata iz Vojvodine“.

BILO KUDA, JEDAN PUPOVAC JE SVUDA!!!

Pa, evo se i kod nas razmahao ovaj naš Pupi. Malo mu ono što dobija, pa traži, eto sada i neku novu državu u državi. Ohrabren, a možda i potaknut dolaskom u Hrvatsku svoga glavnog mentora i savjetnika.

“Brojni su neriješeni problemi sa Srbijom, a ja kao nekadašnji veliki pobornik Europske unije uvijek se strogo držim rečenice iz rezolucije 1481. Vijeća Europe koja govori da pomirbe nema bez istine.

Sa Srbijom pomirba nije moguća zbog gomile laži i zato mi je neshvatljiva izjava europskog povjerenika za proširenje Hahna da bi dobro bilo staviti moratorij od šest mjeseci na sve teme iz prošlosti Hrvatske i Srbije.

Sada nas, eto, i iz Bruxellesa uče da bi istinu trebalo zakopati, makar na pola godine. Nisam za to“, kaže dr. Andrija Hebrang”

–E, pa, sada mi je puno, puno jasnija tolika spremnost A. Vučića na moratorij na šutnju, i stavljanje na čekanje 3 mjeseci, svih tema iz prošlosti.

A za to vrijeme, nama slijedi rješavanje tema i iz prošlosti i iz sadašnjosti.

Nastavlja se...

Vera Primorac