Pravoslavac u odori HOS-a: Danas mu više nema tko upaliti svijeću
- Detalji
- Objavljeno: Ponedjeljak, 12 Listopad 2026 18:04
Prošlo je vruće, oporo ljeto, koje se prelilo u tople, varljive dane rane jeseni. A onda je došao listopad i donio hladni dah koji se uvukao u svaku poru vukovarske četvrti Sajmište. Miješao je magle od hladnoće s maglama prašine i eksplozija, u kojima se disao barut, a sudbina grada kovala u neizvjesnosti.
U uličnim labirintima gdje se branio svaki kućni prag, vukovarski su branitelji pružali očajnički, ali veličanstven otpor višestruko nadmoćnijoj sili.
Bio je to dan nezamislivih gubitaka, u kojemu su posebno teško stradali pripadnici 4. bojne 3. brigade ZNG-a s Opatovca. U žestokim okršajima teško je ranjena braniteljica Vasilija Tucker, branitelji Mile Filipović – Lele i Zdenko Štefančić, zapovjednik položaja poznat pod kodnim imenom Plavi 5, dok je svoj život na oltar domovine položio Branko Drinovac – Lega iz Bresnice, kod Pleternice. Istovremeno, na svojim položajima dramatičnu bitku vodili su pripadnici HOS-a, čiji su redovi zavijeni u crno pogibijom njihova zapovjednika na Sajmištu, Željka Delića – Švice. U toj surovoj stvarnosti u kojoj je hrabrost bila jedini štit, svoju je priču ispisao i hrvatski branitelj srpske nacionalnosti Vid Ivanić.
Pravoslavac u odori HOS-a
Hrabrost i ljubav prema domovini nisu poznavale granice ni podjele. U najtežim trenucima, iz zagrebačkih Kozari puteva, s jednom zajedničkom mišlju – obraniti Hrvatsku u Vukovaru – u pakao bojišnice krenula su tri prijatelja: Ilija Ačkar, katolik, Ohran Merić, musliman i Vid Ivanić, pravoslavac. Nažalost, ratni kovitlac i strahote koje su uslijedile nakon sloma obrane grada surovo su prekinule njihove sudbine. Nakon zarobljavanja i prolaska kroz nehumane torture srpskih koncentracijskih logora, toplinu doma i povratak kući dočekao je samo Ilija Ačkar.
Vid Ivanić, sin jedinac Danice rođene Šiljak i Radovana Ivanića, po vjeroispovijesti pravoslavaca, rođen je dana 22. veljače 1965. godine u Rastuši, Bosna i Hercegovina, u radničkoj obitelji. Osnovnu i srednju školu za strojobravara završio je u obližnjoj Čečavi. Nakon razvoda roditelja, s majkom Danicom seli se u Zagreb, gdje se vrijedan i skroman bavio različitim poslovima, najčešće radeći kao pomoćni radnik na građevini. Prijatelji iz mladosti opisali su ga kao tihog mladića pristalog izgleda, koji je iznimno volio ptice i sitne životinje, pa je u slobodno vrijeme golubario, a susjed koji je nakon rata kupio kuću u kojoj je Vid stanovao, ispričao je kako je u njoj pronašao barem deset akvarija te brojne kaveze za papige. Početkom rujna 1991. godine, Vid se oženio Jasminkom, za prijatelje, Jasnom, a samo desetak dana nakon vjenčanja, zajedno s prijateljima iz ulice, odlučio je dragovoljno pristupiti HOS-u i pomoći u obrani Vukovara. Budući da se tek oženio, prijatelji su mu savjetovali da ne ide, no on je to kategorički odbio uz pitanje, što će o njemu misliti susjedi i poznanici, ako svi iz ulice odu na ratište, a on ostane.
Po dolasku u Vukovar, hosovci su, većina njih, među njima i Vid Ivanić, sukladno zapovijedi Mile Dedakovića, raspoređeni na Sajmište, dio grada gdje se nalazila jedna od najtežih i najkrvavijih bojišnica, dok ih je četrnaest ostalo braniti Bogdanovce, selo nedaleko od Vukovara. Vida su suborci opisali slično kao i prijeratni prijatelji - kao tihog i povučenog čovjeka koji je malo govorio, ali je ispunjavao sve zadaće pred njega postavljene, sve do dana 10. listopada 1991. godine, kad je posljednji put viđen. Naime, upravo desetog listopada, na današnji dan prije 35 godina, točno pored Vida, snajperskim metkom u glavu, ubijen je zapovjednik hosovaca na Sajmištu, Željko Delić – Švico.
Damir Markuš, pripadnik HOS-a koji je branio Vukovar, u svojoj knjizi "58" – HOS u obrani Vukovara i Bogdanovaca, o tome događaju je napisao:
"Metak ga je pogodio točno u glavu, nakon što su nam prišli sa strane, s boka gdje ih nismo očekivali, jer je trebao biti branjen. Odbili smo ih i tada, ali gubitak Švice nikad nismo nadoknadili, niti preboljeli. Gubitak takvog vođe i ratnika bio je jak udarac za nas, hosovce. Nakon borbe ostalo je mnogo mrtvih neprijateljskih vojnika po ulicama, ali sav taj prizor nije vrijedio, jer izgubili smo Švicu".
Zalutati među neprijatelje, bilo je lako…
Detalji vezani uz smrt Željka Delića - Švice važni su kako bi se pokušala rekonstruirati daljnja tragična sudbina Vida Ivanića. Naime, kada je Delić pogođen u glavu snajperskim metkom, neposredno uz njega nalazio se i Vid Ivanić. Damir Markuš prisjetio se kako ga je posljednji put vidio prislonjenog uz zid jedne od kuća te da mu je djelovao kao osoba u šoku. U kaosu koji je nakon toga nastao, izgubio ga je iz vidokruga, a kada se sukob smirio, tek po dolasku jednoga od zapovjednika Sajmišta, Nikice Burića – Samoborca, kad su se prebrojavali mrtvi i ranjeni, utvrđeno je kako Vid Ivanić nije među njima.
Nikica Burić je ispričao: "Uvjeren sam kako se Vid tijekom sukoba, za vrijeme pucnjave i granatiranja, izgubio. Pod 'izgubio' mislim da je zalutao u ulice koje su bile pod neprijateljskom kontrolom. Svatko tko poznaje vukovarske ulične borbe zna da je to, nažalost, bilo vrlo lako. Linija se stalno pomjerala, doslovno nisi znao kada je koju ulicu ili čak i kuću zauzeo neprijatelj. Dovoljno je bilo napraviti dvadesetak koraka i eto te među njima. Često smo se kretali po vrtovima, dvorištima, nepoznati teren je bio veliki problem i za Vukovarce iz drugih dijelova grada, a kamoli za mladića koji je došao iz Zagreba na potpuno mu nepoznato područje. Siguran sam da su ga pri tome zarobili i nažalost, što se pokazalo točnim, i ubili".
Smrt mu nije bila laka
Na vukovarsko ratište, Vid je došao u trapericama i maskirnoj košulji s oznakom HOS-a, tako obučen je i na posljednjoj njegovoj fotografiji koju je napravio njegov suborac, hosovac Damir Radnić. Međutim, te su oznake u srpskoj propagandi imale posebnu težinu. Neprijateljski mediji sustavno su sotonizirali pripadnike HOS-a, etiketirajući ih kao "povratak Crne legije" i "ustaše", čime se među agresorskim vojnicima dodatno poticala brutalnost. S obzirom na to da je u takvoj odori i zarobljen, smrt mu zasigurno nije bila laka. Je li Vid ubijen baš tog dana, 10. listopada 1991. kad su ga suborci posljednji put vidjeli i kada je zarobljen ili mu je muka potrajala, možemo samo nagađati.
Tijekom mirne reintegracije hrvatskog Podunavlja, posmrtni ostaci Vida Ivanića ekshumirani su iz masovne grobnice na vukovarskom novom groblju Dubrava. Nakon identifikacije, prema želji njegove supruge Jasminke, dana 14. lipnja 1998. godine pokopan je u Vukovaru, na Memorijalnom groblju žrtava iz Domovinskog rata.
Vid Ivanić je bio jedinac, njegovu osamdesetogodišnju majku Danicu, nakon dva moždana udara, njezina obitelj sa sestrine strane odvela je u Bosnu i Hercegovinu, gdje je odavno preminula, baš kao i njegova supruga Jasminka. Ostatak obitelji se Vida, zbog njegovoga odabira braniti domovinu u kojoj je živio, prema Jasminkinim riječima odrekla, stoga ga je i odlučila pokopati u Vukovaru, među suborcima.
Kada je obukao odoru HOS-a i dragovoljno pošao braniti Hrvatsku u Vukovar, Vid Ivanić, pravoslavac, jedinac sin u samohrane majke, imao je dvadeset i sedam godina. Nemojmo ga zaboraviti.
Tanja Belobrajdić/direktno.hr
