Zvonimir R. Došen: Sablasti Medačkog Džepa - Priča o kanadskom “tajnom ratu”

Detalji

Objavljeno: Petak, 15 Rujan 2023 13:00

Prošle nedjelje udružene četničke i jugokomunističke grupe kojima su, kao i uvijek, glavni kolovođe Milorad Pupovac i njegovo Srpsko narodno vijeće, Vesna Teršelič i njezina Documenta, te razni “antifašisti” i druge spogrde iz vreće balkanskoga smeća podigli prašinu protiv proslave 30. godišnjice Operacije Madački džep u kojoj, ne znam već po koji put, izmišljaju nekakve fantomske zločine koje su počinili hrvatski vojnici. 

Ne bih se uobće obraćao na te njihove izmišljotine, ali pošto oni nisu jedini koji izmišljaju te i takove gluposti evo jedan stariji članak u kojemuse ne izmišljaju samo “zločini” koje je počinila Hrvatska vojska nego i “tajni rat” između UNPROFOR-a i Hrvatske vojske.

Kanadska novinarka Carol Off, u svojoj knjizi pod naslovom - Ghosts of Medak Pocket -The Story of  Canada’s Secret War  (Sablasti Medačkog džepa - Priča o kanadskom tajnom ratu) pokušava čitateljstvu dokazati kako su se pripadnici  2.bataljuna brigade “Princess Patricia” junački borili protiv Hrvatskih oružanih snaga.  Iako je  još davno utvrđeno da je taj tobožnji okršaj kompletna izmišljotina  pijanih  i podpuno nediscipliniranih  vojnika i rezervista koji su se u to vrieme nalazili u tkzv. Sektoru Jug, ipak, još uviek se ovdje u Kanadi nađe onih ,koji radi svojih veza i prijateljstva s ovdašnjim četnicima na sve moguće  načine pokušavaju demonizirati sve što je hrvatsko.

Nu, kako se to često događa u prepričavanju pustolovina, i ovoj se gospođi  izklizlo dosta istine.  Pa tako na 27.  str. kaže:  “Tijekom 1950tih Titovi agenti su revno radili na pojačanju legitimiteta nove jugoslavenske države gušenjem svake preostale nacionalne aspiracije. U Zagrebu Tito je naredio uklanjanje Jelačićeva spomenika, a sam trg je preimenovan u Trg Republike..... Hrvatska je konačno postala dio saveza južnih Slavena ali ciena je bila previsoka:  Hrvati su se morali odreći svoga hrvatskog identiteta...  Smrt maršala Tita službeno su žalili milijuni ali veselo pozdravljana od tisuća prognanih nacionalista u emigraciji. Poslije pogreba svi represirani i uspavani nacionalistički pokreti unutar Jugoslavije ponovo su, bojazno, izronili i počeli formirati pokusne političke stranke. Poslije decenija u kojima je itko tko bi se usudio  samo progovoriti o hrvatskim aspiracijama bio je uhapšen i zatvoren, a nacionalni ponos bio je u hrvatskome društvu toliko dotučen tako da tu nije postojalo neke jake iskre.  Ali u dijaspori plamsao je veliki oganj.”       

Iako u ublaženoj formi, ovo je ipak istina.  Ali na 98. str., tamo gdje gospođa Off opisuje dolazak kanadskih unproforaca u Hrvatsku, piše slijedeće: “Nanovo konstituirani i uvježbani drugi bataljun brigade Princeza Patricija, kanadskog lakog pješačtva, poletio je direktno izWinnipega za nedavno otvorenu zračnu luku Zagreb.......Kanađani su se ukrcali u autobuse za trosatni put do njihovoga novog doma u zoni “Sector West” u zapadnoj Slavoniji ( Daruvar ). Prolazeći kroz grad vojne posade stare Krajine, Karlovac, prešli su na tamnu stranu balkanske stvarnosti”.   Znači put od Plesa do Daruvara vodi kroz Karlovac.

Već na  111. str. počima se dobivati prava slika o ovoj kanadskoj “junačkoj” jedinici koja je bila poslana u Hrvatsku da održava mir (?)  

  ....... “ U atmosferi koja je bila tupa, ali i opasna, vojnici su tražili izlaz. Alkohol  je bio najprigodnije olakšanje.  Samo nekoliko dana nakon što su Srbi odlučili da se ponovno naoružaju, gozba s roštiljem za vojnike Princeze Patricije okrenila  je naopako, kad je  pijana -dovodnik “mastercorporal” Beverly Heimbecker, iz pohrane oružja uzela stieljivo i automatsku pušku, uperila je u zapovjedajućeg časnika pukovnika Calvina i opalila mu pod noge....Major Brett Boudreau je kasnije izjavio novinarima - Ovdje je vrlo napeto ( stressful ) i piće je aktivnost za umanjivanje tog stresa.    Calvin je djevojku stavio pred vojni sud, osudio je na 30 dana zatvora  i poslao je u kanadsku vojnu bazu  Lahr u Njemačkoj na odsluženje kazne.   Bez ulaza u detalje, Boudreau je izjavio novinarima da je ovo bio samo jedan od nekoliko najozbiljnijih incidenata u vezi s alkoholom......”

Nu to je bio samo početak problema  s alkoholom, nediscipliniranošću, ovorenim međusobnim prietnjama, buntovništvom  i  navodnim pokušajima ubojstva nekih od zapovjednika.

“Kad  je zapovjednik UNPROFORa, francuski general Jean Cot vidio da su njegovi Francuzi  bježali u skloništa kad god bi se čula bilo kakva paljba, naredio je da se Kanađani iz  “Sectora West” premjeste u “Sector South”.   Pukovnik Jim Calvin je iz Daruvara  s podpuno opremljenom polovicom svoga bataljuna u oko 20 vozila krenuo  za Knin, gdje se nalazio i Cot  sa svojim Francuzima. Nu Calvin je za svoju bazu izabrao porušeno Kijevo. “           

Malo kasnije, kad je hrvatsko topništvo počelo odgovarati na četničke provokacije i tući po njihovim položajima u tom dijelu Velebita, Calvin je naredio da se jedan vod njegovih vojnika postavi na Velebitu iznad Obrovca, “radi motrenja hrvatskih položaja”.  Radi straha od granata koje su im letjele iznad glava zapovjeđeno im je da naprave bunker. Pošto vojnici nisu bili navikli na malo teži rad koji je zahtjevala izgradnja bunkera, posao je slabo nepredovao. Nu njihov poručnik ih je natjeravao da žedni ( t. j. bez alkohola ) i iscrpljeni nastave s poslom do kasno u noć. To je prouzrokovalo pobunu i prijetnje smrću iscrpjelih vojnika ovome poručniku.  Saznavši za to i za mnogo drugih prijetnji vojni dokor kapetan Brett Kelly i vojni kapelan kapetan Mike Brown, otišli su u ured pukovnika Calvina.  Kad su mu potanko obrazložili sve što se među vojnicima događa i rekli mu da on bez oklijevanja treba nešto učiniti prije nego se dogodi zlo, on im je odgovorio: “Soldier on, and get out of my office” ( vojničite dalje i izlazite iz moga ureda).  

Kad su vojnici vidjeli da je njihov glavni zapovjednik nedokučan i da ne kani ništa poduzeti, počeli su dokazivati da  je crvena zemlja koju su tu (na Velebitu) kopali za nasip oko bunkera  zatrovana, jer se nalazila u blizini ljevaonice aluminija u Obrovcu, te da su svi od toga oboljeli.  Nisam siguran, ali vjerujem da je od te “ljevaonice” kod Obrovca malo podaleko za zatrovanje zemllje na vrhu Velebita. Kad ni to nije pomoglo, onda su neki od vojnika svome poručniku počeli trovati kavu s kaplicama za oči (Visine), antifreezom  i još nekim drugim otrovnim smjesama.

Nadalje, Crol Off  na  147. str., između ostaloga kaže:  “Iz Medka su Srbi nastavljali s kišom topničkih projektila na Gospić čiji su stanovnici praktično živjeli u podrumskim skloništima. Lokalni su zapovjednici bili frustrirani s diplomatskim plesom kojega je Tuđman igrao na svjetskoj pozornici”. Na toj istoj stranici navodi i jednu srpsku podvalu, gdje kaže :” Srbi u Liki žive već 800 godina”.   Znači da su se tu doselili u 12. stoljeću.  Pokojna Nela Eržišnik bi rekla - Malo morgen!

Malo kasnije, po Cotovoj naredbi, Kanađani su premješteni u Gračac, pa na 149. str. Off navodi: “Bryan Bailey (major) premjestio je “Charley Company” (satnija) u ruševine Sveti Rok i poduzeo zadaću zaštite sela oko Medka. Medački džep zapravo nije bio dio zaštitne zone sektora Jug, ali je bio u Ružičastoj zoni”.

Odmah po dolasku u Sveti Rok, major Bailey, koji je također imao prepirki  s Calvinom, poslao je u Medak jedan vod vojnika radi utvrđivanja četničke obrambene linije, pa Carol Off navodi: “Kaplar Glen Peters iz Halifaxa, upotrebio je prvi dan  u punjenje vreća pieskom za što bolju obranu Medka....Medačka je kuća žamorila  aktivnošću.  Vojnici 9. voda našli su ljude za pranje rublja i pomoć u prijevodu ( s engleskog na “srpski” ).  Žene iz sela su im donosile kruh.                Od onda, postojao je stupanj vjernosti prema ovim ljudima, izjavio je Green (poručnik Tyrone Green).   Mi smo odmah posvojili cijelu hrpu djece koja su svakodnevno dolazila s vojnicima igrati rukomet. Znate, mi smo imali pse, imali smo i mačke,  rekao je Green.  Vani u patroli žene su im servirale gustu jaku kavu u malim šalicama, a nitko nije odbijao ni male zabave ispred kuća uz nešto šljivovice..... Kanađani su često bili začuđeni kako je lako bilo probiti jezičnu barijeru i doći do ptpunog razumijevanja kad bi preko njihovih usana prešlo malo toga domaćega napitka. Moral u 9. vodu se naglo uzdigao. Green i njegovi vojnici stvarno su uživali.”     

I tako su  naši kanadski “heroji” sprovodili dane prije udara Hrvatske vojske na četnička uporišta, nemajući ni pojma da se tu u četničkim redovima nalaze i kanadski unproforci, koji tu nisu uopće  smjeli biti, jer to je bila  tkzv.  ružičasta zona, a njihova je dužnost, po svim pravilima  UNa, trebala biti , samo i jedino, motrenje i održavanje mira. Povrh toga, kao u nijednom drugom ratu u povijesti, Hrvatska vojska je morala dva-tri dana prije napada UNPROFORu javiti da uklone svoje vojnike ako ih tamo ima, što je i ovaj put učinjeno.            Sam početak okršaja, Carol nadalje opisuje : “Kroz čitavo jutro, dok se je Cot dogovarao s Calvinom, Bailey i njegova pratnja (entourage)  bili su na srpskoj strani Medačkog džepa....Žestok vatreni okršaj između Srba i Hrvata je samo jenjao.  Bailey je samo mogao zamisliti svu žestinu onoga što se upravo dogodilo po izrazu straha u očima srpskih vojnika.    Odmah, pošto je srpski zapovjednik svojim ljudima rastumačio pošto je UNPROFOR  došao i što će tu raditi, svi su odahnuli kao da stiže konjica ( to je ona konjica iz Western filmova o borbama kauboja s Indijancima , nap. a. ). 

Mjesni komandir srpskog bataljuna otvorio je bocu šljivovice.  Samo momente prije toga svi su bili zamišljeni, a sada svi veselo nazdravljaju jedan drugome za uspjeh i zdravlje  s potentnom “Plum brandy”.

Eto, to  bi vam  bio pravi primjer  “nepristranosti” naših kanadskih mirovnjaka.

Uz velike napore da Hrvatku vojsku i čitav hrvatski narod prikaže u što crnjem svietlu, ova gospođa s prikladnim prezimenom - Off  ( jer kad se na engleskom nekome kaže - F. Off, znači da ga se šalje tamo gdje nitko ne želi ići ) , uz ove i još mnogo drugih citata opisuje pravu sliku kanadskih “mirotvoraca” za vrijeme rata u Hrvatskoj.  Isto tako, iz ovoga se vidi kakve su upute kanadski i francuski vojnici primili od svojih političkih vođa prije odlaska u Hrvatsku. 

Pa kad bi čovjek nekako i prešao preko svega ovoga, računajući na  pijanstvo, pomanjkanje discipline, razuzdanost, krive i zlonamjerne direktive koje su ovi vojnici slijedili i.t.d., nemoguće je prieći preko tolikog niza paradoksalnih izjava popraćenih nevjerojatnim izmišljotinama koje se navode u ovoj knjizi.

Na primjer.  Najprije tu kanadski vojnici pričaju kako su oni  kod tkzv. Medačke kuće postavili jednu težku strojnicu kalibra .50 (12,7 mm) iz koje su navodno ispalili nekolike stotine naboja prema hrvatskim vojnicima koji su na njih pucali iza jedne živice te kako je Green gledajući kroz dalekozor rekao da izgleda da tamo vidi nekoliko poginulih. Znači da su hrvatski vojnici bili toliko glupi da su mislili da ih obična živica može zaštititi od strojničkih, bacačkih i svihdrugih projektila.  Dalje, ili je Green bio u stanju bistro vidjeti kroz živicu, ili su hrvatski vojnici kad su navodno kroz živicu  bili pogođeni  iztrčavali na čistinu i onda padali.   Ovo nisu priče ni za malu djecu. Ovo su totalne gluposti koje samo pijani i drogirani  ljudi mogu izmisliti. 

Hajdmo dalje: “ Kad smo konačno pušteni kroz hrvatsku blokadu, izjavljuje jedan od ovih heroja ,”vidjeli smo da su sve  štale i sva polja bili u plamenu, a sve kuće podpuno uništene.....Glavni cilj nam je bio traženje i spašavanje civila koji su se možda skrivali po štalama i podrumima”.

Gospođa Off nastavlja jadikovku za odbjeglim Srbima pa kaže: “U mnogo slučajeva to su bili Srbi koji su u tu regiju bili instalirani da taj teritorij osiguraju kao dio samoproglašene republike Srpska krajina. I tu su skoro sigurno bili oni koji su tu živjeli kroz generacije.  Dok su srpski vojnici pobjegli, puno civila se još moglo tu skrivati  (opet ?) po izgorenim štalama i porušenim podrumima”.

Kad su po završetku Operacije na hrvatskome radiju čuli izjavu MORHa da je za vrijeme

toga podhvata bilo ukupno 27 ranjenih i poginulih hrvatskih vojnika, naši Kanađani su se odmah potrudili da bi na bilo koji način, najprije Calvinu i Cotu dokazali da su baš oni prouzrokovali te hrvatske gubitke,  pa između ostaloga  Carol Off veli: “Bryan Bailey je odmah otišao do živice gdje su mu rekli da je MOŽDA bilo ubijenih Hrvata, ali on nije uspio naći  da je kod te živice bilo ikakva  traga “.

Najveći  problem vojnika i častnika  ove  kanadske jedinice  bio  je u tome što im nitko u Kanadi nije vjerovao,  uključivši  vrhovno vojno zapovjedništvo, parlament i sve vojne i civilne istražne komisije.  Konačno, radi pritiska pojedinih osoba iz medija, došlo je do formiranja jedne vojne iztražnne komisije kojoj  je predsjedala  brig. general Patricija Samson. Samson je najprije od vojnoga zapovjedništva zatražila kopije  Calvinovih pismenih izvještaja o toj  “bitci”, našto joj je odgovoreneo da nešto takvoga uobće ne postoji.  Kasnije, za vrieme suočenja s Calvinom, te svim častnicima, dočastnicima i vojnicima, koji su navodno u to vrieme bili u Medku, niti jedan nije ništa znao o bilo kakvim izvještajima.  Kad je začuđena upitala kako se to moglo dogoditi kad je i pod najnormalnijim uvjetima dužnost vodećeg častnika usmeno i pismeno obaviestiti nadležno zapovjedništvo o svim, pa i onim naoko ne tako važnim događajima, odgovor je glasio:  “ Kanadske  oružane snage nemaju preveliku tradiciju u pisanju izvještaja”. Nu  kad je došlo do riieči o usmenim izvještajima došlo je do onoga što Amerikanci zovu “passing a buck”.  Vojnici su prebacivali krivnju na častnike, častnici na vojnike, a svi zajedno na Calvina, da bi na koncu bilo svima jasno da nitko nikome nije podnio nikakav izvještaj.  Vidjevši da daljnja istraživanja mogla prouzročiti samo ruglo i  da  nemaju  nikakvoga smisla, vlada Jeana Chretiena je 1997. obustavila sva ispitivanja i raspustila ovu komisiju.

Vrlo lako je ocieniti što je ovdje istina a što su pustolovine  i  zašto su morale biti izmišljene.

Prema izravnoj zapoviedi vojne komande, kanadskim vojnicima  bilo je dozvoljeno upotriebiti streljivo samo i jedino u obrani vlastitoga života.  Svaka druga uporaba smatrana je  kao “insubordination and  recklessness “  (neposluh i bezobzirnost) i strogo kažnjiva.   Nu, frustrirani, najviše radi nebrige i maltretiranja od strane svojih predpostavljenih vojnici su  u pripitom stanju zaboravljali na tu i mnoge druge odredbe. Uz onaj u Daruvaru, Carol Off  na str. 221. navodi još  jedan primjer  za takav prekršaj, gdje kaže : 

“Uživanje alkohola  bilo je na vrhuncu za vrieme “smokersa” kako su vojnici nazivali svoje zabavne pijanke. Ponekad bi došlo do tučnjave  -  jedne čak tolikog inteziteta da je jedan od ljudi skoro bio ubijen.  

Kanađani su ispijali na kištre francuskog vina i galone njemačkog i hrvatskog piva....  Disciplinski  slom je spao na svoj nadir u pijanoj noći u kampu Kananaskis  (Sveti Rok), kad je major Dan Drew  u zrak ispraznio čitav magazin svoga pištolja u počast rezervistima u njegovoj satniji, koji su bili, kako je on izjavio, neopjevani heroji bataljuna......Pucnjava i njegovi popratni, psovkama natopljeni, pozdravi vojnicima bili su alkoholom inducirani ali  od srca nagrada vojnicima, umjesto ohrabrenja koje nikada od onih viših zapovjednika nisu dobili.  Ali ispaljivanje njegovog pištolja  uzdrmalo je već ionako napete živce u kampu i najurilo mnogovojnika da potraže spas u skloništima.  Nu , kako je uporaba oružja za zabavne namjere bila ne samo zabranjena nego i protuzakonita, Calvin je uporabio  pravdu bojišnice (field justice)  i  majora strogo kaznio democijom,oduzevši mu komandu nad njegovom jedinicom postavivši ga na administrativnu dužnost. Ovo će Drewa-a skupo koštati tijekom kasnijih 10 godina”.

Nije li sada jasno što se zapravo događalo u Medku i oko njega ?  Vrlo je jasno da su kanadski vojnici, napumpani četničkom šljivovicom, veselo u zrak ispalili nekoliko stotina naboja. A pošto je za ispaljeno streljivo bilo potrebno opravdanje moralo se nešto izmisliti. Kud ćeš bolje nego okršaj s hrvatskom vojskom.  Problem je bio u tome što im nitko, pa ni sam Calvin, nije vjerovao.

Kad se je ovaj kanadski kontigent, odmah poslije Operacije medački džep vratio u Kanadu došlo je do još većih problema. Vojnici i častnici, većinom u pripitom stanju, zahtjevali su odličja za “herojstva” za koje nisu imali nikakvih dokaza.  Kad te njihove zahtjeve nitko nije uzimao za ozbiljno, počeli su prebacivati krivnju na kanadski parlament koji je, kako rekoše, prešućivao njihove zasluge jer je bio prezauzet s pokrivanjem zločina koje su kanadski mirotvorci počinili u Somaliji ( zlostavljanjem i umorstvom dvojice somalijskih mladića koji su im navodno pokušali krasti hranu).    

Većina njih, vojnika i častnika,  bila je demobilizirana uglavnom radi ovisnosti o alkoholu i drogama. Pijančili su i ponekad radili  razne menialne (težačke) poslove. Pukovnik Calvin je  popravljao stare automobile.  

Ali kako su priče o raznim “bolestima i osobnim katastofama” ovih vojnika neprestano ponavljane, došlo je do bujice tobožnje srdžbe.  To je počelo kad je jedan od reportera  u novinama “Ottawa Citizen”, pod izmišljenim naslovom   “Canada’s Secret Battle” (Kanadska  tajna bitka)  pokušao uvjeriti publiku o “legitimnosti”  tvrdnje ovih vojnika o tom njihovom ratnom podhvatu. Neki od kanadskih medija su tada čak počeli dokazivati da je hrvatsko topništvo, kako je nazvaše “našu Medačku Stražu” obasipalo radio-aktivnim granatama, pa je barem jedan od njih pokazivao simptome radijacije.  Kasnije su ti isti mediji morali priznati da je ta “radijacija” zapravo  bila posljedica  antifreeza, koji su vojnici  iz milošte svome zastavniku  dodavali u kavu.                                                                                                           

Nu, kanadske su vlasti pokušavale sve ovo zataškati nudeći ovim vojnicima razne novčane pogodbe i ,uglavnom, ništa se nije poduzimalo  dok zastavnik Matt Stopford nije podnio tužbu protiv Ministarstva narodne obrane  (Department of National Defence) tražeći  7,5 milijuna dolara odštete radi toga trovanja.   Tada su se kotači počeli okretati. Trebalo je smiriti duhove i smanjiti mogućnost  ismijavanja.  Stoga, 1. prosinca 2002., više od devet godina poslije te “velebne bitke s Hrvatskom vojskom”, pozvani su svi sudionici “Medačke straže”  u Winnipeg da im dodiele odličja za…..(?) Nešto će se već izmisliti.

Na winnipeški stadion došla je  zbrkana , kako Off  reče “ mishmash “ grupa, njih svega 66 pripadnika “Princess Patricija”.  Svi ostali  koji su došli  na stadion ( njih  oko 230 ) uopće nisu pripadali ovoj brigadi   niti su imali ikakve veze s ovim “Medačanima”.  Ipak, svi su došli da prime odličja za “ hrabro i profesionalno izvršenje dužnosti”.

 Odličja  im je  uručila   Governer General  Adrienne Clarkson ( predstavnik engleske kraljice u Kanadi)  naglasivši:   “ Pod prilikama ekstremne životne opasnosti suočeni s neprijateljskim topništvom, lakim oružjem, strojničkom vatrom kao i protutenkovskim  i  protupješačkim  minama, sudionici   2PPCLI   borbene grupe zadržali su svoje položaje i natjerali  hrvatske snage natrag!”  Opet - Malo morgen!

Poslije toga, ova smiješna grupa, jedni u odorama drugi u civilnoj odjeći, uz pratnju  RCMP  (Royal Canadian Mounted Police), veselo su paradirali su  po zamrznutom stadionu.

Zanimljivo je da nitko, baš nitko, iz zapovjedništva Kanadskih oružanih snaga, Ministarstva obrane ili kanadske vlade nije bio nazočan. 

Da  su ovi vojnici još prije polazka u “održavanje mira” u Hrvatskoj, od ondašnjih kanadskih političkih vođa bili dobro indoktrinirani mržnjom protiv Hrvata, najbolje se vidi na 254 str., gdje  se za Hrvatsku oskobodilačku akciju Oluja, uz ostalo, kaže: “Operacija Oluja ponovno je raspalila mržnju Patricijana prema Hrvatima i  ponovila stravu Medka”.

Teško je imalo razumnom čovjeku shvatiti  kakve sve absurde bolesni i mržnjom zatrovani ljudski umovi mogu izmisliti kad se, izgleda isključivo,  radi o Hrvatskom narodu.  Kolika je mržnja nekih na “Civiliziranom” Zapadu, poput ove vajne kniževnice, kad u svojoj gorućoj mržnji i podpunoj bezobzirnosti , može pisati absurde kao što je tvrdnja da su kanadski unproforci u okolici Medka poslije završetka ratnih djelovanja našli samo 16 srpskih leševa jer  Hrvati nisu dozvolili kanadskim vojnicima ulazak na bojišnicu dok nisu pobrali množtvo  leševa  i odvezli ih sa sobom. Čudi me zašto su onda ostavili ovih 16.

Vjerujem da je većini ljudi,  pa tako i meni vrlo teško kad čujem o civilnim žrtvama u bilo kojem ratu, ali njih je uvijek bilo i biti će dok bude ratova.  Razlika je jedino u tome što kad su te žrtve rezultat, recimo engleskih, američkih, kanadskih, ruskih, izraelskih i dr. bombardiranja i drugih ratnih operacija, onda se to naziva “collateral damage”.  Nu, kad se radi o hrvatskim osloboditeljskim djelovanjima, onda su to ratni zločini, etničko čišćenje, genocid i što sve ne.

Još teže je razumjeti “logiku” Carol Off  gdje kaže: “Njemačko civilno pučanstvo je poslije rata bilo prisiljeno (od strane saveznika) u povorkama prolaziti kroz konc. logore, kao Dachau  i dr., da osjete sve strahote koje su Njemci počinili, a nitko nije prisilio htvatske civile da u povorkama prolaze  kroz Medački džep”.    Zamislite ovakav bezobrazluk.   Nigdje ova dama ne spominje nikakve potrebe za prisiljavanje srbskih civila kroz Vukovar, Voćin, Škabrnju i mnoštvo drugih mjesta gdje su srbo-četničke bande, ne samo za vrijeme borbenih djelovanja,nego prije i poslije njih, masakrirale stostruko puta više hrvatskih civila nego je bio slučaj u Medačko džepu. Jadikuje ona i nad porušenim kućama i štalama u okolici Medka nu nigdje se ne vidi ni malo sažaljenja kada spominje Kijevo, Lovinac, Sveti Rok i druga hrvatska mjesta koja su njezini ljubimci  jugo-vojska i četnici, koje ona naziva domobranima (ne Home Guards,  na engleskom, nego  baš hrvatskim nazivom - domobrani ), do temellja sravnili. Ta mjesta ona jednostavno naziva ruševinama - i ništa više.

Nu iako je dužnostnicima Haškoga tribunala bilo vrlo dobro poznato da su ove priče kanadskih unproforaca podpune fabrikacije i da ih nitko nije htio dotaknuti ni, kako se to ovdje kaže,  sa deset stopa dugim štapom, ipak su Jim Calvin i Andrew Leslie, koji je došao u Hrvatsku poslije Cavinova povratka u Kanadu, pozvani da “svjedoče” protiv hrvatskih generala u Hagu.

Neka Carol Off  i ova  njezina knjiga  budu na ponos kanadskoj političkoj eliti  i kanadskoj vojsci, a na čast Haškome tribunalu koji  iskaze ovakvih osoba uzima kao autentična svjedočanstva protiv hrvatskih  heroja.                

I, posebno, neka budu na  ponos današnjoj   vladajućoj  kasti  u Hrvatskoj koja je na temelju  ovih i ovakovih izmišljotina hrvatske heroje izručila jednome otvoreno protuhrvatskom forumu kao što je ovaj “Tribunal”, ili ih osudila na dugoročne robije.  Kasti   koja  očito misli i jasno djelima pokazuje  da njihova dužnost nije  Regnum defendere ( obrana kraljevstva ), nego samo i jedino Rectum defendere ( obrana njihovih stražnjica ).. 

Za Dom Spremni! 

Zvonimir R. Došen