Partizan Simo pobio desetke tisuća zarobljenika i mirno umro: Hrvatska je kasno reagirala
- Detalji
- Objavljeno: Petak, 16 Siječanj 2026 18:17
Osobno je uključen u repatrijaciju jugoslavenskih antititovskih izbjeglica iz savezničkih logora u Austriji, te se osnovano sumnja da je na području Kočevskog roga, u Sloveniji, u razdoblju od 26. svibnja do 15. lipnja 1945., sudjelovao, idejno osmislio i naložio drugima prijevoz, izgladnjivanje, mučenja i ubojstva na osobito okrutan način 13 000 zarobljenika
Na današnji rat 1989. u Šibeniku je podignuta optužnica protiv Sime Dubajića iz Kistanja zbog krivičnog djela izazivanja nacionalne mržnje i razdora. Bila je to godina uoči “balvan revolucije”, no velikosrpski nacionalizam je u tom području već na veliko bujao.
Simo Dubajić smatra se jednim od najintrigantnijih osoba prije i nakon raspada Jugoslavije. Uz njega se vežu vrlo nečasna djela iz Drugog svjetskog rata i iz Domovinskog rata, no unatoč teškim optužbama, ovaj bivši partizan okrvavljenih ruku doživio je duboku starost i u Beogradu preminuo 2009. godine.
Simo Simeon Dubajić rođen je 1. rujna 1923. u Kistanjama, bio je sudionik NOB-a, jedan od vođa srpske pobune u Hrvatskoj 1990. te okrivljenik za ratne zločine počinjene nakon Drugoga svjetskog rata u svibnju i lipnju 1945. u Kočevskom rogu na području Slovenije.
Stotine njemačkih zarobljenika bačeno u jamu
Dubajić se je kao sedamnaestogodišnjak, ljeti 1941., priključio partizanskom pokretu, te je djelovao na području Bukovice, u sklopu bukovačkih partizanskih bataljuna, gdje je naglo napredovao do operativnog časnika pri stožeru 2. bataljuna. U lipnju 1944. Dubajić je imenovan zapovjednikom 14. brigade 19. divizije, koja je bila osnovana od Sjevernodalmatinskog odreda, iz bivše grupe bukovačkih partizanskih bataljuna. Nastavno je imenovan zapovjednikom tenkista 1. dalmatinske proleterske brigade, te je u prosincu 1944., sudjelovao u borbama u operaciji za oslobođenje Knina.
Već tijekom rata, postojale su indicije kako je Dubajić sudjelovao u ubojstvima ratnih zarobljenika, te je poznata jedna epizoda iz oslobođenja Knina, kada je više stotina njemačkih ratnih zarobljenika i ranjenika iz kninske bolnice bilo odvedeno do tzv. Bulina mosta, udaljenog oko jedan kilometar od Knina, gdje su strijeljani i bačeni u obližnju jamu, duboku dvadesetak metara, koju je Dubajić, pod nalogom zapovjednika Jose Durbabe, naknadno minirao, kako bi sakrio mjesto zločina.
Krajem 1944., postoje indicije kako je upravo Dubajićeva jedinica mučila i bacila živog zarobljenog pripadnika ustaške vojnice u trinaest metara duboku jamu pokraj Ljubostina, općina Unešić, čiji su posmrtni ostaci pronađeni prilikom speleološkog istraživanja lokaliteta 2014. godine. Sumnjalo se kako je Dubajić, tijekom veljače 1945., sudjelovao u ubojstvima franjevaca, koji su na područje drniškoga kraja bili prisilno dovedeni iz samostana u Širokom Brijegu. Naime, sumnja se kako su žrtve ubijene i bačene u jamu, te kako se posmrtni ostaci franjevaca nalaze u jami Golubinka, pokraj sela Mratova, u zaseoku Radasi. Sam Dubajić, je tijekom svojih javnih istupa, za navedenu jamu, govorio kako su ondje pripadnici ustaške vojnice pobili lokalno srpsko stanovništvo, te kako on svojim zločinima u Sloveniji 1945., osvećuje tzv. Martovske jamare.
Sam je pričao o 30 tisuća ubijenih
Osobno je uključen u repatrijaciju jugoslavenskih antititovskih izbjeglica iz savezničkih logora u Austriji, te se osnovano sumnja da je na području Kočevskog roga, u Sloveniji, u razdoblju od 26. svibnja do 15. lipnja 1945., sudjelovao, idejno osmislio i naložio drugima prijevoz, izgladnjivanje, mučenja i ubojstva na osobito okrutan način 13 000 zarobljenika, među kojima su bili pripadnici poraženih kvislinških postrojbi, slovenski domobrani (tzv. belogardejci), srpski i crnogorski četnici, pripadnici hrvatskog domobranstva i ustaške vojnice i neutvrđen broj civila. U svojim medijskim istupima tijekom 1990-ih, pa i u svojoj knjizi iz 2006., Dubajić spominje brojku od trideset tisuća ubijenih.
Početkom 1990-ih, kada se u medijskom prostoru počelo otvoreno govoriti o događajima s kraja Drugoga svjetskog rata u Jugoslaviji, o Bleiburgu, Dubajić se navodno pokajao za svoje grijehe, progovorio je o ulozi u tim događajima, te su ga mnogobrojni jugoslavenski (prije svega hrvatski i slovenski) mediji intervjuirali, kao i britanski povjesničar Nikolay Tolstoy, autor knjige Ministar i pokolji.
Pokajao se, ali je početkom Domovinskog rata ponovno širio mržnju
Iako se navodno pokajao za zločine počinjene krajem tog rata, aktivno je sudjelovao, organizirao i poticao srpsku pobunu u Hrvatskoj 1990., sumnjičilo ga se za napade na policijske postaje i oružano uznemiravanje hrvatskog stanovništva na području sjeverne Dalmacije i južne Like. Vuk Drašković ga je pokušavao promovirati kao jednog od zapovjednika i vođa paravojne postrojbe, tzv. Srpske garde, ali uvidjevši nesposobnost Dubajića, prilikom djelovanja istog u istočnoj Slavoniji, da preuzme vodstvo, zamijenio ga je sa srbijanskim nositeljem organiziranog kriminala u zapadnoj Europi i suradnikom jugoslavenske Službe državne sigurnosti (dalje: SDS), Đorđem Božovićem zvanim Giška. Dubajić je nastavio u aktivnostima oko stvaranja tzv. Republike Srpske Krajine, potom tijekom 1991., pobjegao u Srbiju, gdje su ga vlasti Slobodana Miloševića prvo prihvatile, dodijelivši mu stan, da bi ga ubrzo zabranivši mu gostovanja i istupe u medijima, marginalizirale. Pred hrvatskim je sudovima 1993. bio osuđen u odsutnosti zbog terorizma i dr., na zatvorsku kaznu u trajanju od petnaest godina, ali je zbog primjene odredbama Zakona o oprostu iz 1996., amnestiran.
Dubajić je 2006. godine izdao knjigu o svojim zločinima u Sloveniji, počinjenima nakon završetka Drugoga svjetskog rata, pod naslovom Život, grijeh i kajanje: Od Kistanja do Kočevskog roga. U ožujku 2009., Županijsko državno odvjetništvu u Zagrebu pokreće kazneni postupak zbog osnovane sumnje u počinjenje ratnih zločina nakon Drugoga svjetskog rata, na području Kočevskog roga, u Sloveniji, te zatražuje raspisivanje međunarodne tjeralice za Simom Dubajićem, tada već državljaninom R. Srbije, no prekasno. Umro je u Beogradu 8. srpnja 2009., nakon duge i teške bolesti, u osamdeset i šestoj godini.
dnevno.hr
