Javor Novak: Pamflet kao iz 1941.
- Detalji
- Objavljeno: Utorak, 20 Svibanj 2025 12:59
Već vrlo dugo u Hrvatskoj nismo čitali ovakav podli i naručen komunjarski pamflet kakvog je 13. svibnja objavio Damir Pilić, inače novinče Slobodne Dalmacije, a kojeg rado prenosi Jutarnji list. Takvih podvala nije bilo još od Ferala kojeg sam zvao pornoFeral zbog orjunaških perverzija koje su objavljivali. Naravno tu ne računam Pupovčeve opskurne Novosti koje brižljivo njeguju mržnju na sve hrvatsko.
Pet dana nakon 8. svibnja isti se u tom svom pamfletu služio istrgnutim citatima, prije bi se reklo snimljenog govora pomoćnog biskupa zagrebačkog mons. Ivana Šaška nego objavljenim citatima iz njegova govora. Podloga Pilićeva teksta kao da je bila snimka blizu zvučnika iz same crkve, snimka doušnika. Tekst je pun mržnje, nakaradnih tvrdnji i „činjenica“ koje su već odavno pale. No, idemo redom. Već je u samom naslovu imputirajuća neistina: „Blaćenjem partizana žele relativizirati ustaški zločin. Jonjiću i Šašku na znanje: i svećenici su podržavali partizane!“
Prvo, jedinice koje su ušle u (prazan) Zagreb imale su naziv Jugoslavenska armija, a ne hrvatska armija, ne hrvatske jedinice, ne hrvatski partizani. Ušle su crnogorske i srbske jedinice JA dok su hrvatske jedinice morale prisilno čekati pred Zagrebom. Prvo su se, po Titovu naređenju, općom pljačkom i masovnim ubojstvima bez suđenja, morali namiriti četnici. Isto su ponovili i 46 godina kasnije u Vukovaru. Tvrdnjom kako Zagreb 8. svibnja 1945. nije bio oslobođen nego okupiran nitko ne kaže da zločina u NDH nije bilo ali kad Jugoslavenska armija i masovni zločinac Tito proglašavaju oslobođenje, tada se treba pozvati na međunarodnu Izjavu iz 2020., a o kojoj sam opširno pisao prošlog utorka, te kojom je devet europskih zemalja i SAD potpisalo kako je 1945. pola Europe jednu okupaciju zamijenilo drugom – komunističkom. Nismo to dakle rekli samo mi, nego i deset zemalja potpisnica.
Izlizana je pogrdnica i velik bauk tzv. antifašista u Hrvatskoj riječ revizija, revizionizam, što svakome osim njima, pokazuje da niti priznaju niti cijene znanost. A ona nezaustavljivo propituje svoja stajališta i revidira ona stara gradeći potpunije znanje temeljeno na novim istraživanjima i provjerljivim činjenicama. I upravo je znanost po tome znanost. U želji da bude što cjelovitija u nje velikom većinom nema vječnih istina. Za razliku od komunjarskih, partizanskih i takozvanih antifašističkih „istina“ – slijepih dogmi koje feralovcu Piliću i drugovima nikada ne zastarijevaju, niti ne daj Bože smiju zastarjeti.
Poprilično je neinteligentno pokušati tvrditi kako je netočno da su „u Zagreb tada ušle vojne snage koje su djelovale u interesu obnove Jugoslavije, a ne oslobođenja Hrvatske.“ Izgleda su Titovi partizani stvarali slobodnu Hrvatsku, a ne Jugoslaviju?? Pilić dalje glagolja: „Hrvatsku se 1945. moglo osloboditi samo Jugoslavijom, i to isključivo partizanskom Jugoslavijom“. Te dodaje „jedini mogući izbor (je) bio između kraljevske Jugoslavije i partizanske, Titove Jugoslavije“. Izgleda njemu nisu postojali zapadni Saveznici, primjerice američke postrojbe koje su oslobodile Italiju, nego samo i jedino Jugoslavija. A ona je vidi vraga predstavljala potpunu i polustoljetnu negaciju Hrvatske, stigmatizirala je hrvatski konstruktivni nacionalizam, prozivala hrvatski jezik, separatizam, klerofašizam, secesiju, Deklaraciju o nazivu i položaju hrvatskog književnog jezika, Hrvatsko proljeće itd. Pa znamo da se u zatvor išlo čak i samo zbog pjevanja starih hrvatskih pjesama o Jelačiću i Vili Velebita. Valjda je po Piliću sve to bilo s ciljem stvaranja i održanja slobodne Hrvatske? Po njemu nikakvu važnost nije imala ni međuratna dugogodišnja najjača hrvatska stranka HSS niti njeni prvaci Stjepan Radić ili Vladko Maček. Kad su tako nevažni kako to da se Tito prvo opako obračunavao s HSS-cima i starim komunistima? Kako to da mu je toliko smetala popularnost Hrvata Hebranga da ga je dao pogubiti i kosti mu razasuti?
Gotovo da je duhovit ovaj Pilićev hvalospjev kad ne bi bio blesav: „od povijesnih fakata koji jasno ukazuju da su Tito i partizani spasili Hrvatsku od užasne sudbine koja bi je zadesila da nije bilo njih“. Vjerojatno misli na činjenice kad govori o „faktima“, a taj njegov „spas“ sastojao se u stotinama tisuća pobijenih Hrvata i ukupno, po nekim izvorima, do milijun pobijenih i raseljenih Hrvata od 1941. nadalje. Poslijeratna je Hrvatska bila tako temeljito „spašena“ da je sa svojim „ljudskim likom“ pretrpjela najveći pad broja stanovnika.
I zaista ovaj se feralovac jasno razotkrio, njegov su uzor Pupovčeve Novosti koje citira, a blistav argument predstavljaju mu riječi nekakvoga Mesića. Pa tako citira jedne njegove riječi: „Jedan je pobjednik! Partizani su temelj današnje RH“, a zaboravlja one njegove prethodne (u Australiji): „U Drugom svjetskom ratu, vidite, Hrvati su dva puta pobijedili i mi nemamo razloga se nikom ispričavati.“ I još: „Mi smo pobijedili 10. travnja kad su nam Sile osovine priznale Hrvatsku državu i pobijedili smo jer smo se našli poslije rata, opet s pobjednicima, za pobjedničkim stolom.“ Na kojeg onda Mesića Pilić misli?
Zatim tvrdi kako bi Churchill i Britanci poslije rata instalirali kralja i četnike Draže Mihailovića iako je općepoznato da se Churchill još za vrijeme (točnije na sredini) rata svrstao uz Tita te prekinuo svaku pomoć četnicima. Isto tako, u samom je britanskom parlamentu održao govor kojim je iskazao svoje divljenje „Titovom doktrinom ratovanja“. Prema tome kakva kraljevina, kakvi četnici feralovca Damira Pilića, kakav komunjarski spas Hrvatske?
Optužuje nas da želimo relativizirati ustaške zločine, a onda sam i nehoteć opravdava nastanak ustaša kada piše: „Ni prije rata Hrvati u Kraljevini Jugoslaviji nisu imali gotovo nikakva prava…“ Omaklo se drugu, ni sam ne zna što piše. Da. Zapadna je Europa slavila i slavi 8. svibnja kao dan pobjede nad fašizmom i nacizmom, dan oslobođenja jer su u njoj tada obnovljeni demokratski procesi, višestranačje, slobodni izbori… sve ono što je Tito ne samo strogo proganjao nego je po kratkom postupku sve drugomisleće proglašavao neprijateljima te ih ili odmah strijeljao ili sjekao prijekim nazovi sudskim čak i naknadnim presudama. I sve to unatoč njegovoj zadanoj riječi Saveznicima kako će poslijeratna Jugoslavija imati izbore, višestranačje, demokraciju. Iste laži i prevare radi, zato ju je odmah i bio nazvao Demokratska Federativna.
Mrtav hladan Pilić priznaje i da su „zbog suradnje s neprijateljem partizani osvetnički likvidirali po ulasku u grad“. Znači u redu su mu likvidacije, u redu je osveta, u redu je nedokazana suradnja s neprijateljem, u redu je poubijati ljude bez suđenja. I naravno prešućuje da su ta masovna ubojstva vođena ne samo primitivnom osvetom nad nenaoružanim građanstvom već i grabeži za vilama i stanovima, za tvornicama i gospodarstvima, pljačkom nad tuđim dugo stvaranim dobrima.
Vrhunac je pak ovog pravdoljuba kada piše: „Konteksta radi, takve su se izvansudske likvidacije u svibnju 1945. događale širom oslobođene Europe“. Znači zaključuje kako izvansudske likvidacije nisu zločin jer su ga činile i druge države. Onda dobro. Jedan zločin opravdava drugim. Ali što zaboravlja? Magnitudu Titovih zločina: nijedna europska država nije nad protivnicima počinila tako masovan zločin, pogotovo kad se pogleda suodnos broja stanovnika i broja likvidiranih Hrvata. Drugo: Pilić govori samo o svibnju 1945., a Titove likvidacije protukomunista i svih njemu sumnjivih, trajale su još desetljećima. Godinama čak i poslije njegove smrti! Zatim kaže: „Prethodni zločini nacifašista i njihovih lokalnih pomagača bili su toliki da pobjednici tog svibnja nisu imali previše milosti“. Čime opet i nehoteć opravdava Titove zločine i njihov ogroman broj jer su i zločini nacifašista bili veliki i tako ih izjednačuje. Malo malo pa mu pobjegne istina jer u laži su kratke noge.
„Svaka žrtva je zaslužila spomen i tu nema ništa sporno“ tvrdi naš apsurdni pravdoljub pa onda ni njemu samom nije jasno čemu onda uopće taj njegov naručeni pamflet. Ako su postojale žrtve Bleiburga i Križnih putova kojima Tito nije dozvolio nikakav spomen već ih je bacao u jame i rudarska okna te zazidavao i skrivao njihov grob, gdje je nestala Pilićeva osuda takvih groznih masovnih zločina? Gdje je tvrdnja da NDH nije bacala žive djevojke i trudnice u rudarska okna (Huda Jama)?
Pilić želi osuditi utemeljeno znanstveno stajalište o tzv. oslobođenju koje mnogi stanovnici Zagreba nazivaju okupacijom pa dalje piše: „umjesto da poslijeratne partizanske zločine stavi u kontekst puno većeg zla koje je prethodno četiri godine haralo Zagrebom i Hrvatskom…“ Znači priznaje, postojali su partizanski zločini? Ali ih treba opravdati kontekstom, za razliku od ustaških? Nastali su uz „puno veće zlo koje je prethodno haralo“ Zagrebom i Hrvatskom. Jer valjda su ustaše kao „puno veće zlo“ napunile više od 1.800 jama samo u Sloveniji i Hrvatskoj. Ubijati ljude je zlo propali druže feralovski, suština nije u manjem ili većem, već u zlu da ili ne. A sami priznajete da je bilo partizanskih zločina i izvansudskih likvidacija. I nije njih tek tako bilo, smišljene su masovne operacije koje je sam Tito osobno nadgledao i kojima se u svojem mrzilačkom govoru, potpuno nacifašističkom, javno hvalio.
Pilića zatim jako smeta pomoćni biskup zagrebački mons. Ivan Šaško i njegova propovijed: „A mi ni ove godine u Zagrebu nemamo spomen na žrtve tih (komunističkih – op. J. N.) zločina, nego smo iznova izloženi veličanju zločinaca, bezobzirno upakiranom u slavlje oslobođenja i slobode. I tako već osamdeset godina. Osamdeset godina!” i nema sad Pilićevih protuargumenta na tu istinitu tvrdnju. On iz toga izvlači tek vlastitu tendencioznu opasku koja uopće u propovjedi nije izrečena: „jedini zločinci su oni koji su 1945. porazili fašiste“.
Feralovac Damir Pilić karikira „neprihvatljivost duhovne i materijalne pustoši koju je za sobom ostavio komunizam“, a koja nije prestala pa to umjesto onome kome je adresirana neduhovito pripisuje stvaratelju neovisne hrvatske države: onome HDZ-u i dr. Franji Tuđmanu. Neželjeno je čak i duhovit pa konfabulira da je komunizam stvorio nešto pozitivno jer „toliko su toga komunisti uspjeli stvoriti“ u Hrvatskoj. Da zaista su stvorili: oteli su tvornice, dali im imena po partizanskim ko-mesarima pa se hvalili proizvodnjom (na tuđem i od tuđeg). Čak je Pilić toliko drzak da se usuđuje dirati u uspomenu na mučenika Alojzija Stepinca, za kojeg besramno i suprotno općepoznatim činjenicama o trovanju, piše: „blaženi Alojzije Stepinac nije ubijen, već je preminuo prirodnom smrću u spokoju svog doma u Krašiću.“
Zanijekati to ubojstvo može samo tipičan marksizmom ispran mozak sklon širenju starih komunističkih laži. Pa se onda još hvali kako su se svećenici u Titovoj Jugoslaviji mogli školovati, ali se „ne sjeća“ da je Tito ubio više od 600 svećenika, samo na Širokome Brijegu njih 66. Pilić „ne zna“ da ih je zločinac Tito ubijao još i poslije rata u Maclju i posvuda Slovenijom, Hrvatskom i... A tek progoni, zatvori, grupna strijeljanja poslije rata, ubojstva diljem svijeta… Pilić prešućuje čak i ono najmanje komunjarsko zlo - doušnike koji su po crkvama denuncirali vjernike koji su dolazili na mise. Njemu „nisu poznati“ Titovi milicijski denuncijanti od 1945. do 1989. A nije čuo ni da bi netko bio smijenjen, dobio otkaz i ostao bez posla samo zato što su ga svjesni drugovi velikoga uha zatekli u crkvi na misi ili kako krsti svoju djecu. Ne zna Pilić ni za komunistički pogrdni pojam „vjera je opijum za narod“. Zaista, mnogo su ovoga komunisti uspjeli stvoriti.
Nakon što je ocrnio intelektualce i Crkvu Pilić se okreće pojedinačnim primjerima ili primjercima koji su bili uz Titov režim (župnik Svetozar Rittig). Sad mu je odjednom Crkva za primjer. Ali navodi taj jedini primjer iz listopada 1943. iz vremena mjesec dana nakon kapitulacije Italije. Iz 1943. kada nikome pa tako ni tom župniku nisu mogli biti poznati svi oni Titovi masovni zločini nad svećenstvom iz 44. te poslije kraja rata. Navodi taj pojedinačni primjer kako je župnik Rittig od 1946. bio ministar u vladi Narodne Republike Hrvatske sve do 1954. Ali što znamo o pritisku koji je bio svakodnevni nad velečasnim Rittigom? Je li bio ucijenjen? Jesu li njegovi bližnji bili ucijenjeni i ugroženi? Pilić lijepo kaže da je Rittig tu dužnost „morao obavljati“ sve do svoje mirovine. Do mirovine, znači kao stariji (ustrašen?) čovjek.
Zatim se Pilić služi drugim pojedinačnim primjerom: onog od ZAVNOH-a iz 1943. i s hrvatskim pjesnikom Vladimirom Nazorom. Čak i da je tu bilo sve čisto (a nikako nije) treba reći da je pjesnik Nazor 1943. već imao 67 godina i da je samo šest godina poslije umro. Drugo, Pilić kao i uvijek i ovdje ignorira činjenice. Opće je poznato da je akademik Nedjeljko Mihanović koji je kao mladić i kasnije životno, prijateljevao s Nazorovom sestrom, prenio i objavio njezina sjećanja o tome kako su točno partizani oteli njezina brata Nazora protiv njegove volje, strpali ga u automobil koji je čekao pred kućom i bacili u partizane. Sad se zapitajte što je star čovjek, kojeg su više nosili nego vodili po šumama, sve vidio i čemu je sve bio nazočan. Partizanskim strijeljanjima, silovanjima, ubojstvima, paleži kuća, crkvi, pljačkama, presvlačenju u ustaše pa klanju cijelog sela koje nije htjelo u partizane… I što je onda maskota Nazor trebao i mogao: reći ja ne ću s vama? Pa ne bi još ni bio završio tu rečenicu, a već bi mu metak probio mozak. Osim toga u Zagrebu je imao živu sestru, prijatelje… ima li dileme oko toga kako bi se oni tada „proveli“?
Pišući o nekakvoj Narodnoj vladi Hrvatske, Pilić citira da je ona bila utjelovljenje „tako dugo nepriznavanih prava hrvatskoga naroda na slobodu i nezavisnost“. Tako dugo nepriznavanih prava hrvatskoga naroda? A što je radio Maček s Banovinom Hrvatskom, što NDH kao hrvatska država, koju se istovremeno optužuje da je radila protiv svih drugih. Pa onda je valjda Hrvate vidjela prvima, ili nije??
Da zaista, to su bila Titova prava Hrvatima. Na zatvor, ostvarena prava na slobodu i nezavisnost na Bleiburgu, po Križnim putovima i jamama, na Golom otoku (sve do zatvaranja tek 1988.), tih je prava bilo toliko mnogo da smo se onda 1991.-1995. morali boriti za istinska prava hrvatskoga naroda i za slobodu i nezavisnost. Zato što smo sva ta prava imali i konzumirali zato nas je Titova tzv. JNA i 1991. napala i ponovno ubijala i palila i razarala pet godina.
Pojedinačnim primjerima kolaborativnog svećenika ili pjesnika Pilić ništa ne može dokazati jer imamo znanstven demografski pokazatelj da je Hrvatska 1948. imala čak 639.000 stanovnika manje. Brojala je samo 3.786.000 stanovnika. Što dakle u tom broju znače dva pojedinačna primjera? Konačno imamo i pjesnika Matoša čiji legendarni stih zvoni sve do danas: „vidje Hrvatska puno čuda, ali ne nađe štrika za toliko Juda“.
Čista je laž kad se Pilić hvali spontano krcatim Jelačićevim placom 16. svibnja 1945., a prešućuje da je taj isti trg za „oslobođenja“ Zagreba 8. svibnja, kad se u opancima doteglila i uklamparala JA, bio potpuno prazan. Naravno divljaci su imali dovoljno vremena u tih tjedan dana da oružano zaprijete stanovništvu. Baš kao što se taj „modus“ prisilne podrške održavao sve do Titove smrti: đaci su tjerani u mimohod, sve trgovine i poduzeća su prekidala rad, a na samim mjestima mitinga ili mimohoda bili su postavljani metalni „torovi“ – koridori u koje kad se jednom ušlo nije se više moglo izaći. Narodna milicija čuvala je vlastiti narod. Od slobode.
Pilić sluđen partizanskom mitologijom trabunja o „humanijem društvenom poretku“ koji se poslije rata, u narednim desetljećima „doista generalno i obistinio“. Ima on i malu ogradu: „uz sve probleme i neizbježne greške“. Uz grješke koje Pilić ne navodi: Sveti Grgur i Goli otok, Bleiburg i Jazovka, Stara Gradiška i ubojstva Hrvata po svijetu, Barbarin rov, Kočevje, Maribor… Doista, mali problemi i neizbježne grješke jednog humanijeg poretka. Kakav human auktor... takav i poredak.
Tako ovaj feralovac glagolja u nedogled o časti, srcu, slobodi i humanosti. Gubi kompas pa sav nemoćan one koji ne misle kao on naziva nitkovima, a ustaški zločin označava neusporedivim. Nažalost partizanski su zločini i te kako usporediviji, daleko veći i brojniji od ustaških, da i ne govorimo o zločinima komunističkog zla diljem svijeta. Cijeli Pilićev tekst je protiv Katoličke crkve, ni riječi o zločinima Pravoslavne, čovjek bi rekao da je isti i vjernik jer on vidi i sotonu. Vidi on u svojoj nesvijesti i preokretanje povijesti, ne shvaćajući da su upravo njega povijesne činjenice, odavno već izvrnule.
Treba li nas čuditi ovakav uradak feralovca Damira Pilića kad iz njegovih objavljenih naslova pršte ova opredjeljenja i pojmovi: samoubojstva, đavo, kako sam tražio Srbe po gradu, Marx nije mrtav, kao da je sve normalno… Piliću je njegova kvočka u Beogradu. Je li to ono što mu je normalno?
Javor Novak
