Tri hrvatska fenomena
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 17 Travanj 2025 14:57
Preko pola milijuna već prodanih karata za Thompsonov koncert na Hipodromu ovoga ljeta zoran su primjer jednog hrvatskog apsurda. Thompsonov trijumf ujedno je i dokaz da u Hrvatskoj nešto definitivno nije kako treba biti. Čovjek koji pjeva o ljubavi, domoljublju i vjeri i nakon što proda pola milijuna karata za koncert, biva svejedno nazivan kontroverznim
njegovo pjesme ne puštaju se na radiopostajama i televizijama, a na portalima i istraživanjima anketnih kuća svako malo postavlja se anketno pitanje: treba li mu zabraniti koncert ovdje ili ondje!? Kako god pristupio tom fenomenu, nepristran čovjek mora zaključiti da nije problem u Thompsonu, nego da u hrvatskoj medijsko-političkoj stvarnosti ima nešto toksično. Štoviše, kada razmotrimo neke druge mete postojanog medijskog napada, uočavamo sličan obrazac: što je neka naglašeno hrvatski orijentirana osoba ili skupina uspješnija u poslu kojim se bavi, to je medijski orkestriran napad na nju jači. Stoga će ovdje biti riječi o trojici fenomenalnih Hrvata – Thompsonu, Luki Modiću i Ivanu Aralici – koji svojim ostvarenjima nadilaze nacionalne okvire i idu u red svjetskih veličina u svom području djelovanja svjedočeći istodobno svakom svojom gestom pripadnost Hrvatskoj i hrvatstvu bez ostatka.
Slično kao što se stalno napada Thompsona napada se i hrvatsku nogometnu vrstu. Kako se zbog popularnosti nogometa u narodu to ne može činiti potpuno otvoreno, neprijatelji hrvatskih nogometnih uspjeha pribjegavaju najrazličitijim oblicima mimikrije. Jednom se njihov napad prikriva tobožnjom zabrinutošću da hrvatski nogomet ide u krivom smjeru, drugi se put bunca o nekakvoj močvari kriminala koju treba isušiti, treći put potiče razdor između modrićnavijača Dinama i Hajduka, sjevera i juga Hrvatske…Posebno je na meti frustriranih mrzitelja hrvatskih uspjeha Luka Modrić kao personifikacija hrvatske nogometne vještine, ustrajnosti i uspješnosti. Sam po sebi Luka je svojevrsni nogometni fenomen, osvojio je gotovo sve što se u nogometnoj karijeri može osvojiti, a i u četrdesetoj godini igra na vrhunskoj razini u vjerojatno najjačem svjetskom nogometnom klubu, dok za nacionalnu vrstu i dalje izgara na terenu kao da se bori za mjesto u ekipi. Svejedno, o njemu svakodnevno izlaze članci u kojima se propituje njegovo mjesto u Realu i reprezentaciji, dok ga u komentarima čitatelja za to očito plaćeni profili bez ikakve osnove nastoje ocrniti kao igrača i kao čovjeka.
Hrvatska je kultura pod još većom kontrolom od estrade ili sporta, i zapravo jedino je još u politici filtar tako rigorozan. Hrvatski književni kanon podešava se posljednjih barem stotinjak godina tako da odgovara jugoslavenskom viđenju hrvatske stvarnosti. Tako da ni do danas, unatoč navodnoj demokraciji, mnogi sjajni hrvatski pisci gotovo da ne postoje kao relevantna literarna činjenica, to jest zabranjen im je pristup u lektiru, njihova se uloga u pregledima hrvatske književnosti umanjuje i prikazuje ih se uglavnom kroz prizmu političke zabludjelosti, često bolji tretman imaju pisci koji su kraj rata dočekali u četničkom štabu nego pisci koji su bili činovnici u NDH-a. Tragikomično je bilo gledati kako se u jednom trenutku i Ranku Marinkoviću zaljuljao status živućeg klasika jer je na listi HDZ-a bio pripadnik većine u gradskoj skupštini. Srećom, oprošteno mu je, to jest zaboravljeno mu je to desno skretanje tek kada je Bandiću dao potpis za preuzimanje vlasti u Zagrebu, a osobito nakon što se blagoizvolio povući iz života općenito, a ne samo iz političkog života. Slobodan Novak, drugi klasik iz te generacije pisaca, nije bio te sreće. Njega je Jurica Pavičić zbog rezolutnog hrvatstva proglasio ''kretenom'' i ''nedostojnim strašilom''.
No, poseban je trn u oku toj ekipi ''pajdaške književnosti'', kako ih jednom zgodom nazva pokojni Milan Jajčinović, Ivan Aralica, hrvatski književni klasik još od osamdesetih godina prošlog stoljeća, veliki pisac nevjerojatne energije i stvaralačke potentnosti i u devedesetim godinama. Početkom stoljeća izložen silnim napadima sa svih strana nije aralicaustuknuo, nego je uzvratio kako najbolje zna – literaturom. Nizom romana s ključem (Ambra, Fukara i dr.) te esejima (Mentalni komunist, Smrad trulih lešina) svoje je najljuće neprijatelje ušutkao te su se oni dalje protiv njega borili prešućivanjem i ignoriranjem jer su shvatili da je to, budući da drže medije u svojim rukama, najefikasniji način. Petnaestak godina već traje jedan od najvećih pothvata u suvremenom hrvatskom izdavaštvu Djela Ivana Aralice u nakladi Školske knjige, u okviru kojega nas uz ponovljena izdanja ranijih djela autor svake godine obraduje i novom knjigom, uglavnom opsežnim romanima neupitne literarne vrsnoće. Nevjerojatna je činjenica i prvorazredni kulturni skandal da taj kulturni pothvat ostaje gotovo nezamijećen i nepopraćen od strane medija koji oblikuju hrvatsku kulturnu javnost.
Tri junaka ovog teksta pripadaju različitim područjima djelovanja, generacijski jaz između najmlađeg i najstarijeg među njima je gotovo šezdeset godina, ali ono što im je zajedničko jest da je hrvatstvo stožerna točka njihova identiteta te da su vrhunski u onomu čime se bave obogaćujući na taj način Hrvatsku i hrvatstvo kao takvo. Zajedničko im je također i to da su upravo zbog toga svoga doprinosa Hrvatskoj stalna meta hrvatske kumrovčadi i ravnogorčadi, koji su uglavnom zadržali pozicije društvene moći, ali su ostali bez Jugoslavije, odnosno velike Srbije. Na toj banalnoj činjenici počivaju gotovo svi apsurdi suvremene Hrvatske, ona je uzrokom luđačke košulje koja je navučena inače lijepoj zemlji pretežno radišnih i bistrih ljudi, ali politički prilično naivnih uslijed neimanja vlastite države kroz dugi niz stoljeća.
Damir Pešorda
