Još jedno svjedočanstvo o komunsitičkim zločinima genocida nad hrvatskim narodom (2. dio)

  • Ispis

Image result for bleiburg

Svjedočanstvo 15godišnjeg Vladimira Frkovića

…Dr. Schäffer je odmah pružio prvu pomoć pukovniku Rukavini. 

Malo zatim unišlo je u prostorije desetak partizana tražeći pukovnika Josu Rukavinu. Vidjevši da je tu samo Juco Rukavina, nezadovoljni se udaljiše.

U daščarama smo sami, a partizani nas čuvaju vani. Nitko ne zna što donosi sliedeći čas. Sve je potišteneo. Vode se raznovrstni razgovori o sudbini koja nas čeka.

Kako još nismo bili sasvim orobljeni, a već treći dan nismo dobili nikakve hrane, pojedinci su davali partizanima svoje satove, vjenčano prstenje ili narukvice za komadić kruha.  U obćoj potištenosti i strahu, koji je osobito zahvatio ženske,  nastupa dr. Mile Budak te će nam: “Ne bojte se djeco! Nema smrti do suđene - a suđenoj se ne izmiče!”.

“Pasulj čorba” i “dosta vode”

Sliedeću noć smo proveli budni u strašnoj živčanoj napetosti.  Uznemirenost je dosegla vrhunac u ranu zoru trećeg dana, kad su partizani ušli u našu prostoriju najavljujući da po podne polazimo. Tek tada dobismo nešto jela - “pasulj čorbu”, zapravo to je bila neka mutna voda s ponekim zrnom suhoga graha.  

U podne su nas iztjerali pred nastambe. Previjajući se od težkih želudčanih bolova, pukovnik Rukavina moli da mu dadu malo vode. Partizan u njegovoj blizini obaspe ga već poznatim balkanskim psovkama, a onda, odmičući se dobaci: “”Biće ti dosta vode!” Oko jedan sat po podne potjerali su nas u četveroredu na kolodvor Jesenice i ugurali u stočne vagone koje su izvana plombirali. Nakon što je vlak krenuo svi smo se pitali - kamo nas vode?

“Sada bo prošel Pavelič”

Kroz pukotine vagona mogli smo vidjeti okolicu. Profesor Pavelić je opazio da se na svakih dvadesetak metara uz prugu nalazi po jedan naoružani partizan. 

Pri prvom zaustavljanju vlaka na otvorenoj prugi upitao je najbližeg partizana što oni to čuvaju i zašto su tako postavljeni. Ovaj mu odgovori: “Sad bo prošel Pavelič.”

Budući da nismo ništa znali o sudbini drugih Hrvata, a najmanje o Poglavnikovoj, taj odgovor je među nama izazvao novo zaprepaštenje.

Škofja Loka

“Na licu mesta”

Kad se vlak zaustavio našli smo se na željezničkoj postaji Škofja Loka.  Nakon izkrcavanja iz vagona preuzela nas je nova partizanska pratnja. Komesar te pratnje derao se i prietio da će “na licu mesta” biti srieljan svaki onaj kod koga se nađe bilo kakvo oružje.  U kasni sumark toga dana (21. svibnja 1945.) potjerali su nas prema nekom logoru koji se nalazio na jednom brežuljku udaljenom oko dva kilometra od kolodvora i oko 500 metara od glavne ceste. 

Taj logor nije bio ograđen bodljikavom žicom, a sastojao se od šest zapuštenih daščara. Stigli smo na brežuljak oko deset sati u noći. A kako u barakama nije bilo nikakve razsviete svaki od nas je pipao po nečistom tlu, tražeći kakvo mjestance da sjedne ili se, skršen umorom i glađu, privali na zemlju.

“Priznaj, da te ubijemo, ako ne priznaš bomo te ubili!”

Oko ponoći uđoše u daščaru gdje sam se nalazio tri pijana slovenska partizana i, s jakim džepnim svietiljkama u rukama, počeše se derati: “Gde je Pavelič?”

“Nema među nama Pavelića”, reče im ministar Canki, koji je ležao pri samom ulazu.

Tek što je to izgovorio, partizani ga počeše okrutno mlatiti i udarati nogama, svietleći mu u oči. Kad više nije mogao izdržati udarce, rekao im je: “Ovdje je samo profesor Pavelić a ne Poglavnik dr. Ante Pavelić.”

Zatim je nastojao pijanim partizanima dokazati da profesor Josip Pavelić, iako je Poglavnikov brat, nije uobće bio politički iztaknuta osoba, radi čega i oni ne znaju njegova imena.

Kao divlje zvieri, zagaziše tada partizani preko nas koji smo ležali, prema profesoru Paveliću koji je ležao u jednom kutu uz predsjednika Mandića. Kad su do njega stigli počeli su ga strahovito tući i mučiti, prisiljavajući ga da kaže da je on Poglavnik Ante Pavelić. “Priznaj, hudič, da te ubijemo!”, vikao je najmlađi od njih, “ako ne priznaš bomo te ubili!”

Pod strašnim mukama, profesor Pavelić je ponavljao da on nije Poglavnik, a da o boravištu svoga brata ništa ne zna. Kako ih je pri tom oslovljavao “gospodo”, oni ga svaki put udarahu kundakom vičući: “Mi smo drugovi, a ne gospoda!”

Tek kad se nakon dugog mlaćenja i sav okrvavljen, onesviestio, partizani su ga ostavili i, pljujući po svima nama, otišli van.

Znam da ćete me strieljati

Prva jutarnja briga bila je kako pomoći izprebijanom čovjeku koji je cielu noć prestenjao od dobivenih udaraca.  Kad mu je dr. Schäffer povio težke ozliede prof. Pavelić se odvukao do bunara koji se nalazio u blizini logora da se barem malo okriepi svježom vodom. K bunaru su također dolazile i žene s djecom, a on onako težko izprebijan i sav u ranama pomaže im zahvaćati vodu.

Promatrali smo položaj logora i okolice, pomišljajući na bijeg. Daščare su čuvali sami četiri naoružana partizana. U tom pogledu, dakle, nije bilo većih potežkoća. Nu mi smo predpostavili da je to samo njihova klopka te da se u blizini mora nalaziti kakva jača zasjeda.  Zbog toga smo odustali od te nakane.

Uskoro su došli neki partizanski komesari, iztjerali nas iz nastamba i na otvorenom svrstali u dvie skupine: mužke u jednu a ženske s djecom u drugu, kao i Englezi u Spittalu.  Iz tih grupa su nas pojedinačno odvodili u barake i temeljito pretresali. 

Mužke su pregledali partizani, a ženske i djecu dvie partizanke.

Ovo je bio lov na novce, satove i zlatninu, pa had bi štogod od toga pronašli, redovito su se međusobno otimali. Kod Mile Budaka našli su samo jednu četkicu za zube.     Kad su mu je oduzeli on im reče: “Da ćete me strieljati to mi je jasno, ali ne rzumijem zašto vam treba moja zubna četkica.”

Prva “isledovanja”

Nakon što nas tako “očistiše” komesari su tražili da im dademo brojeve i druge podatke o našim samovozima koje su nam Englezi oduzeli, jer će oni zahtijevat - kako rekoše, da im se to vrati. Pri tom su se najpogrdnije izražavali o Englezima.

Sliedeći dan došli su drugi partizanski komesari: jedan Srbijanac, jedan pravoslavac iz Like (prezimenom Uzelac) i jedan Slovenac. Sva tri su nas obasipali beogradskim “rečnikom”, natječući se koji će s nama živinskije postupati.

Malo kasnije počeli su nas pojedinačno prozivati na “isledovanje”.

Na tom izpitivanju osobito se iztakla Cela, kćer savjetnika Lucijana Blažekovića.

“Gde su ustaši?”, zapitao ju je komesar.  “Ustaše!…To vi bolje znate”, odgovori mu Cela.  Komesar se cinički nasmije i nastavi: “A šta bi ti bre da te odvedemo do njija?”

“Pošla bih kao s dušom u raj!, odgovori osamnaestgodišnja djevojka.

“Vide, vide! A šta biste vi nama uradili da ste nas dobili u šake?”

“Ja bih osobno bila za to da vas sve strieljamo, jer ste najobičniji zločinci!”, odgovori Cela.  “Znademo mi kako ćemo da vas udesimo!”, dobaci komesar i kaže, “Možeš da ideš:”  Cela Blažeković ustade, ponosno diže ruku i pozdravi “Za Poglavnika i Dom Spremni!”

Sličnih slučajeva bilo je mnogo. Pored Cele u tom pogledu valja spomenuti kao uzore ponašanja hrvatskih rodoljubnih djevojaka Grozdu Budak i Mirnu Frković.

“Plavi omnibus”

Sutradan (23. Svibnja 1945.) opazili smo da se u “komandnoj baraki” pripravljaju nekakvi popisi.  Četiri dana kasnije došao je pred vrata naše velike daščare neki komesar i počeo prozivati po popisu. Najprije je pročitao imena ministara, viših dužnostnika i častnika i naložio im da se pripreme za odlazak. 

Oko podne prozvani su već nalazili u pokretnim redovima.  Osim članova Hrvatske državne vlade, u toj skupini su bili: doglavnik Ademaga Mešić (koji je cielo vrieme bio bolestan), general Milić, general Prebeg, pukovnik Juco Rukavina, dr. Fedor Čačić, dr. Đebić-Marušić, tajnik Ministarstva unutanjih poslova Blažičko i još neki drugi, čijih se imena ne sjećam. Pod jakom pratnjom odveli su ih prema glavnoj cesti, dok su članovi njihovih obitelji ostali s nama u logoru.

Dva dana po tom došli su partizani s drugim popisom na kojem su bili: barun Rauch, J. Keller, Budakov rođak Prpić, Lucijan Blažeković, ustaški poručnik Dina Milinković, dr. Schäffer i neki drugi. 

S našega brežuljka pratili smo kretanje ove skupine i vidili kako su je na glavnoj cesti ukrcali u neki plavi omnibus. Dvadesetak minuta kasnije taj se omnibus vratio prazan.

Malo za tim u daljini  se čulo štektanje strojnica. Neki rekoše da to sigurno strieljaju naše odvedene.  Drugi su pucnjavu tumačili kao partizansko veselje uz Titin rođendan.

Oko dva sata po podne prozvali su 12 ženskih, među kojima bile: stara majka pukovnika Juce Rukavine, gospođa Blažeković, njezina kćer Cela, Grozda Budak i njezina rodica Ana Budak i moja sestra Mirna. I ova je skupina odvedena plavim omnibusom. Uskoro smo opet čuli strojničku paljbu.

Taj dan je vladalo veliko nevrieme, padala je jaka kiša s krupom. Ali to partizanima nije smetalo u njihovom “oslobodilačkom dejstvovanju”. 

Na na naša uzrujana pitanja, kamo ih vode, partizani su odgovarali da je to prievoz preko jednog porušenog mosta gdje se moraju pretovariti u drugi kamion, zbog toga se, rekoše, taj omnibus tako brzo vraća. Međutim, od onih koji su odvezeni tim plavim omnibusom do danas nema ni traga ni glasa.

Cinizam I okrutnost partizana ili su tako daleko da su čak i nejaku djecu razstavili od njihovih majka. Tako su napr. pri ovom odvažanju ukrcali sa ženskom skupinom i jednu gospođu (od oko 30 godina starosti), bivšu državnu činovnicu, dok je njezina sedmogodišnja djevošica ostala plačući s nepoznatim osobama. 

Opazivši u  popisima naše prezime, komesar Uzelac je ponovno došao u logor.  Nakon što me je pronašao, pozvao me u stranu i rekao mi da mi pozna otca iz “Šumarije” u Glini i da o njemu kao svome predpostavljenom ima najbolje uspomene. Kad nam se približila Jasna , on je upitao: “Gde je Mirna?” Rekoh mu da su je odveli. “Bijedna Mirna! Da sam znao mogao sam je spasiti”, reče na to Uzelac i ode.

Osim žena i djece, nakon odlazka spomenutih skupina, ostali su još u logoru državni odvjetnik dr. Vidnjević, satnik Ritz, satnik Kojić i jedan zdravstvenik vojničar PTS-a.

Sliedeći dan komesar je odredio da se svi pripremimo za odlazak.

Četiri navedena muškarca smjesta su odveli, dok su nas malo kasnije u četveroredu poveli prema glavnoj cesti gdje nas zaustaviše da nešto pričekamo.

Uskoro smo saznali o čemu se radi. Prema nama su gonili dra Vidnjevića i satnika Kojića vezanih ruku straga, a međusobno žicom izpod pazuha.

Dr. Vidnjević je bio nizak čovjek i šepav na jednu nogu, dok je satnik Kojić bio visok, a također je šepao jer je na bojištu bio ranjen u jednu nogu.  Tako tiesno vezani žicom, oni su u strašnim mukama prepješačili 30 km dug put od Škofje Loke do Ljubljane, jer je jedan drugoga pri hodanju smetao i trgao ga. 

Iza njih su na isti način vezani išli Rude Ritz i jedan drugi Hrvat. Pratili su ih četiri naoružana partizana, koji im nisu dali da odahnu, neprestano ih mlateći, pogotovo ako bi pokušali sastajkivati.  Za njima je koracala naša skupina u kojoj je bila i Kojićeva supruga s malim sinčićem na rukama. Tužna i iznemogla, s užasom je gledala muke svoga muža.

U našoj skupini bilo je i starijih žena kao i djece u povojima. Tako je ovaj križni put  s nama prošla i stara majka gospođe Nevenke Rukavine.  Mičući se mukotrpno, tražili smo taj “porušeni most” o kojem su partizani govorili, ali ga nigdje ne vidjesmo.

Šentvid

U staji za stoku

Konačno smo stigli do Ljubljane. Grad je plivao u svietlosti električnih žarulja.  Tu su nas utjerali u neku štalu u kojoj je neposredno prije nas bila zatvorena stoka.

Kako u njoj nije bilo nikakve razsviete,, žedni, gladni i satrti,  polegli smo na tlo po mekanoj stočnoj nečisti.  Za vrieme noći čuli smo pred štalom veliku partizansku svađu jer su neki, koji nisu pripadali našoj pratnji, htjeli s nas svući i ono preostale odjeće.  Ranim jutrom opet su nas potjerali u Šentvid istim putem kojim smo sinoć došli i utjerali nas u zatvor u kojem nam sinoć nisu dali prenoćiti.

Unutra smo našli mnogo drugih Hrvata: vojnika, oružnika i građanskih osoba, među kojima je bio i stožernik Ustaške mladeži dr. Feliks Niedzielski.

Ima li kogod od Frkovića?

I ovdje je među partizanima vladala velika zbrka, što bi jedan odredio, drugi bi opovrgao. Tako su napr.  jedni bili proglasili da će dio zatvorenih biti “peške oteran u Osek na prisilni rad”, a da će trudne žene i djecu do pet godina prevesti vlakom do njihovih mjesta, a drugi su to odmah opovrgli.

U ovaj zatvor neprestano su ulazili razni partizani tražeći pojedine osobe. Među ovima je došao i neki komesar, pravoslavac iz Like, i počeo vikati da se javi ako tu ima netko od Frkovića. Ja sam se odmah javio. U prvi mah malo se smeo kad je pred sobom vidio 15godišnjeg dječaka, a onda nakon kratke stanke, stao se propitkivati za ostale članove moje rodbine. Konačno dodade: “Znaš, ja sam bio prisutan kad su ti crkavali stričevi Marko i Jurica, ali tvoga ćaće se ne sjećam.”

U to je u našu “sobu” ušao partizanski “lekar” dr. Ugarković, da odredi tko je za “pešačenje”, a koga se dalje mora odpremiti vlakom. I ovdje su prozivali imena onih koji su već bili odvedeni. 

Iste noći upali su k nama neki novi partizani i iztjerali nas na cestu i nakon zadržavanja od koko sat vremena potjerali nas u noć. Opet smo mislili da nas gone na strieljanje, ali, za čudo, mi se toga više nismo plašili. Zahvatio nas je nekakav podpuni nemar, tako da su neki na glas priželjkivali smrt.

U praskozorje stigosmo do nekih željezničkih tračnica gdje je naotvorenoj prugi stajao vlak sa sklopom stočnih vagona. Utjerali su nas u smrdljive vagone, zatvorili i izvana plombirali.  Nakon dva sata čekanja vlak je krenuo prema Zagrebu, odakle ćemo, kako rekoše, poći na prisilni rad. Oko tri sata po podne stigli amo na Zapadni kolodvor.

Za vrieme zadržavanja neku su ženu spopali porođajni bolovi, radi čega su partizani otvorili vrata toga vagona, da je navodno odvedu u bolnicu. 

Neki su izkoristili tu priliku i po nekoj gospođi, koja je tuda slučajno tuda prolazila, poslali poruke rodbini i prijateljima.

Primrči i svoje ime

Nakon stanovitog vremena vlak je nastavio vožnjom da bi se nenadano zaustavio na otvorenoj prugi u Maksimiru.  Tu su nas iztjerali iz vagona, svrstali u četverored  i pod jakom stražom poveli do bivših nastamba PTS-a kod Dubrave.

U njima smo našli velik broj zatvorenih Hrvata.  Drugi dan već su se opazili učinci naših poruka sa Zapadnog kolodvora.  Iako je bilo strogo zabranjeno, do žice su došli ili pokraj nje prošetali mnogi znanci i rođaci zatvorenika i, kad partizanska straža nebi budno pazila, bacali nam po koji komadić kruha ili kakve druge hrane što nam je zaista padalo kao mana s neba.

Budući da je u nekoliko dana došlo do više slučajeva smrti od gladi, partizani su zatražili da se popišu sve majke koje su u logoru imale djecu do pet godina starosti, kao i sva djeca do 12 godina koja su u žici bila bez roditelja, radi puštanja van.

Kad je za to došao neki njihov izaslanik ja sam se slučajno našao kod ulaza.

“Znaš li ti mali pijesati?”, upitao me. “Znam”, odgovorih mu. “Dede amo da šaraš!”

Pri svršetku popisa “delegat” me zapitao, “Oćeš li i ti napolje?” “Hoću”, odgovorio sam mu. “Primrči unda i svoje ime!” - i nepismeni Crnovlah zatim potvrdi podpise otiscima svoga palca.

Među popisanima za izlaz bila je i gđa Nevenka Rukavina s kćerkicom od 2 godine.  Nu kad su sve gospođe i djeca bili pred izlaznim vratima dotrčao je neki partizanski komesar i počeo vikati da se javi Jucina supruga. Svi su šutili. A kad je partizan zaprietio da će sve zadržati u logoru ako se ta žena odmah ne pronađe, ona se sama javila.  Odmah su je izveli na stranu i vratili u Logor, a zaplakanu djevojčicu dali starijoj kćeri Minki. Od tada do danas nitko više nije vidio suprugu pukovnika Juce Rukavine.

Kako su završili hrvatski ministri i drugi dužnostnici NDH koji su odvedeni iz Škofje Loke, ne znam. Prema mom prosuđivanju mnogi od njih su strieljani u Sloveniji nu na svim izlozima na Jelačićevom Trgu bile su izložene slike s nadpisima: “Zlikovačka Pavelićeva vlada nalazi se u našim rukama”. 

Ponovno u tuđinu

Po izlazu iz logora prijavio sam se u Dominikansku gimnaziju kako bih položio završni izpit, a zatim s mojim ujakom Vukovićem pobjegao sam preko Austrije u “slobodu”.

Jasna je istodobno pkušala preći granicu drugim putem, ali nije uspjela. Uhvatili su je i odtada joj se zameo svaki trag.

Čast čestitim Zagrebčanima

S osobitim zadovoljstvom iztičem ovom zgodom da se zagrebačko građanstvo vrlo živo zanimalo za tragičnu sudbinu svih članova Hrvatske državne vlade, kao i svih drugih Hrvata koje je zatekla ova golema nesreća.  S dobokom potištenošću svi su pratili tok onih pretežkih dana. Nu još nitko od njih nije znao što se dogodilo na Bleiburgu i u Titinim kolonama smrti.

Kao i tisuće drugih Hrvata, Vladimir Frković je poslie potucanja po raznim logorima, 1948. uspio pobjeći u Argentinu.

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen