Partizansko bezakonje i barbarski obračuni s ‘narodnim neprijateljima’!
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 11 Ožujak 2019 14:15
Objavljujem originalni preslik iz Državnoga arhiva u Zagrebu strojopisom napisanoga Izvješća, Drage Desputa, člana Sudskoga odsjeka Glavnoga štaba narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, upućeno 17. siječnja 1945. Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, a u svezi rada vojnih sudova i obračuna s 'narodnim neprijateljima' u Dalmaciji.
Budući je izvješće opsežno, iz njega sam izdvojio najupečatljivije dijelove, glede grozomornih obilježja nove 'narodne vlasti'. Drago Desput je polovicom studenoga mjeseca, upućen u Dalmaciju, sa zadatkom da obiđe vojne sudove, na sektoru VIII., da pregleda njihov rad i da im u radu pomogne. Za vrijeme boravka u Dalmaciji, zapazio je 'stanovite nepravilnosti...'
U privatnoj dokumentaciji, pronašao sam originalni preslik iz Državnoga arhiva u Zagrebu strojopisom napisanoga Izvješća, Drage Desputa, člana Sudskoga odsjeka Glavnoga štaba narodnooslobodilačke vojske i partizanskih odreda Hrvatske, upućeno 17. siječnja 1945. Centralnom komitetu Komunističke partije Hrvatske, a u svezi rada vojnih sudova i obračuna s „narodnim neprijateljima“ u Dalmaciji. Budući je izvješće opsežno, iz njega sam izdvojio najupečatljivije dijelove, glede grozomornih obilježja nove „narodne vlasti“, te im dodao odgovarajuće podnaslove.
‘Uhapsiti što više ljudi’
„Polovicom studenoga mjeseca, upućen sam u Dalmaciju, sa zadatkom da obiđem vojne sudove, na sektoru VIII., da pregledam njihov rad i da im u radu pomognem. Za vrijeme moga boravka u Dalmaciji, zapazio sam stanovite nepravilnosti, od kojih iznosim najglavnije.
Povjerenik OZN-e za kninski sektor – drug Ilija (Ilija Grubić, organizacijski tajnik OK KPH Knin – op. I. K.) izjavio mi je, da su oni dobili direktivu, da prilikom oslobađanja, uhapse što više ljudi, jedan dio od tih, koji ispunjavaju potrebne uvjete, likvidiraju, a ostali dio puste na slobodu. U duhu te direktive, od Dubrovnika – Knina, pa do Zadra likvidiran je stanoviti broj ljudi. Od likvidiranih jedan dio su domaći ljudi, a jedan dio zarobljenici – naši državljani, koji su bili u zarobljeničkim logorima. Za jedan dio likvidiranih zatraženo je od naših vojnih sudova, da se izrade presude, u svrhu objavljivanja, što je i učinjeno.
Likvidacije zarobljenika u Splitu
Kod provođenja navedene direktive sa strane drugova koji su je sprovodili, učinjene su krupne pogrješke. Sve je rađeno vrlo nekonspirativno. Tako su na primjer, iz zatvora i zarobljeničkog logora u Splitu odvođeni zatvorenici i zarobljenici u kamionima, u grupama različitog broja, s objašnjenjem, da idu u vojsku. Razumije se, da je to bilo vrlo providno i neuvjerljivo, jer nitko ne može vjerovati da će se zatvorenici i zarobljenici ravno iz zatvora ili zarobljeničkog logora voziti u kamionima u jedinice, dok naši borci idu pješice, a s druge strane, kad su obitelji likvidiranih počele obilaziti naše jedinice tražeći svoje članove i razumije se nisu ih mogli pronaći, brzo im je postalo jasno što se s njima dogodilo. Vrativši se svojim kućama, razumije, se da o tome nisu šutjele, nego na veliko pripovijedale.
Kod sprovođenja te mjere upotrebljavani su ljudi nedovoljno ozbiljni, što dovoljno dokazuje priloženi prilog komandanta zarobljeničkog logora u Splitu, druga Milate (Ante Kilafa – op. I. K.) u kojem je iznio, uz službeni pečat logora i svoj potpis, točan broj lica koji su iz logora odvedeni i jačinu pojedinih grupa, uz usmeni komentar, da su ta lica odvedena u podrum neke zgrade, gdje su postrijeljana.
Partizanska klanja u Dubrovniku
Sama justifikacija likvidiranih vršena je bez potrebne opreznosti, na vrlo nezgodan način, što kao primjer navodimo slučaj, gdje je jedna grupa iz Drniša strijeljana i bačena u jame (kod Ervenika – op. I. K.), a da svi iz te grupe nisu bili ni do kraja ubijeni, tako da su iz jame vikali: ‘Majku vam vašu, ubijte me do kraja!’ To mi je pripovijedao komandant kninskoga područja i predsjednik vojnoga suda VIII. korpusa. Ili, slučaj u Dubrovniku, gdje se je justifikacija vršila ne strijeljanjem, već su se takva lica klala. To je u Dubrovniku radila jedinica narodne obrane, a ja sam za to saznao od komandira čete narodne obrane.
Kod sprovođenja te mjere, drugovi koji su je sprovodili, bili su vrlo površni. Kao primjer navodimo slučaj koji se dogodio u Dubrovniku, gdje je u oglasu osuđenih na smrt bio naveden i jedan građanin Dubrovnika, koji se tada nalazio na slobodi i u oglasu među strijeljanima čitao svoje ime i prezime. Ili, slučaj u Splitu, gdje se još i danas nalazi u sudskom zatvoru jedan građanin Splita, koji je bio određen za strijeljanje i neposredno prije odvođenja na strijeljanje, nekim slučajem, dospio je u sudski zatvor. Kod OZN-e je zaveden u popisu likvidiranih…
Osim toga, među likvidiranim ima i takvih, koji se nikako nisu smjeli likvidirati unutar četiri zida. Njih je trebalo najprije raskrinkati među narodom, izvesti na javno suđenje i onda suditi. Kao primjer, navodim slučaj s dvadeset popova u Dubrovniku.
Naknadne presude poslije likvidacija
Već sam naveo, da je za jedan dio od likvidiranih zatraženo od naših sudskih organa, da se izradi presuda isključivo u svrhu javnog objavljivanja. Naši sudski organi u velikoj su većini tek od novijeg vremena u našem pokretu. Politički su neizgrađeni, s našim pokretom i borbom nesaživljeni – malograđani… Saznavši za takav postupak OZN-e oni su, razumije se, primili to s negodovanjem i o tome, možda ne u zloj namjeri, pripovijedali drugima. Kako je to daleko otišlo, koliko pogrješno i s kakvim nerazumijevanjem je to shvaćeno sa strane naših organa, najbolje ilustrira slučaj tajnika našeg vojnoga suda pri komandi šibenskog područja, koji je učinio sljedeću uredovnu zabilješku:
‘Prema zahtjevu Opunomoćstva OZN-e šibenskog područja, ovaj sud je naknadno sastavio presudu, radi javnog oglašavanja iste u Šibeniku… Ovakav postupak je dirigiran od viših faktora i odobren od nadležnih političkih funkcionera.’
Od OZN-e je zatraženo, a po našim organima tako izrađene presude u svrhu objavljivanja nisu od drugova iz OZN-e pregledane te se je i u tom pravcu griješilo. Kao primjer navodim presudu Oliver Mate, koji je osuđen na smrt strijeljanjem, a u dispozitivu presude je navedeno da je osuđen na smrt i za to ‘što je osorno nastupao prema predstavnicima narodnooslobodilačkog pokreta i to kad bi od njega zatražili ekonomsku pripomoć i premda imućan nije im htio dati bilo kakovu pomoć.’
Pravna nesigurnost i pretjerana blagost
Razumije se, da je uslijed takvog sprovođenja navedene direktive šira javnost za to brzo saznala, te se osjeća, da je to primila s negodovanjem i da u narodu vlada osjećaj pravne nesigurnosti. Kao primjer za to navodim izjavu jednog građanina Knina, koji je, kad mu je predsjednik suda izjavio, u vezi s jednim hapšenikom, koji se nalazi kod OZN-e, da će biti izveden pred sud, i ako se uspostavi da je kriv bit će kažnjen, a ako se ustanovi da nije kriv, bit će oslobođen; izjavio: ‘Ostavi to, njega će noć progutati prije nego što dođe do suda.’
Koliki je broj likvidiranih nije poznato… Štoviše, on je na nekim sektorima mnogo premalen. Pogledajmo samo Dubrovnik. Tamo je likvidirano svega oko sto ljudi. To je premalen broj za Dubrovnik i okolicu u kojem su za ovo čitavo vrijeme carevali i ustaše i četnici, Talijani i Nijemci, a ogromna većina Dubrovčana s njima se je povezala…
Mišljenja sam da je uzrok tako malog broja likvidiranih baš u načinu sprovođenja direktive, jer je uslijed toga javnost za istu vrlo brzo saznala te se je osjetila reakcija javnog mišljenja. Naši drugovi su pred tim i takvim ‘javnim mišljenjem’ zastali i prešli u drugi ekstrem – u pretjeranu blagost.
Kao primjer navodim slučaj velikog župana dubrovačkog (radi se o Anti Buću kog su 1945. komunisti u Zagrebu svejedno osudili na smrt i iste godine strijeljali – op. I. K.) koji je izveden pred sud i kažnjen s dvije godine prisilnog rada, dok je dubrovačka OZN-a predlagala oslobađajuću presudu…
Niz likvidacija bez suđenja
Svršetkom studenoga prošle godine, organima odsjeka za zaštitu naroda izdana je nova direktiva, po kojoj oni više nemaju ovlaštenje vršiti likvidacije bez suda, osim naročitih izuzetaka. Unatoč tomu, na nekim sektorima organi OZN-e nisu se te direktive pridržavali. Navodim slučaj u Sinju, gdje je tamošnja OZN-a, u momentu svog rasformiranja, likvidirala šest ljudi iz Sinja i okolice, a da za to nije postojao nikakav razlog (među likvidiranim bila su četiri katolička svećenika: dr. Josip Olujić, fra Vlado Pavlov, fra Ante Cvitanović i fra Ante Romac – op. I. K.)…
U Zadru se OZN-a pridržavala prakse likvidacija bez suda, sve do prije 10-15 dana, uz izjavu, da nema povjerenja da bi takove sud osudio na smrt. U Biokovskom području, također je OZN-a likvidirala oko 20-25 osoba, nakon primitka nove direktive, a bez ikakvih posebnih razloga.
Sadistička mučenja i grabež
Izvijestio me je istražitelj vijeća za Biokovsko područje, da tamošnji opunomoćenik OZN-e sadistički muči ljude, a onda traži od suda da se isti moraju osuditi, bez obzira je li im se krivnja ustanovila ili nije, jer bi bilo vrlo nezgodno pustiti ih na slobodu, nakon što su istučeni. Kao primjer naveo mi je slučaj dviju žena, seljakinja, koje je isti organ OZN-e najprije strahovito istukao, a onda im nije dao vode za piti, tako da su bile primorane piti vlastitu mokraću; ili slučaj sa splitskog područja, to jest tamošnjega sudskog vijeća, u čiji su zatvor dopraćene dvije žene, gdje su bile zlostavljane – palili su im noge – a za žene se u toku postupka ustanovilo, da nisu gotovo ništa krive…
Osim toga, ima slučajeva da je imovina nekih lica, u prvim danima njihova uhapšenja, razgrabljena i raznijeta… Navodim slučaj sa 74 godine starim svećenikom, don Antom Dragoševićem, iz Omiša, kome su sve stvari razvučene…
Slučajevi partizanskoga bezakonja
Opunomoćenik OZN-e XIX. Divizije, kada je divizija odlazila iz Kistanja, predao je komandi mjesta jednog karabinjera, da se isti preda sudu, i da se izvede na javno suđenje u tom mjestu, jer je u tom kraju uhvaćeni karabinjer počinio strahovita zvjerstva… U komandi mjesta, taj je karabinjer tako tučen, da su ga na kraju morali ubiti… Komanda mjesta nije o tome nikoga izvijestila.
Pod kraj studenoga, praćen je u sudski zatvor u Zadar jedan uhapšenik i na cesti Obrovac-Zadar ubio ga je kundakom puške jedan partizan, koji je onuda prolazio. U Benkovcima je krajem prošloga mjeseca, jedne noći, pozvan iz svoje kuće neki čovjek, navodno neprijatelj našega pokreta, od dvojice partizana… Kada je isti izašao iz kuće, oni su ga ubili iz šmajsera i pobjegli. Nije ustanovljeno koji su to partizani bili.
Pljačkaška ‘konfiskacija imovine’
Na cijelom sektoru Dalmacije, u prvo vrijeme nakon oslobođenja, konfiskacija je bila provođena, posve protivno nego što su to uputstva o konfiskaciji tražila. Kao prvo, konfiskacija je vršena, u velikom broju slučajeva, licima – kao ratnim zločincima i narodnim neprijateljima – a da za to nije bila donesena sudska presuda, odluka ili rješenje, što uputstva o konfiskaciji izričito navode.
Kao drugo, konfiskacija je vršena, na takav način, da je na neposrednu okolicu nužno morala ostaviti dojam, da je posrijedi pljačka, a ne jedna vrsta kazne. Kao primjer navodim slučaj u Dubrovniku, gdje su prilikom konfiskacije oduzeta i dječja kolica.
Nered u partizanskoj birokraciji
U traženju podataka za zatvorenike, naši organi nailaze na velike poteškoće. Ne samo da se na podatke treba dugo čekati, nego su oni apstraktni: ‘četnici’, ‘ustaše’, ‘tukao rodoljube’… Zapaženi su i slučajevi otvorene sabotaže. Navodim primjer iz općine Vrlika. Istražitelj sudskoga vijeća u Sinju zatražio je od općine Vrlika podatke za jednoga okrivljenika. Općina Vrlika, sa službenim pečatom i potpisom predsjednika i tajnika, dala je za taj konkretan slučaj sljedeće podatke:
‘Čovjek za kojeg tražite podatke i koji se nalazi u vašem zatvoru je pošten i dobar drug. Nikada nije pripadao nijednoj neprijateljskoj grupaciji niti je primio talijansku niti četničku pušku.’ Sam isti zatvorenik je izjavio: ‘Po dolasku Talijana stupio sam u seosku miliciju i primio pušku od Talijana. Kada je Italija kapitulirala, stupio sam u četnike i sudjelovao sam u akcijama.’
Na završetku navodim izjavu opunomoćenika OZN-e XIX. divizije, koji mi je kazao, da mu je opunomoćenik OZN-e zadarskoga područja poslao u jedinicu ljude, s napomenom, da ih se u jedinici na zgodan način likvidira, jer je nemoguće izvesti ih pred narodni sud, pošto ih sud ne bi osudio na smrt.“
Završno slovo
Nije samo ovo komunističko službeno izvješće zrcalo zločinačkoga djelovanja „antifašističkoga“ partizanskog pokreta. Dok mi u misli naviru upečatljive riječi iz filma Antuna Vrdoljaka „Duga mračna noć“, koje je dužnosnik OZN-e izrekao sestri partizanki: „Moli Boga da nema Boga!“ – držim uputnim podvući, da su objektivna znanstvena istraživanja niza uglednih tuzemnih i inozemnih povjesničara pokazala da su tzv. oslobodioci, Titovi partizani, tijekom Drugoga svjetskog rata, te pogotovo nakon njegova svršetka, smaknuli više od pola milijuna Hrvata i Hrvatica. Budući je krvavi bal partizanskih vampira, usmjeren protiv hrvatskog naroda i onodobne hrvatske države, započet tijekom rata, zbog ograničena prostora, osvrnut ću se zaključno, samo na počinjene partizanske zločine, na Dubrovačkom području.
Bez ikakvih borbi, 18. listopada 1944. partizani su ušli u Dubrovnik. „Oslobodioci“ hrvatske Atene, ubrzo su pokazali vlastito zvjersko lice, jer je zapovjedni kadar partizanskih jedinica u Dubrovniku bio sastavljen od najgorih srpskih šovinista iz Knina, Drvara, Bosanskog Petrovca i Grmeča, koji su kokarde na šajkačama zamijenili crvenim zvijezdama petokrakama. Netom poslije ulaska partizana u Dubrovnik, visoki komunistički dužnosnici – Aleksandar Ranković, Koča Popović i Moša Pijade – utemeljili su poseban partizanski bataljun, s glavnim zadatkom čišćenja grada Dubrovnika od svega „što diše hrvatski“. Grozomorne zločine partizani su počinili netom iza „oslobođenja“ Dubrovnika.
U mrkloj noći, uoči 20. listopada 1944., partizani su na strmoglavoj stijeni Orsula, smještenoj istočno od Dubrovnika, počinili prve zločine. U zlokobnoj noći 19. listopada 1944., bez suda i suđenja, sa stijene u more bacili su jedanaest prethodno okrutno ubijenih konavovskih mladića, starih između 20 i 23 godine. Njihova imena i prezimena su: Baro Barović, Ivan Đuka, Antun Kovač, Antun Španjuo, Vlaho Španjuo, Andro Trojanović, Niko Trtoman, Nikola Vartić, Ivo Vlahutin, Marko Vlahutin i Antun Zupčević. Na Orsulu su partizani doveli smaknuti dvanaest mladića, od kojih se jedini bijegom od sigurne smrti uspio spasiti, Marko Trtoman.
Na otoku Daksi, od noći 25. listopada 1944., partizani su, u više navrata, mučki umorili 44 osobe. Smaknuća su izvršili noževima. Zarobljenike su prethodno mučili, a u sve žrtve su dodatno pucali, kako ne bi netko od njih ostao živ. Uz druge ugledne Dubrovčane, partizani su na Daksi okrutno likvidirali i katoličke svećenike.
Imena i prezimena mučenika s Dakse ubijenih od partizana 25., 26. i 27. listopada 1944. su: Ante Tasovac, fra Toma Tomašić, Martin Tomić, Stjepan Barbieri, Vicenco Capurso, Nunzi Detović, Branko Joković, Vicko Ljepanović, Josip Tuta, Frano Vojvodić, Frano Žiška, Niko Nunić, Ivo Peko, o. Petar Perica, Frano Pici, dr. Baldo Poković, Mato Račević, Ante Šeparović, don Josip Schmidt, dr. Ivo Karlović, Ivo Knežević, Niko Koprivica, Đuro Krečak, Miho Kulaš, Jure Matić, don Mato Kalafatović, Makso Milošević, Antun Mostarčić, Ivan Nikić, Boris Berković, fra Marijan Blažić, Miho Bobić, Ante Brešković, Baldo Crnjak, don Mato Dobud, Vido Ređo, Nedjeljko Šarić, Marijan Vokić, Milan Goszl, Stojan Jovanović, Petar Lasica, Danilo Milišić, Božidar Pindović, Aleksandar Členov i Vicko Lipanović.
Osim Orsule i Dakse, na Dubrovačkom području, partizani su vršili masovne likvidacije na groblju Boninovo 29. i 30 listopada 1944., potom u okolici Slanoga, na otoku Korčuli, na vojnom groblju Gospe od Milosrđa… Od dolaska u Dubrovnik komunisti su pogubili 688 osoba, te na području Dubrovačke biskupije ubili bez suđenja 16 katoličkih svećenika.
Ivica KARAMATIĆ/7dnevno
