Iz RH u TRH: Tolerantna Republika Hrvatska koju svaka šuša može nagrizati i potkopavati
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 03 Rujan 2025 17:00
U subotu potop, u nedjelju sunce mu njegovo, idemo prema berbama i borbama za preživljavanje poljodjelstva nakon suša i bujica, kažu Slavonci da je sjetva upitna, nema se. Posađene masline i smokve na sjeveru Hrvatske još ne daju plodove, ali bit će i njih. Lavanda već lijepo uspijeva, još fali smilje i bosilje. Razumjeli i da paradajz treba ranije sijati ili saditi, pa i rajčice.
Ja sam ove godine glede rajčica posve podbacio, a i drugih kultura, imao sam neke narudžbe iz kulturnoga polja, da ne velim pisanije, bavio se kraljem Tomislavom iz doba kada ni krumpira nije bilo, nisu znali neuki Hrvati da krumpir postoji, kao što sada neki povjesničari ne znaju ni da je Tomislav postojao, a ako i jest nije bio kralj. Pa tako Tomislavova godina prolazi, a nismo se baš iskazali u proslavi 1100. obljetnice Hrvatskoga Kraljevstva, jer nas više intrigira kralj Ubu, kao i mama Ubu (kupi mi traktora).
Tako je kako je. Ali Mak, Tor i ja ipak pratimo događaje, gledamo, čitamo. Ujutro palimo televizor i čekamo vijesti ili samo pregledamo teletekst. Dva spomenuta životinjska zlobnika samo čekaju da vide tko je uhićen, ako slučajno toga jutra nitko nije buksiran, cijeli su dan loše volje. „Kaj sad imamo i špijune?“, pita Mak i nastavlja: „Pun mi je kufer filmova o 007 Bondu, sada srećom i mi imamo našega 001.“ „Razlika je“, velim, „Bond je bio u službi Njezinoga Veličanstva, a ovaj je, kako se barem čini, u službi Njegove ljigavosti Vučka of Serbia. Pusti to, za sada, dok stvari ne budu jasnije, a i kada progovori Mata Hari. Ne trči pred rudu.“
Zatim motrimo što se događa u svijetu oko nas. „Ja se slažem s Macronom, koji veli da je kremaljski Kaligula čudovište“, mudruje Tor. „Iznenadio me je momak, tako izravan, a stalno ga tračaju u Francuskoj i drugdje, da je prepušten na skrb baka-servisu.“ „Daj, šuti, životinjo, i ti širiš tračeve, a stvari su ozbiljne.“ Macron točno kaže da je monstrum gladan teritorija, a nije jedini. Ima ih i bliže nama, ali mi smo tolerantni. Eto, naš markantni i šarmantni ministar vanjskih, ljubimac žena u politici i inače, veli da je hrvatsko more i njemačko. Mare nostrum Germanicum. Pa jezse onda vadi da smo svi mi Europljani, sve nam je zajedničko. Jedva čekam posjet talijanskoga ministra vanjskih, ili mađarskog.
A sve me je podsjetilo na početak stoljeća, kada je Društvo hrvatskih književnika slavilo 100. obljetnicu, pa došao tadanji, je li, prezident of Croatia, te održao kratak govor u smislu: idemo u Europu (tada smo za Europu još bili zapadni Balkan), a kada uđemo u Uniju više ne će biti hrvatske književnosti, samo europska.
Čuvši to, živnuli i naši petokolonaši, pa okrenuli pilu u korist jugoslavensku, dotično jugoeuropsku, počeli govoriti o zajedničkom jeziku, a Ministarstvo kulture malo pomoglo financiranjem knjige neke zajedničarke, u kojoj se veli da Hrvati nemaju pravo svoj jezik nazivati hrvatskim. Sve se te ideje nekako lijepo ispreplele, a sve valjda računale na hrvatsku tolerantnost, iz čega sam zaključio da ćemo doći do europske književnosti na jugoslavenskom jeziku. Što mi se učinilo blesavim, pa sam (ponavljam se) otišao u DORH, gdje su me ljubazno otpravili. Godinama poslije, eto nama festivala svjetske književnosti, što je korak naprijed od europske i jugoslavenske. Koliko vidim, od hrvatskih književnika u svjetsku književnost ulaze samo ljevičari, oni malo desniji ostaju u zabiti hrvatske književnosti. Ljevoruki revolveraši i njihova uzdanica, obilno financirana Fraktura, u uvodnom govoru u HNK (!) predstavljaju se kao elita, koju država treba slušati i zajedno s elitom eliminirati nepoćudne književnike s domoljubnim genom matoševskim i kranjčevićevskim, usporedo optužujući istu državu da premalo radi na tom plemenitom poslu. A narod samo gleda, ne vjeruje očima.
Počinje rujan 2025. i sve se opet uskomešalo. Odlaze turisti u svoje destinacije, napuštaju plavu vodu zvanu mare nostrum nesigurni čija je. Orban se lijepo u njemu okupao, pun energije okreće se za sada prema Baranji, koju tiho mađarizira, putem sporta i sličnih benignih polja, jezičnih i inih. Tako za sada, barem da obavi komadić sa svoje karte benkvelike Mađarske, a onda idemo na Rijeku. Fiume o morte. Dotle zabrinuti Hrvati u Baranji zbrajaju štete od svinjske kuge, ogorčeni što se uništilo i nepotrebno, doista nesretni, a da su nesretni dokaz je što su i mene nazvali, prvi put od one afere sa školom u Jagodnjaku, koje se vjerojatno ne sjećate. Ja se sjećam, bio sam ondje kada je trebalo.
U Benkovcu ove godine nisam bio, a ni igdje na jugu, žao mi je jer se svašta zbivalo, ne samo kupanje. Kupala se u znoju lica svoga aktualna vlast, pozivala na toleranciju. Kao da već nismo dosta tolerantni. Ma jesmo, toliko da bi trebalo promijeniti Ustav, ne zbog keša, nego imena države. Iz RH u TRH. Tolerantna Republika Hrvatska. Jer ju svaka šuša može nagrizati, potkopavati, jednom riječi - dekonstruirati. A znamo iz povijesti da je najlakše putem tzv. kulture, pa kad te kulturno nagrizaju, nekako ti je priuštivije, valjda. Toleriraš. Ne usudiš se provokatorima reći što ih ide, da ne ispadneš nekulturan. Ha! A vidite, poštovani čitatelji i naravno čitateljice Hrvatskih kronika, stvari su vrlo jednostavne. Država nije neki organizam po sebi, samo je štit jedne kulture. U našem slučaju hrvatske kulture. Hrvatski su branitelji obranili tek rođenu hrvatsku državu, koja je takoreći administrativni oklop kulture hrvatskoga naroda, a tko to ne razumije, ništa ne razumije. Zato kažem: u benkovačkom i potom šibenskom slučaju, vi ste, gospodo branitelji još jednom stali u obranu i države koju ste obranili, i kulture čiji bi štit ona i nadalje trebala biti. Vas se ne može prevariti, ako i ne poznajete sve kazališne i ine sfere, duboko u sebi znate što je prijateljsko a što nije, dakle tko su današnji ratki mladići maskirani u „slobodarske“ odore, tko to i za čiji račun koristi slobodu plaćenu vašim ranama i životima. Dekonstruira. Krivotvori. Provocira, pa onda plače da ga tamo neke sirove seljačine, znači branitelji, nasilno tjeraju. Sračunato, da, računaju da će mediji stati na njihovu stranu, o Bože, o nasilje!
Da vidimo kako je to bilo u Benkovcu. Prva vijest, gospođa novinarka sva u zavojima, krv joj lipti s dražesnih obraza, unosi se u kameru i kaže da je napadnuta. Naravno da ništa od toga nije istina, a dan ili dva poslije u izvješću MUP-a kaže se isto – da nasilja nije bilo. Ali se jazavci hvataju za prvu izjavu, sve se prenosi pokvarenim telefonom, do medija i vlasti, svi kriče: nasilje, nasilje.
Nego, u svezi i s onim drugim slučajem, aferom Terasa. Što ste opazili? Da je i tu ženska osoba u prvom planu, penjala se lojtrama navodno. Pa i na presici Novinarskoga društva u krupnom planu. Što ste mogli zaključiti? Da su muške osobe iz toga ljevičarskoga jazavačkog svijeta – kukavice. Da nisu, oni bi se penjali, da nisu, oni bi provocirali u sdBenkovcu. Ali ne, drže se za skute ženskih haljina. Kukavelji. Sposobni samo držati ljestve. Skrivaju se, kao i oni koji izvan Hrvatske opanjkavaju Hrvatsku, a svoje napise prodaju novinama poput New York Timesa, pa naši jazavci kliču: Eto, i Ameri su s nama. Kadli, pažljiva analiza ukazuje na prezimena našijenaca, odnosno komšijenaca. Slično i u Australiji, ali o tome ću kada budem imao vremena.
Što radi država u domaćim zbivanjima? Nerado ali ipak daje im zeleno ili barem žuto svjetlo, samo što nije provokatorima izdala povelju s naslovom Nihil obstat. Što rade mediji? Usred opisanih događaja čitamo životinje i ja dnevne novine. Ima zanimljivih napisa. Nad jednim intervjuom naslov: „Za mene je antifašizam briga za bližnjega“. Drugi apologetski tekst posvećen ni manje ni više nego Budi Lončaru. Kad neupućen pročita sve te hvalospjeve, reći će: vidiš, vidiš, kakvoga smo sjajnog čovjeka i diplomata imali. Oni drugi koji znaju što je bilo, podsjetit će se na embargo na uvoz oružja, na one naše dečke koji su zbog diplomatske vještine Budine odlazili na ratište s jednim okvirom. Neki i zarobljeni, neki nestali, mnogi poginuli, ranjeni u kralježnicu ostali prikovani za invalidska kolica.
Tako se krivotvori povijest. Pa i Šibenik se dekonstruira, nagrizaju jazavci one koji su u rujnu 1991. obranili Šibenik, a bila je to prva veća i veličanstvena bitka u Dalmaciji, na tlu gdje je u davnini stvorena hrvatska država, a na mostu pred Šibenikom vrlo jasno pokazano srbiziranoj jugosoldateski da ni ova moderna nije stvorena da bude u kratko vrijeme poslana u povijest.
Idemo dalje. Medijski jazavci izvode salto unatrag, prodaju mantru da su branitelji isti kao subnorovci u komunizmu. I to oni medijski djelatnici subnorovske provenijencije, obiteljske ili interesne, izgubljeni u vremenu. Neupućenima u stvari prodaju priču da postoji neka krovna organizacija hrvatskih branitelja. Ne postoji, koliko znam, ali postoji zajednički, krovni osjećaj za prepoznavanje parakulturne fakinaže, koja dobro živi od državnih, ponegdje i lokalnih novaca, što je svjetski fenomen. Ma ima tu i inteligentnih dijagonala: ne financira sve država. Ona financira, recimo, paradržavnu euriKulturu novu, a ova pak distribuira dalje po načelu jesi li jazavac ili nisi. Ako jesi, eto ti. Ne trebaš ništa stvarati, nikakve trajne kulturne vrijednosti, umjetničke, zaboga, samo piši učene projekte nesuvislim birokratskim rječnikom. (Kada sam u početku djelovanja Hrvatskoga kulturnog vijeća došao u prostorije rečene paradržavne organizacije, još naivan i blesav, hladno mi je objašnjeno kako to ide, dalo mi do znanja da imam krivo prezime i krivu udrugu. Tako je ostalo, a sada među sobom skupljamo privatni novac, e da bi HKV možda preživio.)
Toliko o tome, još samo osvrt na podlu priču o izjednačavanju subnorovaca i hrvatskih branitelja, u glazbenoj pofukovskoj radionici. Te tip vuče paralelu između prekinute prve izvedbe Kamenika Jakova Gotovca i Nosi se. Jadna i priglupa usporedba, ali tu smo gdje smo. Anegdotu je čuo od Pere Gotovca, dobroga moga, na žalost pokojnoga poznanika i suradnika, kao što sam i ja od sina velikoga skladatelja čuo – naime, što pofuci ne znaju, nahuckana komunistička rulja okupljena oko HNK ili kako se tada zvao, nije dobro razumjela da treba vikati protiv autora, pa su vikali protiv Artura. Dolje Artur.
Ma dobro, malo zabave ne fali, fališi. A da je netom prije Kamenika Jakov Gotovac bio odveden u logor na Kanalu, o tome ni riječi. Izvukla ga, kaže legenda, ruska delegacija, kojoj se navodno sviđao Ero, pa htjeli upoznati skladatelja.
I dok se mi tako zabavljamo, u svijetu oko nas događaju se ozbiljne stvari. Putin i dalje vuče za nos Trumpa, nastavlja specijalnu operaciju. Nije točno, ne posve. Sastanak Trumpa i Putina ima i te kako veliku važnost, za USA. Zaljubljen u Putina, premda se veli da je ljubav slijepa, Trump je naglo progledao i zapitao se zašto ne bi i on, ako može Kaligula. A kako nije na brzinu pronašao pogodnu zemlju, poveo je specijalnu operaciju protiv svoje zemlje. Izveo oružanu silu, sad je li Garda ili vojska, svejedno, puška je puška, prvo na Los Angeles koji mu ide na živce, zatim i na ulice Washingtona. Chicago je osjetio da je sljedeći, pa je odlučio oprijeti se. Osoba smanjene intelektualne sposobnosti poput mene mogla bi zaključiti da je to Uvod u anatomiju diktature, a oni koji nisu senilni da ju je Neron i pošteno najavio. Mirotvorac glede zbivanja izvan SAD, tvrdi da je već spriječio neke manje ratove, koji su jedva čekali da se ne razbuktaju. S agresijom Rusije na Ukrajinu nikako mu ne ide od ruke, ne može zaustaviti Kremlj, ali ima jedan rat koji bi Neron mogao zaustaviti, da hoće. A ne će. Rat Izraelaca protiv Palestinaca, koji se i ne može nazvati ratom, ali može gazagenocidom. I mora. Zašto kažem da i nije rat? Jeste li na ekranima ikada vidjeli bitku između Izraelaca i Palestinaca, ili barem Izraelaca i Hamasa? Niste. Nisam ni ja. Samo beskonačnu, bezobzirnu Igru lignje, ubijanje očajnih civila, djece, žena, zdravstvenih djelatnika, novinara, morbidno raseljavanje sa sjevera Gaze na jug, pa obratno, kad više nema zgrada za rušenje, onda po šatorima. Bit će sada i više od šezdeset tisuća mrtvih, što od izraleskoga oružja, što od gladi. Bibi se zabavlja, Trump mu drži lojtre, ima poslovne planove.
U tomu bezočnom kaosu treba se vratiti na početne postavke. Jest da se Hamas bio upustio u krvavu ludost, nepromišljenu i kobnu. Ali je isto tako točno da su izraelski obavještajci znali što se sprema, obavijestili i Bibija, naravno, ali on je objeručke zgrabio priliku da ostane na vlasti, kada mu se se već dobrano ljuljalo. Sam Jahve mi je poslao pomoć, pomislio je u transu. Ostalo je povijest.
Dotle se u subotu sastale Kina, Rusija i Indija, zbrojile koliko ih milijarda ima, te zaslužuju barem sudjelovati u podjeli svijeta. Samo što nisu rekle: „....kolko nas ima“. To će reći Srbijanci, kada se uskoro pridruže. Jest, prokleto dvadeseto stoljeće nastavlja se u dvadeset i prvom, i tako in fine.
Još nešto iz domaćega svijeta. Vjerojatno ste zapazili da se u aferi oko Thompsona sve pomalo i natenane uspjelo uvući i izbornika Dalića, čiji je svjetonazor poznat i jazavcima odiozan. Zašto Dalić i zašto baš sada? Jer je jazavcima trn u oku otkako hrvatska nogometna reprezentacija, ljubimica nacije, ima prvorazredne rezultate. Te su jedva dočekali pripreme za svjetsko, ne bi li stvorili lošu atmosferu, isključili mikrofon. Usporedo se novine raspisale o sretnim vremenima jugoslavenskoga sporta, čestitam.
