Zvonimir R. Došen: Kakav otac takav i sin (2.dio)

Pin It

Veliki umjetnik još veći izrod

“Srbin i Hrvat, to su dva imena za jedan narod, samo što je taj narod pod imenom Srbin bolje sačuvao svoju individualnost, slobodu i čežnju za slobodom. Stoga mi je to ime milije”, izjavio je kipar Ivan Meštrović listu „Stampa“ 1911. za vrieme izložbe u Rimu.

Nastavk pisma iz Hrvatske Ivanu Meštroviću:

“…..Kad su partizani vodjeni Pekom Dapčevićem i Kočom Popovićem zauzeli Zagreb”, nastavlja dopisnik iz Hrvatske”, oko 10.000 hrvatskih ranjenih vojnika po klinikama, bolnicama i školama bilo je prve noći odvedeno u Zagrbačku goru i svi su do posljednjega bili poubijani.

Radikalski zastupnik N. Novaković-Longo je sa svojom svitom poslao „Kralju Italije i Caru Etiopije“ memorandum sa 40.000 potpisa dalmatinskih pravoslavaca, moleće ga da Dalmaciju priključi direktno Italiji.  Nitko ih zbog toga ne zove na odgovornost, ali da su to bili Hrvati, svi bi oni bili poubijani.  Sve to vodi maskirana borba za potpuno uništenje Hrvata i katolika, a Longo je usuprot pomilovan i vratio se kući u Knin, pa je dobio čak i penziju.

Nakon svega iznesenoga, vidite, da su Hrvati i Srbi „jedan isti narod“, upravo toliko koliko pas i vuk, neprijatelji do istrage!

Hrvatska inteligencija skrivila je propast svog naroda samoubilačkom politikom, jer se je gubila u fantomima „Ilirizma“, „Slovinstva“, „Jugoslavenstva“, „Srbo-Hrvatstva“, „našinstva“... dok su Srbi uvijek samo „Srbi svi i svuda“.

Divismo se kao opsjenjeni svemu što je bilo zadojeno velikosrpskom idejom.  Zar je istinski junak onaj pjandura i turska pridvorica Marko, koji se kune kapi na koljenu (kako i Vi spomenuste), pa ubija svoju osloboditeljicu; koji ore careve drumov, da se bez truda dokopa novaca, koji kopa oči sestre Leke kapetana samo s toga što neće da se uda za „tursku pridvoricu“, koji Musu ubija „nožem iz potaje“, i.t.d.

Evo još par primjera rasne diskriminacije u Hrvatskoj: nazad nekoliko godina proveo se je jedan masovni progon Hrvata u Lici.  Hrvati su bježali.  Nekoga u šumi ubiju, nekome obnoć zapale kuću i slično.  Onda slijede oružani napadi banda kroz sela.  Kad se sve to svršilo, vlasti se sjete, da provedu neku istragu, ali, naravski, krivci se ne nalaze.  Nakon nekoliko godina je zagrebački „Narodni List“ javio, da je započela u Sisku kaznena parnica protiv Miloša Radosavljevića, koji je sa bandom od pedesetak drugova naoružanih vojničkim puškama, pištoljima i ručnim granatama harao par godina po selima oko Hrv. Kostajnice, otimajući novac, zlato, odjeću, stoku i.t.d.  Tada su pohvatali bandu, koja godinama hara.  Novine su poslije toga posve zamukle, da se ne dozna, da je ona naoružana banda bila od samih Srba, koja je uništavala Hrvate.

Ovakva bi se rabota mogla raskrinkati i suzbiti samo akcijom Hrvata u Americi, koji bi tamo o tome trebali pisati, pa onda slati memorandume Savjetu Naroda, Američkoj Vladi, i.t.d., pa Vas molim učinite što možete.”, završava autor pisma iz Hrvatske.

Pismo Ivana Meštrovića “Hrvatskoj Bratskoj Zajednici”: 

“Pored brojnih pisama koja dobivam od znanih i neznanih iz domovine o stanju i prilikama u kojima danas žive Hrvati u Jugoslaviji, dobio sam i ovo, koje Vam prilažem, da ga u Vašem listu objavite, kako bi članovi Hrv. Bratske Zajednice i drugi Hrvati širom svijeta saznali u kojim prilikama živi njihov rod u staroj domovini.

Svi mi ovdje dobivamo vijesti iz kojih razabiremo nevolje našega naroda u staroj domovini, ali se u tim vijestima navode tek općenito teškoće, ili opisuju pojedine slučajeve, koji kao oni o progonima Crkve i svećenstva, prave dojam da se to imade pripisati tek fanatizmu komunističke ideologije.  Medjutim su u ovom pismu nabrojeni i ilustrirani konkretni dogadjaji, koji ukazuju i na drugi uzrok koji karakterizira duh današnjeg režima prema Hrvatima obiju vjera, ukazuje kolika je sloboda i ravnopravnost u toj “Slobodnoj, socijalističkoj i federativnoj republici”.

Suvišno je naglasiti, da me pri slanju ovog pisma na objelodanjenje ne vodi namjera da se poveća srpsko-hrvatske nesuglasice, nego jedino da se zna zašto one ne jenjavaju.  Isto tako je vrijedno, da članovi Hrvatske Bratske Zajednice čuju kako oni kod kuće misle i čemu se nadaju od svoje braće iz Iseljene Hrvatske.

Bez pretenzije da dajem uputstva Zajednici, mislim da joj je dužnost, kao najjačoj hrvatskoj organizaciji u ovoj zemlji, da javno digne svoj glas protiv prikrivenog nasilja i progona Hrvata u domovini.  To je dužnost Zajednice i njezinih članova ne samo kao sinova zapostavljenog i progonjenog naroda, nego i kao slobodnih ljudi i gradjana ove velike demokratske zemlje.  Dužnost im je da upozore vlast svoje nove domovine na ova nemila fakta i da javno zatraže od današnjih vlastodržaca u Jugoslaviji: da objasne dogadjaje iznesene u priloženom pismu, te kako na ovaj način misle izgraditi put „bratstva i jedinstva“ u Jugoslaviji.

Nitko pametan neće poreći režimu ono što je pozitivno učinio, alinasilja i strahovladu neće nitko, tko ima ljudske savjesti, odobriti i prešutjeti.  Zlo se ne liječi prešutkivanjem nego „ljutom travom na ranu krvavu“.  Svi vanjski uspjesi s kojima se režim hvali, iluzorni su, dok je nutrina bolesna.

Koliko se vidi, nije ni pisac priloženog pisma mišljenja, da Srbi i Hrvati nebi mogli naći načina da jedan pored drugoga žive, ali svaki na svojoj njivi.  To ni ovaj režim, pa ma kakove namjere imao, neće postići,dok se njegovi ljudi pod komunističkom maskom, kunu svom „četničkom srcu“, čija nam je „zavjetna misao“ poznata.”

S poštovanjem,                                                                             

Ivan Meštrović

Nije čudno da ovaj stari jugofil ovo pismo iz Hrvatske šalje, kako reče, “najjačoj hrvatskoj organizaciji”  Hrvatskoj Bratskoj Zajednici, koju smo mi zvali sedmom republikom SFRJ-a.Ova organizacija bila je hrvatska isto onoliko koliko i njegov Jugoslavenski odbor.

Nije toliko čudna ni većina onoga  što ovaj odrod kaže u svom pismu, niti je čudno što on poslie svega onoga što je pročitao u pismu iz Hrvatske kaže, “Nitko pametan neće poreći režimu ono što je pozitivno učinio...”, jer on je pozitivnimsmatrao i sve ono što je on kao član Jugoslavenskog odbora učinio i ono što su činili njegov istomišljenik Grga Anđelinović i drugi hrvatski izrodi. U ovom slučaju, biti će da je za njega najpozitivnije to što su crveni zlikovci poslie rata poklali više od 600.000 Hrvata, kojima je, na žalost, i on (samo) po rođenju pripadao. 

On kaže da se Titini partizani “pod komunističkom maskom kunu svom četničkom srcu te da mu je ta “zavjetna misao” poznata, ali i poslie onoga Protićevog priedloga njemu i Trumbiću da  hrvatske muslimane prepuste Srbima, koji će im “dati 24, pa možda i 48 časova da pređu na veru pradedovsku, a ono što ne bude htelo to ćemo da posečemo”, on je do svoje smrti vjerovao u “srbsko-hrvatsko zajedništvo”.

Čudno je ono gdje on kaže da se “zlo ne lieči prešutkivanjem nego “ljutom travom na ranu krvavu”. Zar je stari Jugos tako brzo zaboravio da je baš on bio jedan od najvećih neprijatelja onoga koji je prvi upotrebio dijalektiku ljute trave na ljutu ranu protiv onih čija je zavjetna misao njemu poznata.

Nu, ipak, ne treba nas čuditi ništa od onoga što je nekad  govorio i pisao Ivan Meštrović, a još manje ovo što danas govori njegov sin jer iver ne pada daleko od panja.Onaj tko je jednom bio izdajica, zauvijek ostaje izdajica. Kao prvorazredni primjer izdajnika Metrović je ubrzo zaboravio ono što je pročitao u pismu iz Hrvatske i otišao na Brijune na sastanak s Titom. Na slici se može vidjeti kako je srdačan bio taj njihov susret. Samo što se ne ljube.

U “istoriji” Jugoslavenskog odbora piše, - U jesen 1914. godine našli su se u Rimu novinar Frano Supilo, odvjetnici Ante Trumbić, Hinko Hinković i Frano Potočnjak te kipar Ivan Meštrović. Iako nisu imali ovlaštenje od hrvatskog naroda, oni se dogovore da će osnovati odbor, koji će u duhu narodnog jedinstva i pod jugoslavenskim imenom raditi za oslobođenje južnih Slavena ispod Austro-Ugarske i za njihovo ujedinjenje sa Srbijom u zajedničku državu Jugoslaviju. 

O svojim namjerama su obavijestili Nikolu Pašića, predsjednika srpske vlade u Nišu. Njemu je vijest bila ugodna, jer će time saveznici saznati da i Hrvati traže ujedinjenje sa Srbijom. Međutim, Pašić je savjetovao, da se ne zovu "jugoslavenski" nego "hrvatski" odbor, te da se ne nezivlju "Jugoslavenima" nego "Srbo-Hrvatima", poimence da buduću državu ne zovu "Jugoslavija" nego "Proširena ili Velika Srbija".

Ponesen idejom jugoslovenstva i kosovskim mitom, Meštrović je izradio seriju skulptura koje su na izložbi u Rimu 1911. godine dobile zlatnu medalju. Na toj izložbi Meštrović je svoje skulpture izložio u paviljonu Kraljevine Srbije.Kao aktivni član Jugoslovenskog odbora Meštrović je 1915. priredio izložbu u Londonu. Izložba je služila ratnim ciljevima i propagandi Kraljevine Srbije. Pored skulptura iz Kosovskog mitociklusa kao centralni eksponat izložena je maketa Vidovdanskog hrama kao “otelotvorenje jugoslovenske ideje”.

Kao i Trumbić, Supilo je bolovao od kognitivnog nesklada pa je mislio da je moguće istovremeno biti Hrvat i Jugoslaven. Kad je malo kasnije vidio kuda to sve vodi počeo je inzistirati da Hrvati moraju znati u kakvu državnu zajednicu ulaze, drugim riečima da unutarnje uređenje buduće države treba biti riješeno prije konačnog ujedinjenja.

Smatrao je bitnim ravnopravnost vjera u budućoj državi, pa je stoga smatrao potrebnim da kraljevina Srbija treba pokazati pred zajednicom europskih naroda ozbiljnu namjeru kojom bi se pravoslavlju promienio status povlaštene vjere u državi Srbiji, jer joj je ondje ustavom bio osiguran položaj državne vjere. Kad je 1917. u Londonu konačno dobio na uvid odredbe tzv. Londonskog sporazuma Supilo je dobio živčani slom, odpremljen je u ludnicu gdje je uskoro umro u četrdeset sedmoj godini života. To je bila službena verzija, dok je stvarni uzrok njegove smrti najvjerojatnije bila smrt kao što će kasnije biti i ona Stjepana i Pavla Radića, Đure Basaričeka, Milama Šufflaya i drugih. Razočaran svojim zabludama dr. Ante Trumbić je 1938. izvršio samoubojstvo. Drugi su, tko prije tko kasnije, nestali u magli zbivanja. 

Jedino je Ivan Meštrović do kraja života ostao nepokorni jugoslaven-posrbica, koji će i poslie umorstva hrvatskih zastupnika u srbijanskom brlogu razbojnika i poslie Aleksandrvove diktature, u Srbiji graditi kipove srbijanskim mitološkim junacima među kojima je i ovaj Marku Kraljeviću, koji bezupitno potvrđuje onu narodnu koja kaže da se budale ponose s onim čega se pametni stide.                                         

Meštrovićev “Marko Kraljević na Šarcu” 

File:Kraljevic Mark Plaster Study Ivan Mestrovic 1909 Serbian National  Museum Belgrade.JPG - Wikimedia Commons

Ne znam je li Meštrović kad je pravio ovaj kip “najvećem srbskom junaku”, koji je (kako izgleda) Turke golim šakama mlatio k’o volove u kupusu”, popio previše “šumadinskog čaja” pa je njegov Marko izpao kao nekakva podpuno gola i bosa mišićava gargojla s majmunskom glavom, koja bez sedla jaše na debelom teglećem paripu. Ali opet, kako bi drukčije i mogao izgledati netko tko je golim rukama “iz suve drenovine iztiskao vodu i pola pio, pola svome paripu davao”.

Jedino što mogu reći za Meštrovića i sve njemu slične je ono što je rekao stari grčki filozof Aeschilus - Ako me je život išta naučio jest da mrzim sve izdajnike i da ne postoji niti jedna zaraza na koju više pljujemnego na izdaju.  

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen