Javor Novak: Polutani marširaju (1. dio)

Pin It

Mi trebamo stranu radnu snagu (nakon što je Izbavitelj otjerao onu hrvatsku) i sad ćemo i mi na poklon dobiti posljedice: i kod nas će se (fizički!) napadati Katolička crkva, ne samo ljudi koji mole i kleče na trgovima. Takve napade već dugo gledamo posvuda Europom gdje doseljenici zahtijevaju (!) skidanje križa, gdje navaljuju (posebno na žene) ali na sve domaćine čije gostoprimstvo te plaćen posao - uživaju.

Sada se ta lavina kotura i prema nama, hvala velikom Izbavitelju.

noževi rade 1.

Više puta ubodena je nožem časna sestra koja je radila u, po najtežem zločinu poznatoj, osnovnoj školi u Prečkom. Imala je sjajan odnos s djecom, igrala je nogomet s njima, družila se po svemu na majčinski način. I? Onda je više puta izbodena nožem. Policija je objavila tu vijest odmah i zajedno sa sumnjom: moguće je i samoranjavanje. Kao krimen joj je uzeta kupnja noža u dućanu, fantomskog oružja zločina, noža kojeg nismo vidjeli. Pripisano joj je i dodatno kazneno djelo: obmanjivanje policije. Zato molim vas lijepo: dobro pazite kad kupujete grickalicu za nokte, manikir škarice, švicarski nožić za sve i sva, kad kupujete bilo kakav kuhinjski nož ili možda lovački i mesarski ako idete u kolinje, pazite vi na to dobro jer mogli biste zaraditi optužnicu za bilo koju od mnogih varijabli zločina: od raznih ranjavanja drugih do samoranjavanja. I lako biste mogli biti još i pospremljeni u ludnicu. Kao Francišković ili kao glavni lik u noveli „Školjka šumi“ S. Novaka (pisanoj još 1976.).

Zdrav u ludnici, tema je brojnih djela svjetske literature, baš kao što se to sredstvo eliminacije nepoželjne osobe uredno primjenjuje s huntinim policijama, privatnim policijama raznih diktatora, u komunističkim i boljševičkim i socijalističkim satrapijama kad neki pojedinac treba jednostavno nestati s lica zemlje, a ako ga se ubije - mogao bi postati mučenik i vijest. Ovako ih proguta mrak kao u Gulagu, kao na Golom otoku, kao na Bleiburgu… Zato cave! Ne kupujte noževe! Možda vam ih ne će naći, ali kamera vas je snimila u dućanu, a postoji i račun, što je sve vrlo - vrlo labav dokaz za sud. Ali s ministrom Božinovićem nema labavo, nema nadležnih nadležnijih od njega. Ne će valjda načelnih nadležne postaje stati pred kamere. A ne-ne. Jedni rade dok drugi govori.

mikrofon je vaš - neaktualno u Saboru

Velika hvala samouvjerenom tobože nadmoćnome Izbavitelju, koji na Aktualnom satu sve više glumata. Doduše napredovao je: više nam ne plazi jezik, ali se zato ishitreno pravi duhovit: paradira obavještajnim podatcima kao da ih je sam svojim znojem iskopao, jer nisu mu, ne, servirani s kamenicama na „tacni“.

aktualna slučajnost

 Imam i jednu digresiju, koja baš s ničim nema veze: kad je očka Plenković davao sinu ime Andrej (travnja 1970.) jedan drugi princ, princ Andrej Karađorđević bijaše još u najljepšemu dobu: tek mu bi 41-vo ljeto. A on nam bijaše princ Jugoslavije i umrješe tek svibnja 1990. kad je naš Andrej već imao dvadeset godinica i kad je kreativno ispisivao velebne glorifike inače mučnome socijalizmu. Tako i mi, zar ne, svoga Princa za trku imaa-moo.

dobar je naziv: marširanti

Kako su na nekakvome socijalističkome Maršu jugo-nostalgičari šetali suncem u četiri grada, čovjek bi očekivao fantastične brojke. No pokazalo se da su Pula, Rijeka i Zadar zabilježile neznatnu revolucionarnost. Treba dakle te drugove pozvati na drugarsku odgovornost, kritiku ali i važniju samokritiku. No, ni Zagreb nije ugledao nekakvu značajnu mnoštvenost skupljanja istih. Od Glavnog kolodvora organizirano se okupio i razmilio taj sindikalistički plaćen i šarolik uzrast, no bez ijednog hrvatskog barjaka. Njihova je mržnja pogolemata. Zapravo s takvim parolama koje su nosili, bila bi nam i uvrjeda da su hodali pod hrvatskim insignijama.

laž kao kruhoborstvo

Revolucionari u revolucionarnoj penziji, u tri su grada „dejstvovali“, ali s višemjesečnim zakašnjenjem. Inače teška im je bila ova godina: nakon vojnog mimohoda Hrvatske vojske, nakon proslave u Kninu, nakon koncerta na hipodromu, nakon čak dvije Sinjske alke, nakon Vele gospe, okupili su se krmeljavi i revoltirani komunistički omladinci u svojoj trećoj životnoj dobi. I još ih je do kosti pogodio  i Dan sjećanja i veličanstven mimohod u Vukovaru. Uf, a onda je tu došao još i taj Jakov Sedlar, opet taj svjetski Sedlar, kojeg smo naumili tu u ministarstvu hrvatskog nekulturnog halloween-a marginalizirati, gurnuti u zapećak, a on najnovijim filmom „260 dana“ obara sve rekorde po hrvatskim kinima (u Splitu su bile pune dvorane pet dana zaredom!). Teška je i časna ova godina za nečasne. Nije bilo uopće teško lagati 45 godina, to se i obilato honoriralo, ali kad tzv. antifašisti hoće i dalje, i dan danas lagati, e to im bome bude išlo sve težje i težje.

željezni kolodvor hrđavih želja

Tu je nakupinu na željezničkom kolodvoru (propao im u hrđu onaj njegov plavi vlak) nosila nekakva nakaradna ideja suprotna od samostalne Hrvatske. I nije u tome problem nego u tome što žele napraviti generalku na hrvatskoj povijesti, ali i u vašim zdravim sjećanjima. A sve nakon agresije na RH! Bio je to uzaludan pokušaj s amblemima zbog kojih su neki (malobrojni) i kazneno prijavljeni.  Pokušaj nekakvoga njihova revolta, što li, „odgovora“ na ovu povijesnu godinu, prvu takvu nakon 1995. (sjajna VRO Oluja) i 1998. (reintegracija okupiranog hrvatskog teritorija u RH ali bez obveza koje su potpisali! Bez obveza za srbsko stanovništvo!). Tu je dakako i Torcidina splitska riva i onda su ražalovani revolucioneri bez revolucije, komunisti s propalim komunizmom, socijalisti zarasli u korovu nepostojeće, nekakve izmišljene, a nakaradne socijalne pravde za trajanja zločinca Tita, bez elementarnog pojma o vremenu i dobu, jugoslaveni bez države i polutani bez opredjeljenja, zapjevali Bella ciao. Neš ti.

Nisu znali ništa bolje, ništa novo nego ponavljati beogradske ofucane optužbe o fašizmu, a trajno upućivane Hrvatskoj još od kraja 2. sv. rata. Tako su ti indijaneri izmilili iz svojih (istarskih) rezervata, i iz svojih popljačkanih stanova (diljem Hrvatske). Za sad, još nam ne skidaju skalpove već bi nam radije, dok nam gule kožu, htjeli oprati i mozgove.

prikriveni su isplutali

Izašli su konačno na svjetlo dana, razmilili se nakon Kumrovca Hrvatskom i pokazali nam napokon koji su to svi ti koji su bili privilegirani u šugoslaviji i još su i u RH. Kažu da se bore protiv fašizma i fašizam im se posvuda priviđa. Sve  što nije po njihovom - jest fašizam. Još malo pa će nam opet biglisati: „Nosimo kapu sa tri roga, borimo se protiv Boga“. Ali polako, ne će oni na ovome stati. Znamo što možemo očekivati od tih i takvih koji komunističke zločine ne priznaju, koji bi vrrlo rado „dovršili posao iz ’45-te“. Svim tim samozvanim, krivotvorenim i falšim i zapjenjenim tzv. antifašistima, hudim i cirkusantskim prestarjelim partizanlijama, nije reklo da njihova Drvara, mosta na Neretvi i balvan revolucije iz 1990. - odavno više nema. E ali oni bi da se ta vremena vrate, da oni opet drmaju zajedno s Beogradom i razme se: kao sa SUBNOR-om.

istarski podizvođači

Za koga oni odrađuju posao dobro je poznato: Hrvatsku treba učiniti Srbijom. Ako tamo, daleko od mora, studenti prosvjeduju, u Hrvatskoj isto treba rogoboriti, demonstrirati, zakrčiti središnji zagrebački Trg, kad se već ne može zapaliti Zadar, Pulu i Rijeku. Titovo trulo sjeme urodilo je plemenom zaluđenih mladih, onih trajno zadojenih mržnjom na sve hrvatsko - „With a little help from their friends“ sa Zapada. Bio je to nov organiziran pokušaj, nov „Radio Stojadin“ opet na zagrebačkom Jelačiću. Pjevalo se Bella ciao što nikada nije bio običaj ni Zagreba, ni središnje, ni sjeverne Hrvatske, a bome niti Like i Banovine. To je pokvareni uvoz iz Istre i Sjevernog Primorja. Zašto pokvareni i krivotvoriteljski?

Nota bene: što bi Istra bila od 1990. i što jest još i dan danas? Kad se Hrvatska osamostaljivala odjednom su brojni oni sjeverno od Opatije i Pule postali Istrijani, da ne budu Hrvati. Kad su započete izborne kampanje za prve višestranačke i demokratske izbore nekadašnji predsjednik Predsjedništva Socijalističke Republike Hrvatske i posljednji predsjednik Saveznog izvršnog vijeća (SIV) SFR Jugoslavije nije više nigdje mogao dobiti dvoranu za svoju strančicu „Pokret za Jugoslaviju“, a trgovi su mu (za njegovo članstvo) bili puno preveliki. Ali politička Istra tada mu je srdačno dala dvorane, kao jedina i posljednja u Hrvatskoj. Je, bilo je to tragikomično: nastupao je pa je lijepo izgubio i bio potučen do cipela.

- nastavlja se-

Javor Novak