Javor Novak: „Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“ 3.dio

Pin It

Uklonjen hrvatski grb i tekst na hrvatskom jeziku sa spomenika u Bleiburgu  | Hercegovački portal

Vlasti u Hrvatskoj danas stidljivo obilježavaju godišnjicu tog mega-pokolja, uz inicijativu, veliku zahvalnost, koju iskazuju najviši crkveni velikodostojnici. Ali oni „socijal-demokrati“, bivši i sadašnji komunisti, koji bi trebali prihvatiti činjenice i osloboditi se zabluda, informirati se i pročitati barem najistaknutija djela, uporno ignorantski trube ono što je jugoslavenska vlast trubila punih 45 godina: nema zločina!

Međunarodni zbornik, petnaest auktora –

„Bleiburg: Krvavo proljeće u južnoj Koruškoj 1945. i tragedija Hrvata“

(Matica hrvatska 2025., Ogranak Matice hrvatske u Splitu)

 

    Dr. Josip Stjepandić u novom tekstu razmatra pitanje „Bosne i Hercegovine na putu u sljedeću krizu: pogled iz hrvatske perspektive.“ Auktor piše: „Ovo poglavlje bavi se vrlo nestabilnom političkom situacijom u Bosni i Hercegovini, gdje se može uočiti više privremeno zamrznut sukob nego uspješan razvoj. (…) U poglavlju se propituje i uloga trojice Austrijanaca koji su kao međunarodni dužnosnici raspirivali, a ne rješavali probleme u Bosni i Hercegovini.“

     Prvo poglavlje je povijesni pregled današnje „vrlo konfuzne situacije“ s početkom od Berlinskog kongresa 1878. godine. Auktor podsjeća: „Iako se kao početak rata u BiH spominje početak svibnja 1992. godine, rat u BiH počeo je već 18. rujna 1991. godine, kada je Jugoslavenska narodna armija napala mjesto Ravno u Hercegovini.“

     U vrlo okrutnom ratu Srbije, tzv. JNA i paravojnih postrojbi u kojem su počinjeni stravični zločini, „srpske su postrojbe do kraja 1992. okupirale 70 % teritorija BiH i nazvale ga Republika Srpska (RS), iz koje su protjerale oko 290.000 Muslimana i 210.000 Hrvata. (…) U ratu je poginulo više od 100.000 ljudi, a više od dva milijuna napustilo je svoje domove u različitim valovima nasilja.“  Ovdje treba navesti kako je prema popisu stanovništva godine 1991. BiH brojala oko 3.280.000 stanovnika što vodi do zaključka da je nešto manje od dvije trećine stanovništva moralo iseliti.

     Daytonskim sporazumom „srpski je agresor nagrađen s nešto manje od polovice teritorija BiH, na kojem je živjela oko trećina cjelokupnog stanovništva. Druga polovica je bila rezervirana za druge dvije trećine (Bošnjaci i Hrvati). To se promatra kao srž svih kasnijih problema.“ Auktor donosi i tri karte podjele BiH.

     Pišući o političkom sustavu ističe da je s Daytonskom podjelom „BiH ostala u statusu politički nestabilnog protektorata“. Skup državni aparat „sastoji se od 9 predsjednika, 13 premijera, 13 vlada, 149 ministara i 613 narodnih zastupnika“ (!). Do sada je bilo 9 visokih predstavnika (OHR) sa svim gotovo diktatorskim ovlastima. Dvojica su bili Austrijanci, rodom Slovenci iz Koruške, a kako sjedište uvijek imaju u Sarajevu (većinski Bošnjačkom) zapošljavaju mahom Bošnjake. A to „dovodi do nesporazuma i optužbi da je visoki predstavnik uvijek probošnjački orijentiran.

     „S područja pod kontrolom Armije BiH izbjeglo je ili protjerano ukupno gotovo 153.000 Hrvata, ubijen je 1.051 civil od čega 121 dijete te su ubijena 644 hrvatska zarobljenika.“ Trostruko brojniji, budući da žive i glasuju u zajedničkim izbornim jedinicama s Hrvatima, očito je „da Bošnjaci, zbog svoje velike brojčane nadmoći, mogu birati sve predstavnike Hrvata“ (!). Zanimljivo je i ovo: „Vodeći katolički biskupi u BiH jednoglasno su izvijestili o tadašnjim razgovorima sa zapadnim diplomatima, prema kojima Hrvati u BiH moraju biti kažnjeni kao uzročnici raspada Jugoslavije. (…) Od saveznih izbora 2021. u njemačkom Bundestagu bilo je nekoliko zastupnika koji dosljedno podržavaju unitarističku bošnjačku politiku. Kao da su došli iz Turske ili Irana. U praksi to znači da se u posljednjoj rezoluciji njemačkog Bundestaga srpski i hrvatski političari stavljaju u istu ravninu kao rušitelji BiH, a nasuprot tome bošnjački se političari pozitivno ističu.“

     Muslimanizacija Federacije BiH očituje se u brojnim protuhrvatskim i protukatoličkim izgredima. Tako je primjerice „za Božić 2021. bilo nekoliko poziva na jumbo plakatima da se simboli božićnog doba uklone iz javnog života.“ Poruke su glasile: „Jelka, Djed Mraz i Nova godina nisu dio islama i tradicije bošnjaka.“ K tome Stjepandić dodaje: „Ni u jednoj drugoj europskoj zemlji antisemitizam nije toliko izražen kao među Bošnjacima u BiH, gdje se izraelske zastave skrnave na javnim događanjima (npr. na nogometnim utakmicama) bez ikakvog otpora.“

     Korupcija guši BiH-a, a val migranata, naročito u Unsko-sanskom kantonu (Bihać) doveo je do iseljenja 40.000 stanovnika. Sve to naravno, očituje se i u gospodarstvu: „BiH je trenutno četvrta najsiromašnija zemlja u Europi“. Izborni zakon u BiH prije bi se trebao zvati izborna kuhinja u korist Bošnjaka i to u režiji visokog predstavnika Petritsch-a, a sami izbori su očita prijevara. Sliku stanja dopunjuje osnutak bošnjačke nacije (27. rujna 1993.), a vrhunac je u ovome: „Bošnjački vrh se deklarirao kao potomak srednjevjekovnog bosanskog plemstva, iako su ti plemići nosili hrvatska imena (Tvrtko, Stjepan, Hrvoje, Katarina)(!) i imali svog vjerskog poglavara u Rimu.“

     Bliski rođak žrtava Bleiburške tragedije i Križnog puta te član predsjedništva Hrvatskog svjetskog kongresa, auktor Franjo Pavić, u Pogovoru obrađuje temu pod naslovom „Zašto ne smijemo zaboraviti Bleiburšku tragediju 1945.“ Ovaj tekst svojevrsna je rekapitulacija važnosti održavanja Bleiburške komemoracije ali i upozorenje kako „javni servis ORF-a koristi svoje TV programe za pojačavanje starih neprijateljskih stereotipa koje je stvarao komunistički režim u bivšoj Jugoslaviji do srpske agresije 1991. (…) Komunistički mitovi, laži i poluistine opstaju vrlo uporno čak i u zemljama njemačkog govornog područja.“

     Na kraju teksta auktor Pavić citira relevantne odlomke iz Rezolucije Europskog parlamenta od 19. rujna 2019. o važnosti europskog sjećanja za budućnost Europe te naglašava: „Javne rasprave u Austriji oko komemoracija na Loibaškom polju sve su samo ne očuvanje ljudskog dostojanstva i zalaganje za demokraciju. Sudionici komemoracije već dugi niz godina doživljavaju najžešće uvrede, pa i prijetnje, od raznih skupina u austrijskom društvu, pristaša komunizma i titoizma, ne samo s ruba ceste, nego i na samom spomen obilježju.“ Zahtjevi vlastima za sprječavanjem ovakvih napada ostali su bezuspješni. Auktor Pavić zaključuje: „dostojanstvo žrtve bilo je masovno kršeno i zanemareno.“

     Ono što ovom Zborniku možda nedostaje je rad koji  bi se pozabavio izjavama unutar partije, javnim izjavama i knjigama koje su Titovi boljševici izrekli ili napisali. Riječ je primjerice o ovoj izjavi: „Većina ljudi koje su britanske snage prisilno vratile iz Austrije bili su obični seljaci. Nisu počinili ubojstva. Nisu bili ni ustaše niti slovenski domobrani. Jedini njihov zločin bio je strah pred komunizmom i reputacijom komunista.“ – kazao je disident Milovan Đilas godine 1979. piscu George-u Urban-u u razgovoru za britanski magazin „Encounter“. Takvih primjera uvjeren sam, ima više (vidi Dubajić: „Bio sam komandant egzekucija na Kočevskom rogu“.

     Sveučilišni profesor dr. sc. Heinz-Dieter Pohl u Pogovoru urednika piše pod naslovom: „Nepravda ostaje nepravda i nijedan zločin se ne može 'okajati' ili opravdati drugim“. Auktor ulijeva nadu rečenicom: „Posljednjih godina značajno je uznapredovala povijesna revalorizacija (u Austriji – op. J.N.), posebice inicijativama iz Slovenije i Hrvatske, kao i na međunarodnoj znanstvenoj razini. (…) Ovaj svezak daje prvi važan doprinos povijesnoj analizi i dugo čekanoj akademskoj raspravi o ovom poglavlju europske poslijeratne povijesti u alpsko-jadranskoj regiji i saveznoj pokrajini Koruškoj.“

     Ovaj dragocjen međunarodni i trojezični Zbornik (na 500 stranica) donosi na kraju i tri priloga, tri homilije. Prva je ona hvarsko-bračko-viškoga biskupa Slobodana Štambuka (Bleiburg, svibanj 2008.). Rodoljubna riječ koja je zazvonila ovom homilijom je pripadnost Crkvi i hrvatskom narodu. „Dolazimo cijeneći bogoljublje, čovjekoljublje, bratoljublje, domoljublje i rodoljublje.“ Biskup Štambuk poziva: „Hajde, budite hrabri, učinite čin priznanja! Učinite čin pokajanja! Pomognite svi koji nešto znate, svi koji ste sudjelovali, pomognite ovom narodu da konačno dođe do cjelovite istine, istine koja oslobađa, istine koja će pomoći da se 'klupko zla' odmrsi.“

     Kako Biskup Štambuk ističe da ne želi mržnju, ne želi suditi, tako se retorički pita: „Što još ne želimo i što još želimo? Ne želimo uspoređivati Bleiburg i Jasenovac. Zločin je ubiti nevinog bilo u Jasenovcu bilo u Bleiburgu! Ujedno ne želimo uspoređivati Jasenovac i Bleiburg, jer su te dvije stvarnosti neusporedive.“ I same žrtve tretirane su potpuno oprečno: jedne imaju svoj velik betonski cvijet, a druge se nije smjelo ni spominjati „jer bi i samo spominjanje bilo okarakterizirano kao zločin!“ – „Pravna državo, moja državo Hrvatska, progovori o svojoj djeci, djeci pobijenoj!“

     U homiliji gospićko-senjskog biskupa Zdenka Križića (trg ispred crkve hrvatskih mučenika 15. svibnja 2021.) riječ je o nemogućnosti obilježevanja redovite komemoracije na Bleiburgu, „Hrvatska biskupska konferencija je izabrala Udbinu, iznad Krbavskog polja, kao mjesto sjećanja na žrtve Bleiburga i Križnoga puta…“ Govoreći o locusu crkve hrvatskih mučenika, biskup Križić je istaknuo: „Ovo nije mjesto na kojem bi podgrijavali neku mržnju ili osvetu prema zločincima ili narodima kojima su oni pripadali. To bi bila profanacija naših žrtava i ovoga svetog mjesta.“ Te dodaje: „Na ovo mjesto mi ne dolazimo paradirati, provocirati, nego svjedočiti kako Božja ljubav pobjeđuje mržnju, kako praštanje pobjeđuje svako zlo. (…) Kakve su sve uvrede izrečene! Zapravo, sve se saželo u izmišljenu i zlonamjernu optužbu: da je sveta misa veličanje ustaškog režima. (…) Oni na žrtve Bleiburga gledaju samo kao na zločince gotovo bez iznimke. Za njih su zločinci svi vojnici koji su se ondje zatekli, i ne samo oni, nego i svi civili, uključujući žene i djecu.“

     Treća je homilija željezanskog biskupa, gradišćanskog Hrvata, Egidija Živkovića (misa zadušnica u Vukovaru 18. studenoga 2018.). Biskup Živković navodi „Kristov poziv u evanđelju na opraštanje, pomirbu i zajedništvo svih naroda“. Govoreći o ožalošćenim obiteljima koje još traže kosti svojih najmilijih biskup ističe: „Ta kost i te kosti tisuće mrtvih nalaze se skrivene u utrobi zemlje. Molim vas, iskopajte to hrvatsko blago i vratite ga u njihov i naš Vukovar. (…) Tko prešućuje žrtve on ih ponovno ubija.“

     „Kad ćete kao europske zemlje imati minimum hrabrosti da otvorite arhive, a zatvorite nečasne arhivare. Bez čistih računa nema čiste budućnosti i mira. Europa se čudi vašem prljavom kazalištu koje još uvijek nema završnog čina i lustracije. Blaženi progonjeni čekaju svoju pravičnost.“

     Tu još samo nedostaje glasovita i zaista snažna homilija za pamćenje kardinala Josipa Bozanića, tada nadbiskupa zagrebačkog, povodom 70. obljetnice Bleiburške tragedije 16. svibnja 2015. godine.

     Ovaj sadržajem velik i značajan, sveobuhvatni Zbornik, završava podrobnim biografijama petnaestorice auktora zastupljenih u njemu.

 

*   *   *

     Ovaj ću prikaz od tri nastavka, zaključiti s pojedinim tvrdnjama. Prva je da je ovaj međunarodni Zbornik nesumnjivo najsustavnije i najcjelovitije djelo koje imamo o ogromnim žrtvama hrvatskoga naroda na Bleiburgu, širom južne Koruške, Slovenije i po Križnim putovima koje su gonile partizanske ubojice, a po završetku Drugog svjetskog rata te zatim i ubijanja po inozemstvu, sve do devedesetih godina prošloga stoljeća.    

     O Bleiburgu danas postoji zaista brojna literatura: najstarija je ona iz hrvatskog iseljeništva gdje se nedugo nakon Bleiburškog pokolja stalo njegovati kulturu sjećanja i istine. Imamo i knjige i izjave iz propale Jugoslavije, a naročito s početka devedesetih kad je skinuta zabrana, skinute su prijetnje i objavljeno je mnogo knjiga o tom najvećem masakru nad hrvatskim narodom (ali i nad slovenskim i nad Kozacima, pa čak i nad Austrijancima u Koruškoj). Ozna je čak otimala Korušake i ilegalno ih sprovodila u Sloveniju, zatim ih je pogubljivala i bacala u jednu od stotinu stotina jama po Sloveniji. Koja je razlika između partizanskih zločina i srbskih u Hrvatskom obrambenom ratu? Nikakva. Njima zajedno, ljudski je život zavrijedio jedino rudarsko okno, metak u potiljak i zakapanje pod brdom smeća. Što se u političkoj svijesti u Hrvatskoj promijenilo? Temeljno ništa, a prošlo je trideset i pet godina. Poduzima se sve što ne košta, jer otvaranje partizanskih stratišta košta ne samo financijski već (još uvijek) i politički.

     Vlasti u Hrvatskoj danas stidljivo obilježavaju godišnjicu tog mega-pokolja, uz inicijativu, veliku zahvalnost, koju iskazuju najviši crkveni velikodostojnici. Ali oni „socijal-demokrati“, bivši i sadašnji komunisti, koji bi trebali prihvatiti činjenice i osloboditi se zabluda, informirati se i pročitati barem najistaknutija djela, uporno ignorantski trube ono što je jugoslavenska vlast trubila punih 45 godina: nema zločina!

     Iznimno su rijetki oni primjeri kao danas pok. sveučilišnog profesora Dušana Bilandžića o kojemu svjedoči jedna hrvatska novinarka, a o tome „incidentu“ pišu Stjepandić i Jordan kad je Bilandžić, nakon što je 90-ih uveden višestranački sustav u Hrvatsku, bio jedan od bistrijih sveučilišnih profesora koji je iskreno priznao „da je namjerno krivo predstavljao povijesnu znanost“. Kao bivši partizan i visoki dužnosnik KPJ-u te kao profesor povijesti na Fakultetu političkih znanosti Sveučilišta u Zagrebu, u jednom je predavanju tako kategorički izjavio: „Svu historiografsku i srodnu literaturu iz doba realnog socijalizma treba spaliti i započeti ispočetka.“  

     Za ove druge, koji napadaju sva istraživanja i još uvijek žive u komunističkim lažima te koji nam kao budućnost nude krivotvorenu prošlost, nažalost ne sumnjam da u njihove ruke ne će doći niti ovo krucijalno izdanje. Zašto? Pa zato što svi ti ljubitelji zločinca Tita nisu evoluirali, oni ne žele znati za mega-zločine, oni ih opravdavaju na mnoge sramne i svakako neznanstvene načine, oni ne žele čak niti diskusiju. Stvar je u tome da oni u svojim temeljima i nisu neki komunisti, oni su kompromiseri u ljudskim pravima, što je oksimoron. Oni su reformisti od logike, istine i znanosti, anarhisti u odnosu na pravdu i Ustav RH, ali i na europske deklaracije. Jer sve što su „dobili“ u Jugoslaviji (židovske stanove, tvornice i ljetovališta) „ostvarili“ su zahvaljujući ideologiji koja je danas još žilava ali nema budućnosti.

    Ti ljudi dvostrukih kriterija, polutani su i konformisti, oportunisti koji i dan danas pokušavaju obraniti ono neobranjivo: Titovu boljševičku diktaturu i opću komunističku zloćudnu ideologiju pod kojom je ubijeno daleko najviše ljudi u povijesti svijeta. Oni to pokušavaju obraniti jer time ne brane ni Tita ni komunizam, nego svoje stanove, zaposlenja, sebe same, svoje supruge i njihova privilegirana namještenja, brane karijere vlastite djece, brane svoje sveučilišne katedre i doktorate, ukratko sve što jesu i sve što je njihov (ideološki) život. Zato su tako žučljivi kao Orešković, kao Mrak Taritaš, kao Stazić, kao Benčić, kao sekta Možemo, kao Beljak… Čak i u Hrvatskom saboru! Kao sveučilišni profesori Jakovina, Klasić, Puhovski…  I zato za njih postoji samo njihova vlastita dogma, zato njih ne zanimaju ni knjige, ni znanstveni radovi, ni zbornici, niti istraživanja. Za njih je sve istraženo još 1945., jer privilegija se ne žele odreći. Kad bi ih se odrekli, znaju da bi od podobnika u svim medijima, postali nitko i ništa i nije to daleko od istine. I ne bi postali, oni to već jesu, samo što to (još) ne priznaju.

     Zato hrvatski znanstvenici i svi javni djelatnici od savjesti moraju nastaviti sa svojim istraživanjima i objavama, tako dugo i toliko daleko dok veličanje Tita i Jugoslavije u Hrvatskoj ne postane nepoželjno u skladu s europskim deklaracijama i preporukama. A taj će dan neminovno doći, baš kao što je izgledalo da će Jugoslavija trajati vječno, a raspala se smrću najvećeg zločinca naših naroda i narodnosti. I prije ratova devedesetih.

- svršetak -

Javor Novak