Žrtve UDBA-e: Objavljeni detalji sudske istrage o hrvatskoj šestorici u Australiji
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 08 Srpanj 2026 17:02
Sudska istraga u australskom Novom Južnom Walesu utvrdila je “razumnu sumnju” u krivnju trojice članova tzv. “hrvatske šestorice”, žrtve jugoslavenske tajne policije UDBA-e, i to 45 godina nakon što su osuđeni na 15 godina zatvora zbog navodne terorističke zavjere.
Izvješće vršitelja dužnosti suca Roberta Allana Hulmea, objavljeno u ponedjeljak, zaključuje da postoji razumna sumnja u krivnju Josipa Kokotovića, Ilije Kokotovića i Mile Nekića. Istodobno, za preostalu trojicu – Maksimilijana Bebića, Vjekoslava Brajkovića i Antona Zvirotića – istraga nije pronašla razumnu sumnju u njihovu krivnju.
Predmet će sada biti upućen Kaznenom žalbenom sudu Novog Južnog Walesa, koji treba odlučiti hoće li poništiti osuđujuće presude za trojicu muškaraca.
Ovaj slučaj, jedan od najkontroverznijih i najpoznatijih u australskoj pravosudnoj povijesti, ponovno otvara pitanja o policijskim zlouporabama, političkom pritisku i mogućem montiranom procesu protiv hrvatskih emigranata u vrijeme jugoslavenskog komunističkog režima.
Ina Vukić: Užasan rezultat
“Užasan rezultat. Nevjerojatan rezultat. Danas popodne je objavljeno izvješće i čitamo ga, čitamo, jer teško je vjerovati ovako nešto. Kako osnovna sumnja za krivnju ili nevinost može važiti za troje, a ne svih šest u zavjeri šestorice pitanje je veliko?“, ocijenila je Ina Vukić, istaknuta hrvatska blogerica i kolumnistica koja živi u Sydneyu nakon objave izvješća.
Sudska istraga u Novom Južnom Walesu, pokrenuta 2023. godine, imala je zadaću ispitati jesu li desetljećima stare osuđujuće presude za urotu ili plana bombardiranja četiri lokacije u Sydneyu protiv hrvatske šestorice – Maksimilijana Bebića, Mile Nekića, Vjekoslava Brajkovića, Antona Zvirotića, Ilije Kokotovića i Josepha Kokotovića bile neutemeljene.
Šestorica muškaraca osuđena su 1981. godine na po 15 godina zatvora nakon dugotrajnog suđenja pred Vrhovnim sudom Novog Južnog Walesa zbog navodne zavjere s ciljem postavljanja bombi u dvije putničke agencije u Sydneyju, jednom srpskom društvenom klubu, kazalištu Elizabethan u Newtownu te na gradskom sustavu vodoopskrbe.
U svom izvješću, Prvi dio na 546 stranica, objavljenom u ponedjeljak, 6. srpnja 2026., istraga je zaključila da postoji osnovana sumnja u krivnju Josepha Kokotovića, Ilije Kokotovića i Mile Nekića.
Međutim, vršitelj dužnosti suca Robert Hulme zaključio je da ne postoji osnovana sumnja u krivnju Maksimilijana Bebića, Vjekoslava Brajkovića i Antona Zvirotića.
Kako je naveo sudac Hulme u dvotomnom izvješću, ni Joseph ni Ilija Kokotović nisu odgovorili na pozive za sudjelovanje u istrazi, dok je Mile Nekić u međuvremenu preminuo.
„Unatoč tome, postoji osnovana sumnja u njihovu krivnju, a njihove osuđujuće presude predstavljaju dugotrajnu nepravdu“, zaključio je.
Kazneni žalbeni sud Novog Južnog Walesa sada će odlučiti hoće li njihove presude biti ukinute.
Veze s jugoslavenskim konzulatom i njihovim tajnim službama
Jedno od ključnih pitanja kojima se istraga bavila bila je vjerodostojnost glavnog svjedoka optužbe, Vice Virkeza (Srbin koji se pretvarao da je Hrvat), javlja The Canberra Times. Sudsko izvješće je utvrdilo da je Virkez dao namjerno lažan iskaz kada je poricao bilo kakve veze s jugoslavenskim konzulatom i, posredno, s jugoslavenskim obavještajnim službama.
Istodobno, istraga je prihvatila da je Virkezovo svjedočenje o postojanju navodne bombaške zavjere bilo vjerodostojno te da nije dano po nalogu ili na poticaj bilo koga povezanog s policijom Novog Južnog Walesa ili tadašnjom jugoslavenskom vladom.
Propusti
U izvješću se također navodi:
„Tijekom suđenja došlo je do propusta u otkrivanju informacija obrani koje su se odnosile na Virkezovu povezanost s jugoslavenskim konzulatom i njegovu odanost Jugoslaviji.“
Virkezov prvi iskaz policiji, dan 1979. godine u Lithgowu, potaknuo je niz policijskih racija. Policijski službenici kasnije su svjedočili da su u njegovu crnom automobilu marke Valiant iz 1963. godine pronađeni eksploziv i detonatori.
Sva šestorica optuženika poricala su da su dala priznanja koja im je policija pripisivala, dok su četvorica tvrdila da su tijekom pritvora bila teško fizički zlostavljana.
Istraga je također zaključila da je više policijskih službenika vjerojatno počinilo nedolično postupanje, uključujući fizički napad na jednog od optuženika tijekom policijskog ispitivanja.
U javnosti poznati kao “hrvatska šestorica“, optuženici su bili članovi hrvatskih nacionalnih organizacija u Australiji i tijekom više od četiri desetljeća dosljedno su tvrdili da su nevini te da im je proces montirala jugoslavenska tajna policija (UDBA) uz pomoć policijskog doušnika Vice Virkeza.
Premda je istraga utvrdila da je Virkez namjerno prikrio svoje veze s jugoslavenskim konzulatom i obavještajnim aparatom, ipak je zaključila da je njegovo svjedočenje o postojanju navodne bombaške zavjere bilo istinito i da nije bilo rezultat utjecaja policije Novog Južnog Walesa niti tadašnjih jugoslavenskih vlasti.
UDBA-in agent za nagradu dobio farmu svinja
Podsjećamo, u dokazima koji su podupirali zahtjev za sudsku reviziju slučaja “hrvatske šestorke”, ključna je uloga doušnika Vice Virkeza (pravim imenom Vitomir Misimović).
Istraživači i novinari povezali su doušnika Virkeza s jugoslavenskom tajnom službom UDBA-om. On se infiltrirao u krug hrvatskih iseljenika predstavljajući se kao hrvatski nacionalist, a zatim postao glavni krunski svjedok protiv šestorice.
Obrana šestorice Hrvata nastojala je revizijom presude pokazati “nelagodu” oko presude, temeljene na sumnjivim dokazima – pronađenom eksplozivu i priznanjima iznuđenim navodnim batinanjem.
Uhićenja je vodio korumpirani policajac Roger Rogerson, kasnije osuđen na doživotni zatvor za ubojstvo. On je 1991. javno priznao praksu podmetanja dokaza u policiji 70-ih i 80-ih.
Jedan policajac, sudionik pretrage, tvrdio je da nije vidio eksploziv u kućama Hrvata.
Virkez je dobio blagu kaznu, a nakon izlaska iz zatvora priznao je novinaru ABC-a da je dao lažni iskaz jer je bio odan Jugoslaviji.
Australska obavještajna služba ASIO zabilježila je njegove kontakte s jugoslavenskim konzulatom, gdje je glavna veza bio pripadnik UDBA-e. Ti su dokazi, prema novinaru Hamishu McDonaldu, pokazali da je cijeli slučaj bio dio promišljene operacije jugoslavenske tajne službe kako bi se hrvatska zajednica u Australiji prikazala kao teroristička.
U kolovozu 1991. godine u srpskim dobrovoljačkim jedinicama iz BiH koje su ratovale na hrvatskim ratištima oko Nove Gradiške i Okučana, reporter australske televizije ABC Chris Masters pronašao je Vica Virkeza. Pravo mu je ime bilo Vitomir Misimović. Bio je Srbin iz Bosanske Gradiške. Još ranih sedamdesetih godina prošlog stoljeća jugoslavenska ga je obavještajna služba kao devetnaestogodišnjaka poslala u Australiju s lažnim imenom i zadatkom da se infiltrira u hrvatsku emigrantsku zajednicu u Australiji.
Pošto je odradio “hrvatsku šestoricu”, poslije povratka u BiH od tadašnjih je vlasti za nagradu dobio farmu svinja.
Oslobođeni bez isprike, a UDBA diskreditirala hrvatsku zajednicu
Reportaža je objavljena u ABC-ovoj emisiji Four Corners. I otad počinje postupna javna rehabilitacija “hrvatske šestorke” u Australiji.
“Hrvatska šestorka” ubrzo je tiho puštena iz zatvora prije isteka kazne. Ali ne uz ispriku ili poništenje presude u montiranom procesu, već zbog dobrog vladanja u zatvoru.
Australskim institucijama uistinu i nije bilo jednostavno priznati što se zapravo dogodilo.
Prema dr. Johnu Schindleru, bivšem agentu CIA-e koji je radio u Hrvatskoj i BiH kao operativni direktor za elektroničko prisluškivanje u ratu devedesetih godina prošlog stoljeća i autoru više knjiga i članaka o tajnim službama bivše Jugoslavije, UDBA je kroz ovaj slučaj uspjela diskreditirati cijelu hrvatsku zajednicu u Australiji.
Uloga Grahama Blewitta koji je dvaput optužio – hrvatsku šestorku
Posebno je zanimljiv detalj o australskom tužitelju Grahamu Blewittu. Višnja Starešina u knjizi “Hrvati pod Kosovim krilom: završni račun Haaškog suda” analizira političku i obavještajnu pozadinu haaških procesa protiv šestorice čelnika Herceg-Bosne, posebnu pozornost posvećujući ulozi australskog tužitelja Grahama Blewitta.
Navodi da je prije dolaska u Haag Blewitt vodio posebnu istražiteljsku jedinicu australske sigurnosne službe ASIO za istrage nacističkih zločinaca, koja tijekom sedam godina nije uspjela ostvariti značajnije rezultate.
Starešina ističe kako je za razumijevanje Blewittova rada u Haagu važno poznavati djelovanje jugoslavenskih obavještajnih službi u Australiji, osobito slučaj tzv. “hrvatske šestorke“. Šestorica australskih Hrvata 1979. osuđena su zbog navodne pripreme terorističkih napada, ponajprije na temelju Virkezovog iskaza, zapravo Vitomira Misimovića, agenta jugoslavenske UDBA-e infiltriranog u hrvatsku emigraciju.
Pozivajući se na istraživanja drugih autora i bivših obavještajaca, Starešina ocjenjuje da je taj slučaj poslužio za diskreditaciju hrvatske zajednice u Australiji te da je Blewitt u Haag prenio sličan pogled na hrvatsku stranu u ratovima koje je Srbija pokrenula 1990-ih.
Ističe kako je upravo on imao ključnu ulogu u oblikovanju optužnice protiv “haške šestorke“ iz Herceg-Bosne 2004. godine, kojom su Jadranko Prlić, Slobodan Praljak i ostali optuženi za udruženi zločinački pothvat protiv Bošnjaka. Starešina zaključuje da je takva optužnica odražavala širi politički i ideološki pristup koji je, prema njezinoj interpretaciji, bio prisutan u dijelu međunarodnih institucija i njihovih istražitelja.
