O Bože, kako će Milenko i Pupi preživjeti ovo ljeto, samo Ti znaš
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 16 Srpanj 2025 17:55
Jesu li to te klimatske promjene o kojima stalno govoriš?“, pita me mačak Mak, „malo topli val, malo mrzli val?“ „A valjda, više ni meni nije jasno“, kažem. Nije ni Toru, koji negira klimatske, kao i Trump, a o podizanju razine mora ima svoju teoriju: promatra na ekranu silu turista i turistica među kojima i dosta tustih, pa zaključuje:
„Kada hitrecsvi oni skoče u more, naravno da se podigne razina. To je, uostalom, Arhimedov zakon.“ Na trenutak pomislim da ima pravo, a kada se sjetim koliko tih turista delikatno i neopaženo urinira plivajući u našem hrvatskom moru, Torova teorija mi je sve bliža, jer i ta mjehurna pražnjenja dižu razinu mora, a ne samo Arhimed, znači obje pojave zajedno. Doduše, ni na kopnu nije bolje, posebno kada se odvija Ultra, pa čitamo upute posjetiteljima, citiram, „da ne uriniraju i ne povraćaju po cesti.“ Po cesti! Baš tako piše. Po ulicama i trgovima valjda može.
Ma dobro, zarada je zarada, ipak ti turisti nešto pojedu i popiju, jer da ne popiju ne bi imali poriv za uriniranjem. Inače, ljeto se odvija normalno, s nekim abnormalnim naletima vjetra, tučama i pohodima divljih svinja i vrana, što raduje uvoznike voća, povrća i ostalih kultura, koje naši seljaci uzalud uzgajaju. Pšenica je navodno dobro rodila, pa eto i izvoza – seljaku ćemo malo platiti, ali puno pšenice izvesti iz zemlje kako bi susjedi od njih načinili pekarske proizvode, koje će Hrvatska onda uvoziti, malo prigrijati i prodavati Hrvatima. Tako i sa stablima, samosrušenim u olujama ili poluilegalno posječenim – trupce izvoziti, pokućstvo uvoziti. I s ljudskim mozgovima: mozgove izvoziti, nekvalificirane uvoziti. Čitamo da je svaki šesti hrvatski mozak napustio domovinu, kako bi intelektualno pridignuo barbarske europske narode.
U međuvremenu, između dva hipodroma, cijeli prošli tjedan vuku se repovi zagrebačkog, prebrojavaju mrtvi i ranjeni na konjskom trkalištu kraj Save, prebrojavaju se i na koncertu nazočni ustaše, ali su se nekim medijima i osobama pregrijali kalkulatori, pa su, da se ne muče, sve cure i dečke u publici proglasili ustašama. Tako je lakše. Uspjeli su ušutkati i glasove zdravoga razuma, a što ne bi, ako je cijeli svijet poludio, idemo i mi ludovati pa iz dana u dan sve teže opanjkavati hrvatsku mladež. Govoriti valjda priglupoj javnosti da je viđeno što nije viđeno, podignuti na višu razinu i opaziti da je riječ o konzervativnoj revoluciji, potpuno u neskladu s komunističkom revolucijom i njezinim tekovinama. Oni najradikalniji u stvari žele da u Hrvatskoj izbije pobuna, po uzoru na Srbiju, o čemu govori „grafit“ na postolju bana Jelačića, naime da se Srbi bore. A vi, glupi Hrvati, umjesto da radite isto, idete na koncerte – čita se u nenapisanom hipodrompodtekstu. Posebno je to poticajno nakon vidovdanskih studentskih i profesorskih govora u Beogradu i drugdje, gdje se na velika vrata vraća velika Srbija, a nadstrešnica je još jednom pala – u zaborav. Znači, rečeni grafit ispod bana „hoće da kaže“: I vi, mladi Hrvati, trebate se boriti za veliku Srbiju.
Dobro. Neki novi teroristi šuljaju se Hrvatskom, malo vrijeđaju Gospu skarednim riječima, malo krivotvore povijest, ali poduzimaju i izravne akcije, kao što je prodor u udbinsku vojarnu (o tome dan poslije u tiskovinama ni riječi). Podmetanje požara više im nije toliko zabavno, tek tu i tamo, sada im je zanimljivije trovanje krava. Domicilni teroristi pak teroriziraju publiku već tako dugo da su dosadni i Bogu i ljudima, ali nastavljaju svoje blistave žurnalističke, poneki i književne karijere. Naglo su ipak živnuli nakon zgb Hipodroma, otišli daleko unatrag, dohvatili se neki opet i Stepinca, Bože dragi, grunula Orjuna manjim i većim dronovima, a urednici stanovitih novina dali velik prostor idiotima. Mislio sam da ne vidim dobro, pročitavši rečenicu jednoga od njih, citiram: „Saborska rasprava pokazala je opet (!) da je Milorad Pupovac najdržavotvorniji hrvatski političar.“ Budući da sam osoba ograničenih intelektualnih sposobnosti a uz to priglupo dobrohotan, očekivao sam ispravak. Kadli, dan ili dva poslije, u istim dnevnim tiskovinama Milorad proglašen osobom tjedna. Zašto samo tjedna, ne znam, treba ga proglasiti osobom godine, desetljeća, stoljeća itd., Ocem domovine. Na stranu Starčević ili Tuđman, da nije bilo Milorada, Hrvatska bi nestala. Tako nekako. Mediji su ušutkali Andriju Hebranga ml., koji zna sve o Miloradu, ali ga ne žele čuti, a nekmoli otvoriti mu stranice. Zna se doduše da su dva brata najdržavotvornijeg hrvatskog političara bili u državotvornim četnicima, pa što, nije on. On je ostao na pravoj strani povijesti, doduše kao vezni igrač, s dobrim vezama, što se pokazalo na slučaju dr. Šretera, slučaju o kojemu također sve znamo, ali nije poćudno previše podsjećati, da se ne naruši državotvorna slika.
Uz spomenute orjunaše, javio se naravno i Ivo Goldstein, a njemu su stranice širom otvorene. Kao što se ukazala i nazorpučka pravobraniteljica, koja je u ovoj aferi puk branila od puka, što su neki dobro zapazili kao cvjetanje novih dalija na toj pučkoj dužnosti. E, moj narode.
Idemo dalje, da vam na jednom takoreći osobnom primjeru pokažem kako se to radi u Hrvatskoj. Daklem, ha, pri čitanju novina prvo pogledam tko piše, kada vidim imena i prezimena notornih – ne čitam. Tako mi na žalost štošta promakne, pa mi dobri ljudi naknadno šalju propušteno. Kao recimo nedavno, kada se stanoviti Milenko osvrnuo na moju zatucanu osobu, valjda u danima kada su ove godine dodjeljivane državne nagrade nazvane po V. Nazoru. Te se Milenko prisjetio i nekih dobitnika iz prošlih godina, recimo mene, koji sam, kaže otprilike, dobio nagradu za životno djelo jer sam poćudan (komu?) Nije važno, nego nastavak u kojemu fabulira sljedeće: da Hrvoje Hitrec sretne u šumi Vladimira Nazora zasigurno bi ga zaklao ili (valjda u blažoj varijanti) ustrijelio. U istoj rečenici, čini mi se, spominje i pokojnog akademika Dubravka Jelčića, koji bi, može se naslutiti, držao Nazora dok bih ga ja kokavao.
Takve idiotarije pojavljuju se, znači, u hrvatskim tiskovinama godine Gospodnje 2025. Urednici ih propuštaju, na istoj su liniji. Jesam li se rasrdio? Nisam. Predugo sam na ovom svijetu, i svakakve sam provokacije pretrpio. Nego, doista, što bih učinio da u šumi naletim na Vladimira Nazora? Odveo bih ga Anti Nazoru, da mu objasni u kakvu se to pustolovinu upustio i kako je, za Boga miloga, dopustio da ga se uplete u komunističku revoluciju, koja je tolika zla nanijela hrvatskom narodu. Kako se našao među jugoslavenskim zvezdašima protkanim od 1944. srpskim četnicima, onim istima koji su ubili Gorana, među mrziteljima hrvatskih vrijednosti, hrvatskoga jezika i vjere naše, on koji je u svojemu pjesništvu (citiram Enciklopediju) „ostvario cjelovito viđenje čovjeka, prirode i Boga“. Da ne spominjem Knjigu o kraljevima hrvatskijem s početka 20. st. Ili desetak godina poslije objavljene Hrvatske kraljeve. Vječni romantik, je li, koji s komunistima i komunizmom nije imao veze, pa ni sa salonskim kao Krleža. Jedino crveno što se u njegovu opusu može naći je Crvenkapica, s ilustracijama Andrije Maurovića. No dok je salonski Krleža navodno mudro zaključio da bi ga u partizanima ubili, kao i ustaše u Zagrebu, pa se pametno sakrio u sanatorij, vječni romantik Nazor bijaše valjda uvjeren da se preko Kupe nalazi romantična družina hrvatskoga otpora, što je djelomice i vrlo kratko bila (ne svugdje), dok ju nije omotala i zagušila jugoslavenska, staljinistička družba, a jadnoga Nazora vukla uokolo kao trofej. A što ćete, natrag se više nije moglo. Više mi je žao Ivana Gorana Kovačića. Tko je koga povukao u šumu, ostaje zagonetnim. Tko je Kovačića ostavio, bolesnog, u nekom selu, bez zaštite, da ga ubiju srpski četnici?
Ivan Goran Kovačić, tada samo Ivan Kovačić, mladi nadobudni pjesnik, bio je na stanovit i nestanovit način povezan s mojom obitelji. Na više načina. Prijatelj Josipa Hitreca, često je objedovao kod Josipovih roditelja, to jest kod moje bake i djeda. Objavili su mladi i nadobudni pjesnici Ivan Kovačić, Josip Hitrec i Vladimir Jurčić zajedno i knjigu poezije „Lirika 1932.“ Kada se moj stric Josip ili Joža, uputio iste godine u Perziju, a završio u Indiji, na zagrebačkom ga je kolodvoru Ivan Goran Kovačićispratio Ivan Kovačić. Fotografiju posjedujem, Ivan djeluje podosta dendijevski. Joža se nikada nije vratio u Hrvatsku, Kovačića su ubili četnici, Jurčića partizani, odnosno komunisti. Hrvatske sudbine. I zato, kažem, imam i osobne sentimente prema tim mladim ljudima, a prema Nazoru manje, uvažavajući ipak njegov opus, sve dok nije počeo pisati pjesme u slavu Tita. Po narudžbi. Ni to nije dugo potrajalo. U stvari, i ne bi mu trebao pojašnjavati Ante Nazor, jer je Vladimir već i sam shvatio zabludu. Umro je na svršetku četrdesetih, nemoguće da nije znao za Bleiburg i Križne putove hrvatskoga naroda, za teror kojemu su bili izloženi Hrvati, za represiju i smaknuća, shvatio valjda da je jedan totalitarni režim zamijenjen drugim, a taj drugi bijaše prvenstveno nasađen protiv Hrvata i grozio se bilo kakve hrvatske države.
Da je Nazor znao, da se lupao po glavi, da je prije smrti bio nesretan, saznao sam iz prve ruke. Kako je svijet malen, jedan mi je čestiti stari Zagrepčanin ispričao o svojoj rođakinji, starijoj gospođi, koja je bila domaćica ili sluškinja Nazorova (nikada se nije ženio) zadnjih godina njegova života. Već potpuno oronuo lutao je stanom i stalno ponavljao: „Što sam to učinio, što sam to učinio.“
Toliko o Nazoru, pa kada sam prije koju godinu dobio nagradu po njemu nazvanu, znajući sve što sam ispričao, nisam ju odbio, a ne bih ju ni dobio da moj kolega nije dobro trgovao u žiriju. Nego, spomenuti Milenko i nadalje provocira, predlažući da se za takve kao ja ustanovi nagrada nazvana po Mili Budaku. Prijedlog je to za razmišljanje, ali kada se dobro razmisli zaista je teško razumljivo da se u samostalnoj, demokratskoj itd. hrvatskoj državi najveća književna nagrada nazove po bilo kome iz ne tako davne prošlosti, po imenima koja vuku različite konotacije iz građanskoga rata četrdesetih. Državna nagrada za književnost treba biti vezana uz ime neupitno, iz stare hrvatske književnosti. Nije Vlaho Bukovac imao krivo što je središnja figura na zastoru HNK Ivan Gundulić, na povišenom mjestu. Pa nazovimo nagradu po Gunduliću i bit će mir Božji, možda će se i Milenko smiriti, znajući da njegovi ljubimci u Beogradu svojataju dubrovačku književnost, pa naravno i Gundulića. Već je vrijeme da se Milenko udobrovolji, dobro je situiran i etabliran, napredovao od vremena kada smo ga izvukli iz okupiranoga Sarajeva, prihvatili ga potom postjugoslaveni, vidjevši da je njihov, i uputili ga u bitku protiv hrvatskih nacionalista – a to su svi osim njih – nahuckali u prvi mah protiv Ivana Aralice, koji je, još u snazi, znao kako odgovoriti fukari. Što Milenku nije naškodilo, nego naprotiv, našao posao u šarenom tzv. hrvatskom tisku, u močvari iz koje ipak tu i tamo proviruje koji domoljubni novinar, valjda zbog ravnoteže. A Milenko se etablirao na sitnim potvorama, vrlo ogorčen na sve hrvatsko, poglavito književnike koji su utkani u temelje hrvatske države, aktivno se uključili od samoga početka, kao ovaj koji bi „u šumi zaklao Nazora“. Tako je, kako je, pa ipak bi nekom strancu trebalo objasniti: zašto, ako Sarajevo nisu opsjedali Hrvati nego Srbi, zašto je pod paljbom izvučeni Milenko toliko kivan na Hrvate?
Neobjašnjivo? Ne. Tako se Gašpar Alapić spasio nakon opsade Sigeta (u ženskoj haljini) i umjesto da se uključi u bitke hrs Turcima, navalio na hrvatske seljake i Matiju Gupca ili Gubeca. Teška je i teško ponekad objašnjiva hrvatska povijest, priče o Iškariotima i podstolnicima ne prolaze u racionalnoj analizi, ponekad ipak treba uključiti psihologe i psihijatre.
Uostalom, sada je tako u cijelom svijetu, premreženom luđacima. Izdvaja se jedino pametni Donald, vrlo obrazovan, rječit, barata s otprilike dvjesto riječi, a najdraža mu je – prekrasan. Zato donosi prekrasne uredbe, prekrasne carine, ima prekrasne prijatelje poput Putina i Netanyahua, ponekad se ipak naljuti na prekrasnoga Putina, ali nikada na prekrasnoga Bibija, kojemu gleda kroz prste i kada ovaj ubije više od pedeset tisuća Palestinaca, među njima najmanje dvadeset tisuća djece, a napokon su Bibi i Donald uspjeli naći rješenje – preživjeli Palestinci mogu se iseliti kad god hoće, a mogu i ostati. Oni koji ostanu, prikupljat će se na punktovima za dijeljenje hrane, da ih Izraelci lakše gađaju, kao i do sada. Ima tu rezona, troši se manje streljiva. A streljivo dolazi iz Amerike.
U Hrvatskoj idila, nitko nikoga ne ubija, barem ne masovno. Feštamo. Ljeto se užarilo: nakon zagrebačkoga, eto sinjskog hipodroma, pa mimohod Hrvatske vojske, pa Oluja, pa Velika Gospa. O Bože, kako će Milenko i Pupi preživjeti ovo ljeto, samo Ti znaš. Dobro je u svemu da saborski zastupnici odlaze na godišnji odmor, barem neko osvježenje u ovim vrućinama i mrzlinama. Neki bi mogli i na višegodišnji. Pupovac je, doduše, izgubio živce već početkom ljeta, nazvao hrvatskoga sabornika smećem. Ni to nije slučajno.
Stvari se neopazice (?) usložnjavaju, tenzije povećavaju. Nije dobro, podsjeća na ona vremena početkom devedesetih, samo što sada (još) nema napada na policijske postaje, nego na hrvatske vojne poligone, poput spomenutoga u Udbini. Kao što me Milenkova podmuklo duhovita hipoteza neodoljivo podsjeća na telefonske i ine prijetnje kada sam devedesete preuzeo neke ne baš beznačajne dužnosti.
