Javor Novak: Dinko Šćerbe: „Po oštrici sudbine“
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 05 Studeni 2024 13:00
Izdavač: Gradska knjižnica Rab (odnedavno krštena kao Knjižnica Slobodana Novaka, Rab), drugo izdanje: prosinac 2023. Snimljeno je i tonsko CD izdanje u interpretaciji glumca Roberta Kurbaše sa zvukovima vjetra i mora, zvonjavom zvonika, s glasanjima galebova, s glazbom i s pokojom izvornom rabskom melodijom.
Sjajan naturalizam ribanja i plovidbe
Bijela barka s jarbolom šjor Dinka Šćerba nosila je broj RB 450. Ako me fotografija ne vara ta je starinska drvena barka, s malom i niskom kabinom, bila duga svega pet ili šest metara. Njome je ovaj ribar ali i moreplovac s Raba plovio na istok: burnim Podvelebitskim kanalom oko Raba i Paga, zatim na zapad i jug do Cresa, pa do Lošinja i Ilovika, do Oliba i Silbe, do Ista i Molata pa još dalje sve do Dugog otoka i Kornata. Velik je to akvatorij za malu barku i često jedinog i samog ribara u njoj.
Ovaj poznati rabski auktor nije umjetnički nastrojen tek od jučer, kad je u svojoj devedeset i trećoj objavio ovu opsegom neveliku, a sadržajem veliku knjigu. Uvijek su ga nadahnjivale boje zavičaja, rabskih običaja, melosa kako glazbenog tako i ribarskog. Šteta što nije više knjiga napisao jer ovom je pokazao veliko majstorstvo skladanja riječi i rečenica. Lovio je velike ribe, susretao kornjače te se u minutama družio i sa sredozemnom medvjedicom kod Trstenika. Plovio je noću, često sam, spašavao se u neverama. U trokutu Lun – otočić Trstenik - rabska zapadna uvala Sveta Mara udarila ga je gadna oluja s pljuskom kapi, s gromovima i visokim bijelim morem u noći.
Slučajna je podudarnost: i mene je dva puta u tom rabskom Bermudskom trokutu udarila nevera. Jednom kad sam plovio s prijateljem Ivanom, noću iz Baške za Rab, a prvi put u po bijeloga dana kad sam jedrio sâm vraćajuć se s Biševa i Komiže. Tog sam puta pao s krova kabine od glavnog jedra i udario o krmeni vinč jedrilice. Jedva sam poslije bio namjestio olujni flok i skinuo glavno jedro te zatim utonuo u nešto što nije bila ni nesvjestica, ni pijanstvo, ni san, a niti halucinacija: probudio sam se nekoliko sati kasnije, držeći kormilo točno u kursu prema tada već obližnjim obalama Cresa (vidi „Dosanjani Jadran“). I to je jedno od čuda o kojima piše šjor Dinko, čuda poslije kojih se ide u crkvu, moli i zahvaljuje te pali svijeće.
Šjor Dinko u ovoj je knjizi donio izrazito bogat rječnik i poetski, krasno naturalistički, a veristički izraz. Njegove su literarne slike vrlo dojmljive i svima vidljive. S njim smo u ribolovu, krećemo se tu po njegovoj barci i kao da i sami imamo tunju među prstima. Izvlačimo zubaca od četiri kile i divimo se bojama te jake i krasne ribe. Zatim opisuje galebe, koji s visine u grozdovima mlate kljunovima po moru uranjajuć tik uz sam kraj i hvatajuć malu ribu koju je ona veća natjerala na površinu. Tu su potom slike površine mora svog u masnim ljuskama napadnute ribe i rijetkog bilja ondje gore poviše mora. Bilja koje još nije palo pod zub otočkih ovaca. Slijede krasni opisi litica i pješčanih žala u nadnaravnim bojama obalnoga stijenja. Majstorstvo je to opažaja, doživljaja, sklad riječi uronjenih u netaknutu, slanu, prirodu. Piše: ako postoje vile one ovdje silaze do mora i tu se polunage kupaju. A mi ih ne vidimo.
Ova knjiga nije samo ribolov već i putopis sa svim detaljima sitnopisa, stvarajući mikro kozmos neviđene ljepote. A zatim slijede maštoviti opisi visokih klisura i gigantskih čela i bokova stjenovitog Velebita. S ocem u plovidbi, kako piše te 1961. godine, njih dva ugledaju dvije žene u crnini. Izmučene žene, spržene na paškom suncu. Mole da ih s otoka prebace do Karlobaga. I tu počinje avantura istraživanja njihovih ruku i lica. Pa slijedi zaplet u susretu s drugom barkom – batanom. I onda odjednom velika riba povuče panulu… i nikako ne prestaje. Mrcina je velika, ne da se. I tu auktor zahvaća u ono nadnaravno, u misterij teške bitke s ribetinom. Ona vuče cijelu barku kroz more, cijelu panulu i svo olovo na njoj… „Je li ovo bio san ili zbilja?“ – pita se u čudu ribar, s punim pravom zvan rabski Hemingway.
* * *
Godina je 1982. ribar se s obitelji otiskuje s obala Silbe prema Rabu. Slijedi napet opis ribolovne bitke kraj Oliba uz otočić Morovnik. No sreća ponovno nije bila s njim. Vratio se tek dogodine, sâm na isto to mjesto. I vidi vraga, još nije bio ni odmotao svu panulu, a ribetina se već uhvatila na udicu. Kad ju je izvukao do barke pa u nju, mogao se samo diviti jezičcu na maloj vagi: zubatac je težio točno pet cijelih tri kile! I bio je to onaj isti prošlogodišnji, jer bio je ranjen po gubici. Zubatac, što nisam znao, kad se uhvati za udicu zalijeće se u dno i udara gubicom po stijenama sve ne bi li se oslobodio. Ovaj se prvi put uspio ali drugi put nije.
Auktorove rečenice teku glatko i uvijek imaju svoju naturalističku napetost. Pa on povremeno riječima uplovi u misterij, među zagonetke i čuda. Na moru su lako moguće i utvare, brodovi sablasti i živopisna priviđenja. U moru je to stijena u obliku ljudske glave što strši iz valova, ili je to procjep nalik čovječjim nogama, hlačama. Fatamorgane su nad morem učestala pojava. Naročito onda kad je more toplije od zraka i kad za vrućine isparava, a zrak nad njima treperi pa otoci nemaju „temelje“ u moru već lebde nad njim kao da su vrući, bibavi oblaci.
Auktoru je sve nabrojeno plodno tlo za introspekciju, za preispitivanje sebe sama, za traženje značenja i za divljenje u miomirisima prirode. Mirišu škrape po priljepcima i školjkama, po algama i spužvama. Miriše obala po opojnim mirisima biljaka koje ovaj Rabljanin tako dobro poznaje i koje mu donose novu dimenziju svijeta: nije samo more, podmorje, nebo, oblaci i sunce. Već je tu i mirta, crnika, oskoruša, maslina i smilje. To je svijet u pune četiri dimenzije. Ribolov tada postaje mit i snoviđenje, granice su mu neodredive pa teče razgovor ribara sa samim sobom.
Godina je 1967ma, plovi se utroje za Puntu Križa na jugoistoku Cresa i vadi se carsku ješku – velike, duge crve. Oni su najbolji za lov na ušatu, kraljicu mora podlanicu (oradu, komarču), na lubena, sarga, pica, salpu ili špara, sipu, gruga (ugora) ili hobotnicu… Unatoč dugom noćnom ribolovu u nastavku i unatoč gradelama s ukusnom najboljom ribom kasnije ispečenom na molu, iza dugotrajnog lova ostajale su mu nevjerojatne snomorice. Lov na crva dugo je trajao i šjor Dinko ga je noćima sanjao.
Jutro je, raste vrućina. Šjor Dinko prestaje loviti lubina, ide panulom na zubaca. Vidljivost je sjajna. A zatim je za utihe naglo došlo do promjene vremena. Zafućkala je crna oblačna masa sa sjeverozapada, digao se dim, more je podivljalo. Barka se, sad sa sjevera, nemilice punila morem. Kad je bila u koritu između valova oni su bili viši i od pet metara. Oganj je od bure uslijedio. A zašto pomorci govore o ognju? Kad te kreste oštro udare po obrazu imaš dojam kao da te plamen bolno ošinuo i cijelog liznuo.
Tek poslije pustih sati napokon su se spasili u paškoj vali, a mještani su ih morali iznijet na obalu. Gledali su ih kao pobjednike. Uveli u kuću, skinuli, protrljali rakijom i utoplili suhom odjećom. Skuhali su im lešadu, toplu juhu i vratili ih u život.
Knjiga je pisana zanimljivom istinskom snagom i homogenošću, nema tu priče ove priče one, odlomka ovog odlomka onog, svi su oni glatko povezani. Jedna je to priča, jedan je to život. Ovo je cjelovit i bogat doživljajima roman o moru. I to velikog intenziteta svega proživljenog i preživljenoga.
U finalu šjor Dinko, kao u krešendu, evocira bogat obrtnički, kulturni i športski život staroga Raba prije 1940. „A onda je nastupilo rasulo koje…“, kako kaže… „traje još do danas“. Svi znamo kako grad Rab danas izgleda: slastičarnice, kineski suveniri i brojni zlatari i srebrnari. Sve prilagođeno ne stanovništvu već fureštima. Oporo zvuči potpun opis devastacije koji nostalgično, sa žudnjom i patnjom oslikava šjor Dinko, ponosni Rabljanin. Parafrazom: Hoće li se jednom prenuti ili čekaju da ih Bog upita što su učinili od raja zemaljskog koji im je darovan. Dodajem: tako se ljubi svoj nezamjenjiv i nezaboravan zavičaj.
S iznimnim sam ushitom pročitao ovu značajnu knjigu. Tako veliku sadržajem. „Po oštrici sudbine“ sjajan je i prikladan naslov. Knjiga je to koja se, jednom uhvaćena, ne ispušta iz ruku. Talentiran je to rukopis, vrlo. Dugo nisam pročitao neku knjigu tako dragocjenu iskustvom i bogatu izričajem. Naslov je to i auktor koji zahtijevaju mnogo širu valorizaciju i punu recepciju. Nadam se da će barem na Rabu biti uvršten u lektiru, mada bi ga vrlo rado čitalo mnogo više zaljubljenika u more. Sutradan po ovome tekstu preslušao sam i tonski CD iste ove knjige. Trebalo mi je i to. Toplo ju preporučam svima koji vole more.
Na kraju stoji stih velikoga Dinka Šćerbea: „Laku noć, Rabe moj, moje rodno misto. Laku noć grade moj, moja ljubavi…“
Javor Novak
