Zvonimir R. Došen: Marseljski atentat - priprema - izvršenje i posljedice
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 01 Listopad 2021 13:01
U osvrtu na novu verziju o atentatu na Aleksandra Karađorđevića koja se ovih dana emitira na JRT hrvatski je novinar Marko Jurič prošloga tjedna u Bujici točno ocienio cilj neojugoslavenske bagre u Hrvatskoj riečima: “Isticanje Vlade Černozemskog (Veličko Dimitrov Kerin) koji je kao član Ustaškog pokreta izvršio atentat, poslužilo je jedino za to da se Hrvati prikažu kao kukavice koji bez njega, Makeonca, nikad ne bi imali hrabrosti izvršiti taj atentat
iako je poznato, a u epizodi izostavljeno, da je u Marseilleu bilo više grupa koje su čekale na nekoliko punktova, jer nije bilo objavljeno kojim će putem ići, ali je naišao putem na kojemu ga je čekao Kelemen (konspirativno ime Černozemskoga)”
Za to, prije nego prieđem na opis pripremanja i izvršenja atentata mislim da je potrebno razjasniti kako je Veličko Kerin izabran za jednoga od atentatora opisao mi je jedan od preživjelih ustaša koji je za vrieme pripreme za atentat bio u logoru na talijanskom otoku Lipari, Marijan Šola:
“Kad je Dido Kvaternik na tajnom sastanku s malom grupicom “prekaljenjih” ljudi među kojima su bili Mijo Babić, Ivo Herenčić, Mijo Bzik, Veličko Kerin i još neki drugi, tražio jednog dragovoljca za posao “koji će ga vjerojatno koštati glave” svi prisutni su se javili. Nije bilo druge, nego to riešiti izvačenjem ždrieba. I, za nevolju svih, najkraći ždrieb izvukao je Kerin, koji se na streljani pokazao kao vrlo loš strielac. Prvi koji ga je pokušao odgovoriti bio je Mijo Babić, koji je u tom poslu već imao izkustva, naglašavajući Kerinu da je loš strielac. Kerin mu je odgovorio da on neće u ciganskog kralja pucati iz daleka, nego iz bliza gdje ne može promašiti.”
Mnogi od slijedećih podataka uzeti su iz zapisadra Georgesa Desbonsa, branitelja sudionika u atentatu na srbijanskog kralja Aleksandra Karađorđevića 1934. godine u Marseillesu.
Pod naslovom “Zašto sam branio ustaše - Politički i poviestni uzroci atentata u Marseille i proces u Aix-en-Provence”, dr. Desbons navodi mnoge detalje koji još mnogima ni danas nisu poznati.
Neki podatci uzeti su također iz privatnog arhiva obitelji Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske dra Ante Pavelića o dopisivanjima Desbons-Perčević-Pavelić, a neki iz raznih objava u novinama “Hrvatski Domobran” iz Buenos Airesa, “Nezavisna Država Hrvatska” iz Ujedinjenih Američkih Država ( 1931. - 1942. ) koje su objavljivale izviješća i dokumentaciju o iztrazi u Marseille-u i procesu protiv sudionika u Aix-en-Provence.
Dr. Georges Desbons, odvjetnik Parižkog Foruma, stručnjak za vanjskopolitička pitanja, bio je branitelj uhićenih i obtuženih ustaša u Francuzkoj: Zvonimira Pospišila, Ivana Raića i Mije Kralja, koji će, poslije njegovog odstranjenja, biti osuđeni na doživotnu robiju, a dr. Ante Pavelić, Eugen Kvaternik i dopukovnik Ivan pl. Perčević ( in absentia )na kaznu smrti.
Vidjevši da će izgubiti parnicu jer nigdje u Francuskoj nisu mogli naći tužitelja, ni pravnika uobće koji bi se ovom odličnom odvjetniku mogao adekvatno suprostaviti, francuske vlasti su ga prije završetka procesa nasilno izbacile iz odvjetničke komore i tako ga spriječile da dalje brani ustaše.
U prvome dielu svojih bilježaka, osim kratkog prikaza hrvatske poviesti, dr. Desbons je opisao nastanak “Države Srba, Hrvata i Slovenaca”- kasnije Jugoslavije, te razvitak srbske hegemonije i diktature u Hrvatskoj.
Visoka i slikovita pojava dra Georges Desbonsa bila je poznata stanovnicima parižkog predjela “Quartier Saint-Germain-des-Pres”.
G. Desbons rođen je u podnožju visokih Pirineja 5. studenog 1889. godine.
Njegov otac bio je cielog života vrlo poznati sudac. Strane države nudile su mu visoke položaje na području agrikulture, napose kao stručnjaku u uzgajanju konja, nu on je odbijao sve te ponude, izbjegavajući sve počasti i odlikovanja.
On je želio umrieti kao sudac među francuskim seljacima, tako ostavivši i svome sinu ljubav prema zemlji i pravdi.
U kolovozu 1914. kad je izbio 1. svj. rat, njegov sin, dr. Georges Desbons, član odvjetničke komore grada Pariza, našao se kao vojnik na fronti, ali ubrzo, uslied trovanja, morao j napustiti vojnu službu.
Réné Viviani političar, narodni zastupnik i senator i nekoliko puta ministar, imenovao ga je svojim najmlađim podžupanom u Francuskoj.
Ali Desbons nije bio rođen za državnu službu. Uzprkos svim velikim nadama koje su u njega polagali njegovi predpostavljeni dao je ostavku, jer nije htio izvršavati naloge koji su bili protiv njegove savjesti te se posvetio odvjetničkom zvanju.
Ali ni sudbena palača nije bila dovoljna za ogromnu djelatnost Georgesa Desbonsa koji je istovremeno bio pisac i govornik.
Njegov snažni personalitet, neizmjerna lakoća govora i topao glas učinili su ga velikim govornikom.
Na području prava napisao je nekoliko studija kao: “Zakonodavstvo Rata”, “Građanska Odgovornost Obćina”, “Moratoriji Zajmova”, “Tekstilna Trgovina i Zakon o Prevarama” iz 1905., “Bilježke o Zakonu” iz 1935. i.t.d.
Uz to i još mnogo drugih radova napisao je i radove o međunarodnom pravu i pravu naroda.
Ovaj odvjetnik, mnogovrstni pisac, predavač,putnik i domoljub postao je stručnjak za pitanja Srednje i Iztočne Europe.
Za vrieme izbjeglištva kraljevske vlade Crne Gore u Francuzkoj bio je njezin pravni savjetnik.
( Za one kojima nije poznato o kakvoj vladi je ovdje riječ, radi se o vladi kralja ( knjaza ) Nikole Pertovića koji je, kao srbijanski saveznik, po završetku 1. svj. rata 1918. bio prisiljen na abdikaciju. Prisiljen je bio nešto od strane svoga zeta, kralja Petra Karađorđevića I., a najviše od svoga unuka Aleksandra.
Nikolina kćer Zorka ( “Zorka Crnogorka” ), udata za Petra, bila je Aleksandrova majka. Za to, ‘iz velike milošte prema svome djedu’, Aca ga je najurio iz Crne Gore, Crnogorce proglasio Srbima, Crnu Goru proglasio sastavnim dielom Srbije, a Crnogorsku Pravoslavnu Crkvu jednostavno utrpao u ralje Srpske Pravoslavne Crkve.
Godine 1935. nakon atentata u Marseille-u makedonski Bugari predložili su hrvatskom emigrantskom vodstvu u Beču dra Desbonsa za branitelja ustaša u Francuzkoj.
Samoodricanjem i do skrajnosti odlučnom i nezavisnom obranom dr. Georges Desbons stavio je u pitanje svoju odvjetničku karieru.
On je odbio postati poslušnim vjernikom javnog mišljenja “kulturne Francuzke i Europe” o svemu što se odnosilo na Hrvatsku i hrvatski narod i hrabro se držao protiv svih pokušaja da ga se zastraši i da ga se podkupi.
Na temelju onoga što će u ovoj istinitoj narativi biti objelodanjeno, lako će se doći do zaključka da se, kad su u pitanju prava hrvatskoga naroda na slobodu i samoobranu, na “demokratskom i kulturnom Zapadu” malo toga promienilo u ovih 80 godina poslije atentata u Marseille-u.
Dosta će biti samo površno uzporediti ondašnji politički proces protiv ustaša u Aix-en-Provence s politički nabijenim tribunalom u Den Haagu.
PRIPREME ZA ATENTAT
Zadnjih dana mjeseca rujna godine 1934. trojica hrvatskih nacionalista nalazili su se u logory Janka Puzsta u Mađarskoj. To su bili: Zvonimir Pospišil, Ivan Raić i Mijo Kralj.
Pospišil, čija je majka bila je podrietlom iz francuzke pokrajine Alsace, rođen je 9. lipnja 1904. u čestitoj hrvatskoj obitelji hrvatskih seljaka-vojnika Vojne Krajine.
Pospišila je već 1932. godine srbijanski sud za “zaštitu kraljevine Jugoslavije” osudio na smrt in constumaciam ( iz ogluhe ), jer je bio obtužen da je eksplozivom digao u zrak jednu srbsku žandarmerijsku ( oružničku ) postaju i da je ubio jednog policijskog agenta i ranio dva druga.
Rakođer je bio obtužen da je bio upleten u atentat na novinara Tonija Schlegela konfidanta i savjetnika kralja Aleksandra Karađorđevića, ravnatelja “Jugoslavenske Štampe” i urednika “Novosti” u Zagrebu ( danas su tonovine Milorada Pupovca ).
Umro je 1941. g., uoči proglašenja Nezavisne Države Hrvatske u francuzkoj kaznionici “Maison Central de Caen” “od posljedica operacije slijepog crijeva”.
Schlegela je ubio jedan drugi ustaša, Mijo Babić.
Ivan Raić, rođen je u Koledincu kod Rasinje, kotar Ludbreg, 5.I. 1903. U mladosti bio je član Hrvatske Republikaneske Seljačke Stranke. Emigrirao je u Brazil gdje je 1931. postao članom organizacije Hrvatski Domobran za Južnu Ameriku i položio ustašku prisegu.
Vraća se u Europu i odlazi u ustaški logor Janka Puzsta u Mađarskoj.
Koncem 1941. g. pušten je iz kaznionice “Fontevrault”, vraća se u Hrvatsku i stupa u Poglavnikovu Tjelesnu Bojnu, gdje postiže čin bojnika.
Dne 9. veljače 1944. g., pogiba u borbama protiv četnikopartizana. Posmrtno promaknut u čin pukovnika i odlikovan Redom Krune Kralja Zvonimira II. stupnja s hrastovim grančicama.
Mijo Kralj, rođen je u Koprivnici 17.IX.1908. godine. Iz Koprivnice je otišao u logor na Janka Puzsti. Shrvan težkom bolešću, koja ga je stigla radi nepodnošljivih uvjeta koje je pretrpio u vlažnim i prljavim ćelijama francuskih tamnica, umro je u kaznionici “Fontevrault” nekoliko dana poslije proglašenja Nezavisne Države Hrvatske.
Dne 20. rujna 1934. jedan vodič doveo je Pospišila i Kralja u Budimpeštu gdje su se sastali s Mijom Kraljem koji je već bio tamo.
Šest dana kasnije, 26. rujna, sva trojica su se našla u Zürichu, Švicarska, gdje su ih na kolodvoru dočekali Eugen“Dido” Kvaternik i Veličko Kerin.
Ovaj zadnji pod pseudonimom Černozemski bio je član revolucionarne organizacije makedonskih Bugara, VMRO (Vnutrešnja Makedonska Revolucionarna Organizacija).
Bugarski sud ga je 1924. godine osudio na doživotnu tamnicu radi ubojstva jednog bugarskog komunističkog zastupnika i jednog odpalog člana VMRO-a, ali u oba slučaja kazna je bila ukinuta.
Eugen “Dido” Kvaternik je 8. travnja 1933. navodno bio upleten u atentat u Petrinjskoj ulici u Zagrebu kada su eksplozivom razorene neke zgrade redarstvenog ravnateljstva.
Njemu je navodno sada dr. Ante Pavelić naredio da izvrši pripreme za likvidaciju kralja Aleksandra Karađorđevića.
Dne 28. rujna 1934., Kvaternik, Veličko, Kralj, Raić i Pospišil sastali su se na züriškom kolodvoru i poslije podne odputovali u Lausanne.
Kvaternik je za ovu četvorku naručio sobe u hotelu “Des Palmiers”, gdje ih je upisao pod krivim imenima, a za sebe je našao sobu “negdje drugdje”.
On je zapravo tu istu večer odputovao u Francusku gdje je u kolodvorskom hotelu u mjestu Culoz proveo tu noć a rano u jutro idući dan vratio se u Lausanne.
Svi osim Velička kupili su nova odiela koja je platio Kvaternik. Sutra dan Kvaternik je kupio šešir i jedan kovčeg smeđe boje u koji je stavio sva stara odiela i odnio ga u kolodvorsku garderobu.
Istoga jutra Kvaternik im je dao nove putovnice; Kralju na ime Hošek, Veličku na ime Suk, Pospišilu na ime Novak, Raiću na ime Beneš, a za sebe je imao putovnicu na ime Egon Kramer.
Poslije podne, oko 17 sati, napustili su Lausanne u dvije skupine. Kako bi tamo uhvatili brzi vlak kojim će se prebaciti u Pariz Raić i Veličko brodom su se prebacili preko ženevskoga jezera u Evian u Francuzkoj.
Do odlazka vlaka šetali su se uz obalu jezera jer im je bilo savjetovano da ne zalaze u gradske kavane.
Druga skupina je uzela drugi brod i umjesto Eviana prosliedila do Thonona i tamo se ukrcala na vlak koji je u 20 sati polazio u Pariz, gdje se našla s prvom grupom.
Radi opreza svi su se izkrcali u Fontainebleau kojih 55 km prije Pariza, gdje su stigli ujutro 30. rujna.
Tu su doručkovali u jednoj kavani blizu postaje.
Istoga dana oko 9 sati ujutro odlaze autobusom u Pariz kamo su stigli u 10,30 sati i izkrcali se na trgu “Italie”.
Pospišil, Kralj, Veličko i Raić ušli su u jedan kinematograf, a Kvatrnik je otišao pronaći sobe u nekom od hotela.
Kvaternik je najprije Kralja i Pospišila odveo u hotel “Palais d’Orsay”, gdje je na ime Jan Hošek i Jaroslav Novak uzeo sobu broj 505.
Vrativši se u kinematograf uzeo je Raića i Velička i odveo ih u hotel “Regina Family” u ulici Mazagran br. 2, soba br. 43, koja ih je stajala 35 franaka.
Pri upisivanju dali su slijedeće podatke: Ladislav Beneš, trgovac, rođen 30.VI.1903. u Zadru, došao iz Trsta i Rudolf Suk, trgovac, rođen 26.X.1897. u Trstu. Nisu imali nikakve prtljage, osim svaki po jednu kožnatu torbu.
Jednoga dana jedan radoznali “podvornik” hotela otvorio je ove torbe i našao da je u svakoj bilo po jedna ili dvije košulje, nekoliko ovratnika, više rubaca i nekoliko listova papira s nečitljivim pismom.
Kad su u hotelu upitali tko je otvarao njihove torbe blagajnica hotela je odgovorila da se osoba koja ih je pratila izvrstno izražavala na francuskom jeziku, ali da je u svemu imala “engleski izgled”.
Kvaternik je pod imenom Egon Kramer 30. rujna prenoćio u hotelu “Bellevue” u ulici Pasquier broj 46, a slijedećih noći u hotelu “Commodore” u Boulevard Haussmann broj 12.
Za vrieme boravka u Parizu nisu jeli u hotelu, a međusobno su se posjećivali najmanje što su mogli.Mijo Kralj je jednom jeo s Kvaternikom, a ostala trojica na drugom mjestu blizu kolodvora Saint-Lazare.Pospišil nikad nije posjećivao Raića i Velička u hotelu ali je s njima jeo u gostionici “La Côte Milanaise”, u istoj ulici gdje se nalazio i hotel.
Raić se nikada nije šetao s Veličkom, a s Kvaternikom samo jedan put.
Jedino Veličko još nije bio promienio odielo u Lausanni, pa je to učinio sad u Parizu. Značajno je bilo njegovo kupovanje jer je bio vrlo štedljiv. Tako, kad je kupovao par cipela u trgovini na Boulevard-u Bonne-Nouvelle broj 6, bunio se i pogađao, jer je zbog rubova i stopala od kaučuka, ciena bila povišena za 5 franaka.
Svejedno, neki su ga pokušali prikazati kao čovjeka koji je trošio mnogo novca: “Za svaki ručak u vriednosti od 15 franaka uzeo je bocu dobroga vina”, izjavio je o njemu kasnije konobar talijanske gostionice.
U dućanu “La Belle Jardinière” na trgi Clichy kupio je kaput za 195 franaka, odielo za 325, kravatu za 9,90 i par čarapa za 11,75, što zaista ne dokazuje da je nikakvu neumjerenost u pogledu trošenja novca.
Ipak, kasnije su o njemu izjavili da je puno trošio na odievanje.
Upravitelj odjela za košulje u istom dućanu imao je dojam da je taj čovjek nastojao kupovati stvari s najnižom cienom.
Noćni čuvar hotela ”Regina Family” kasnije je izjavio: “Bio je 5 dana u sobi broj 43 i nikada nisam vidio da je doveo koju žensku.”
Dne 4. listopada Pospišil i Kralj preselili su iz “Palais d‘ Orsay” u hotel “Terminus” u gradskom predjelu Saint-Lazare.
K njima su iz hotela “Regina Family” preselili Veličko i Rajić.
U 10 sati ujutro 5. listopada, Kralj se kod Opere sastao s Kvaternikom od kojega je primio putnu kartu trećega razreda za vlak u Avignon.
Istoga dana navečer Kvaternik se pred Operom sastao s Pospišilom.
Sutra dan, 6. listopada, oko 7 sati ujutro opet su se sastali na istom mjestu gdje su popili kavu.
Pospišil je dobio zapovied da zajedno s Raićem pođe u Versailles.
Tu je dobio knjižicu s pisanim zapoviedima iz koje je morao trgati i uništavati list po list, prema onome kako bude izvrašavao dielove onoga što mu je bilo povjereno.
PRVA GRUPA: KRALJ I VELIČKO
ODREDIŠTE: Marseilles, kroz Avignon i Aix-en-Provence
Vrlo rano 6. listopada Kvaternik je pošao do Kralja i Velička u hotel “Terminus” gdje im je dao nove putovnice: Kralju na ime Silvester Malny, a Veličku na ime Petr Kelemen.
U garderobi kolodvora Saint-Lazare pod brojem 9899 Kvaternik im je ostavio kovčeg s samokresima (pištoljima), nabojima i ručnim bombama: dva pištolja “Mauser” kalibar 9 mm parabelum, s pojedinačnim ili automatskim paljenjem, dva magazina kapaciteta 20 i jednim 10 naboja, dva pištolja marke Walther s nekoliko magazina i dvie ručne bombe.
DRUGA GRUPA : POSPIŠIL i RAIĆ
ODREDIŠTE: Versailes i Fontainebleau
Istoga dana, 6. listopada poslije podne, Pospišil i Raić uputili su se u Versailes. Kvaternik im je savjetovao da po dolazku razgledaju dvorac i okolicu, a zatim pođu u Fontainebleau i da na pošti “Poste Restante” vide je li došlo njegovo pismo kojim će im dati nove upute.
Oko 14, 30 sati Pospišil i Raić su došli u hotel “Lion d’Or” u ulici Maréchal Foch broj 38., koji se nalazi nasuprot dvorca Versailes i tu su uzeli sobu broj 7 s dva kreveta, na drugom katu. Soba ih je stajala 40 franaka.
Malo iza dolazka otišli su posjetiti dvorac. Vratili su se u hotel oko 18,30 sati, večerali i odmah pošli spavati.
U nedjelju 7. listopada spavali su do kasno ujutro i tek negdje oko 11 sati došli u kavanu gdje su doručkovali.
Oko 12,30 upitali su u hotelu za vozni red vlakova. Pospišil je tom prilikom izrazio želju posjetiti “Salon Automobila” u Parizu.
Do tada su razgovarali na španjolskom ili talijanskom jeziku, ali s vlastnikom hotela, Nielsenom koji je bio naturalizirani Francuz, rođeni Danac, govorili su njemački.
Izvrstno glumeći radoznalog turista Pospišil se razpitivao o parku i Nielsen mu je savjetovao da tamo pođe poslije podne vidjeti velike vodoskoke.
Oko 18,30 vratili su se iz parka, večerali i pošli na kratku šetnju. U 20,15 vratili su se u svoju sobu.
U ponedjeljak 8. listopada oko 8 sati ujutro doručkovali su u hotelskoj kavani i Pospišil je ponovno razgovarao s hotelijerom o želji da pojeti “Salon Automobila” i ovaj mu preporučuje hotel “Terminus” u predjelu Saint-Lazare, kao najbliži tom izložbenom salonu.
Istoga dana oko 13 sati stigli su u Fontainebleau.
U AVIGNONU I AIX-EN-PROVENCE
Pošto su ujutro 6. listopada s kolodvora “Lyon” odputovali iz Pariza, Mijo Kralj i Veličko stigli su kasno popodne u Avignon gdje su se satali s Kvaternikom.
U 17 sati sva trojica su pošla iznajmiti dvie sobe u hotelu “Terminus” u ulici République.
Kvaternik se zapisao pod imenom Egon Kramer, podrijetlom iz Fiume (Rijeka) i rekao da je suvišno zapisivati drugu dvojicu jer su članovi njegove obitelji.
Istoga dana oko 20 sati u Avignon je hotelskim autobusom s kolodvora došla neka žena i odsjela u hotelu “Regina” u ulici République broj 6.
Tu je uzela sobu s dva kreveta i kupaonicom, rekavši da će joj doći muž.
Pri upisivanju dala je slijedeće podatke: Maria Vondraček, rođena 14.XI.1910., nastanjena u Trstu, došla iz Pariza.
Za prtljagu imala je dva kožnata kovčega , od kojih je jedan imao ceduljicu s nadpisom: Vondraček-Trieste.
Kako je kasnije izjavilo osoblje hotela, bila je liepo razvijena, visoka, smeđe kose, liepoga lica, diskretno našminkana. Na sebi je imala žutosmeđi kaput, na glavi kapu nagnutu prema desnom uhu.
Ova žena kasnije će biti poznata pod imenom “Liepa Plavojka”.
Nastavak sliedi.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen