Avangarda radničke klase
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 03 Rujan 2025 13:05
Avangarda radničke klase, utjelovljenu u Savezu komunista Jugoslavije, 35 godina od raspada njihovog univerzuma u ‘ratovima 90-ih’, danas egzistira u svom prividnom egzilu raznih umjetničkih kolektiva, festivala, udruga i medija lišena svega osim sebe same.
Avangarda radničke klase ostala je bez svoje domovine, naočigled bez svojih zadanih privilegija i što je najbitnije, bez svoje supstance – radničke klase.
Država u kojoj danas egzistiraju i koju ne podnose jer je sam činjenica da Hrvatska postoji znači da njihova neprežaljena domovina ne postoji, po svim je parametrima bolja od njihove. Uvozu, izvozu, zaposlenosti, plaćama, standardu, ljudskim pravima, osobnim slobodama…
Neki ju i dan danas, poput Leona Lučeva smatraju svojom pravom duhovnom domovinom. Uvijek sam se pitala tko su ljudi iza onog sitnog postotka koji se na popisu stanovništva izjašnjavaju Jugoslavenima.
Od hrvatske radničke klase danas traže dijaboličnu toleranciju i financiranje pojava poput festivala Fališ koji predstavlja velike, nakaradne karmine za njihovom neprežaljenom domovinom.
Gdje je danas radnička klasa?
Avangarda radničke klase ostala je avangarda, osim što ne gleda naprijed, nego unazad, te je putem izgubile svu svoju supstancu.
Prije svega izgubila je radničku klasu.
Radničku klasu koju danas nalazimo na tribinama stadiona, radničku klasu koja je 91′ išla popiti metak za slobodu, radničku klasu s Hipodroma 5. srpnja 2025.
Radnička klasa okrenula se od svojih ideologa, nasljednika ideologa i nasljednika nasljednika ideologa.
Ti nasljednici nasljednika danas se toj radničkoj klasi ismijavaju, govore joj kako je nepismena, ne čita Jergovića, ne gleda Frljića i prosto nema pojma o kulturi.
Dentalni problemi radničke klase
Posežu i za navodno mrskom im eugenikom pa kutomjerom mjere glave, broje zube pokazujući ogroman prijezir upravo prema radničkoj klasi i njenim dentalnim problemima.
Osim partizana i takozvane Narodnooslobodilačke borbe, teme su i: rodna ravnopravnost, neovisnost Palestine, LGBT pitanja, ‘region’, klimatske promjene…
Radnička klasa okrenula im je leđa ostavljajući im samo žuč koja se nagomilava već 35 godina i ispoljava na kazališnim daskama i panoima izložbi.
Kultura koju radnička klasa ne kuži kako što niti prosječan Srbin iz Lapca ne kuži o čemu Novosti pišu sve dok ne dođu do tekstova o komunalnim problemima pisanim na ćirilici, koje tjednik nacionalne manjine gura tamo negdje u zapećak. Pred kraj.
Avangarda radničke klase danas s radnicima ima veze koliko i Hitler s ljudskim pravima.
Jedini legitimitet toj mikro manjini koja nikako da skine crninu i izađe iz korote te se suoči s činjenicom da je pokojnica odavno i zasluženo krepala, daju državni proračun i mediji.
Čine ih važnima, čine ih moćnima i čine ih vidljivima.
Oni s dentalnim problemima i nekom tehničkom školom koju su završili netom prije odlaska na front 1991., oni su omogućili da crvena avangarda uživa u svim blagodatima slobodnog i demokratskog društva, da žaluje za Jugoslavijom, pljuje po kapitalizmu, do apsurda dovodi toleranciju i slobodu govora, slavi stogodišnjicu Oktobarske revolucije, slavi Marksa, ispušta verbalne i umjetničke fekalije po neistomišljenicima i da im pritom vlas ne padne s glave.
Neprijatelja nema? Izmislimo ga!
No neprijatelja i ako ne postoji, treba izmisliti.
Radničku klasu kao razlogom svog postojanja nemaju, buržoazija ih financira preko filantropskih fondova, no uz imaginarnog neprijatelja, njihov se egzistencija ne doima uzaludnom.
Oni ustašama pružaju otpor ima već 80 i kusur godina. Gori su od onog ubogog japanskog vojnika koji je 30 godina od kapitulacije Japana i dalje pružao otpor neprijatelju koji nije postojao jer nije dobio zapovijed da se preda i vrati kući.
Ovi naši se i dalje bore. Neprijatelja nema pa ga vrijedi izmisliti. Jer ako ustaša nema, a nema ih, što će nam oni borci protiv ustaša, jedini europski antifašisti?
Izmišljene ustaše masovno su pobili 45. No očito posao nisu dovoljno temeljito napravili. To im se obilo o glavu pa se dogodilo da ustaše 1991. zbiju opet redove i hoće Hrvatsku.
Stepinca i danas smatraju ustaškim vikarom, četnici u redovima SPC-a su sasvim prihvatljivi, a nalaze se i na spisku onih koji financiraju Fališ festival.
Ustaški vikar za njih je sav kler osim onih par daidži po Bosni.
Nakon tog udarca 1991. i 1995. trebala je koja godina da naša avangarda dođe k sebi.
Ova mala bojna od parsto ljudi, što je obrnuto proporcionalno medijskoj pažnji koju uživaju i u tuzemstvu i u inozemstvu, i dalje je 2025. na prvoj liniji tražeći ustaše među radničkom klasom.
Jer ako nestane ustaša, nestat će i njih.
Odložite oružje
Možda će svoje teološke, politološke , novinarske i filozofske diplome pokušati unovčiti na tržištu rada. Ako i to neće ići, moći će ih objesiti mačku o rep i naprosto se priključiti radničkoj klasi.
Moći će iz prvog lica promatrati pod kojim im se kutom uvija lubanja i zaviriti u usnu šupljinu tražeći zube koji nedostaju.
Možda se onda dosjete da su ustaše ipak samo u njihovim glavama i potraže profesionalnu pomoć i napokon odlože oružje. Nakon 80 godina.
Ako im to ne valjda, uvijek mogu otići u egzil u Rusiju. Ipak je na boljševičkim uzorima njihova Jugoslavija i stasala, a Putina prozivaju da želi obnovu SSSR.
Dakle, prilika koja se ne propušta.
