Javor Novak: M.P.T.
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 08 Travanj 2025 13:01
Uspjeh kojeg već dugo zasluženo uživa Thompson potpun je fenomen današnjice. Skloni smo vjerovati kako je to i njegov vrhunac, ali tako smo mislili i nakon prekrasne skladbe „Lijepa li si“ (još daleke 1998.). Thompsona na zagrebačkom hipodromu slušat će se i s nasipa i sa strane Novog Zagreba.
I koliko će još naknadnih karata biti pušteno u prodaju… Pušteno da kupljeno izgori u roku od samo nekoliko sati. I to se i dogodilo, oboren je nov svjetski rekord: za koncert Marka Perkovića Thompsona na hipodromu prodano je više od 500.000 karata!
“Nepročitano pismo“
Prije dva mjeseca na Facebooku sam napisao: „Nova pjesma Marka Perkovića Thompsona 'Nepročitano pismo' ponovno je pun pogodak. Nakon pjesama 'Lijepa li si' i 'Ako ne znaš šta je bilo' te drugih hitova, međumrežje je eksplodiralo: Thompsonova nova pjesma ima čak 860.830 pregleda za samo jedan dan, 11. veljače u 22 sata. I taj broj još naglo raste. Već sutradan u 23 sata broj je prerastao 1.100.000 pregleda! A pročitajte Wikipediju, koje gluposti tamo pišu o Thompsonu, koje laži, koja podmetanja, a onda vidi ovaj veličanstven odziv. Fantastično.
Thompson se davno uzdigao iznad svojih mrzitelja i postao narodni ujedinitelj. On stvara glazbu koja budi nacionalni ponos, opisuje hrvatske zemljopisne ljepote i evocira hrvatsku prošlost. Sve su to crne točke onima koju Hrvatsku nikada nisu željeli.
To su oni koji sada svaki dan u javnosti traže, izvlače i pitaju po barem dvoje novih: 'A što vi mislite o Thompsonu na Porinu?' Očito, velik je problem kako poništiti njegov uspjeh. Izjasn'te se! Ajmo drugovi! Partijska je difrenc'jacija.“
Nakon sada već legendarnog uspjeha pjesme „Ako ne znaš šta je bilo“ ekipica samozadovoljnih zatim je osramotila Porin. Ispali su provincijalni i niski i uski, tako lokalni, ne priznajući uspjeh kakav ti i takvi, svi zajedno, mogu samo sanjati.
Već kruži i mem s Trumpom i J. D. Vanceom, gdje Trump u Ovalnom uredu govori Zelenskom : „U redu, ne trebaju nam minerali, samo nam nabavi karte za Thompsona“, a Vance dodaje: „Evo, donesi nam pet karata i sve je OK.“
Značaj Marka Perkovića Thompsona i njegovih pjesama odavno je prerastao okvire sitnih duša, on se uzdiže u hrvatsko otužno političko nevrijeme, a njegove nam pjesme bude nadu u domoljubnu hrvatsku mladost i u ljubav.
borba protiv Thompsona (samo ove godine)
Zagrebački se gradonačelnik karikaturalno otkoprcao: prvo nije znao što bi s koncertom na hipodromu, tražio je kako ga zabraniti, „Thompson nije moj glazbeni ukus“ govorio je jer njegov su glazbeni ukus Trnjanski krjesovi nad grobovima pobijenih, što nas podsjeća na divljačne kanibalističke plesove uz partizanske logorske vatre, odmah nakon oglodanih kostiju. Zatim se nije mogao othrvati Thompsonovu uspjehu pa se jednoumno igrao oko termina koncerta, pa nije bio za zabrane, ali kad je vidio kako je 280.000 ulaznica nestalo u hipu, zabrinuo se i ispalio „ne će biti drugog koncerta“. U međuvremenu je shvatio koliko je mali, više ne misli, samo jadikuje što ne može spriječiti trijumf. A onda ga je poklopila brojka veća od 500.000 prodanih ulaznica.
Prvo su nakanili spriječiti da najpopularniji hrvatski pjevač uopće bude nominiran za Porin (bezuspješno). Onda su htjeli zabraniti koncert na hipodromu (bezuspješno). Onda je već vidno iznerviran Tomašević povikao: što još hoćete da vam kažem, rekao sam. Onda su se polutani raspisali kako će taj koncert biti velik sigurnosni rizik (tobože zabrinuti). Onda je jedna saborska frustrirana drečavica ispalila „podatak“ kako na Thompsona ide ista publika kao i na cajke (ona to zna jer je bila kartodrapac svima). Bitno joj je blatiti, a za neusporedive brojke s koncerata Thompsona i cajki ne želi niti čuti. Onda je ispalila kako svi u Hrvatskoj imaju pravo na koncert „ako poštuju hrvatske zakone“ čime želi insinuirati kako Thompson to ne čini. Diže tenzije ne bi li užarila potrebu da ga se odmah sankcionira ako zapjeva „ZDS“ koji je po njoj strahota i užas ali zazivanje Jugoslavije, ee to može. Nova Vesna Pusić. Onda je iznijela „podatak“ o svojevremenu Sanaderovu plaćanju Thompsonu da ne pjeva za opoziciju (i opet: gdje je dokaz za taj podatak?). Od njezinog histeričnog jada čak su joj u vezi divlje deponije smeća, Lika i pjesma „Ako ne znaš šta je bilo“. No, provokatori su već spremni za hipodrom, glancaju novo-iskovano jako veliko „U“ po crnim kapama. Sve za prekid koncerta, sve za programirani nered. Bit će toga još do koncerta, a tek poslije njega…
ne ide više ignoriranje
Zanimljivo je kako se i HRT našao u nebranom grožđu: ne emitiraju Thompsonove video spotove, ne vrte na svojim radio postajama Thompsonove pjesme ali cijelu jednu emisiju „Otvoreno“ bili su prisiljeni posvetiti fenomenu M. P. Thompsona. Pa kad je fenomen što i sami priznajete, kako to da ga nema u vašim glazbenim programima? Da niste vi, ali nakaradni fenomen? Uspio sam uhvatiti i Petra Vlahova na HTV4 kako s gostima razgovara i o Thompsonu i o predstojećem koncertu. Čujem bilo je i drugih HRTovih emisija. Sad će (samo što nisu) pustiti i njegovu najpopularniju pjesmu. Vjerodostojni kao i uvijek… Toliko HRT žulja brojka prodanih karata.
A onda vidi vraga: u Dnevniku je tema Thompson. Pa kud prije? Čak je prikazan i ulomak nove pjesme, sramežljivo, sramežljivo. Post festum, kad su vidjeli da su karte rasprodane. Kad su shvatili da je sad trenutak kojim ne će Thompsona reklamirati. Zamotali su koncert već i u turistički inkas, ono kao: pjesme nisu ali je lova vrlo pozitivna stvar.
Antologijsko je bilo i ukrcavanje Izbavitelja: ni riječi osude upućene Thompsonu. Čak je sramežljivo uputio pohvalan komentar. Eto i to smo doživjeli. Morao sam dva puta pustiti snimku, inače bih bio pomislio kako je montaža. Polako svi shvaćaju ne samo da su izbori sve bliže, nego prije svega kolika je Thompson koncertna sila. I kad sam kod love, jedino ne znam što još čeka EPP maneken Goran Navojec (kažu da je i kazališni glumac) jer još ga jedino u ovoj temi nema. Što ne znači…
utorak: ne želi prihvatiti
Nakon dugog odugovlačenja nije bilo neko iznenađenje što Putin, a on sebe zove Rusija, „ozbiljno shvaća američke prijedloge o Ukrajini, ali ih ne može prihvatiti“ (zamjenik ministra vanjskih poslova S. Rjabkov). Smrt stotina tisuća i ruskih mladića, nije mu važna, umjesto primirja Putin novači novo topovsko meso – još 160.000 ruskih mladića.
Već u srijedu, samo dan poslije, Putin je smislio kako amortizirati očekivanu Trumpovu reakciju na njegovo odbijanje: njegov pomoćnik K. Dmitriev sastat će se u Washingtonu s američkim posebnim izaslanikom S. Witkoffom i pomoći Americi da proguta i ovu rusku gorku pilulu. Istovremeno, raste ljubav Kine i Rusije…
lanac kriza
Nakon corone od koje se svijet temeljito protresao i deglobalistički se pozatvarao, Putin je započeo vrlo krvavu agresiju na Ukrajinu. A ona još nemilice traje. To je naravno izazvalo nagli udar, manjak i veliku krizu energenata u Europi te znatno povećalo prodaju i dobit od ukapljenog plina Americi. Koliko god bile slabo djelotvorne, sankcije Rusiji promijenile su mnoga gospodarstva i Europa se trese. Hrvatska je imala još i zasebno divljanje cijena zbog uvođenja eura, povijesno razorni potres te ukidanje toliko hvaljenoga Schengena. A onda su se povećale još i brojke ilegalnih migranata te štete na brojnim privatnim gospodarstvima. Sve to multiplicira nesigurnost te pripadajuća lančana poskupljenja.
Trump se zatim sasvim đelatski poslužio carinama (i ne samo njima) kako bi svijet skrojio po vlastitom šinjelu. I sad smo u predvorju velike svjetske krize. Carine, nakon svega što smo već vidjeli i čuli od njega, izravno slabe Europu te idu na korist Putinu. Nema novih carina za Rusiju! Ali će zato slabljenjem savezništava s europskim partnerima i tjeranjem istih da se panično naoružavaju, poskupiti život u Europi. S odrazima i na cijeli svijet. To će biti do sad najveća kriza, pravi rat do sad neviđen: granatiranje carinama. Do sada se sa svjetskim mirom poigravao samo Putin, a od sada odgovornost za fliperiranje preuzima i Trump. Veliki ratovi slijedili su nakon svjetskih kriza…
klaun još pleše
Nakon uhidbenih naloga Dodiku, koji više govori kroz stisnute zube nego kroz usnice, on se demonstrativno provozao kroz BiH u Srbiju, odletio u Izrael i u Rusiju izrugujući se i sankcijama SAD-a i svim europskim pravnim nalozima. On očito zaboravlja koliko je diktatora do sad već odletjelo u zrak i sletjelo u dijelovima. Njegova najnovija cirkusantska drskost ogleda se u progonu njemačke ministrice za Europu Anne Lührmann. Jer ovaj miš igra se reciprociteta, nekakva na zločinu nastala rs i nekakav Dodik postavljaju se prema snažnoj Njemačkoj. To je njegov odgovor nakon što su mu Njemačka i Austrija zabranile ulazak. Njemu i njegovim kompanjonima u zločinu. Od tog njegova reciprociteta sigurno se streslo pola Europe. Ali će vrlo vjerojatno ta najnovija Dodikova bezobraština imati još i više reperkusija na Zapadu. Primjerice njemačko Ministarstvo vanjskih poslova pozvalo je i druge europske države da učine isto. Dodigova majčica Rusija sigurno će izvući njega i njegove četnike i iz ovog škripca, baš kao što se fašist Milošević svojevremeno zahvaljivao Rusiji na pomoći: „Koju smo odmah morali da zakoopaamo.“
sukob na ljevici?
Odvjetnik Nobilo tuži gradonačelnika Tomaševića, je li to sukob na ljevici ili sukob stranog igrača s onim jugoslavenskim? Padaju mi napamet dvije poslovice, prva je latinska: „Čovjeka ne uzbuđuje ono što je često“ i još više ova (navodno škotska): Dok se dvojica svađaju treći se veseli. I tako, ovih trećih ovih je dana jako, jako mnogo.
cijenjeni Hamed Bangoura
Imao sam prilike osamdesetih godina na Radio Sljemenu osobno pratiti njegove početne korake, a zatim se stalno razvijao uspješno probijajući prepreke koje su mu postavljali pravoumni šefovi. Bio to radio, televizija, novine ili privatni biznis, stvari stoje slično: uvijek slobodnomisleći ljudi predstavljaju problem. Intervenirali su šefovi i tražili da cenzurira svoj razgovor s Thompsonom. Bangoura posljedice duhovito opisuje kao „hlađenje“. To u novinarstvu znači prvo pritisak „odozgo“, traženje da provedete autocenzuru, pa kad to odbijete slijedi pokazna vježba drugima: skidanje s projekata koje ste do tada vodili. Hladite se često pri nikakvim zadaćama i temama. Službeno će vam šefovi reći kako cenzure nema. Sjećam se jednog od mojih koji je na kolegiju ispalio: „Neka se čuva onaj čije ja emisije moram preslušavati“. To je bila poruka svim novinarima s kolegija: imajte milicajca u sebi, izbjegavajte vruće teme, a sami morate znati koje su to. Nikada vam ih ne će reći javno, čime je naravno autocenzura mnogo i šira i gora od cenzure.
Na ovo me podsjetio Hamed Bangoura svojom pričom o cenzuriranju. Tragično ali istinito njegova je priča iz 21. stoljeća, iz godine 2007. Moje su priče dva desetljeća starije. Grčka poslovica kaže „Sve teče“ (sve se mijenja), a latinska „Ništa novo pod Suncem“ ma kako one bile međusobno proturječne.
Danas mi je to smiješno ali onih osamdesetih, tada još tonac, snimao sam razgovor urednice s poznatim književnikom, cca 19 minuta. Urednica se vrlo srdačno rastala s gostom prateći ga stotinu metara do izlaza. A kad se vratila, kazala mi je oduševljeno: „A sad ćemo mi to sve caka-caka.“ Namjerno sam se pravio kako ne znam što to ona želi. Bila je ljutita jer nisam želio raditi njezin posao… ono kao pa znaš, sve se podrazumijeva, ono politički… Pustio sam joj snimku, pitao sam točno od koje riječi, a ona je govorila: ovo van, ovo, ovo i ovo. Sve na što je poticala gosta da izjavi, objasni ili prepriča sudbinu svoga oca ubijenog na Kanalu, bilo je izrezano. Snimka je spala na niti jedanaest minuta. Kipio sam u sebi tražeći načina što učiniti. Odlučio sam se ovako, kazao sam joj: „A jeste li čuli ono o mjesnoj zajednici?“ – „Gdje gdje? Reži! Reži i to!“ I tako je snimka spala na manje od devet od devetnaest minuta. „Jesmo li gotovi?“ – pitao sam ju. Kad sam dobio potvrdan odgovor, kad je sve bilo „očišćeno“ kazao sam: „Izvolite snimku. Koju ja ne ću potpisati.“ – „A zašto!?“ – pitala je zatečena. „Zato što ću još večeras pronaći broj telefona od vašeg književnika i informirati ga kako je njegov razgovor od 19 minuta spao na okljaštrenih samo 8 i po. Izgled njezinog lica možete zamisliti sami. Usput, književnik mi je zahvalio…
slučaj drugi
Tražilo se od mene da skratim auktorsku emisiju u kojoj sam imao nekoliko gostiju i koja je s glazbom trajala oko 45 min. Ne nitko od tri šefa nije mi to ni iz daleka kazao. Drugarska kritika početkom devedesetih još je bila vrlo žilava. Bila? „Kolege“ su mi „u najboljoj namjeri skrenule pozornost“. Ti su se razgovori ugodni ponavljali u prolazu, kako se termin emitiranja približavao. Iz njih sam nelagodom shvatio da su oni izvadili moju snimku iz fonoteke i preslušavali ju. E sad, tu nisam nikad saznao tko je sve i gdje (mimo mene) preslušavao „spornu“ emisiju. Tema nije bitna za ovu priču, ali za tri dana emisija je trebala biti vani. Rukavice su konačno skinute, pozvan sam u režiju, na magnetofonu je bila moja emisija. Zadužene „kolege“ (u paru) počele su nonšalantno razgovor, ono kao: je li bolja kava u kafiću „Pejton“ ili u „Paliću“. Kad sam ih pozvao da uđemo u predmet tog „sastanka“ počeli su napokon govoriti što mi sve ne treba u toj emisiji. Imena nisu bitna, jedno još uvijek radi na Radiju, drugo je u alko-mirovini. S godinama sam prepoznao da najdulje traju one emisije koje rade slugani. Ti stručnjaci za eskivažu (fr. esquiver).
Rekao sam im kako razumijem njihovo mišljenje: „Ako je vaše. Ali moje se razlikuje.“ - „Ali ti bi trebao…“ Kad sam ih upitao: „A gdje, gdje bih trebao, na kojoj minuti…“ – „Pa ti znaš i sam.“ No, imao sam već iskustva s cenzorima pa sam se pravio Englez. Nećete vjerovati: oko tri mjesta natezali smo se puna dva sata. Njih je dvoje vrlo uporno (očito po naputku šefa) i samouvjereno zahtijevalo da ja sam izrežem. I tako smo se vrtjeli u replikama: „A što da izrežem?“ – „Pa znaš i sam.“ Onda smo se rastali, odnosno digao sam se otići jer mi je dojadilo i jer sam im rekao: „Ako vi tvrdite da nešto treba izrezati, ne treba vam moje dopuštenje, izrežite što hoćete!“ Znao sam naime da ću poslije emisije ionako nastaviti temu, sjediti pred mikrofonom u studiju…
Zatim je na moje malo čuđenje emisija emitirana u cijelosti. Kako sam kasnije saznao bilo je to na intervenciju tadašnjeg direktora danas pok. Tomislava Bakarića, znači obavljena je konzultacija ustreptalih šefića s direktorom. Naravno da je. No, emisija se sastojala od tog snimljenog dijela i razgovora u živo s dodatnim gostima putem telefona. Jedno vrijeme bio sam u studiju zaokupljen temom i odgovorima gostiju, a kad sam digao glavu s papira, onako ponesen sjajnom vrućom temom i kontemplacijama stručnih gostiju, ugledao sam s druge strane stakla u režiji: glavnog urednika programa i šefa programa. Oteo mi se osmjeh, to mi je bilo do tad još neviđeno. Oba su stajala na mrtvoj straži iza ton-majstorice i gledali u mene ledeno ozbiljni sve do same odjave emisije. Tad su nestali, a ja sam potom u režiji primao bujice telefonskih poziva slušatelja. Ni jedan (da prostite) nije bio negativan…
Je li danas, trideset godina kasnije, drugačije? Čisto sumnjam. Ni ona gornja priča Hameda Bangoure sigurno mu nije bila jedina. Jedan moj prijašnji šef imao je slugansku i konjušarsku krilaticu koju je sav mudro ponosan često ponavljao: „Veži konja tamo gdje ti gazda kaže“. Ima i jedna stara splitska koju je često izrugivao moj otac: „Tko meni gospodar - ja njemu sluga!“
i još malo smijeha
Nabraja novinar ovih dana čime će sve Tomašević rasteretiti očajan zagrebački promet. To su sve same genijalne stvari: prometna traka ovdje, ondje… i na kraju mega rotor u Zapruđu! Hopla. Koja plaćena predizborna reklama. Pa zaključuje novinar: sve će biti završeno do lipnja slijedeće godine.
Javor Novak
