Zvonimir R. Došen: Gospodine, očuvaj nas od sitne gamadi ( 2. dio )
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 20 Veljača 2026 13:03
“Under democracy one party always devotes its chief energies to trying to prove that the other party is unfit to rule - and both commonly succed, and are right.”
( Pod demokracijom jedna stranka uvijek posvećuje svoje glavne energije u pokušaje da dokaže da je druga stranka nije sposobna vladati - i obe uglavnom uspiju i obe su u pravu.) H. L. Mencken
Kada samo na tren pogledamo na ovo što se danas događa u Hrvatskoj svaki imalo zdrav čovjek mora upitati kako se to moglo dogoditi? Kako suoni koji su takorekuć goloruki ili naoružani primitivnim oružjem u neravnopravnoj borbi potukli JNA, najmodernijim oružjem opremljenog jugokomunističkog behemota, mogli dozvoliti da posli toga na vlast u državi, čije oslobođenje je plaćeno njihovom krvlju i životima njihovih hrabrih suboraca, sjedne na vlast ova sitna jugokomunistička gamad.
Ma zaboravimo mi na onu šačicu pobunjenih četnika, vlaških odrpanaca jer svatko tko nije podpuno glup zna da bez velikosrbske JNA njihove “sao krajine” ne bi obstale ni tjedan dana - što se 1995. dokazalo operacijom Oluja.
Kako se moglo dogoditi da se narodu koji je podnio toliko muka pod jednim od najtotalitarnijih, najokrutnijih sustava na svijetu, koji je u mnogočemu bio puno gori od onog davnog robovlasničkog, bez ijednog izpaljenog naboja, na mučki način ponovno na grbaču zajašegamad mizernih potomak onih protiv kojih se gotovo goloruk ustao i na koncu ih do nogu ptukao?
Golemi dio krivnje je u onome što su na početku agresije na Hrvatsku zaključili Franjo Tuđman i njegovi ondašnji najbliži “suradnici”, kada je zaključeno da se bez starih iskusnih “stručnjaka” (udbaša) ne može stvoriti sposobna vlada, policija, nibilo koja druga važna ustanova, naročito diplomacija i sudstvo, jer da
novinacionalni kadrovi, bez obzira na to što su mnogi od njih u svakom pogledu bili daleko sposobniji od partizanskih udbaških zločinaca, nisu imali dovoljno sposobnosti, ni izkustva za visoke i odgovorne službe.
Tako su na gotovo svim važnijim pozicijama u policiji, obavještajnim, protuobavještajnim službama, legislaturi, sudstvu, zakonodavstvu i svim drugim forumima državne uprave ostali isti oni koji su na njima zatečeni poslie slobodnih demokratskih izbora 1990. godine.
I dok je Tuđman navodno sve činio kako bi u jedan hrvatski nacionalni tabor integrirao čitav hrvatski narod, njegovi “suradnici”: Mesić, Manolić, Boljkovac i drugi, sve što su činili činili su s ciljem da, ako već njihova komunistička Jugoslavija mora nestati Hrvatska ne postane demokratska stabilna nacionalnazajednica.
Među “ bivšim hrvatskim” komunistima postojale su dvije grupe, ona malobrojnija čiji su ljudi u sebi imali koliko toliko hrvatskoga nacionalnog osjećaja i ona velika, sastavljena od okorjelih jugokomunista, kojisuse uključili u prividnu suradnju s jer su znali da i njima kao “rvatskim “ komunistima neće biti života u Miloševićevoj Veliko Srbiji.
Ovi prvi kao što su bili Franjo Tuđman i Janko Bobetkoi nekolicina drugih, u kojima je, uza sve njihove nekadašnje ideološke zablude i stranputice koliko toliko kucalo bilo hrvatske nacionalne svijesti, bili su na koncu kadri prekoračiti preko svojih komunističkih sjena i razkrstiti s svojom antinacionalnom prošlošću. Iako su prije toga bili na najvišim pozicijama jugokomunističkih partizana i (velikosrbske) JNA, oni su, iako kasno, koliko toliko osjetili bilo svoga naroda i imali dovoljno moralne i intelektualne snage da uvide pogrieške svoje prošlosti. Oni su, makar i u poznim godinama, shvatili da su jugoslavenstvo i komunizam najveće prijetnje za biološki obstanak hrvatskoga naroda, ali se, sudeći prema njihovim vlastitim izjavama, nikako nisu mogli otresti svoga “antifašizma”. Tuđman se opravdavao da je inzistirao da se u preambuli ustava spomene i nekakav “hrvatski antifašizam” jer da nas bez toga strani svijet ne bi priznao, iako je vrlo dobro znao da nitko iz toga stranoga svijeta nije kao uslov za priznanje spomenuo nikakav antifašizam i da je “strani svijet” počeo Hrvatsku priznavati tek kada je njemački ministar vanjskih poslova H. D. Gensher zaprietio da će ju Njemačka ako biude potrebno sama, jednostrano priznati.
A Janko Bobetko u svojoj knjzi “Sve Moje Bitke”, u kojoj opisuje njegove hvale vrijedne planove, podhvate i zasluge u Domovinskom oslobodilačkom ratu, nije mogao izbjeći da na koncu spomene i svoj “antifašizam” za vrieme 2. svj. rata.
A što je zapravo taj toliko prežvakani antifašizam, tko ga je izmislio i protiv koga je usmjeren?
Antifaschistische Aktion ( Antifašistička Akcija ) - danas poznata pod raznim imenima kao: skraćenica “Antifa”, “Savez antifašista”, “Antifašistička liga” i raznim drugim nazivima, bila je teroristička staljinistička komunistička organizacija koju je kao svoje najradikalnije krilo osnovala Njemačka komunistička partija 1932. godine. Te godine ona je na izborima u Njemačkoj nastupila kao “Ujedinjeni crveni front” na čijem čelu su bili tvrdi staljinisti Clara Zetkin i Ernst Thälmann. Komunistička partija Njemačke, čija grana je bio Ujedinjeni crveni front, fašizam je smatrala konačnom fazom kapitalizma a ne nekom specifičnom ideologijom, sustavom, pokretom ili grupom.
Tako je taj fašizam, koji nije imao nikakve veze s fašizmom, političkom ideologijom koja je u to vrieme vladala u Italiji, kao anatema svega marksističko-komunističkog, kao etiketa svega zla prilijepljen svim grupama i pojedincima koji se nisu slagali s njihovom doktrinom pa je Thälman čak i crvene socijaldemokrate proglasio “socijalnim fašistima”.
Stoga, je li uobće potrebno ikome ponavljati da ti današnji “antifašisti” u Hrvatskoj nisu ništa drugo nego zagriženi neoboljševički teroristi, koji ništa iz njihovoga bivšega zločinačkog sustava nisu zaboravili a ništa iz novoga demokratkog naučili.Za njih bilo kakva Hrvatska, koja nije integralni dio bilo kakvog oblika jugokomunističke tvorevine, predstavlja direktnu suprotnost njihovim uvjerenjima i smrtnu opasnost za njihov obstanak. Zato se ne treba čuditi zašto oni toliko vrište na sve što je opozno njihovom “antifašizmu”.
Jedan od odgovora na pitanje kako je ova komunistička gamad opet uspjela uzurpirati vlast u Hrvatskoj je što hrvatskim braniteljima nije bilo dozvoljeno da se obračunaju s jugokomunističkim zločincima. Zašto se to dogodilo i tko je za to odgovoran? “Obraćeni” bivši partizanski oficiri i udbaši, sami branitelji, strane sile poput Engleske, Francuske, Amerike i drugih, ili i jedni i drugi? To je pitanje na koje su naši velik generali i svi koji su se zaovu Hrvatsku borili, našim mladim naraštajimadužnidati odgovor.
A još puno važnije pitanje na koje su naši slavni generali dužni odgovoriti je - kako ste mogli dozvoliti da poslie onako sjajne pobjede nad četnicima i jugokomunističkim kolosom mogli dozvoliti da na vlast u Hrvatskoj dođu ostatci onih protiv kojih ste se četiri godine junački borili i na koncu ih do nogu potukli.
Kako ste dok ste uza se imali onu pobjedničku vojsku, umjesto da ga priekim putem pošaljete u “veselo lovište”, mogli dozvoliti da za predsjednika države koju ste vi oslobodili dođe komunistički kreten, kradljivac i veleizdajnik Mesić? Umjesto da ga pošaljete na jugokomunistički ahiret vi mu pišete onu smiješnu peticiju i, kao pravi komunistički “demokrata” on vas najprije “ekspresno” demobilizira a onda sustavno progoni. Kako ste mogli dozvoliti da vam i poslie njega za predsjednike i “glavne zapovjednike Hrvatskih oružanih snaga” postavljaju cmizdrave komunističke isprdke poput Ive Josipovića i ratne dezertere poput Zorana Milanolića?
Je li razlog za to vaše bizarno ponašanje bio što ste poslie Tuđmanove smrti ostali podpuno obezglavljeni ili je to po vašem shvaćanju bio nekakav vaš model demokracije?
Ali evo, kada sam prije par dana na nekim portalima “hrvatskih” mainstream medija pročitao kako se u nekom poznatom hercegovačkom restoranu “Kod Cige” na putu između Širokog Brijega i Mostara s Markom Perkovićem Thompsonom našao i “proslavljeni hrvatski general i veliki prijatelj Zorana Milanovića, Ante Gotovina”, shvatio sam da su ova moja pitanja suvišna i uzaludna.
Napominju da se u tome restoranu često sastaju Dragan Čović i Mikorad Dodik ( vjerojatno da se dogovore kako u spomenik sedamsto tisuća Srba koji su pobijeni u Jasenvcu ugraditi lonce u kojima su ustaše od njih kuhale sapun, nap. a. ).
Čast iznimkama, ali kada god govorimo o našim slavnim generalima trebamo se prisjetiti i one njihove šutnje za vrieme onoga sramotnog tretmana pripadnika HOS-a za vrieme proslave Dana pobjede i domovinske zahvalnosti i Kninu. HOSovaca koji su im bili dobri kada su ih dok se vodio krvavi rat slali na najopasnija mjesta bojišnice, kao napr. u Škabrnju.
Također se trebamo prisjetiti onih naših slavnih generala koji su 2022. podpisali molbu kojom toga istog dezertera Milanovića mole da pomiluje Perkovića i Mustača, udbaške ubojice koji su nas u progonili nas u emigraciji i ubili desetke hrvatskih domoljuba.
Nijedan od podpisnika “molbe” nije do sada progovorio ni jednu rieč protiv jugoantifašističkih pokušaja zabrane pozdrava pod kojim su najhrabriji među hrabrim braniteljima oslobađali i ginuli za ovu Hrvatsku, niti zabrane poviesenoga grba i zastave, simbola pod kojima su 1990. održani prvi izbori za slobodnu i demokratsku Hrvatsku.
Simbola pod kojima su se kroz našu burnu povijest borile i umirale generacije najboljih hrvatskih sinova i kćeri. Simbola za koje Eugen Kvaternik 1868. upoviesnopravnoj razpravi “Iztočno pitanje i Hrvati” kaže:
“Stieg hrvatski, znajte da je svet i posvetjen. Koji pod njim vojuju gledaju kroz poviest, što je naš narod bio, koja su mu prava, svojina i narodnost. Mi na temelju poviesti, to jest istine, nastojimo izposlovati našemu narodu ono što mu drugi gledaju proti poviesti, to jest na temelju neistine, oteti…”
Pod tim posvećenim stiegom borile su se i umirale hrvatske ustaše i svi drugi pripadnici Hrvatskih Obrambenih Snaga, koje neokomunistička bagra u Hrvatskoj svim silama pokušava ocrniti.
A pod čijim stiegom su se borili vaši očevi i djedovi? Čiji stieg vi i danas u potaji ljubite? - pitam tu mizernu boljševičku kopilad.
Nu znaju oni vrlo dobro, a trebali bi znati i svi vi hrvatski branitelji, koji na svaki njihov jurš vičete “nismo mi ustaše”, da nikada u dugoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao jedan pokret koji je više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju jednog naroda izpod tiranije okupatora iobnovi države za kojom su kroz duga stoljeća žudila sva njegova pokoljenja, kao hrvatski Ustaški Pokret.
Danas smo svjedoci sve žešćih i sve učestalijih,vrištanja domaćih izdajnika neoboljševika alias antifašista, posebno nakaradnih jugokomunističkih drolja poput raznih Oreškovićka, Benčićka, Kekinica, Taritaška i drugih nakaza na sve što ih podsjeća na taj Pokret.
Nu one su toliko glupe da nisu kadre shvatiti da ako se ta njihova vrištanja i naricanja uzmu kao mjerilo značaja i životne snage ustaštva onda Ustaški pokret i 97 godina poslie svoga osnutka ne samo da nije izgubio ništa od svoga značaja i svoje vitalnosti, nego se, prolazeći kroz poviesni žrvanj borbe i mučeništva pomlađuje i obnavlja u istovjetnosti sudbine svoga hrvatskog naroda.
Ako je mjerilo vitalnosti, dubine i snage jednoga revolucionarnoga pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve s jedne i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda naprama tome Pokretu s druge strane, onda, po tim zakonima Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalni pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije ili obična obrambena reakcija na nepodnosive torture tuđinske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda.
Drugim riečima, Ustaški pokret je suvremeno ogledalo sudbine čitavoga hrvatskog naroda.
Hrvatski narod je osjetio da, niti stranački despotizam balkansko-orientalnog izdanja, a još manje ideološka izključivost marksizma, ne odgovaraju duhovnoj tradiciji i demokratskom mentalitetu hrvatskog naroda.
U Ustaškom pokretu hrvatski je narod dobio sintezu svojoj demokraciji s naglaskom da hrvatski osjećaj demokracije proiztiče iz sdružene ravnopravnosti svih članova hrvatske narodne obitelji. Prema tome, hrvatska demokracija mora biti gospodarska, društvena i kulturna ravnoteža svih hrvatskih staleža.Umjesto toga hrvatski je narod danas žrtva klasičnog sindikalizma i stranačkog nadjačavanja ideološke igre i natjecanja između anacionalnih neokomunističkih, alias “antifašističkih” Partija.
U svojoj većini, Ustaški pokret proiztekao je iz najširih slojeva hrvatskog puka sviestan da se hrvatski državotvorni i oslobodilački realizam mora temeljiti na hrvatskoj nacionalnoj integralnosti koja je proiztekla iz nužde, patnja, želja i borbenosti toga puka, sintetiziranog u uvjerenju da je samo neštedljivi ulog krvi u obćem oslobodilačkom ustanku, pa makar i golim šakama, jedini put koji može dovesti hrvatski narod do slobode.
Kao uputa našim mladim naraštajima,hrvatskim braniteljima i svima koji neznaju kako se trebaju obračunati jugokomunističkim nakazama koje iz dana u dan u saborskim klupama dreče o “fašizaciji i ustašizaciji”” Hrvatske može poslužiti ovaj primjer:
“Jednog kišovitog posliepodneva izpred jedne trgovine u New Yorku grupa “antifašističkih” aktivista protestira i prolaznicima dijeli letke o “zločinima” koje je Amerika počinila. Ja sam uljudno odbio uzeti njihov letak.Iza mene je išla jedna starica kojoj priđe jedna oko 20 godina stara “antifa”, ponudi joj letak koji startica, kao i ja, odbija uzeti. Mlada antifa nježno stavi ruku starici na rame i upita: “Zar vi ne žalite za djecom Iraka?”
Starica je oštro pogleda i povišenim glasom odgovori: “Slatka, moj otac je u 2. svjetkom ratu poginuo u Francuskoj, moj muž u Koreji, a sin u Vietnamu.
Sva tri su poginula za to da bi pokvarene, drogirane, naivne, ignorantne i glupe drolje kao što si ti imale pravo danas ovdje stajati i blatiti našu zemlju. I, ako me još jednom takneš zabit ću ti u guzicu ovaj moj kišbran - i ovoriti ga!!! “
Samo tim jugokomunističkim antifama stražnjice mjesto kišobrana treba zabiti glogov kolac.
Kada god čujem kako se oni koji su se, kao i oni 1941., 1991. ustali u obranu svoga naroda brane, “nismo mi ustaše”, sjetim se poslovice - Lord, save us from tiny gnats, we’ll take care of elephants ourselves.
( Gospodine, sačuvaj nas sitne gamadi, a sa slonovima ćemo se sami obračunati. ).
Prije 30 godina znali ste kako obračunati s velikosrbskim i jugokomunističkim slonovima, a eto danas ne znate kako se obračunati s njihovom sitnom gamadi.
Za Dom Spremni!
Zvonimir R. Došen