Zvonimir R. Došen: Bleiburg - Ogledalo jugokomunističkog genocida

  • Ispis

Ovo svjedočanstvo mladoga partizanskog poručnika  Branislava Todorovića o masovnom pljačkanju i groznim zločinima Titinih partizana nad nevinim hrvatskim pučanstvom poslie završetka 2. svj. rata objavljeno je 1975. u novinama “Nova Hrvatska”, u Londonu.

Poslie što je bio svjedokom tih zločina Todorović je napustio Titinu “narodnooslobodilačku vojsku” i pobjegao u Italiju gdje je britanskim vlastima dao ovo svjedočansvo. Transkript svjedočanstva pronađen u arhivima britanskog ministarstva vanjskih poslova:

 “Služio sam u III. Armiji, 16. Udarne divizije, I. Vojvođanske brigade, I. bataljon, III. četa, čiji sam bio zapovjednik.  Poslljednje mjesto gdje sam služio bio je Rosenbach. Tu sam bio u svojstvu oficira za vezu između ‘narodnooslobodilačke vojske’ i savezničkih snaga. 

Prije dolaska u rosenbach služio sam u Jesenicama. Tu sam 24. svibnja 1945. dobio naređenje za pokret. Naredba je došla od komandanta brigade, čije ime ne znam. 

Zapovijed mi je dao usmeno, oko 6 sati na večer. Rekao mi je da se spremim na put u Rosenbach gdje ću sresti Engleze koji će nam predati neke zarobljenike. Nas smo dvojica zajedno putovali u Jesenice u štab 26. Dalmatinske divizije. 

U međuvremenu moj je bataljon krenuo u Kranjsku Goru da zauzme položaj na granici, i to u najvećoj tajnosti, kako saveznici ne bi doznali. Unaprijed nam je bilo rečeno da moramo uvijek biti spremni za napad.

U štabu u Jesenicama prisustvoao sam razgovoru između komandanta brigade i kapetana Slavka Savića, komndanta bataljona. Razgovoru su također prisustvovali komesar bataljona i zamjenik komandanta bataljona.  Kapetan Savić je u toj prilici zapitao komandanta štaba, koga ćemo mi napasti, na što mu je ovaj odgovorio: “Ta svi  to znaju! Koga drugoga nego naše slavne saveznike?”

Prije toga politički komesari su govorili svim borcima da ćemo napasti britanske trupe ako nam ne prepuste Istru, Korušku i Trst. Protumačeno je da ćemo to, ako ne ide milom, uzeti silom.

U Jesenicama sam doznao da se u Rosenbachu već nekoliko dana nalaze neki predstavnoci ‘narodnooslobodilačke vojske’ i da su tamo od Britanaca preuzeli oko 800 ratnih zarobljenika. 

Istoga dana, kad smo to čuli, 24. svibnja, pošao sam s komandantom brigade i jednim oficirom 26. divizije u Rosenbach u specijalnoj kompoziciji sastavljenoj od 2 vagona i jedne lokomotive.

Tamo smo našli kapetana Dominka, rodom iz Makarske, zamjenika komandanta jedne brigade 26. divizije, jednog tumača, dva oficira, jednu partizanku, koja je obavljala bolničku dužnost na željezničkoj postaji a koja je čekala demobilizaciju. Zvala se Ankica Popović, imala je nadimak “Luka”, rodom je bila iz Vukovara.

Došli smo u Rosenbach predvečer. Oko 10 ili 11 sati u noći kapetan Dominko nas je upoznao s nekim britanskim poručnikom zvanim Lakhed (vjerojatno Lakehead ili Lockheed, nap. a.), oficirom za vezu koji je pripadao jedinici zvanoj “6. specijalna jedinica”. Taj nam je oficir rekao da bi za sutra u 10 sati trebalo spremiti vlak od 30 vagona, s dva vagona za oficire, koji bi na stanici Maria Elend trebao preuzeti 1.500 zarobljenika.

Te iste večeri kapetan Dominko nam je rekao da su u jednom od prijašnjih transporta poslali u zemlju jednog ustaškog ministra i pokazao nam je zlatni sat koji je uzeo od tog ministra.

Isto tako i drugarica Popović nam je pokazala jednu veću i jednu manju torbu pune satova, nakita, zlatnine i drugih predmeta koje je sama oduzela od zarobljenika. Rekla nam je da i mi to možemo činiti bez ikakva straha.

Drugog je dana stigla kompozicija vlaka, s malim zakašnjenjem, u koju se ukrcala polovica čete 3. bataljona koji je bio smješten u drugom kraju tunela u selu Hruščica na jugoslavenskoj strani. Ovi su se partizani ukrcali u vagone, tako da ih se ne vidi, da ne bi zarobljenici opazili da će biti odvedeni u Jugoslaviju, jer su im Britanci rekli da će ih transportirati u Italiju.

Kad smo stigliu St. Maria Elend naši su se vojnici sakrili u stanici i ostali su tamo sve dok zarobljenici nisu bili ukrcani i zatvoreni u vagone.

Kad su se pojavili naši vojnici nastala je panika, zarobljenici su bili naprosto izbezumljeni, što se na njma vidjelo. Neki su počeli vikati: “Živjeli Englezi. Nemojte nas predavati, oni će nas      ubiti itd.” Vlak je pošao i za 15 minuta bili smo u Rosenbachu gdje su se nalazili naši vojnici koji su obkolili vlak. Bilo je i engleskih straža. 

U Rosenbachu u vlak su se ukrcali slijedeći: komandant brigade; kapetan “Raša” (to mu je bio partizanski nadimak, ne znam mu pravo ime); komandant trećeg bataljona kapetan Brale (također partizanski nadimak); komesar bataljona, čije ime ne znam; dva slovenska oficira 14. divizije i oficiri spomenutih jedinica.

Onda smo krenuli u Kruščicu. Ondje, na zapovijed komandanta brigade, koji je telefonirao iz kolodvora u Rosenbachu, vlak je opkolio čitav bataljon.

Komandant 3. bataljona mi reče: “Zapovjedniče”, tu je također upotrebio riječ koja se ne može ponovit, (neku poznatu partizansku prostotu, nap. A.), “sad ćeš i ti imati posla!” 

Nisam znao što sam trebao raditi, ali se u vlaku govorilo da će trebati skidati glave onima koji su određeni da budu zaklani. Bojeći se da se radi o tome ja nisam odgovorio, tako da bi se kasnije napravio lud kao da nisam ništa o tome znao.

Svi partizanski oficiri pođoše u ona dva vagona u kojima su se nalazili zatvoreni hrvatski časnici. Između njih i između običnih vojnika, ali većinom između oficira, izabrali su 54 osobe i rekli im da neka pođu za partizanskim oficirima. Sami partizanski oficiri već su se bili dogovorili da će oni likvidirati ove odabrane ljude.

Najprije su ih odveli u štab bataljona gdje su ih pretražili, oduzeli im sve što su imali i grabež podijelili između sebe. I ja sam bio tamo prisutan i bio sam svjedok toga. Zatim su ih počeli udarati štapovima tako divljački da su svi popadali na pod. Onda su čekali da se zamrači, odveli ih u nekih stotinjak metara udaljenu šumicu iza štaba. Tamo su se počeli svađati tko će ih poubijati. Tko je to učinio, ne znam, jer sam se ja izgubio, kako ne bih morao u tome sudjelovati. Mislim da su se svi izredali u ubijanju. 

Pošao sam prema kuhinji. Tamo sam večerao i mogao sam čuti jaukanje i nekoliko pucnjeva revolvera. Kuhari koji su mi dali večeru nisu ništa govorili kao ni ja, ali je izraz njihovih lica govorio kako mrze tu cielu stvar.

Svi oni oficiri-ubojice vratili su se kasnije pjevajući. Među njima je bio neki Mile, Srbin, zapovjednik mitraljeske čete 3. bataljona, miljenik komandanta. On je najviše klao. Kako bih utvrdio što se dogodilo pošao sam tamo gore i našao 54 tijela koja su neki vojnici već zakopavali. Vidio sam lokve krvi i jedno zaklano tijelo, ali bih rekao da su i drugi bili noževima izbodeni, jer sam čuo samo dva-tri revolverska pucnja, a bilo je 54 mrtvih.

Zarobljenike koji su u međuvremenu ostali u vlaku naši su vojnici nemilosrdno pljačkali.

Vlak je iz Hruščice pošao prema Jesenicama. U Hruščici se u vlak ukrcala Omladinska četa I. Vojvođanske brigade sastavljena od djece između 10 i 16 godina.  Ove su dječake razmjestili po vagonima i za cijelo vrijeme putovanja ja sam ču pucnjavu, čak i automatsku paljbu,kao da se vodi bitka.

Onda smo došli do mosta preko Save i vidio sam kako bacaju tijelesa iz vlaka u pokretu. Neka su pala i rijeku, a neka na nasip. U Jesenicama su iskrcali zatvorenike u očajnom stanju i natjerali ih na marš u kamp koji se nalazio 3 kilometra daleko. Oko deset posto ih je bilo odijeljeno od drugih. Pitao sam stražare u logoru zašto to rade, a oni mi odgovoriše da će najprije likvidirati onaj veći dio zatvorenika.

Kad sam ostavio logor već je bila noć. Čuo sm automatsku paljbu i logorski stražar koji je bio u mojoj pratnji reče mi: “Eno, ubijaju ih”. Bio je ljut što to rade bez njega, jer da sam ga ja prevario. Kad sam mu predbacio da on ne bi smio tako govoriti pred jednim oficirom, on reče: “Prokletstvo! Da te barem nije bilo bio bih i ja sada dijelio prijen. Sada neću dobiti ništa!”

Iste sam se večeri vratio u Rosenbach specijalnim vlakom sastavljenim od jednog vagona i lokomotive. Tada sam odlučio da više neću pratiti ni jedan vlak i da ću se pod svaku cijenu nastojati izvući iz te situacije. Ustvari, još sam dva puta pratio takve transporte u Hruščicu.

Nakon toga više nisam išao dalje od Rosenbacha, jer kad sam rekao Lakhedu što rade sa zarobljenicima on mi je pomogao i uredio s mojim komandantom da ostanem s njim, pod izlikom da oficir za vezu ne smije ići predaleko od svoje postaje.

Nakon svakog transporta, a bilo ih je 16, nalazila su se tjelesa samoubojica.  Na zahtjev Engleza, ti bi bili uklonjeni iz vlaka u Rosenbachu i pokopani.  Ja sam to tražio od Engleza tako da vide stvarno stanje i da se uvjere u istinitost mojih izvještaja, kako se postupa sa zarobljenicima. 

Više nisam prisustvovao nikakvom klanju ili ubijanju,  ali sam čuo za njih od svojih vojnika ili vojnika jedinica koje su bile dodijeljene za taj posao. Znadaem da se ista stvar koja se dogodila za prvog transporta ponavljala i kod svih drugih. Razlika je bila samo u broju. Nekada ih je ubijeno više, nekad manje. A one koje nisu ubili osudili su na radne logore i na prisilni rad bez prave hrane, tako da vjerujem da neće dugo izdržati.

Na 3. lipnja priredio sam večeru za Engleze. Mislio sam da ću od partizana prisustvovati samo ja. No, kako se spremao veliki transport za sutradan došli su i oni oficiri koji su bili prisutni kod ubijanja, svi osim komandanta brigade. Od Engleza su na večeri bili prisutni kapetan Brown i dva kapetana regimente u St. Jakobu, također poručnik Lockhead  i poručnik Gelbajt (vjerojatno Galbraith). Posebnin vlakom kasni na večer stigao je također i pomoćnik komesra i komesar 3. bataljona, neki Crnogorac, čije ime ne znam. 

Te sam večeri stupio u bliži kontakt s Englezima. Zato sam postao sumnjiv partizanima. Slijedeći dan su me pozvali preko telefona i naredili mi da se odmah javim u štab. Znao sam što to znači. Zato sam pobjegao u Italiju.”

Šesnaest transporta u smrt. Svaki po tridest vagona. U svakom vagonu između osamdeset i sto zarobljenika….. Ali i ovo je samo jedan mali dio masovnog pokolja koji je zahvaljujući podmuklim Britancima jugoboljševička ušljiva gamad izvršila nad na prievaru razoružanim hrvatskim vojnicima i civilima. U stotinama drugih transporta, kolona i marševa smrti živote će na najokrutniji način izgubiti još pola milijuna nevinih Hrvata. 

To je bio danak u krvi kakav niti jedan drugi narod nije platio poslie završetka ijednoga rata u poviesti. Takvo nešto nisu činili ni Atilini Huni, ni Džingiskanovi Mongoli, ni Turci, ni itko drugi. To nisu kadre činiti ni zvieri u šumi. To su mogle činiti samo sotonske utvare utjelovljene u vragolike spodobe nikle iz taloga balkanskoga kotla. 

Danas njihovi potomci u Hrvatskoj, štakori, moralne i fizičke nakaze, bljuju svoj otrov na ove nevine žtrve, glorificiraju njihove ubojice, vrište o jasenovačkim mitovima i traže zabrane hrvatskih pozdrava. Ta njihova vriska uvijek dosiže svoj crescendo prije svakih izbora.

A što mi radimo? Vladamo se kao ona četiri vola iz priče koja služi kao primjer nesloge među ljudima, koja kaže:  Jedan lav se dugo šuljao po polju na kojem su pasla četiri vola. Puno ih je puta pokušao napasti, ali svaki put kad bi se nekome od njih približio on bi dojavio drugim volovima i svi bi se okrenuli prema lavu da ga dočekaju na rogove. Ali, kako se to obično događa s volovima (i nama Hrvatima), oni su se na koncu radi ovoga ili onoga posvadili i otišli svaki na svoj ugao na polju. Lav je tada napao jednoga po jednoga i uskoro ubio i pojeo sva četiri.

Na svakim izborima ta nakaradna jugoboljševička bagra pobjeđuje jer mi uvijek tražimo nekog savršenog čovjeka, čovjeka bez grieha i mana, pa pošto ga ne možemo naći uvijek rabimo onu istu bezsmislicu “nemamo za koga glasati”. 

Kad sve ovo vidim, prisiljen sam povjerovati da smo mi uistinu narod glupih vitezova. Ili vitežkih glupana. U svakom ratu vitezovi, a u miru glupani. To se najbolje pokazalo i poslie ovoga prošloga rata u kojem smo četnike i njihove ortake jugokomuniste do nogu potukli, a onda im predali vlast da nas ponovno sude, progone i ubijaju.

Ako se uskoro ne osviestimo i ne obračunamo s tom jugoboljševičkom bagrom, ove naše žrtve su uzalud izgubile svoje živote i jedini epitaf koji možemo napisati na njihovim grobovima i grobovima svih koji su pali u prošlom ratu je:  - Putniče, kad prođeš Hrvatskom reci svima da mi ovdje padosmo - za ništa.  

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen