200 mladih hrvatskih ročnika pobijeno u Podgradcima na Kozari
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 26 Prosinac 2018 14:58
(Prema svjedočanstvu partizana Hamida Begića)
Hamid Begić - Kao partizan bio sam svjedokom kad se u Bosanskoj Gradiški, u svibnju 1945. godine, predalo 200 mladih domobrana s dvojicom svojih vodnika. Oni su to učinili nakon što je zapaljen most na Savi, što su ga oni dotad osiguravali. Bili su to mladi hrvatski ročnici, momci u cvijetu svoje mladosti, bez nekoga ratnog iskustva. Dolazili su sa svih strana iz Hrvatske, BiH, gotovo iz svih krajeva tadašnje NDH.
Hamid Begić je tako započeo svoje kazivanje početkom 1993 godine, kada je Hamid imao 77 godina života.
Počet ću s Boškom Bajićem, našim tadašnjim partizanskim koman- danatom, koji jedanput naredi da se svi mladi domobrani dovedu na Kozaru i da se pobiju. Naredba bi izvršena u nekoj šumi u Podgradcima, sjeveroistočnim padinama Kozare, bez ikakvog utvrđivanja krivnje i suda.
Podgradci na sjeveroistočnim padinama Kozare, BiH
Koliko znam, na Kozaru su prije ovoga slučaja, a i kasnije, odvođeni zarobljenici. Među strijeljanima bilo je Hrvata, Muslimana i Nijemaca. Znao sam i točnu lokaciju nekoliko stratišta, ali, zbog mnogih godina i moje starosti, teško bih se sada u tome snašao. No, sigurno znadem da je 200 mladih domobrana, od kojih se mnogi nisu počeli ni brijati, ubijeno u Podgradcima, gdje je nekad bila pilana, a odvodili su ih i na područje Topole.
Dušan Marković iz Pljeve (Janj) i Ismet Nakičević (od Tuzle) uvijek su se jagmili za ubijanje zarobljenih Hrvata i Nijemaca. Čudni su ljudi koji za tako nešto mogu biti dragovoljci. Stoga i nije trebalo nekoga drugoga određivati za izvršenje tog čina. Tako je bilo za svih 11 mjeseci kolo provedoh u partizanima. I danas se grozim takvih “boraca”. Oni i snajperisti uvijek bijahu najpoletniji za ubijanje. Svoje bi žrtve svjesno mučili, iživljavali se na njima, uživajući u njihovu strahu i nemoći dok ih vodahu na stratište… Uvijek sam se pitao, kakvi su to karakteri?! Ja ti, brate, nisam bio neki veli borac. Znao sam da moram imati pušku jer se bez nje nije moglo preživjeti.
Hamid Begić, rođen 1916. u Karauli, općina Travnik, dao izjavu u Travniku početkom 1993.
Izvor: Stojan Miloš, Bleiburg i Križni put – Zločin bez kazne, Livno-Zagreb 2004. str. 180.
Uredništvo/komunistickizlocini.net
