Zvonimir R. Došen: Dr. Ante Pavelić i ustaštvo u povijesnom kontekstu koji zaslužuju

Detalji

Objavljeno: Petak, 31 Srpanj 2026 13:00

Upitaj se hrvatski rode - Da ovog i ovakvih ne bijaše bi li još išta bilo naše, bi li ikada stigli do slobode?

Nikada u dugačkoj poviesti hrvatskog naroda nije postojao jedan politički pokret koji je više napadan, osuđivan, kritiziran i demoniziran, a da je u isto vrieme bio više obljubljen i imao više fanatičnih pristaša i odigrao veću ulogu u oslobođenju jednog naroda izpod tiranije okupatora i oblikovanju države za kojom su kroz duga stoljeća žudila njegova pokoljenja, kao što je bio Ustaški Pokret.

Ako je mjerilo vitalnosti, dubine i snage jednoga političkog i revolucionarnog pokreta privrženost, fanatizam i dragovoljne mučeničke žrtve, s jedne strane i bjesomučna mržnja i strah svih neprijatelja hrvatskoga naroda naprama tome pokretu, s druge strane, onda, po tim zakonima, Ustaški Pokret nije bio samo jedan radikalniji pokret za oslobođenje hrvatskog naroda izpod velikosrbske tiranije, ili pak nekakva obrambena reakcija jednoga naroda na nepodnosive torture tuđinske tiranije, nego je to bilo nešto dublje, nešto sveobuhvatnije, ono što prodire u temelje duhovne i biološke egzistencije jednog naroda.

Nepobitan dokaz da on nije utemeljen, niti je ikada sliedio bilo koju ili bilo čiju ideologiju, a napose ne fašističku ili nacističku koju mu već 85 godina pripisuju Srbi, jugokomunisti, zionisti i neki “hrvatski domoljubi”, je ovaj dokument  iz 1932. godine:

                                                           D I R E C T I V E 

Ustaški pokret nije nastao niti je osnovan radi i u svrhu kakovih ideoloških maksima općenite naravi, nego kao revolucionarni pokret za oslobođenje hrvatskoga naroda ispod tuđeg gospodstva i za uspostavu samostalne i neovisne države Hrvatske.

Stoga nije nikada bila niti u budućnosti može biti zadaća toga pokreta tratiti vrijeme i sile u rasčlanjivanju ideoloških pitanja, nego u praktičnom radu i borbi za postignuće postavljenoga cilja, postignuće koga je i uvjet za svaki život hrvatskog naroda.

Razumije se samo po sebi, da je pokret obilježen i izvjesnom ideologijom, nu ta je označena u “Načelima”. Glavna bit tih načela jest hrvatski državni i i narodni individulitet, te načelo da odluke o sudbini hrvatskoga naroda i njegovim životnim, političkim, gospodarskim, socijalnim i kulturnim pitanjima ne može odlučivati nitko tko po podrijetlu nije član hrvatskoga naroda.

To znači, da zakone može stvarati samo narod po svojim zakonitim zastupnicima, a naravno da rad na izvršenju zakona, jednom stvorenih tim zakonitim putem, nema nikakvih ograničenja.

To znači da od rada u Hrvatskoj nije isključen nitko , napose ne od života u noj, tko živi i radi u skladu s narodnim interesima.

To znači, da pokret ideološki odgovara potpuno tradicionalnom shvaćanju i težnjama hrvatskoga naroda, te nije pod, a niti natrušen nikakvim tuđinskim ideološkim zasadama. U načelima je napose označeno da narod sačinjava hrvatsko seljaštvo, iz kojega proističu i pripadnici ostalih stališa, ukoliko su hrvatskoga podrijetla. Pokret stoji nepokolebljivo na stanovištu da je najbitnije u sadašnjici uspostaviti hrvatsku državnu samostalnost na cijelom hrvatskom povijesnom i neprekinutom etničkom teritoriju. 

Dok to nije postignuto potpuno su iluzorna sva sva ideološka i politička i socijalna pregnuća, jer se dotle u našoj domovini živi politički i socijalno onako kako to propisuje neprijatelj, koji to nameće po svojim načelima i po svojoj ideologiji, koja je konkretno ptpuno oprečna i protivna onoj hrvatskoga naroda.

Stoga sav rad i borba mora biti skoncentrirana na oslobođenje, a sve drugo je gubljenje vremena i narodnih snaga, ukoliko ne služi čak i običnoj demagogiji tjeranoj u nepoštene osobne i stranačke svrhe.

Načelo je pokreta, da se oslobođenje može postići samo borbom, a ne sa kakovim sporazumom ili dogovorom sa neprijateljem. To je načelo potpuno utvrđeno na dogođajima prošlosti , napose od godine 1918. do danas. Tko radi za sporazum, tko se sa neprijateljem sporazumjeva i dogovara taj radi proti oslobođenja hrvatskoga naroda, i to političkom i proti socijalnom i socijalnom oslobođenju.

U borbi za postavljeni cilj ne može pokret praviti kompromisa, niti sa osobama niti sa strankama koje ne stoje potpuno na stanovištu hrvatskoga narodnoga i državnoga individualiteta, i koje stoje u bilo kakvim pregovorima ili razgovorima sa neprijateljem, nego ih mora pobijati baš kao i neprijatelja.

Pokret ne odbija pomoći inozemstva za postignuće cilja, nu on ne bazira svoga rada isključivo na tome, nego stoji na stanovištu da je težište narodne borbe za oslobođenje u samome narodu.

Pomoć izvana u danom momentu je smo olakšanje postignuća ispjeha.

Članovi hrvatskoga naroda, koji se nalase u inozemstvu, jedna su cjelina sa narodom u domovini.

Propovijedanje pacifizma u sadanjem stadiju borbe hrvatskoga naroda pokret smatra izdajom na narodnoj stvari, jer se time samo slabi borba i ometa postignuće cilja, a utvrđeno je, da je i do sada svaki uspjeh postignut smo bezobzirnom borbom.

Ustaštvo je praktična primjena starčevićanstva, s njime identično i primjenjeno na suvremene prilike borbe, te socijalno obilježeno podpuno duhom seljaštva, koje je temelj svakoga života naše nacije i to ne smo na riječima nego istinski i duboko. 

DR. ANRE PAVELIĆ  v.r

USTAŠKI POGLAVNIK

Evo što je o utemeljitelju ovoga pokreta u jednome svom svjedočanstvu rekao profesor Danijel Crljen:

1.) Ante Pavelić je junački poveo i uspjehom okrunio borbu hrvatskoga naroda za ruđenje Jugoslavije i uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske.

2.) Ustaški pokret dao je hrvatskome narodu najsvjesniju i najhrabriju državotvornu generaciju od Dpomagojevih strielaca do danas.

3.) Ante Pavelić se je našao pred sudbinskom dilemom, da ostvari Hrvatsku Državu sakatu ili nikakvu. Njegova je povijesna zasluga što je odlučio prihvatiti onakvu državu kakvu je 1941. bilo moguće ostvariti.

4.) Ante Pavelić se nije oslonio na Italiju i Njemačku zbog njihovih fašističkih režima, nego zbog njihovog revizionističkog stava protiv versailleskog ugovora, kojim je stvorena Jugoslavija.

Saveznike protiv Jugoslavije mogao je hrvatski narod naći samo među neprijateljima  Versaillesa a ne među njegovim tvorcima. To su iskusili svi hrvatski prvaci, sa Stjepanom Radićem na čelu, kad su tražili oslonac u Parizu, Londonu ili Washingtonu.

5.)  Odgovornost Poglavnika dra. Ante Pavelića za sudbinu hrvatskoga naroda obuhvaća samo razdoblje postojanja Nezavisne Države Hrvatske. Nikakve mogućnosti nije imao na savezničkoj strani ni za vrieme rata, ni poslie. Protivne tvrdnje spadaju u područje legendi kojima nije do danas dao ni privid stvarnosti ni jedan odgovorni činilac pobjednika, ni jedan vjerodostojni dokument, ni jedan svjedok događaja.

6.) Dr. Ante Pavelić nema nikakve odgovornosti za dolzak Adolfa Hitlera na vlast u Njemačkoj, ni za njegovu strahovladu. Uzpostava Nezavisne Države Hrvatske dala je povijesno opravdanje vanjskopolitičkom osloncu dra. Ante Pavelića na Sile osovine Rim-Berlin.

Na vrhuncu njegove slave Hitler je imao mnogo više prijatelja u Londonu i Washingtonu nego u Zagrebu.

Sav odnos Nezavisne Države Hrvatske prema nacističkom Berlinu  bio je određen jednim jedinim postulatom: osigurati obstanak države.

7.) Kad se je ratna sreća priklonila Saveznicima povedeni su u krugovima Hrvatske Državne Vlade i Glavnog Ustaškog Stana diskretni razgovori o mogućnosti prelaza NDH na drugu stranu. Inicijativu u tajnosti, sa znanjem Poglavnika, preuzeli su ministar vanjskih poslova dr. Mladen Lorković i ustaški krilnik i ministar oružanih snaga Ante Vokić.

Nu taj je podhvat unapried bio osuđen na propast iz sliedećih razloga: 

1.) Ni London, ni Washington nikada nisu ni jednom, javnom ili tajnom,  gestom dali naslutiti da bi prelaz NDH na savezničku stranu mogao biti prihvaćen. 

2.) “Hrvatski demokratski predstavnici” u Londonu i Washingtonu, na čelu s drom. Jurjem Krnjevićem i banom Ivanom Šubašićem, bili su tijekom čitavog rata ministri jugoslavenske vlade i bijesni protivnici bilo kakve hrvatske države. Šubašić je službeno, kao jugoslavenski ministar službeno “u ime hrvatskoga naroda” tražio od Roosevelta da obnovi Jugoslaviju. 

Poglavnik dr.Pavelić je već 26. lipnja 1941. izdao ovu izvanrednu zapovied : “Sve ustaške organizacije i svi zapovjednici ustaških oružanih jedinica osobno su odgovorni za svaki nemir i njihova je dužnost upotrebiti sve potrebne mjere da zaustave svaki nemir. Gdje god se na prostoru Nezavisne Države Hrvatske pojave bilo koji pojedinci u grupi tzv. četnika ili ostataka srbske vojske ili bilo koje druge osobe kojima nije dozvoljeno nositi ustaške ili bilo koje druge vojničke odore dužnost je svih vlasti protiv njih upotriebiti oružje. Ovo uključuje redarstvo, ustaške jedinice i, ako je potrebno, tražiti pomoć domobranstva”.

U zapoviedi je uključeno i upozorenje kojim opominje ustaše da će “bilo kakav (njihov) nezakoniti čin biti strogo sankcioniran.”

Kako se vidi, dr. Pavelić je ovo upozorenje izdao gotovo odmah nakon uzpostave Nezavisne Države Hrvatske.  Da to upozorenje nije bilo samo pusta retorika može se vidjeti iz mnoštva primjera.

Jedan od njih je i ovaj, kojega je u svojim memoarima opisao domobranski poručnik Antun Derežanin:

Ustaški tabornik u Cazinu je 1941. bio je Alija Osmanović koji se sa sedmoricom svojih ortaka noću zalijetao u pravoslavna sela i turskom sabljom “krivošijom” ubijao nevino pučanstvo. Čim su hrvatske vlasti saznale za te zločine Alija je pozvan u Zagreb gdje je uhićen, osuđen na smr i strieljan. Istovremeno su u Cazinu uhićeni i njegovi ortaci i strieljani.  

Nu što i neki naoko “domoljubi”  danas siju mržnju na Poglavnika Nezavisne Države Hrvatske i nije nekakvo čudo. To su ljudi koji su odgojeni u jugokomunističkim školama, a u najviše slučajeva i u “antifašističkim” obiteljima. Nu barem bi oni koji se danas predstavljaju kao domoljubi morali znati da tim svojim pljuvanjem na Njega pljuju na sve one koji su se kroz povijest hrabro borili i svoje živote gubili u obrani hrvatskih svetinja, u obrani države koju bi oni eto sada htjeli staviti u nekakav njihov kontekst perpetualne mržnje i sramote.

Zaboravili su oni da je na siednici Predsjednistva HDZ-a 1994. godine i bivši jugoslavenski partizan dr. Franjo Tuđman morao priznati da je Nezavisna Država Hrvatska bila država hrvatskoga naroda kad je rekao: "Gospodo, budimo realni. Mi smo se nasli u borbi za hrvatsku državu i mi smo bili oslonjeni i morali smo biti oslonjeni prije svega na te elemente hrvatstva koi su stradali u NDH, koji su bili povezani s NDH i to je bila vecina hrvatskoga naroda. Htjeli mi to ili ne, to je bila većina hrvatskoga naroda! I bez tog elementa ne bismo bili izdvojili Hrvatsku…”

Uzpostavom Nezavisne Države Hrvatske za sve iduće generacije stvoren je neuništivi temelj hrvatskog prava na svoju vlastitu državu u kojoj će vladati i nad kojom će supremaciju imati samo Bog i hrvatski narod. Ona je postala i ostala neosporivi  temelj svih budućih hrvatskih država, pa tako, zasigurno, i ove današnje okrnjene, opet stvorene krvlju i životima  desetaka tisuća njenih najboljih sinova i kćeri.

Bez obzira na to što od njezina postanka pa sve do danas razni izdajnici, sluge zakletih neprijatelja svega što je hrvatsko u Hrvatskoj i u inozemstvu na sve načine pokušavaju ocrniti Ustaški pokret i Nezavisnu Državu Hrvatsku, svakome mora biti jasna činjenica da je do osnutka Ustaškg pokreta došlo u prvom redu radi velikosrbijanskog nasilja i tiranije kako bi kao revolucionarna osloboditeljska organizacija poduzeo  odgovarajuće  protumjere  velikosrbskim zločinima čija kulminacija je bila umorstvo hrvatskih zastupnika na čelu s Stjepanom Radićem 1928., u njihovom  leglu ubojica zvanom “Skupština”.

A kako bi oni kojima smeta moje pisanje u Dragovoljcu bolje znali o komu se radi evo ova moja zakletva koju sam 1963. godine položio Tajnom Revolucionarnom Ustaškom Pokretu. 

Ja, Zvonimir Došen, zaklinjem se Bogom Svemogućnjim i čašću te sa svime što mi je drago i sveto da ću: Stupajući u redove TRUP-a, a time i Hrvatskih Oružanih Snaga, sve povjerene mi zadatke izvršavati požrtvovano i na vrieme, čuvati povjerene mi tajne i da ih nikada sviestno ili nesviestno neću odkriti neprijateljima hrvatskoga naroda i Hrvatskog Oslobodilačkog Pokreta a isto tako niti ikome od svojih poznatih i dragih.Izjavljujem, da ću uvijek i na svakome mjestu služiti probitcima hrvatskoga naroda i boriti se za njegovo oslobodjenje i ponovnu uzpostavu Nezavisne Države Hrvatske i da ću u tu svrhu žrtvovati svoje vrieme, materialna i ina sredstva. Poštivati ću sve svoje predpostavljene i ništa ne ću raditi bez njihova znanja i odobrenja. Najstrožije ću čuvati povjerene mi tajne i u slučaju neizvršenja zadataka ili nanesene štete organizaciji ili skupini kojoj pripadam, pristajem da me u skladu s postojećim propisima stigne najstroža kazna.  Tako mi Bog pomogao!

Iako sam svjestan da su se vremena promienila a s njima, naravno, i način borbe za podpuno oslobođenje Hrvatske  ja se i dalje držim ove zakletve jer Hrvatska, barem za moj pojam, još nije oslobođena. Ona će biti oslobođena tek onda kada se s njezina terirorija uklone svi spomenici i obilježja jugokomunizma i velikosrbizma. Kada se počne kazneno goniti i propisno kažnjavati ostatke jugokomunističke bagre. Kada se dr. Ante Pavelić, Ustaški pokret i Nezavisna Država Hrvatska postave u hrvatski povijesni kontekst u koji po svim civilizacijskim i demokratskim načelima spadaju.

Za Dom Spremni!

Zvonimir R. Došen