Zvonimir R. Došen: Kakav otac takav i sin

  • Ispis

Prije par dana u Večernjem listu objavljen je kilometar dug interview s Matom Meštrovićem, sinom kipara Ivana Meštrovića. Upoznao sam ga  negdje 80ih godina prošloga stoljeća i dobro se sjećam da je i onda znao izgovoriti razne blesavštine. Jedna od njih bila je i ona njegova priča hrvatskim muslimanima u Torontu kako je njegova oca kad ga je majka kao bebu nosila negdje kroz Bosnu “bula” povijala (pogrdan naziv za muslimanku). 

Ali ovo što je izbrbljao u ovom interviewu je majka svih bedastoća koje se jedino mogu zametnuti u mozgovima onih zaraženih najpotentnijim otrovom jugoslavenstva:

“Moj otac jedan je od ideologa Jugoslavije, bez nje Hrvatska ne bi opstala nakon 1. svjetskog rata”, lupi Mate i ostade živ. To je kao da vam netko kaže da žrtva ne bi bila živa da nije bilo njezinog ubojice. 

“Tadašnji antifašizam bio je usredotočen direktno protiv nacističke Njemačke, u manjoj mjeri fašističke Italije. To je bio antifašizam koji je bio direktno povezan s Hitlerovom Njemačkom i Mussolinijevom Italijom…”, kaže dalje ovaj ‘genijalni’ sin Yugoslava Ivana Meštrovića.

Točno je da je “antifašizam” bio direktno povezan s nacizmom i fašizmom, ali kako je onda istovremeno bio uperen protiv njih? Zna Mate protiv koga je Titin “antifašizam” kao i jugoslavizam njegova otca bio je direktno i indirektno usredotočen, ali mu mržnja na Nezavisnu Državu Hrvatsku koju je nasliedio od svoga otca ne dopušta da kaže istinu.

Na njegovo trokeljanje o Nezavisnoj Državi Hrvatskoj, koje nije ništa drugo nego papagajsko ponavljanje starih otrcanih jugokomunističkih klepetala, nije potrebno trošiti vrieme.

Na pitanje onjegovom mišljenu o Zvonku Bušiću i otmici zrakoplova Meštrović uz ostale gluposti kaže: “… Tada je svećenik u New Yorku bio fra Ljubo Čuvalo kojeg su Amerikanci optužili da je stajao iza te otmice, ali ga nisu uhitili jer je svećenik. Tada su napravili pritisak na Crkvu da ga makne i bio je premješten u kanadsku zabit, tamo ga se lakše moglo eliminirat…”

Taj svećenik u New Yorku nije bio Ljubo Čuvalo, nego moj pokojni prijatelj fra Mladen Čuvalo.

Udba je američkome FBI-u podvalila absurdnu ‘informaciju’ da je Mladen bio povezan s otmičarima zrakoplova i da je iza oltara u crkvi imao spremište oružja. Meštrović  bi trebao znati da nitko u Americi nije imun od krvičnog zakona za to što je svećenik. Nisu američke službe izvršile pritisak na Crkvu, nego Udba koja je bila duboko utkana u vrh franjevačke provincije u Hercegovini, a kroz nju i u neke njezine ogranke u Americi. Mladena nije ‘Crkva premjestila u kanadsku zabit’, on je u tu ‘zabit’ (Centar u Norvalu) došao svojom voljom. Dapače, “Crkva” je Mladena proganjala za cielo vrieme njegova boravka na Centru i konačno 1988., pomoću hercegovačke Udbe prognala.

“Oružje” koje je smetalo Udbi, a izgleda i Mati Meštroviću, jasno se vidi iza Mladenovih leđa.

Ja sam dva puta vodio grupu Hrvata sa Centra ondašnjem biskupu Anthony-u Tonosu s molbom da prizna Centar kao dio njegove biskupije. Poslie dosta dugog pregovaranja Tonos nam je na koncu rekao: “Ti svećenici (Mladen Čuvalo i Berto Dragićević) moraju otići. Što tražite od mene kad ih i vaša Crkva ne želi!” Ta “naša Crkva” bila su dvojica ili trojica lokalnih ‘hrvatskih’ svćenika kojima je obstanak Centra značio odliev dobrog diela novca, i jedna grupa fratara hercegovačke provincije na čelu s Petrom Krasićem, prisnim prijateljem hercegovačkih udbaša Jerka Bradvice, Ljube Prskala, Rade Vukojevića i drugih. Poslie progona Mladena Krasić je na Centar postavio svoga brata Ljubu i Centar je uskoro bio ‘legaliziran’. 

“Meni nije bila jasna njegova (Tuđmanova, nap.a.) veza s krajnjom desnicom, ljudima koji su bili povezani s političkim atentatima. Kako su najekstremniji hrvatski desničari dobili dozvolu da dođu na prvi Kongres HDZ-a u Zagreb? Bili su proglašeni neprijateljima i teroristima, a dolazili su tu na sastanak bez problema….”, kaže dalje ‘naš Mate’.

Gospodine Meštroviću, tko su to bili ti ‘najekstremniji hrvatski desničari, teroristi’ i čiji su oni bili neprijatelji?   Tko ih je još osim vas i jugoslavenske Udbe, proglasio neprijateljima i teroristima? Biti će da je jedan od tih ‘terorista’ bio i Tomislav Bošnjak, koji će biti prvi hrvatski generalni konzul u Kanadi.  On mi je jednom prigodom izpričao za što su vas on i svi drugi napustili na uzletištu kad ste putovali na u Zagreb na prvi kongres HDZ-a. Odgovor na to dajete i vi kad kažete: “Ja sam prvo bio u HNS-u kod Savke Dabčević”, nastavlja Mate, “jer sam od ranije poznavao Miku Tripala koji je na mene stavio dojam pametnog, karizmatičnog čovjeka. Vrlo me impresionirao….” Naravno da vas je impresionirao netko tko je kao i vaš otac bio veliki jugofil.

Ovo što sliedi objavljeno je prije nekoliko godina nu smatram da ga je opet potrebno objaviti ako radi ničeg drugoga onda radi nade da će nekima od onih zasliepljenih ‘veličinom’ staroga Meštrovića otvoriti oči, iako u to sumnjam, jer poslie svega ovoga što se u posliednje vrieme u Hrvatskoj dešava mora se doći do zaključka da se dobar dio našeg naroda podpuno izopačio.

Premda je Drugi svjetski rat završio u svibnju 1945., rat protiv hrvatskog naroda nastavio se i u poraću.  Nastavilo se s borbom na ostvarenju velikosrbskog plana, koji je bio i ostao dobro poznat svim Hrvatima. Hrvatskoj.  Ono što se u Hrvatskoj događalo po završetku 2. svj. rata opisuje i jedno pismo nepoznatog autora, koje je 50ih godina prošloga stoljeća poslao Ivanu Meštroviću.  Stari Meštar, jedan od vodećih članova Jugoslavenskog odbora, tvorca prve Jugoslavije, popratio je dopis iz Domovine pismom uredništvu Zajedničara, glasila notorrne  Hrvatske Bratske Zajednice u Americi, uz zamolbu da ga objavi i upozori svoje članove i čitatelje na prilike u Hrvatskoj. Meštar u svom pismu idalje govori o “srpsko-hrvatskim nesuglasicama” premda je sviestan da to nisu nikave nesuglasnice nego brutalni velikosrbski imperijalizam.  

Pismo iz Hrvatske Ivanu Meštroviću (pisano 20. svibnja 1955. godine.)

“Poštovani g. Meštroviću! Čovjek Vašeg kova treba znati istinu o svojoj nesretnoj domovini, a evo Vam je javlja jedan Vaš štovatelj.  Vaš odgovor Pribićeviću u američkim novinama potresao je hrvatska srca od Drave do mora.  On je bio remek-djelo svoje vrste.  U Hrvatskoj je bio otipkan u tisuće primjeraka i čitan sa zanosom.  Ali je UDBA to doznala, pa je nastao lov.  Svaki, kod koga se je ovaj članak našao, dobio je šest mjeseci zatvora.  Osobito je stradao Dubrovnik.  To bi Vam bilo dosta da znate, kako je ovamo.  Kad su pred par godina hrvatski nogometaši pobijedili srpske u Zagrebu oduševljena mladež ode do Tomislavova spomenika, gdje zapjeva „Lijepu našu“.  Ulovljeni bijahu osudjeni na godinu i pol zatvora, a neki studenti istjerani sa sveučilista.

U tako zvanoj federativnoj Hrvatskoj „slobodnoj republici“ ne smije izlaziti niti izlazi bilo kakav list pod hrvatskim imenom, ali usred Zagreba izlazi „Srpska Riječ“, postoji društvo Srba u Hrvatskoj i Muzej Srba u Hrvatskoj.  Seljačka Sloga ne smije djelovati izvan „Federalne Hrvatske“ (u Bosni je zabranjena).  Ne smije se zvati hrvatska.  „Hrvatski Radiša“ je zabranjen kao i muslimanski „Gajret“, ali po svoj Jugoslaviji slobodno djeluje „Srpsko prosvetno društvo Prosveta“ koja postoji u svakom većem srpskom selu u Hrvatskoj.  

Nasuprot, zabranjen je „Hrvatski Napredak“, a kad su neki članovi uprave protiv toga učinili žalbu, skočila je UDBA, te je u svome zatvoru držala 4 dana Juricu Gašparca, a profesoricu Jakovljević 10 dana, zbog toga, što su se usudili učiniti žalbu.  Hrvatski spomen-dani se ne drže.  Mi o Zrinskome i Gupcu čujemo samo na radiu iz Washingtona.  Nijedno se društvo ne dozvoljava pod imenom hrvatskim, koje je faktično zabranjeno.  Ima li države na svijetu, u kojoj je narodno ime zabranjeno?  

To neda srpska manjina od 14 posto u Hrvatskoj, koja gospodari nad 86 posto Hrvata.  Na svim glavnim ustanovama zapovijedaju Srbi: na carinarnici, radiju, miliciji, vrhovnom sudu (tu parnice rješavaju 2 Srbina i 1 Hrvat).  Na teret hrvatskog budžeta školaju se na tisuće Srba, da zauzmu što više mjesta u službi.  Tisuće djaka iz Srbije, Makedonije, Crne Gore, Bosne i Vojvodine, sa stipendijom bačeno je na Zagrebačko sveučilište, gdje su sada Hrvati u manjini, te ne mogu ni pisnuti, jer sve organizacije vode Srbi.  Kad ovi tudjinci završe nauke, namještaju se u Hrvatskoj.  Do nedavna su se mnoga mjesta na Zagrebačkom sveučilištu morala rezervirati za Srbe izvan Hrvatske, pa tako mnogi Hrvati nisu mogli biti primljeni na medicinski fakultet u Zagrebu.

Nema kuće u Zagrebu u kojoj Hrvatu nije oteta silom koja soba, da u nju usele Srbina.  Prije rata nije bilo nego 2 posto Srba u Zagrebu, a sada ih već ima oko 30 posto, dok i Slovenaca imade 10 posto.  Još samo malo i Zagreb više neće biti hrvatski grad.  Predsjednik Prosvjetnog Savjeta je Crnogorac Jović, a Sveučilišnog Savjeta Srbin Sekulić Branko, prvi šef OZNE, koji stvara zakone za Hrvasku.  Dok se zbog bijede neuposlene Zagrebčanke bacaju u Savu, mnoge Crnogorke su u Zagrebu namještene kao trafikantice, i.t.d.”

Dok su Hrvati izvan Hrvatske prisiljeni bježati, da ih je u Bosni, Srijemu, Slavoniji sve manje i manje, dotle Srbi naseljavaju Hrvatsku.  Već ih ima u Puli 5.000, na Rijeci mnogo više, a dosta ih naseljavaju i u Istru na zemlje odbjeglih Talijana.  Radi se dakle o svijesnom uništavanju Hrvata, penetraciji Srba u hrvatske zemlje i otimanju životnog prostora Hrvatima.  Ravnatelj drevne pomorske škole u Bakru je bosanski Srbin.  

Dakle nakon 1.300 godina, Hrvati će biti potisnuti s mora.  Sva politika ide za tim: hrvatsku manjinu svagdje još više smanjiti medju Srbima, a srbsku manjinu u Hrvatskoj što više povećati.  To je genocidnost i rasna diskriminacija u bizantskom smislu.  Hrvatska izgleda kao okupirana zemlja, posada vojna su Makedonci, Arnauti i Srbi, te su i svih šest generala Srbi.  Plan velikosrbskog genocidstva Hrvata i drugih naroda provodi se po planu prema ruskom uzoru.

Tako su na primjer u zadnjem ratu Srbi u Bosni poubijali toliko katolika i muslimana, koliko su mislili da im treba da se u Bosni stvori po prvi put srpska nadpolovična većina.  Oko Drine su Muslimane klali masovno i žive ih palili u natrpanim kućama.  Da presijeku vezu hercegovačkih katolika sa bosanskim preko Ramske doline, poklali su sve katolike, do kojih su mogli doći.  U jednu kuću u Drežnici strpali su 60 članova jedne velike zadruge i žive ih zapalili.  Glasoviti Ramski samostan srušen je do temelja, a svi franjevci samostana Široki Brijeg poliveni bezninom i zapaljeni, samo da se uništi njihova hrvatska gimnazija.  Svi vidjeniji intelektualci, koji svršiše ovu gimnaziju, kasnije su poubijani.  

Srpski četnici nastaviše uništavanjem katolika u drevnoj Trebinjskoj biskupiji, gdje su ih 16. i 17. vijeka pomoću turskih četa masovno preveli na pravoslavlje; 24. IX. 1942. počeo je masovni pokolj katolika u kotaru Stolac, pa je zapaljno 12 katoličkih sela.  Popa Vidu Puticu u selu Prenj, slijepa starca od 85 godina, poliše petrolejom i živa zapališe.  Don Iliju Tomasa, župnika u Klepcima, sasjekoše noževima na komadiće.  Iza toga uništeno je 5 katoličkih sela u kotaru Ravno.  Time je dovršena akcija uništavanja katolika u Hercegovini započeta u XVI. vijeku.

U vrgorskoj krajini poklaše četnici masu ljudi i zapališe 702 zgrade, na Dugopolju, Blatu na Cetini, Lovreću, Cisti i drugdje u Dalmaciji srpski četnici učiniše strahote.  U samome selu Gati kod Omiša poklali su 120 osoba, a u Cisti 84 mladića, i.t.d.  Iz sela Drvenik pobjegli su svi katolici, a Srbi podijeliše medju se njihovu zemlju i njihova imanja.  Oni se sada skitaju po Zagrebu i nesmiju se povratiti svojim kućama.  

Srbi katolicima u Gospiću oteše kuće i istjeraše ih ili pobiše i tako prvi put Gospić postaje srpsko mjesto kao i Otočac.  

Iza rata sadjoše planinski Srbi u bogato katoličko selo Španovica kod Pakraca, pa ih istjeraše iz kuća i oteše im sve stanje i imanje.  Državna vlast ne ureduje i ne zaštićiva Hrvate od tog uništavanja, već pomno traži i vješa „ustaše“ i njihove simpatizere, a u takove mogu ubrojiti srpskim svjedocima svakog Hrvata.  Fratar Herman je bio osudjen na dugu tamnicu, a kad ju je izvršio, opet skočiše Srbi i nakon toga je bio obješen.  

Hrvatska manjina od straha srpskih svjedoka se je po Slavoniji razbjegla na sve strane, kao i po Bosni, ostavivši stanje i imanje.  Srbi odmah na njihova imanja naseljavaju pravoslavce iz Bosne i Crne Gore.  Ovi imaju vlast u mjesnim i općinskim odborima, pa Hrvate pretjeranim prezirom tjeraju na iseljenje i prodaju zemlje Srbima.  Kada na primjer Hrvat bježi iz Voćina, općinska mu vlast procjenjuje jutro zemlje 20.000 dinara, a kad Srbin prodaje zemlju ista mu vlast cijeni 100.000 dinara jutro.

U Sisku se grade tvornice i naseljuju srpski elementi iz Banije i Korduna i krzo kratko vrijeme će taj grad kao i Karlovac postati srpski.  Tko o tome pisne redovno dobiva 5 godina robije, jer „sije plemensku i vjersku mržnju“. Genocidska akcija se provodi točno po planu:

Srpska manjina u Vojvodini već je pretvorena u apsolutnu većinu, jer od 440.000 Njemaca, sad ih onamo nema više od 20.000.  Slično su prorijedjeni i Madjari.  Namjesto njih su naseljeni Srbi iz raznih krajeva.  Naseljavanjem Srba u Karlovac, do malo godina bit će srpskim klinom presječena veza Hrvata sa Rijekom i Primorjem.

Srbi su mogli pol milijuna hrvatskih „Srba“ preseliti u Vojvodinu, ali oni toga ne učiniše, jer ove ostaviše kao sjeme svoje daljnje ekspanzije za uništavanje Hrvata.  U poslu njihova uništavanja je Katinska šuma malenkost, jer su Srbi zakrabuljeni maskom komunizma kod Dravograda, Maribora, i drugdje poubijali 300.000 hrvatskih vojnika.  U Samoboru je postrijeljano 6.000 domobrana i zakopano u parku.  U šumi Macelj ubijeno je 30.000 hrvatskih zarobljenih vojnika.  U Sarajevu ih je poubijano 15.000.  U raznim mjestima Slavonije poubijano je preko 100.000 civila.  Može se uzeti da su Srbi iza sloma i u ratu poubijali oko 500.000 Hrvata — više nego Turci kroz sto godina….”

Nastavak sliedi

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen