Zamisli da smo odmah na početku odustali pokupili svoje pa jednostavno nestali?
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 19 Studeni 2026 09:09

… Bi li Hrvatske danas bilo ili bi je se u nadi, ali tiho, samo spominjalo?
Postoje datumi koji u povijesti naroda ne označavaju samo protok vremena, već postaju neizbrisivi ožiljci na kolektivnoj svijesti.
Vukovarski put u ponor, anatomija neizbježnog sloma, započela je viješću koja je prohujala među braniteljima 2. studenoga 1991. godine, unoseći duboku tjeskobu: "Pao je Lužac". Ovo prigradsko naselje smješteno na strateškom raskrižju između središta Vukovara i Borova naselja držalo je kralježnicu obrane. Njegovim gubitkom neprijateljske snage izbile su na Priljevo, potom na Dunav, presjekle obrambene linije i prepolovile grad na dva dijela. Padom Lušca razbijena je jedinstvena obrana Vukovara - branitelji su razdvojeni – dio je ostao izoliran u Borovu naselju, a dio u središtu grada, na Sajmištu i Mitnici. Bio je to stvarni početak kraja i kalvarije Vukovara.
Tijekom Domovinskog rata, uz Vukovar, i Bogdanovci su bili simbolom otpora velikosrpskom agresoru, a u obrani sela sudjelovalo je tek dvjestotinjak branitelja među kojima su, osim Bogdanovčana bili i pripadnici Zbora narodne garde, specijalne policije, MUP-a i HOS-a. Ukupno, poginulo ih je 129, 40 branitelja i 89 mještana. Do dana 10. studenoga 1991. godine malobrojni, slabo naoružani i iscrpljeni branitelji i mještani Bogdanovaca herojski su branili selo i pružali očajnički otpor višestruko nadmoćnijem neprijatelju, osobito otkako su se Bogdanovci nakon okupacije sela Marinaca i Cerića našli u potpunom okruženju. Svakim danom broj poginulih i ranjenih branitelja i civila se povećavao zbog čega se postepeno raspadala linija obrane, a zalihe naoružanja, osobito protuoklopnih sredstava i medicinske opreme gotovo su nestale. Tijekom posljednjeg, silovitog napada JNA potpomognute četnicima i srpskim paravojnim jedinicama iz svih smjerova tenkovima i artiljerijom, postaje jasno kako je obrana sela neminovno slomljena, pa preostali branitelji s dijelom civila u više grupa kreću u pokušaj proboja u različitim smjerovima kroz neprijateljske redove, pri čemu je veliki broj njih smrtno stradao, ali dio ih je ipak uspio izaći na slobodni teritorij.
Za branitelje Vukovara, pad Bogdanovaca značio je konačni nestanak svake nade u vojnu deblokadu i zatvaranje zadnjeg, hermetičkog prstena smrti. Ostavši bez logistike, streljiva i ikakve mogućnosti za odstupnicu, u potpunom okruženju, i najoptimističnijima je postalo jasno kako je slom obrane i ulazak srbočetničkog agresora u grad, neizbježan. U tom trenutku, hrvatskim braniteljima je preostalo malo mogućnosti: mogli su se predati, odlučiti na otpor do posljednjeg metka i vlastite pogibije – što bi okupaciju odgodilo tek za nekoliko sati – ili krenuti u očajnički pokušaj proboja. Bez pouzdanih informacija o neprijateljskim snagama koje su u vrlo gustom razmještaju i u nekoliko prstenova okruživale grad, o minskim poljima ili konfiguraciji tla, odnosno rasporedu usjeva viših poljoprivrednih kultura (kukuruza), izgledi za uspjeh onih koji su se odlučili na proboj bili su iznimno mali. Do danas nije poznat točan broj branitelja i civila koji su pri pokušaju proboja poginuli u minskim poljima ili nakon što su ondje otkriveni - ubijeni u neprijateljskoj vatri, kao ni onih koji su ranjeni i zarobljeni, a potom zlostavljani i ubijeni. Mnogima kosti još uvijek leže u slavonskim njivama.
Predaja Mitnice – ubijali su tijekom pregovora
Tromjesečni otpor nadmoćnoj sili doživio je svoj konačni slom 18. studenoga 1991. godine. Dok je linija obrane u samom središtu grada pukla pod pritiskom, a JNA i srpske paravojne postrojbe prodrle u razrušeni centar, sudbina Mitnice završila je drukčije. Dana 17. studenoga 1991. godine s neprijateljskom stranom dogovoreno je primirje i prestanak svih borbenih djelovanja u cilju vojne predaje branitelja Mitnice, čime bi, prije svega, od daljnje pogibije sačuvali civilno stanovništvo. Sljedećeg dana, nekoliko sati prije početka pregovora, druga strana je grubo prekršila mirovni dogovor te u jutarnjim satima branitelje koji su se toga trenutka nalazili na položaju na Ristićevom salašu, a koje su iznenadili u vjeri kako će se neprijatelj držati dogovorenog primirja, neočekivano napala i zarobila.
Zarobljavanje su preživjeli samo ranjeni zapovjednik položaja, jer su ga utrpali u sanitetsko vozilo te odvezli u Negoslavce, nakon čega je završio u logoru i branitelj koji se sljedeći dan spasio bijegom. Posmrtne ostatke preostalih zarobljenih branitelja, 35 godine kasnije još uvijek iskopavaju iz masovnih grobnica, od Gelesove do Petrovačke dole. Organizirana predaja preostalih branitelja Mitnice ipak je naknadno izvršena, među njima 183 predala su se s naoružanjem, čime je od izravnog pokolja spašeno više tisuća civila. Ipak, stotine branitelja i civila deportirano je u srpske koncentracijske logore iz kojih se mnogi nikada nisu vratili – preminuli su uslijed sustavnog i brutalnog zlostavljanja.
Posljednji heroji obrane
Dok se na Mitnici odvijala predaja, u središtu grada linija obrane je popustila. Dana 18. studenoga JNA i paravojne postrojbe ušle su u uži centar Vukovara. Vojna obrana tog dijela grada i službeno je slomljena. Veliki dio branitelja koji je povlačeći se s položaja, osobito sa Sajmišta, potiskivan prema centru, povukao se prema velikim, civilnim skloništima poput onih kod nekadašnje Mađarske škole, na mjestu današnje policijske postaje Vukovar ili u atomsko sklonište na Olajnici. Ipak, najvećim dijelom povlačili su se u vukovarsku bolnicu nadajući se poštivanju Ženevske konvencije, međunarodnoj zaštiti ili dogovorenoj evakuaciji, a za njima su krenuli i brojni članovi njihovih obitelji, ne želeći se odvojiti od njih. Tisuće civila i ranjenika tako su se našle na milosti i nemilosti agresora.
Za to vrijeme, u potpuno odsječenom Borovu naselju, hrvatski branitelji vodili su u informativnom mraku svoje zadnje, očajničke bitke. Izolirani i bez ikakvih vijesti o padu centra grada i predaji Mitnice, branitelji su se žilavo držali još jedan čitav dan. Tek sutradan, 19. studenoga, neprijatelj je uspio slomiti i tu zadnju, usamljenu crtu obrane oko tvorničkog kompleksa Borovo. Padom Borova naselja vojna obrana vukovarske općine bila je u potpunosti ugašena.
Krvavi pir agresora
Završetak borbenih djelovanja otvorio je prostor za sustavnu osvetu i likvidacije. Umjesto poštivanja vojnih konvencija, započela je masovna tragedija zarobljenika u kojoj su prsti dojučerašnjih susjeda, prijatelja i radnih kolega postajali ubojita koplja. Ljudi s kojima se do jučer dijelio kruh sada su upirali prstom u hrvatske branitelje i civile, a novopečeni gospodari života i smrti započeli su svoj krvavi pir. Pod izravnom zaštitom i u suorganizaciji JNA, srpske paravojne postrojbe provodile su nemilosrdan zločin, no sama JNA nije bila tek nijemi promatrač – njezini su pripadnici bili i izravni egzekutori. Ta sprega regularne vojske i paravojnih hordi pokazala je svoje najokrutnije lice na stratištima diljem vukovarskog kraja, uključujući i Bogdanovce. Najveći dio pogubljenih vukovarskih branitelja i civila završio je na farmi Ovčara i logoru Velepromet formiranom već u rujnu u prostoru vukovarskog trgovačkog poduzeća, dio u zloglasnim Negoslavcima, a dio na uličnim stratištima poput "Drvene pijace" ili na obali Dunava.
Ista sudbina zadesila je i one zarobljene u Borovu naselju. Nakon sloma obrane, nisu dočekali deportaciju u logore na teritoriju Srbije. Dio zarobljenika odveden je i pogubljen u obližnjem selu Trpinji, dio u Borovu Selu, a dio u Dalju i farmi Lovas smještenoj između ta dva sela. Mnogi od njih, baš kao u Vukovaru, ubijani su na mjestu zarobljavanja, kućnom pragu ili masovnim stratištima poput onog na Trpinjskoj cesti, na kućnom broju 33, gdje je bez milosti likvidirano čak jedanaest zarobljenih hrvatskih branitelja, među njima dva osamnaestogodišnjaka.
Gdje su naši najmiliji?
Punih je 35 godina prošlo od opsade i okupacije Vukovara, pri čemu je (izvor: Hrvatski memorijalno-dokumentacijski centar Domovinskog rata, Računalna baza žrtava iz Domovinskog rata, u: Sandra Cvikić, Dražen Živić, Josipa Maras Kraljević, "Rat, ljudi, brojevi - Vukovar 1991. i danas"; Državni arhiv u Vukovaru i Institut društvenih znanosti Ivo Pilar, Vukovar, 2021.) ukupan broj poginulih, ubijenih i nestalih na području Grada Vukovara, neovisno o prijeratnom prebivalištu (naselja Vukovar, Grabovo, Lipovača i Sotin) - 2115 osoba, od kojih su 1043 branitelji. Koliko je ratnih zarobljenika ubijeno baš u logorima Stajićevo, Begejci, Sremska Mitrovica i Niš, konkretno s područja Vukovara, još uvijek ne postoje službeni podaci. Iz grada je prognano oko 22.000 Hrvata i ostalih nesrba, a još se traga za 320 osoba kojima se gubi svaki trag upravo u ratnom Vukovaru 1991. godine.
Stoji grad!
U studenome 1991. godine, Vukovar je doživio svoju kliničku smrt. Sravnjen sa zemljom, utišan pod željeznim gusjenicama i pretvoren u golemu masovnu grobnicu. U očima svijeta bio je otpisan. Izbrisana točka na karti. No, ovaj grad je preživio ubojstvo, jer je ideja o njemu ostala živa u onima koji su se zakleli da će se vratiti. Trideset i pet godina kasnije Vukovar je Feniks iščupan golim rukama iz dunavskog blata i porušenih cigli kojeg su komad po komad sastavljali njegovi preživjeli, brišući prašinu s obiteljskih slika pronađenih u ruševinama. Jer grad nisu činile zgrade, nego ljudi.
Da – "Grad, to smo mi". A, Dunav… Dunav je odnio previše suza i iako i dalje skriva puno tajni, ostao je krvotok koji gradu ne dopušta da stane. Rijeka koja je u jesen 1991. godine tekla kroz grad duhova, danas teče kroz grad koji diše hrvatski.
Zamisli da smo dignuli ruke
pa pobjegli preko Vuke,
okrenuli leđa,
ostavili grad, ljude, uspomene
bez ikakvog zaleđa?
Zamisli da nismo ostali,
da nismo svoje branili?
Bi li Hrvatske danas bilo
ili bi je se u nadi, ali tiho,
samo spominjalo?
Zamisli da nismo uzeli puške,
da nismo u rovovima ležali potrbuške,
da nismo trčali preko ruševina,
spašavali život
brata, a nečijega sina?
Zamisli da je grad bio otvorena njiva,
plitak potok što se lako prepliva?
Bi li ikada pisali latinicom,
dičili se Himnom
i šahovnicom?
Zamisli da smo odmah na početku odustali
pokupili svoje pa jednostavno nestali?
Ne bi bilo trauma ni rana,
mučenja, smrti, logora i straha
Ne bi, ljudi, više bilo ni hrvatskih zora
ni hrvatskih dana
(Maja Vidaković)


