Zvonimir R. Došen: Genocid u ime “pobjede nad fašizmom”

Pin It

KAKO SAM SKINUO PLETENICE S DJEVOJAČKIH LUBANJA IZ HUDE JAME (Svjedočanstvo  Mehmedalije Alića s iskapanja) | komunistickizlocini.net

Nikada oprostiti, nikada zaboraviti!

“…..Amo mama doma! Amo mama doma! - trgne me iz misli plačući glas djeteta u naručju matere. Tko bi pitao što misli i osjeća stotina tisuća duša naokolo. U ovim su očima tuge i brige: Istre, Dalmacije, Hercegovine, Bosne, Like, Slavonije, Vojvodine, Međimurja, Zagorja - ciele Hrvatske.

Mi tugujemo za domovima, a domovi tuguju za nama.  Tu je staro i mlado, muško i žensko. Vojnik i svećenik; činovnik, trgovac i tvorničar; profesor i đak; radnik, ratar i mornar. Nekoji imaju hrane za dan, dva, drugima je nestalo hrane već nekidan.

Obitelji podpune, obitelji razdvojene, djeca bez roditelja, roditelji bez djece. Zaručnik osamljen, zaručnica raztužena. Mnogo vojnika bez zapovjednika, mnogi zapovjednik bez vojske.

Jedinica kompletnih, oružja bez mane.

Tko je mogao ponio je najnužnije uspomene. Ima ih i s verćicom domovinske zemlje u njedrima. Djevojaka - mladih i svježih kao proljetna trava na livadi - u gorama. U vojničkim odorama. Bez oružja, jer oružjem ne znaju vladati.  U očima imaju nebo - raztuženo.

Vidim Anu s otoka - bez Ivana. Ne pitam što je s njime, da ne diram rane.  Ima ovdje stotinu Ana, s otoka, iz sela, iz gradova…. Jutarnje rose već nestaje. Sunce se podiglo. Dan odmiče. Među množtvom na improviziranim kopljima usječenim u obližnjoj šumi viju se hrvatske zastave. Crveno - bielo - plavo.

Kud god se okreneš pitaju što ne idemo dalje? Netko odgovori: “Ne može se. Ne vidiš li tenkove tamo? Englezi ne dadu napied.”

Većina ne vjeruje, još neće da vjeruje. Nitko točno ne zna što se događa.

“Napried pukovniče, razbit ćemo zaprieku silom. Ne vidite li ovu mladost, što već četiri godine ratuje? I ovo oružje? Tko će nas zaustaviti? Zar ona dva topa tamo?” To govori mlada žena što drži diete za ruku. I ostale žene tako misle. “Da, ali rat je završio. Pucanje je zabranjeno.” 

U blizini plače diete i zove mamu. Pitamo ga kako se zove. Ne zna prezimena. Ni majčina imena. Tko bi znao kako tko ovdje nestaje! Eto, Ante ostade na putu, Jozo pade pogođen s leđa, don Frane, moj župnik, ranjenih nogu od pješačenja sustao na pedesetom kilometru…

Iznenada nad nama proleti jato (britanskih) zrakoplova-lovaca. U niskom letu tek nekoliko metara nad glavama….Ovo čudno nadlietanje ponovi se nekoliko puta. Svaki let ostavi trag; odnese razastrtu košulju, dječju pelenu, pogasi vatru ili prevrne lonac od late (limenka) s izbjegličkim ručkom. Naše napunjene strojnice šute, jer rat je svršio, pa ove nebeske ptice ne mogu biti naši neprijatelji. Tako još mislimo.

Čemu tako nisko i oštro lete s onim otvorima pocrnjelim od strojničke i topovske vatre?  Netko mnije, to je prijateljski let. Većinu mori misao: Da to nije zastrašivanje, upozorenje, prietnja?

Profesor C. (Danijel Crljen, op. a.), poznanik još iz splitske gimnazije, i general H. (Ivan Herenčić, op. a.), pođoše još jutros prema Bleiburgu da pregovaraju s Englezima….

Oči gledaju prema strani gdje zalazi sunce. Tugu mnogih pojačavaju i bolnička kola s oznakom Crvenog križa, koja su pred nama puna težkih ranjenika. U njima je i Ante B. iz Makarske…

Ovo selenje, ovo bježanje, ovo spasavanja da ne budeš “skraćen za glavu” jer drukčije misliš, osjećaš, sanjaš. I to uvijek pred iztokom, s kojega izvire sunce…..” 

Iznenada potrese težak glas puka, glas što se rodi na drugoj strani. Mukao, dug, u valovima kao jeziv potres u noći: “Skidaj hrvatske zastave i vješaj biele!” Padaju s improviziranih koplja crveno-bielo-plave boje, a uzdižu se na njihovo mjesto biele ponjave. U ovom času skrivene tihe suze nisu osamljene.  Tko bi znao, jesu li vrelije u onog djeteta, srednjoškolke ili starog ratnika? Tek se smiri val prve zapoviedi, a već se rađa drugi. “Prazni oružje! Odlaži oružje!”

Ljudi se gledaju začuđeni, Žene preplašene… Da je bar Sudnji dan, sudilo bi se po zaslugama. Poginut ćeš radi vjere, zanosa, duhovnog naslieđa kojeg se nisi odrekao….”

Ovako je u časopisu Hrvatska Revija 1960. u Buenos Airesu jedan od izbjeglih civila pjesnik Srećko Karaman opisao očajno stanje mase hrvatskih izbjeglica na bleiburškom polju uoči nasilne predaje Britancima i izručenja u Titinu klaonicu.

Zašto se ova ogromna masa civila povlačila prema Austriji?

Masovni pokolji hrvatskog pučanstva počeli su davno prije Bleiburga. Bježanje hrvatskog pučanstva počelo je još na samom početku rata kako bi se spasilo od masovnih pokolja koje su u iztočnim krajevima Nezavisne Države Hrvatske vršile četničke i konunističke horde. Kad god bi im uspjelo zauzeti neko mjesto Titini “oslobodioci” su robili, palili, ubijali i uništavali sve što je bilo hrvatsko.

Jedan od tisuća primjera o njihovim zločinima opisao je dr. Vjekoslav Vrančić u knjizi “Branili smo Državu”:

- Kad su u listopadu 1944. uspjeli privremeno zauzeti Travnik, najprije je Ozna V. partizanskog korpusa poklala sve ranjene hrvatske vojnike u bolnici.  U 4 sale bilo ih je 50. Svi su poklani  od uha do uha. Nisu pošteđene ni častne sestre milosrdnice, koje su njegovale ranjenike.

Za tim su, najprije kratkim postupkom, a onda putem tkzv. narodnih sudova, poubijani svi viđeniji Hrvati Travnika i okolnih sela - katolici i muslimani.  U prvih 48 sati pobijeno je 2.700 civilnih osoba.

Partizanski krvavi pir trajao je punih 90 dana, sve dok ih hrvatske i njemačke trupe nisu ponovno razbile i  iztjerale iz grada i okolice.

Kakav je izgledao poslije groznih zločina crvene boljševičke kuge, opisao je izvjestitelj Ismet Varatanović, koji je tom prilikom pratio jednu ustašku bojnu koja je dobila zadatak biti posada oslobođenog Travnika. Varatanović u dva rječita članka opisuje stanje koje je zatekao Travniku i okolnim naseljima. Sva sela oko Travnika bila su popaljena i porušena.Poslije detaljnih opisa patrizanskih zlodjela, Varatanović piše:  “Travnik je danas grad s najviše siročadi, najviše udovica. Travnik je grad, u kome nismo našli ni jedne otvorene trgovine, grad u kome se preostali stanovnici ne mogu nasmijati.

Travnik je danas grad, u kome nema ni konja, ni krava, ni ovaca, koza, ni peradi, jer neprijatelj je sve odnio......”

Isto se dogodilo i s Dubrovnikom, Sarajevom, Banja Lukom, Priedorom, Mostarom, Vukovarom, Osijekom i svim gradovima, selima i zaselcima koji su pali pod vlast crvenih šumskih razbojnika.

Ali, i nakon trideset godina nestanka komunističke Jugoslavije i komunističke strahovlade za vrieme koje se smjelo govoriti samo o nijihovoj “istini”, još ima onih koji za ovaj najveći egzodus hrvatskoga naroda u poviesti krivi sve i svakoga samo ne one radi čijih se zločina on dogodio. 

Danas ne samo potomci kominističkih razbojnika, nego i ogroman broj potomaka njihovih žrtava, među kojima prednjače zaglupljeni bosansko-hercegovački muslimani, a.k.a. Bošnjaci, te masovne pokolje i progone hrvatskoga naroda pripisujuonima koji su njihove predke branili, a slave one koji su ih klali. Koliko su ti novorođeni “Bošnjaci” zaglupljeni komunističkom promičbom opisao je i američki Hrvat Michael Palaich u knjizi “for Baka’s Homeland” (za Bakinu Domovinu). Kad je 1993. za vrieme najjačeg bombardiranja došao u Sarajevo, Michael kaže da je skoro u svakoj muslimanskoj kući u koju bi ušao na zidu vidio Titinu sliku. To je svojevrstni “bošnjački sindrom”, kolektivna bolest velikog diela zaglupljenih boasnskih i hercegovačkih muslimana, jedinih ljudi na svietu koji mrze svoje žrtve a slave njihove krvnike. 

Vrhunac te njihove bolesti bila je ona demonstracija  prošle godine u Sarajevu protiv komemorativne mise za bleiburške žrtve, među kojima su i desetci tisuća njihovih predaka.

Masovni bieg možtva naroda počeo je dva-tri mjeseca prije završetka rata. Kad je boljševička Crvena armija u listopadu 1944. ušla u Srbiju i na vlast postavila komuniste na čelu s Titom. Oni su u Srbiji izvršili masovnu mobilizaciju svih muških između 15 i 65 godina starosti. Većina Mihailovićevih, Nedićevih i drugih četnika dragovoljno se uključila u komunističku vojsku.

Tako omasovljeni, pod zaštitom Crvene armije i golemim zračnim dopremanjem logistike od strane britanske i američke vojske Titini partizani nadiru prema svom glavnom cilju - uništenju Nezavisne Države Hrvatske. Hrvatsko civilno pučanstvo napuštalo je sve krajeve  prema kojima su nadirali komunistički “oslobodioci” i povlačilo se prema Zagrebu.

Jedan od tih izbjeglica kaže: “Polovicom mjeseca travnja 1945. našao sam s obitelji u Slavoniji, kad se povlačila hrvatska vojska. Nije se radilo samo o povlačenju vojske, nego i spontanom, svojevoljnom povlačenju mase pučanstva pred napredovanjem komunista.  

Nejaka djeca, žene, nedorasla mladost, starci i starice zaputili su se cestama i vlakovima. Seljaci su ostavljali svoja ognjišta s čitavim obiteljima i tovareći na kola potrebštine išli prema Zagrebu. 

Uzalud je vojska opominjala ljude da ne napuštaju svoja mjesta, jer će se ona, kako su mnogi vjerovali, ionako brzo vratiti. Oni koji su kroz četiri godine osjetilii i upoznali partizane bježali su u velikom strahu. Bježali su čitavi slojevi družtva, muževi, žene, siromašni, bogati, nejaka djeca, malodobnici.

Najpotresnije je bilo gledati bosonoge mališane iz Like i Bosne kako stupaju u dugoj bezkrajnoj koloni. Nikad ne ću zaboraviti onu majku koja je bježala s devetero bose djece čijega su muža i oca partizani zaklali jednaoga jutra dok je orao na svojoj njivi u svojoj rodnoj Bosni.

Tito i njegovi krvavi boljševici su svojim divljačkim ponašanjem, za vrieme i poslie završetka rata, povriedili su sve propise međunarodnih konvencija. U skladu s definicijom ratnih zločinaca oni spadaju među ratne zločince najgore vrste. Time su izgubili svako moralno pravo biti tužitelji i sudci kako svojim neprijateljima za vrieme rata tako i protivnicima poslie rata.

Uzprkos tome, Tito i njegovi krvnici poslie završetka rata, pred očima i s pomoći Saveznika, naročito Britanaca, izvršit će najveći i najgrozniji pokolj nad hrvatskim narodom. Svaku potencijalnu prietnju obstanku njihove države, u prvom redu hrvatsku vojsku, hrvatsku inteligenciju i kler trebalo je uništiti.

Nitko od “Zapadnih pravednika” nije protiv ovoga magnum crimena progovorio niti jednu rieč, a svatko u Hrvatskoj tko bi se usudio progovoriti i jednu rieč završio je u jednoj od stotina masovnih grobnica.

Jedan od onih koji se usudio progovoriti bio je nadbiskup Alojzije Stepinac, koji kao predsjednik biskupskih konferencija u pismu Vladimiru Bakariću kaže i ovo:

“….Konačno, nameće se pitanje, gdje postoji moralno opravdanje za progon tisuća hrvatskih častnika i stotina tisuća hrvatskih vojnika koji su u najboljoj vjeri i podpunom predanju da služe hrvatskom narodu vršili svoje vojničke dužnosti. Po etičkim i pozitivnim načelima ratovanja nijedan od njih ne bi smio biti podvrgnut kazni osim onih koji su prekršili međunarodne principe ratovanja i možda nepravedno napali mirno pučanstvo koje uobće nije sudjelovalo u ratnim operacijama. 

Neće bito možda suvišno da se u obranu ovih hrvatskih častnika i vojnika naglasi  i to da su oni svoju borbu smatrali kao obrambenu borbu protiv svih onih nepravdi koje su i po priznanju predstavnika “narodnog oslobodilačkog pokreta” počinili šovinistički režimi predratne Jugoslavije…” 

Vjerojatno je i ovo njegovo pismo jedan oz “zločina” radi kojeg ga papa Bergoglio ne želi proglasiti svecen.

Krajnje uvredljiv je izgovor Engleza da oni kad su nasilno u jugokomunističku klaonicu vratili više od pol milijuna Hrvata, vojnika i civila, nisu znali da će ih njihovi “saveznici” poklati, kad znamo da su njihove “specijalne jedinice” na čelu s zloglasnim majorom Stephenom Clissoldom sve do konca 1948. po Italiji lovili hrvatske izbjeglice i slali ih u sigurnu smrt u komunističku Jugoslaviju. 

I dok su Titini boljševici s tisućama hrvatske djece koja su na bleiburškom polju i u kolonama smrti u narujčju majki plakala “amo mama doma, amo mama doma!” zajedno s njihovim majkama punili Barbarin rov i tisuće drugih rudnika, jama, graba i drugih masovnih grobnica, čiji su niemi svjedoci i ove pletenice na ovoj slici gore, top legisti britanskog imperija i američkog industrijskog kolosa  zajedno sa Staljinovim boljševicima nad desetcima tisuća razpadajućih tiela njihovih žrtava u Nürnbergu sude njemačkim vojnim i civilnim prvacima. 

A u kakvom Nürnbergu su sudili opisali su mnogi novinari koji su pratili ovaj “tribunal” u kojem se “za ratne zločine” sudi u ratu pobjeđenoj strani. Jedan od njih piše:

“…Nürnberg je razoren, groblje. Desetci tisuća tiela laže izpod množtva razorenih zgrada. U zraku vjesi oporan miris dezifektanta. One koji se usude razoreni grad posjetiti upozorava se da ne piju vodu jer je sva zagađena truležom ljudskih tiela. Bavarska palača pravde je težko oštećena velikim brojem bomba. Svi prozori su rasbijeni, cievi za vodu slomljene, koridori sprženi. Ali, začudo, ova kamena zgrada ostala je stajati među ruševinama i Međunarodni Vojni Tribunal je odlučio da će baš u njoj suditi nacističkim zločincima.

Ali najprije su morali izseliti američke vojnike koji su glavnu sudnicu pretvorili u bar. Nad vratima sudnice-bara vjesio je veliki nadpis “BEER TONIGHT - HALF MARK”.

Među tim “zločincima” osuđeni su i obješeni i visoki vojni zapovjednici, kao gen. Wilhelm Keitel i  gen. Alfred Jodl, čiji je jedini zločin bio što su bili na strani koja je izgubila rat.

Nürnberg je bio samo jedno groblje desetaka civilnih žrtava britanskog i američkog “carpet bombinga”. U Hamburgu je zapaljivim (fosfornim) bombama na najgrozniji način živote izgubilo 40.000 civila. Dresden, Leipzig, Köln, Berlin i stotine drugih gradova razoreno je i pretvoreno u masovna groblja. Za Saveznike to nisu bili zločini. Zločine je mogla činiti samo pobjeđena strana.

Ovih danapotomci Zapadnih Saveznika i potomci njihovih komunističkih saveznika i prirepaka namasovnim grobovima njihovih žrtava slave “pobjedu nad fašizmom”. 

Ti fašisti bile su bile i one majke s bleiburškog polja i ona njihova djeca što su gladna, žedna i izmučena plakala - Amo mama doma! Amo mama doma!

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen