O antifašizmu možemo govoriti samo u okviru Domovinskog rata, hrvatski branitelji jesu jedini i pravi antifašisti, a na t. zv. „antifašizam“ od 22. lipnja 1941. možemo samo reći, parafrazirajući Matu Kapovića: „Serem vam se na antifašizam!“

“Svi u kockastim dresovima navijaju za jugoslavensku reprezentaciju” – izjavio je Nenad Neša Stazić u Hrvatskom (državnom) saboru. Neki će kazati da je to najrazvidnija potvrda stare latinske – “in vino veritas”, dok će drugi kazati da je na djelu podsvijest, jugoslavenska, jugokomunistička i jugosrpska podsvijest. Što god bilo, ovo je klasičan primjer nelustriranog jugoslavenskog ludila.

Samo se Plenković još uvijek drži „sila osovine“, Macrona i Merkel. Tako bi se Hrvatska mogla još jednom naći u Odžak-poziciji, da bude posljednja na braniku jedne propale politike i pritom plati najvišu cijenu – jer to tako ide, ceh se naplaćuje onom tko zadnji ostane za stolom. Ili, kako je lijepo rekao kolega Raspudić: Budala, tko zadnji postavi žicu na granicu

Valjda zbog toga što je po logici bošnjačkih medija navijanje za Hrvatsku sramotan, skoro pa čin agresije i podjele njihove vizije države Bosne. Te imaginarne vizije društva i države u kojoj bi Hrvati (i Srbi, ali nešto kasnije) služili kao multikulturalni ukras na baterije koji priča, razmišlja i ponaša se po naputku većeg ‘brata’, a na koncu i navija onako kako im kažu

Mediji uglavnom migrante prikazuju na način da pronađu iznimke poput žena s malom djecom i onda pokušavaju stvorit privid da se ne radi mahom o mladim i radno sposobnim muškarcima, već o ljudima svih dobi i spolova. Istina je obratna, ali se ne smije znati…

Nakon hrvatske pobjede u Domovinskom ratu, ta antihrvatska gerila nastavlja agresiju na Republiku Hrvatsku drugim sredstvima, a svaki šporstki, gospodarski, znanstveni ili kulturni uspjeh Hrvatske proglašava uštašizacijom nikad prežaljene Socijalističke Republike Jugoslavije

Masovna imigracija je glavno oruđe te revolucije. Ona mijenja ljude i njihovu svijest izvana – zamjenom stanovništva.
I što su njihove vrijednosti manje uklopive u postave zapadne kulture, tim bolje za revoluciju – tim su veće garancije da neće skrenuti s revolucionarne staze.

A za njega i Zorana Pusića, Milorada Pupovca i njima slične retrogradnja je počela još davnih dana kada je Franjo Tuđman umjesto proslave četničkog ustanka u Srbu ustanovio novi praznik hrvatskih antifašista u spomen sisačkom odredu iz Brezovice. Od tog dana, pa i znatno prije kad je antifašist Tuđman kao prvi predsjednik skinuo petokraku, uveo povijesno hrvatsko znakovlje i utemeljio državu na oslobodilačkom Domovinskom ratu, zagriženi Titovi jugo-komunisti postaju antifašisti, a svi ostali – ustaše.

Hasanbegović je rekao da se danas obilježava “apokrifni događaj”. Slušat ćemo papagajska ponavljanja o tome što se dogodilo 22. lipnja. Povijesna stvarnost je banalna. Naime, 22. lipnja 1941. nije utemeljen nikakav partizanski odred. To je izmišljen događaj. Ne postoje nikakvi dokumentarni dokazi

Obnovljena hrvatska država prvih je deset godina Dan državnosti slavila 30. svibnja. I svi su odrasli državljani znali taj nadnevak. Nakon trećosiječanjskoga prevrata god. 2000. formalno ga je pomaknula na 25. lipnja, ali ne slavi ga nikako. I nije čudno što za nj gotovo nitko ne zna. Tako Hrvati danas imaju dva nestvarna Dana državnosti.