Prisjetimo se hrvatskih mučenika, žrtava jugo-četničkog režima
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 30 Ožujak 2024 16:53
Na Veliki petak Crkva se spominje muke i smrti Isusa Krista koji je potpuno nevin prošao kroz ono što nije zaslužio ni kao Bog ni kao čovjek. Bio je to način koji je Bog Otac izabrao da otkupi čovječanstvo od grijeha, kako bi čovjek nezasluženo dobio novu šansu za oproštenje i nakon bezbroj padova.
No Isus Krist nije samo Bog, druga božanska osoba, on je i čovjek koji je, podnoseći muku, supatio sa svakim drugim mučenikom. Supatio je sa svakim čovjekom koji je prolazio, prolazi ili će proći mučeništvo, nepravdu, poniženje ili bilo koji drugi oblik progonstva. Isus Krist je supatnik mučenika koji su pali braneći svoju domovinu ili civila koji su se našli na meti neprijateljske vojske.
Supatnik je onih koji su samo zato što su vjernici ili naprosto Hrvati, ubijeni od strane komunističkih ili četničkih krvnika, i sve to – bez razloga. Naš hrvatski narod imao je brojne mučenike u svojoj povijesti, a krvavo 20. stoljeće obiluje nevinim žrtvama.
Jedna od nebrojenih priča nevinih žrtava partizanskih zločina je i priča o trima časnim sestrama koje su bačene u jamu Jazovku. Druga priča koju ćemo ispričati je iz Domovinskog rata, o Ružici Markobašić, trudnici u šestom mjesecu trudnoće. Nju i njeno dijete četnici su ubili na Ovčari i bacili u jamu. Jedan od najstrašnijih događaja Domovinskog rata je i HOS-ova štafeta smrti koja je odnijela brojne živote naših hrabrih branitelja.
Tri časne sestre bačene u jamu Jazovku od strane partizana
U noći 15. svibnja 1945. godine. Tri časne sestre milosrdnice – s. Geralda Jakob, s. Konstancija Mesar i s. Lipharda Horvat brutalno su ubijene i bačene u jamu Jazovka. Crkva je za njih pokrenula proces beatifikacije.
Jednoj od sestara Liphardi Horvat u noći 15. svibnja 1945. u bolnicu Vrapče gdje je radila, došla je partizanska komunistička policija s naredbom vlasti da ustane i pođe s njima. Završila je svoj život ubijena i bačena u jamu Jazovku, zajedno s ostalim časnim sestrama iz psihijatarske bolnice Vrapče. Jama Jazovka nalazi su kod mjesta Sošice u blizini grada Samobora.
Zašto su sestru Liphardu bacili u Jazovku?
Partizani, odnosno Ozna, tada su masovno dovodili ranjenike – hrvatske vojnike, ubijali ih, davili i klali u podrumima bolnice Vrapče. Nakon što bi ih usmrtili, bacali su ih u kamione i odvozili u Jazovku i u druge masovne grobnice.
Sestre su to, a među njima i sestra Lipharda, na svoju nesreću vidjele. Kako bi ušutkali žive svjedoke stravičnoga zločina, komunisti su odlučili ubiti i tri časne sestre. Među njima i Liphardu.
Ružica Markobašić, trudnica koja je nemilosrdno ubijena u 6. mjesecu trudnoće na Ovčari
Ružicu Markobašić, trudnicu u šestom mjesecu trudnoće, velikosrpski agresori su silovali, pucali joj u trbuh i mrtvu bacili u masovnu grobnicu. Ružica Markobašić i njezin nerođeni sin Antun ubijeni su na Ovčari. 2021. godine Ružici i Antunu je konačno odano priznanje u vidu kipa ”Ruža Hrvatska” koji je podignut ispred Nacionalne mamorijalne bolnice Vukovar.
O mučenju i smrti svoje supruge, svjedočio je još 2012. godine hrvatski branitelj Davor Markobašić. Istaknuo je tada da krvnici njegove supruge i danas šetaju slobodno Vukovarom.
”Rekao joj je: ti ćeš biti likvidirana i sve svoje stvari daj sestri Ljubici. Vojnici su je vukli za kaput i ručnu torbu i psovali je: ‘Kurvo, ustaška kurvo, gdje su ti slike, gdje su slike tvog muža kako reže dječje prste i od njih pravi ogrlice?’ Odveli su ju najprije u vojarnu gdje su ih nemilosrdno pretukli, a onda ju odveli na Ovčaru gdje su ju trudnu i silovali, a nakon toga pucali u trbuh, pa kada im ni to nije bilo dovoljno, onda su joj u vaginu stavili puščanu cijev da ubiju mojeg nerođenog sina.
Potom su ju bacili u masovnu grobnicu s ostalima. Mnogo godina kasnije kad je identificirana, nisam ju mogao pokopati u Vukovaru nego sam ju pokopao u Vinkovcima gdje i danas prebiva. Probajte zamisliti kako je danas živjeti s nakazama koje su takva nedjela činili. Svaki dan ih susrećem na ulici. Osjećam se kao progonjena i izbezumljena zvijer”, rekao je Markobašić.
HOS-ova “Štafeta smrti”
Događaj koji se dogodio 10. studenog 1991., a koji je okončan 22. studenog 1991., mnogi opisuju kao najstravičniji događaj Domovinskog rata poznatiji kao HOS-ova ”Štafeta smrti”.
Bogdanovci su se do 10. studenog našli u potpunom okruženju, baš kao i Vukovar. Jedina šansa civilima i braniteljima 204 brigade te skupini HOS-ovaca koji su se u njima našli, bio je proboj. Kako bi što uspješnije izvukli mještane, hrabri pripadnici HOS-a dolaze na gotovo suicidalnu, ali tada jedinu spasonosnu ideju. Kroz minirana polja kukuruza izmjenjivat će se na čelu kolone, a sve s ciljem da netko od civila ne bi aktivirao minu.
Zoran Antunović, Ramo Hrbatović, Tihomir Iveta Piđo, Stjepan Katić, Josip Knežević, Marko Knežević, Žarko Manjkas Crvenkapa, Antun Petričić, Anto Šarić te jedini preživjeli Đuro Kovačević i Ivica Jurčan, te su večeri iz zapaljenih Bogdanovaca poveli ljude u proboj prema Vinkovcima i Nuštru.
U polju umirali jedan po jedan
U izmaglici i mraku, naletjeli su na minsko polje.
”Tada, na tom minskom polju, ostala smo nas osmorica teško ranjenih: Tihomir Iveta Piđo, Ante Šarić, Amo Hrbatović, Đuro Kovačević, Zoran Antunović, Josip Knežević i ja. Crvenkapa je tamo i poginuo, na tom minskom polju, kao i Stjepan Katić iz Bogdanovaca”, posvjedočio je preživjeli Ivica Jurčan. O njegovoj je stravičnoj sudbini snimljen i dokumentarni film.
A onda su počela umiranja teško izranjavanih branitelja koji su sami samcati ležali usred miniranog polja. Najprije je preminuo Josip Knežević koji se, želeći se napiti vode, dopuzao do rijeke Vuke u kojoj se ugušio, a do jutra je preminuo Antunović, pa treći dan Ante Šarić.
”Nas šestorica smo bili tamo, nas četvorica smo i dalje ležali u kukuruzima. Dani su prolazili…”, kazao je Jurčan, tvrdeći kako to nije najgore što se tada dogodilo.
Sam u minskom polju
Osmi dan naišao je jedan branitelj iz Vukovara. On je pomogao Đuri Kovačeviću i Rami Vrbatoviću koji su se koliko toliko mogli oslanjati na noge pa ih je izvukao do Vinkovaca:
“Ostali smo još ja, Piđo i dečki koji su izginuli i pomrli na minskom polju. Deveti dan proboja naišao je Željko Đapić, policajac koji je krenuo iz proboja iz Vukovara. Poveli su Piđu i htjeli su i mene, ali nije bilo nikakve šanse. Bio sam sav raskomadan, vitalni organi su mi bili oštećeni. Nije mi bilo nikakve pomoći. Ja sam, dakle, ostao i taj, deveti dan”, priča o svojoj agoniji Jurčan.
Ovaj čudom preživjeli heroj ostao je ležati i tri dana nakon odlaska posljednjeg suborca Piđe. Ovako priča o svom dvanaestom danu koji je dočekao u polimrtvom stanju:
Dvanaesti dan – promrzao, izgladnio, na rubu života
”Bilo je jako hladno. Bio sam žedan pa sam čekao da se šatorsko krilo smrzne da ga pocuclam. Oko mene je bio kukuruz, prljav i pljesniv. Grabio sam, koliko sam mogao baratati, desnom rukom uzimao i stavljao u usta, bilo što. Bio sam već polumrtav. Dvanaest dana ništa ne jedete, ne pijete, temperatura je jako u minusu, već sam se počeo smrzavati.
Imao sam namjeru ubiti se, to su bile muke. Međutim, imao sam uz sebe jednu bombu i automat koji je već bio oksidirao, nisam imao čime repetirati. Probao sam aktivirati bombu, ali nisam imao čime povući osigurač, tako da su svi pokušaji da se spasim te muke bili uzaludni.”
Strašno mučenje, pa kraj agonije
Tog dvanaestog dana Jurčan se obradovao skupini ljudi koja mu je prilazila, obradovao se spasu. Međutim, bila je to JNA. Odveli su ga u Marince u svoj štab i predali rezervistima i četnicima. Jedva živ, bio je zatočen u jednom podrumu u Marincima gdje je tri dana bio svakodnevno mučen i premlaćivan. Nakon toga je prevezen u Sremsku Mitrovicu i zatočen u logor. U Srbiji mu je amputirana lijeva potkoljenica, desno stopalo i fiksirana mu je lijeva ruka. Razmijenjen je 27. ožujka 1992. godine.”
