Zvonimir R. Došen: U obranu Njegova imena, časti i djela

  • Ispis

“Nikada se službeno nisu susreli Stepinac i Pavelić”, kaže Knezović.

Biti će da je Stepinac s ovim drugim visokim predstavnicima Crkve (na slici gore), onako bez poziva i dogovora slučajno svratio u ured državnog poglavara. 

“Vršili smo svoju dužnost i ako treba pasti, pasti ćemo vršeći tu dužnost!”, rekao je Alojzije Stepinac jugokomunističkim sudcima na montiranom sudu 1946.godine.

Nedavno mi je jedan prijatelj poslao kopiju članka fra Maria Knezovića, koji je pod naslovom ‘Stepinac ili Pavelić - cjepivo ili laž’ objavio u franjevačkom mjesečniku ‘Naša Ognjišta’ u Tomislavgradu, čiji je urednik, kako izgleda, on sam. 

Odmah na početku svoje razprave o problemima koji po njegovom mišljenju koče proglašenje bl. Alojzija Stepinca svecem (dr.sc) Knezović tisućama starih otrcanih jugokomunističkih i velikosrbskih podvala dodaje i jednu svoju novu nevjerojatno glupu gdje kaže, “Pavelić je Stepinca zvao blavcem”.  Pa kako očito smatra da su svi ljudi koji izpred svoga imena ne nemaju titulu “dr.sc.” nepismeni i glupi nastavlja : “…Najveća je zamka ta što se Stepinca silom i bez argumenata želi povezati uz poglavnika Pavelića, režim i NDH”. Te stvari moramo jasno razlučiti - postaviti ih kakvima one jesu. Država je jedno a vlast u državi drugo.” 

Ma je li doktore sc.? Zar ti uistinu vjeruješ da su naši “obični” ljudi toliko glupi da ne znaju razlučiti ta dva pojma? Ali, ipak, u jednom vrlo važnom smislu Nezavisna Država Hrvatska i njezina vlast bile su iste jer su, nasuprot ovome što danas imamo, obe bile čisto hrvatske.

“Bio sam nedavno govoreći o Stepincu iznenađen kako gotovo nitko od slušatelja nije znao dvije važne činjenice koje dodatno ocrtavaju lik i (ne)djelo Ante Pavelića. Naime poglavnik kojim se bez ikakvih zasluga diče neki domoljubi nije bio u Hrvatskoj na proglašenju NDH”,

Ne znam komu je ovaj mladi fratar držao to svoje predavanje o “nedjelima” Poglavnika NDH i kakve veze nadnevak njegova dolazka u Hrvatsku ima sa proglašenjem (ili ne-proglašenjem) Stepnica svecem, ali, sudeći po ovome što je tu izbrbljao, jedino što mogu zaključiti je da je on svoju naobrazbu i fratarstvo stekao pod tutorstvom Josipa Bozanića, Mate Uzinića, Antuna Škvorčevića, Petra Krasića i drugih ”narodnih sveštenika”.

“Nikada se službeno nisu susreli Stepinac i Pavelić”, kaže Knezović.

Biti će da je Stepinac s ovim drugim visokim predstavnicima Crkve (na slici gore), onako bez poziva o dogovora slučajno svratio u ured državnog poglavara. 

“Poglavnik nije bio ni na kraju postojanja te države. Tada je čak, vidi podlosti i licemjerstva, ponudio Stepincu da on dočeka okupatore i preda im Hrvatsku” i “vojnike ostavio na cjedilu”, kaže dalje ovaj naš (1973. godine rođeni) “stručnjak”, fratar- cum- filozof.

Nu da vidimo što je o tome napisao Vjekoslav “Maks” Luburić, vodeći general Hrvatskih Oružanih Snaga za vrieme povlačenja Hrvatske vojske i Vlade prema Austriji u svibnju 1945. godine:

“…..U skladu s nalozima koncentrirao sam svoje snage da zaštitim povlačenje glavnine Vojske i Vlade iz Zagreba. Kad su se jedinice pod mojim zapovjedničtvom približile Zagrebu, primih poruku od hrvatskog metropolita (kasnije kardinala) Stepinca. On me zamolio da dođem k njemu u nadbiskupsku palaču, a njegova zamolba uručena mi je preko njegovih tajnika i pukovnika dra. Cvitanovića. Meni bi sugerirano da se obučem kao civil kad mu budem išao u posjet.

Nadao sam se da ću u takvom odielu izbjeći da mu prouzročim neugodnu situaciju pred komunistima koji će zauzeti Zagreb čim ga mi napustimo. Njegovi tajnici mi pak rekoše kako je nadbiskupova želja da ja njega službeno posjetim kao vodeći general na hrvatskom državnom tlu. On je bio voljan prihvatiti posljedice, odlučivši me primiti kao zapovjednika Hrvatskih Oružanih Snaga, čiji je on bio vrhovni kapelan. Budući da je on tako želio, obukao sam uniformu sa svim hrvatskim i stranim odlikovanjima koja sam imao. Kad sam se predstavio u nadbiskupskom dvoru, tajnici me primiše na vrhu stubišta. Odvedoše me pred nadbiskupa Stepinca, a on me primi vrlo srdačno. Uslijedio je dug i prijateljski razgovor.

Nadbiskup je započeo razgovor, toplo mi se zahvalivši za pomoć koju sam tijekom rata pružao izbjeglicama kao i za pomoć koju sam davao brojnim samostanima redovnika i redovnica. Posebno se zahvalio na pomoći crkvenim vlastima u zbrinjavanju mnoge djece bez doma, koju smo bili skupili s nekoliko fronti ili s ratom razrušenih prostora. lmena te siročadi nisu bila poznata, ali neki od njih morali su biti djeca pravoslavnih roditelja. Mnoga od te djece bila su pronađena po šumama ili zgurena uzduž cesta blizu porušenih ili popaljenih gradova i sela. Kroz čitav rat Nadbiskup-metropolit pokušao je organizirati brigu za tu djecu, a za njihovo izdržavanje Hrvatska je vojska davala hranu iz vojnih skladišta. U nekoliko slučajeva ja sam posredovao da materijalna pomoć bude predviđena za izgubljenu djecu. Zato sada, “prije nego što noć padne” – kako se Nadbiskup izrazio – on mi se želio zahvaliti za nastojanja koja sam poduzimao za tu malu siročad. Naš se razgovor zatim dotaknuo politike, a odvijao se na direktan, jednostavan i iskren način. Pitanja su bila kratka i precizna, a na njih se odgovaralo podpuno pošteno. Nadbiskup Stepinac zamolio me da odustanem od zamisli obrane Zagreba. Priopćio mi je da su Niemci zauzeli crkve te poviestne i kulturne točke od velike važnosti, koje se nikada nije smjelo upotrijebiti za vojničke svrhe. Obećao sam mu da ću se pobrinuti da Niemci odmah evakuiraju ta mjesta.

Složio sam se s njim da Zagreb ne smijemo pretvoriti u bojište, kao što je to Wehrmacht učinio s Bečom i Budimpeštom. Nadbiskup je bio uvelike zabrinut za sudbinu hrvatskoga glavnog grada, poviestnog središta hrvatske kulture i narodne sviesti. Znao je da su Keserevićevi, srbski četnici koji se iznenada pretvoriše u partizane, željeli sravniti omraženu hrvatsku metropolu sa zemljom i uz to poubijati čitavo stanovništvo. Bojao se da će Tito “dati zadovoljštinu” svojim srpskim novacima. Nadbiskup je smatrao vjerojatnim da će se komunisti poslužiti starom praksom plaćeničkih vojski iz tridesetogodišnjega rata 1618.-1648., kada su vojnici poslije zauzeća nekoga grada puna tri dana imali slobodne ruke za ubijanje, silovanje, paljenje i pljačkanje do mile volje. 

Nadbiskup-metropolit izgledao je uvelike rasterećen kada je od mene doznao da namjeravam evakuirati grad bez borbe. Ja mu jasno rekoh da su se Poglavnik, Vlada i Vojni stožer složili s tom zamisli i – učinivši to – meni su zabranili pružanje širega odpora na teritoriju države Hrvatske. Usprotivili su se također mojoj želji da se poslužim gerilskom taktikom širih razmjera protiv partizana, jer su vjerovali da će takav odpor, pa makar on bio uspješan, samo dati Titi potrebnu izpriku da pozove britanske i američke zračne snage da podpuno smrve naše gradove. Većina hrvatskoga gradskog pučanstva doživjela bi istu sudbinu koja je zadesila japansko pučanstvo u Hirošimi. Znali smo da je rat izgubljen i da angloamerički pobjednici u nama ne vide ništa drugo nego fašiste, zločince i ubojice. Zato smo unaprijed znali da će englesk i američki komandanti dati partizanima svu potrebnu vojnu pomoć da izvrše pokolj hrvatskoga naroda. Nitko od vladinih i vojnih vlasti nije bio voljan prihvatiti odgovornost za zapovied pružanja odpora i “ratovanja na noževe” u takvim prilikama.

Kada je obća slika rata počela biti mračnom, dr. Pavelić je izjavio da će, kad zbog bilo kojih razloga redovito uspostavljene državne vlasti ne budu mogle vršiti svoje službene dužnosti, u tom slučaju zagrebački Nadbiskup biti na čelu hrvatske državne Vlade. Takva procedura ima svoj korien u poviestnim prilikama iz naše prošlosti. Dio hrvatskih državnih arhiva, uključivši i državnu pismohranu od 1941. do 1945., bio je pohranjen u nadhiskupskim zgradama. Zato je, upravo u tom času kada su se političke vlasti povlačile iz zemlje, većina Hrvata smatrala nadbiskupa Stepinca de facto i de jure poglavarom Vade.

…..Ne, ja sam bio dosta jasan, nemislimo da i opet treba staviti “U” na kapu. O tome sam dao izjavu uredniku “Nove Hrvatske” a o tome smo govorili i u ZAKLJUČCIMA ODPORA.Radi se samo o tome, da je potrebno dati počast ustaškoj generaciji, ostaviti na miru Poglavnika, poštivati mrtve, koji su pridonieli žrtvu, a medju njima je i Poglavnik, a pisati poviest i postavljati pitanje odgovornosti radi poraza, radi Bleiburga, itd. na dostojan način da se hrvatske i ustaške žrtve nauče u novoj eri borbe za Hrvatsku Državu. Mi mislimo tražiti istinu, pa i postavljati pitanje odgovornosti samo u koliko to koristi domovinskoj stvari. I prije i poslije svega, da se ne uništi naša ustaška baština, nego da se preda u ruke mladjima, onima koji ne “strše”. A mi stari, pomozimo malde, nove snage, jer će ove provesti preporod, pa i osloboditi Hrvatsku i bez nas, pa i protiv nas.

Gledajući stvar iz ove, i ovakve perspektive, mi bodrimo sve hrvatske intelektualce, nudimo pomoć svim hrvatskim povjestničarima, kako sam i sam ponudio nekim, ali i molimo tu hrvatsku braću, da budu pravedni prema Poglavniku, pravedni prema palim Ustašama, kako bi nove generacije našle mjesto, koje im spada i bez razaranja svega staroga.”

Kako se vidi i iz ovog Luburićevog pisma, sviestan prilika u kojim se hrvatski narod, ne svojom krivnjom, ni krivnjom Poglavnika, našao i odgovornosti koju će time primiti Stepinac je privremenu dužnost poglavara države dragovoljno, triezno i smireno primio i nikada, pa ni komunističkom sudu, nije rekao da mu je Poglavnik tu dužnost podvalio.

Imputirati da je Poglavnik pod prilikama u kojim redovita vlast nije mogla funkcionirati - iz nekakve “podlosti i licemjerstva” ponudio Stepincu da kao poglavar Crkve u Hrvatskoj primi i dužnost poglavara države nije samo cinično i bezobrazno, nego i krajnje zlonamjerno. To je zlonamjerno kopiranje i razpačavanje jugokomunističke i velikosrbijanske promičbe. 

To nije težka uvreda samo tvorcu i suverenu Nezavisne Države Hrvatske, nego i Stepincu. Jer kad bi to bila istina on bi morao biti toliko glup da nije bio kadar ocieniti da se tu radi o podvali.  

Knezovićeva priča kako Poglavnik “nema nikakvih zasluga jer nije bio na začeću NDH” je najblaže rečeno imbecilna. 

Zar on misli da je dr. Pavelić, kojega je jugoslavenski sud ne jednom, nego tri puta (in abstentia) osudio na smrt, mogao slobodno doći u Jugoslaviju dok je ona još postojala? 

Zar on ne zna da je u Italiji, koja se u to vrieme spremala za okupaciju hrvatskih zemalja, sve bilo blokirano i da je svakome osim talijanske vojske putovanje bilo strogo zabranjeno.

On ne zna da su ustaše s Lipara i drugih vulkanskih otoka na Tirenskom moru, na koje je ih je Mussolini internirao, uspjele stići samo do Pistoia-u blizu Genove na drugoj, zapadnoj, strani Italije. Da je dr. Pavelić 10. travnja 1941. kojim slučajem uspio napustiti Italiju i doći u Zagreb, sigurno bi danas od onih u čiji rog puše Mario Knezović bio napadnut da je pobjegao i ustaše “ostavio na ciedilu”. 

Ovako glupim i zlonamjernim klevetama imena, časti i djela onoga tko je poslie 839 godina čežnje hrvatskoga naroda za svojom državom uzpostavio njegovu slobodnu i nezavisnu državu, onoga za koga su u svakom času bile spremne svoj život dati legije najboljih hrvatskih sinova i kćeri, među kojima je vjerojatno bio i broj poštenih Knezovića, ovaj fratar-političar dokazuje da je uzprkos svojoj naobrazbi kao i množtvo drugih nesretnjaka, zaražen 80 godina starim jugovirusom, za kojega i 30 godina poslie nestanka Jugoslavije još nije pronađeno ciepivo. 

Ovdje se mora postaviti pitanje tko je u ovom sporu oko kanonizacije bl. Alojzija Stepinca veći zlotvor, srbski patrijarsi koji u svemu pa i u ovom pokušaju demonizacije Stepinca jednostavno čine ono što smatraju koristnim za (veliko)srbstvo ili ovakvi “hrvatski” svećenici i redovnici koji im svojim namjerno izopačenim prikazivanjem hrvatske poviesti u tome obilato pomažu.

Nastavak sliedi

Za Dom spremni!

Zvonimir R. Došen