Šufflayevom stazom, Thompsonovim glasom
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 20 Kolovoz 2025 17:03
Dojmovi nakon povijesnoga koncerta Marka Perkovića Thompsona na zagrebačkome Hipodromu ne jenjavaju. Dokaz je to da se radilo o događaju koji se ne upisuje samo u koncertne statistike, već i u kolektivnu memoriju hrvatskoga naroda.
Na koncu, to će, htjeli ili ne, morati priznati i oni čiji ideološki svjetonazor nije u skladu s vrijednostima koje, kako sami kažu, „kontroverzni Thompson“, ustrajno njeguje u svojim pjesmama.
Najbolji dokaz tomu pružaju naslovnice medija lijeve provenijencije, kako domaćih, tako i onih koji pod nadzorom domaćih nalogodavaca djeluju iz inozemstva. U danima nakon koncerta poprimile su gotovo karikaturalne i pamfletističke razmjere – upravo one kakve inače rado pripisuju novinarstvu s druge strane političkoga spektra.
Paradigmatski primjer takvoga uratka jest senzacionalistički naslov: „To što radi ovaj čovjek je opasno. Moramo se oduprijeti: Thompson je mobilizirao mlade u svoj ratnički stroj. A oni ni ne znaju tko su ustaše.”
Zbog ograničenosti prostora ovdje nije moguće nabrojati sve slične naslove koji su kružili, još uvijek kruže i, sudeći po medijskoj upornosti, još će dugo kružiti. Riječ je o klasičnoj projekciji: upravo oni koji dižu moralnu paniku oko tobožnje mobilizacije i „ratnih strojeva“ zapravo sami, svojim senzacionalizmom, mobiliziraju čitatelje u vlastiti ideološki rov. Tako se, po tko zna koji put, retorika optužbe pretvara u vlastito zrcalo.
Hrvatska je, uostalom, i te kako upoznata s takvim parolama, temeljenima na retorici opasnosti i stalnoj potrazi za „unutarnjim neprijateljem“. Ovakvi senzacionalistički naslovi nisu nikakva novost, oni su tek reciklaža obrazaca iz vremena komunizma. Novi ljudi, scena ista – rekao bi njihov „neprijatelj“ u jednoj od svojih pjesama.
No, ako izuzmemo domaće dušobrižnike, koji su minuciozno brojali svaku limenku piva popijenu na koncertu, našlo se moti onih u vazda imperijalno gladnom susjedstvu koji su, punih kalkulatora i praznih duša, izračunali kako na Hipodromu ipak nije bilo pola milijuna ljudi, već „samo“ 270.000. Istina, naravno, nije ni na jednoj strani. Jer na koncertu je bilo više od pola milijuna ljudi. Bolje teorije odvraćanja za susjede s uvijek buktećim imperijalnim genom, vjerojatno i nema. Upravo se iz toga razloga u Beogradu tako zabrinuto zbrajalo.
Bilo kako bilo, nakon koncerta vidljive su određene promjene unutar hrvatskoga društva, koje više nije moguće ignorirati. Možemo govoriti o pomicanju Overtonovoga prozora udesno, i to ne samo kao izoliranom slučaju, već kao dijelu širega globalnog trenda u kojem vrijednosni obrasci sve otvorenije skreću konzervativnijem i nacionalno osvještenijem diskursu. Simptomatično je da sada i pojedinci u sabornici, za koje bismo do jučer tvrdili da im je takva retorika strana, bez zadrške recitiraju Thompsonove stihove s govornice, kao da je riječ o općeprihvaćenom kulturnom repertoaru. Još donedavno takvo što bilo je teško zamislivo.
Zašto je Thompson „neprijatelj“?
Reakcije na Thompsonov koncert bile su, u konačnici, posve očekivane. Moglo se pretpostaviti da će naslovnice i komentari odmah krenuti u poznatom smjeru delegitimiranja, moralne panike i retoričkoga discipliniranja javnosti, jer je svrha takvih reakcija odavno jasna – kontrola narativa, a ne promicanje dijaloga.
Međutim, zašto je, da se poslužimo komunističkim agitpropovskim rječnikom, Thompson „neprijatelj“? Na to je pitanje thpotrebno odgovoriti analitički i odmjereno, iz dvije komplementarne perspektive.
Jedna od mogućih perspektiva jest promatranje Thompsonove glazbe kao kontrapunkta globalističkim kulturnim obrascima koji nastoje homogenizirati razlike i izbrisati specifičnosti malih naroda, osobito onih čiji se identitet oslanja na kulturni kontinuitet, povijesno pamćenje i zajedničke vrijednosti.
U tomu smislu, važno je podsjetiti na ideje njemačkoga romantičarskog filozofa Johanna Gottfrieda Herdera, koji je razvio koncept Volkgeista – duha naroda. Prema Herderu, svaki narod posjeduje jedinstvenu, neponovljivu kulturnu dušu ili duh, oblikovan poviješću, jezikom, tradicijom i običajima, koji ga razlikuje od drugih naroda i čini temeljom njegove autentičnosti. Ovaj koncept snažno naglašava vrijednost očuvanja kulturnih specifičnosti i kolektivnoga identiteta nasuprot univerzalizirajućim tendencijama koje vode ka kulturnoj homogenizaciji.
Thompson u svojim stihovima sublimira upravo taj duh hrvatskoga naroda, njegovu povijesnu trajnost, borbenost i identitetsku slojevitost, što je čini ne samo izrazito autentičnom, već i privlačnom široj publici koja prepoznaje dubinu i značenje iza njegove glazbe. Činjenica da su na koncertu prevladavali mladi ljudi svjedoči o snazi Herderovoga Volkgeista koji utječe na izgradnju nacionalnoga identiteta među mlađim generacijama što je, opet, živi proces koji utječe na sadašnjost i budućnost hrvatskoga naroda.
Graničarstvo kao misija
Druga perspektiva iz koje sagledavam odnos prema Thompsonu jest perspektiva granice – političke, kulturne i duhovne – na kojoj je hrvatski narod kroz povijest bio prisiljen braniti svoju posebnost. Hrvatsku se i danas uporno želi svesti u balkanske okvire: prostor bez prava na vlastitu kulturnu artikulaciju, bez povijesne vertikale i bez dostojanstva koje izvire iz svijesti o vlastitoj različitosti.
Thompson u svojim pjesmama, stavom i simbolikom, predstavlja snažni kontrapunkt takvim težnjama, jer podsjeća da narod koji je preživio stoljeća na povijesnoj međi ne pristaje odustati od svojega glasa.
Kako bih ovu perspektivu približila, osvrnut ću se na pjesmu Ustani iz sjene, kojom je Thompson simbolično otvorio šufflaykoncert, a koja je snažno ukorijenjena u mislima Milana plemenitoga Šufflaya, jednoga od najvećih hrvatskih intelektualaca i istinskoga „aristokrata duha“ (Sagrak).
Šufflay, koji je već od svojih gimnazijskih dana bio gorljivi starčevićanac i zagovaratelj hrvatskoga državnog prava, u svojim je mnogim esejima naglašavao posebnost hrvatske nacije kroz dugu povijest. Upravo su Šufflayevi eseji najbolji pokazatelj njegove intelektualne superiornosti jer otkrivaju iznimnu erudiciju i širinu povijesnoga i kulturnoga znanja. Nerijetko je na svega nekoliko stranica znao dati preciznu, briljantnu sintezu povijesti naroda, zadržavajući pritom jasnoću i eleganciju izraza, što mu je omogućilo da u isto vrijeme bude i znanstvenik i suveren mislilac o sudbini naroda kojemu je pripadao.
Upravo u jednome takvom eseju, pod naslovom Esej o Vjekoslavu Klaiću, Šufflay piše o značajkama hrvatske nacije, ističući njezinu povijesnu izdržljivost, kulturnu posebnost i snagu naroda koji opstaje na granici svjetova. Posebno naglašava „graničarstvo“ kao temeljnu crtu hrvatske povijesne sudbine, onu trajnu budnost i otpornost naroda prisiljenoga braniti vlastiti identitet na povijesnoj među Istoka i Zapada,
Hej, viteže graničaru/ Na razmeđu dvaju svjetova./ Pod Kristovim stijegom časti/ Napij se sa živog izvora… /Spreman, vjeran, zauvijek domu svome, stihovi su pjesme kojom je Marko Perković Thompson otvorio svoj koncert.
Istu misao, ali u njegovome prepoznatljivom intelektualnom izričaju, nalazimo kod Milana Šufflaya, koji piše: „Politička povijest srednjovječne Hrvatske Kraljevine nije drugo već odjev velike borbe između sredozemnog Istoka i Zapada, Bizanta i Rima. Zapad je na hrvatskom tlu apsolutno nadmoćan i ova zapadnjačka dominanta ostaje karakteristikom hrvatske nacije kroz sva poznija vremena. Hrvati ostaju na zapadnom rubu ponora, koji dijeli dva svijeta na Balkanu i koji se ni na koji način ne dade prikriti travom i mahovinom. Nakon gubitka svoje dinastije oni postaju 'predziđem kršćanstva' prema turskoj najezdi.“[1] Šufflay dalje nastavlja: „Na pograničnom teritoriju niču 'graničari'. I to ime postaje sinonim za Hrvate.“[2]
Dakle, zapadnjačka kulturnost, vjernost domovinskoj grudi, svijest o „starim pravicama“, čovječnost i, nadasve, „graničarstvo“, po Šufflayu su ključne značajke hrvatske nacije. Međutim, Šufflay u Eseju o Vjekoslavu Klaiću ističe kako je Klaić uspio prikazati sve te značajke osim jedne, one graničarske. A upravo je ona, kako piše prešućeni hrvatski intelektualac i književni kritičar Dušan Žanko, „za Šufflaya najbitnija, i samo na tome on podiže svoj proročki giglas iznad iste ljubavi prema rodnoj grudi, da dostigne najviši historijski poziv ove male zemlje, korist čovječanstvu i službu čitavom bijelom Zapadu.“[3]
Šufflay tu misao snažno zaokružuje završnim riječima eseja, pišući: „Kad se ta historijska značajka [graničarski karakter hrvatske nacije, op. B. D.] posve jasno uoči, svaki hrvatski intelektualac, pa čak i filozof, znat će posve točno da je hrvatski nacionalizam nešto daleko više od nacionalizma bilo kojeg nepograničnog naroda, da je viši i čovječanstvu korisniji od integralnog jugoslavenstva. Filozof s pravom može držati da je nacionalna ideja negativna, jer raskida čovječanstvo i koči napredak raznih internacionala, pravi tuđine, a tuđin i neprijatelj su sinonimi. Ali dok postoji drevni jaz između sredozemnog Istoka i Zapada i puca još daleko veći, svjetski jaz između Azije i Evrope, dok s Balkana kroz 500-godišnju bizantinsko-tursku retortu juri XIV. vijek, hrvatski nacionalizam označuje jedan od najsnažnijih bedema zapadne civilizacije. Dok je ova ugrožena, a danas jeste, hrvatski nacionalizam ne znači samo ljubav prema rodnoj grudi i hrvatskim domovima na njoj, on ne znači lokalni patriotizam, već lojalnu službu čitavom bijelom Zapadu. I zato je on apsolutno pozitivan.“[4]
Upravo u toj dimenziji graničarstva kao misije, u kojoj nacionalizam prestaje biti samo lokalna, obrambena ideja i postaje služba Zapadu i civilizacijskim vrijednostima koje nadilaze granice, nalazi se dubinski sloj koji Thompson svojim stihovima prenosi u popularnu sferu, a koji Šufflay intelektualno artikulira u mnogim svojim esejima.
Predziđe kršćanstva
Šufflay je narod poimao organički, priklanjajući se sociolozima prošloga stoljeća, smatrajući kako i narod, kao ljudska socijalna tvorevina, nalikuje organizmu – „pokušaju stvaranja stanice višega, kolektivnog reda“. Prema njemu, tu stanicu čine tri temeljna čimbenika: srodna krv kao rasni čimbenik, plastika tla kao geografski čimbenik u uskoj vezi s geopolitičkim, te zajedničko pamćenje boli i radosti kroz dugi niz generacija kao kulturno-povijesni čimbenik.[5]
Osim spomenutih značajki hrvatske nacije, Šufflay unosi važan odmak od pravaške tradicije, u kojoj religija nije bila čimbenik u određivanju nacionalne pripadnosti. Za razliku od Starčevićeva liberalnoga i građanskoga poimanja nacije, Šufflay, kao zagovaratelj organskoga nacionalizma, razvija dublje, integralno shvaćanje narodne pripadnosti, u kojem religija postaje „bitan atribut narodne duše“.
Kako piše Šufflay, „vjera, sižući preko sloja krvnih veza u najdublju podsvijest svakog pojedinca, bitni je atribut narodne duše”, a kod Hrvata je katolička vjera „srasla izvanredno čvrsto s narodnom dušom.“[6] Hrvati su, podsjeća Šufflay, kroz svoju povijest bili predziđe Zapada i brana prodoru Istoka, čime se njihova nacionalna svijest i identitet dodatno ukorjenjuju u zapadnome civilizacijskom krugu.
Ideja Tomislavove države
Thompson u svojim pjesmama provlači motive hrvatskih kraljeva, o čemu svjedoči i nova pjesma Kralj Tomislav, objavljena upravo u godini obilježavanja 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, čime na simboličkoj razini povezuje tomsuvremeni trenutak s povijesnim korijenima hrvatske državnosti, dajući toj obljetnici glas koji dopire do širokih slojeva naroda.
Upravo je Milan Šufflay bio jedan od onih koji su zagovarali ideju Tomislavove države, smatrajući da kod Hrvata, nasuprot ideji o Dušanovu carstvu, mađarskoj ideji Stjepanove krune ili talijanskom starorimskom imperijalizmu, mora postojati ideja Tomislavove države kao temeljnoga izraza državnosti i kulturnoga identiteta hrvatskoga naroda.[7] Za Šufflaya, Tomislavova država simbolizirala je zapadnjačku orijentaciju Hrvata i njihovu povijesnu ulogu predziđa Zapada i brane pred prodorom Istoka, pri čemu katolička vjera koja je „srasla izvanredno čvrsto s narodnom dušom“, postaje neraskidivi element hrvatskoga identiteta.
Thompsonova pjesma Kralj Tomislav tako nije samo glazbeni podsjetnik na prošlost, već suvremena reafirmacija ideje državnosti i kulturnoga ponosa koji je Šufflay zagovarao, prilagođena jeziku i senzibilitetu današnje generacije.
Šufflayeva ocjena Jugoslavije
U konačnici, Šufflay u svojem eseju Hrvati nisu kunići: Stručan odgovor Wickhamu Steedu, engleskome novinaru, daje jasnu ocjenu Jugoslavije kao umjetne zajednice, napisavši kako „jugoslavenska ideja ne može biti kinetički živa. Nje nema u podsvijesti današnjih južnih Slavena, jer nije nikada živjela u liniji predaka sadašnje hrvatske i srpske generacije.“[8]
Jugoslavija je, dakle, za Šufflaya bila umjetno skrojena tvorevina, koja pokušava od dvaju posve različitih povijesnih iskustava – Tomislavove države, utemeljene na zapadnjačkome, katoličkome kulturnom krugu, i Dušanova carstva, oblikovanoga u bizantinsko-pravoslavnom okruženju – stvoriti zajednicu koja nikada nije imala prirodnoga uporišta u Millan Sufflaypovijesti niti u podsvijesti naroda. Dakle, Jugoslavija nije bila organička tvorevina s ranije navedenim unutarnjim čimbenicima koji su za Šufflaya nužan preduvjet stvaranja naroda kao „kolektivne ćelije višeg reda“.
Ako se vratimo Herderovome pojmu Volkgeista, prema kojem svaki narod ima svoj jedinstveni duh koji se oblikuje kroz jezik, običaje i povijest, jasno je kako Jugoslavija nastoji nasilno spojiti dva različita Volkgeista, ignorirajući duboko usađene povijesne memorije, vrijednosne sustave i osjećaj identiteta tih naroda.
Upravo ono što je Šufflay jasno i eruditski artikulirao u svojim esejima, Thompson publici prenosi na razumljiv i emotivno snažan način kroz svoje pjesme. Zbog afirmacije hrvatske državnosti i posebnosti te jasnoga ukazivanja na štetnost jugoslavenskih državnih okvira za hrvatski narod, Thompson se nalazi pod stalnim povećalom ideoloških potomaka onih koji su Milana Šufflaya, u zenitu njegove intelektualne snage, zatukli pred stanom i potom mu iz stana odnijeli, među ostalim, i znanstvene spise na kojima je radio. Jer, ne zaboravimo, Šufflaya su ubili upravo zbog njegovoga beskompromisnog zagovaranja posebnosti hrvatske nacije i prava hrvatskoga naroda na vlastitu državnost, nastojeći tako utišati njegov glas
Međutim, Šufflay je ostavio zapis koji i danas odzvanja, svjedočeći da je on i dalje među nama zahvaljujući svojim mislima, koje ostaju trajno aktualne: „Iz izbornih je žara banske Hrvatske dvaput sukljala hrvatska historija, vjera otaca, zapadne kulture, nošena baštinskim jedinicama seljačke i građanske krvi. Ona će sukljati i dalje jednako moćno, dok bude izbora i hrvatske krvi, dok djedovi žive u našim žilama, a mi u krvi naše djece.“[9]
S obzirom na prepun Hipodrom, na kojemu je tisuće mladih pjevalo pjesme ispunjene motivima slobode, vjere i vjernosti zemlji iz koje su nikli, čini se da je naš „aristokrat duha“ još jednom potvrdio svoje vizionarske poglede u budućnost.
Barbara Dijanović
