Šalju mi dobri ljudi svakojake tekstove. Bože, čuvaj Hrvatsku
- Detalji
- Objavljeno: Srijeda, 01 Listopad 2025 16:09
Nešto hladnije, ali još vidim u dućanu ljude u kratkim hlačama i sandalama, neki ostali i kratkih rukava. Kako temperatura pada, tako trgovci dižu cijene. Ja sam blesav po prirodi, pa i dalje mislim da su jeftiniji oni proizvodi na nižim policama. Inače, statistika kaže da se po skupoći hrane nalazimo na izvrsnom trećem ili četvrtom mjestu u Europi
što je lijepo, ali trebamo stremiti višemu, prvom mjestu ili barem srebrnoj medalji. Nije to nedostižno, ima još nekoliko mjeseci do kraja godine. Sretna je okolnost da nas ima sve manje, pa je manje gladnih usta.
U međuvremenu se hranimo informacijama i dezinformacijama, u tolikoj množini da je teško pojmiti. I još dolaze do nas u realnom vremenu, makar iz drugoga kraja svijeta. Ili iz prvoga, recimo Igre dronova na istočnim obodima zapada i ponešto na sjeveru Europe s baltičkim dodirima. Prije smo imali zagonetne NLO objekte, sada NLD, znači nepoznate (neidentificirane) leteće dronove. Koliko se za sada zna, a zna se, iz jednoga su prizemljenoga drona izašli mali zeleni koji su govorili ruski.
Dok se tako u Europi dronira i hibridizira, preko bare sastali se veliki i mali pod kapom organizacije zamišljene da zauvijek spriječi ratove i svi sretno živimo, a riječ je o Ujedinjenim nacijama kodnoga imena Razjedinjene nacije, udruge građana koja se odavno pretvorila u kabaret, a njezina administracija u babu narikaču pod vodstvom sadanjega tajnika Guterresa, postavljenog ondje da guta žabe, vapi i preklinje pomamne da se smire. Kadli oni, nemirni, dolaze nabrušeni na opću skupštinu, koja sve više nalikuje beogradskoj dvadesetih godina prošloga stoljeća, samo još fali Puniša. A budući da je, ne zna se zašto, stožer UN smješten u Americi, na Trumpovom tlu, naravno da je Neron iskoristio svojih pet minuta, to jest govorio sat i pol a ne petnaest (minuta), ipak puno manje od Fidela Castra koji je svojedobno govorio pet sati.
I inače je sve bilo podređeno Neronu, pa i promet u New Yorku, te je Macron morao pješačiti, valjda i ostali Europljani. Sitna osveta u zgradi UN s pokvarenim pomičnim, odnosno nepomičnim stubama jako je uzrujala Trumpa, kao i mene zagrebačke ispod Kolodvora, koje godinama nitko nije uspio popraviti. Što su govorili ostali predsjednici i premijeri, nismo previše saznali, osim da je nastao kaos pri pojavi krvavoga Bibija, svi se razbježali kao na dojavu o podmetnutoj bombi. Eto primjera dezinformacije: čitam ja da je „nekoliko desetaka njih napustilo dvoranu“, a lijepo se vidi na snimci da je cijela dvorana prazna, osim šačice ljubitelja genocidnoga Netanyahua. Ne zna se ni je li Milanović morao pješačiti, čini se da jest jer je govorio tako umjereno kao da je umoran, gotovo diplomatski uvijeno, pa sam pomislio da smo poslali dvojnika.
Istoga dana ili sutradan sastala se udruga koja drma svijetom, to jest Hrvatski sabor. Pa umjesto da prizna Palestinu, što bi bilo ljudski i normalno, sročio tekst više ili manje nejasan, u stilu: ma hoćemo mi, tko kaže da ne ćemo, ali još se nisu sklopile neke okolnosti, ne znamo koje, ali nisu, mi smo suvereni i samostalni, ne želimo se povoditi za drugima i drugotnima, imamo svoju slobodnu volju, koju nam je Bog dao. Ne ćemo mi u krdo od 140 država ili koliko njih, ako one priznaju Palestinu, njihova stvar. Mi imamo našu stvar, da ne kažem onu stvar.
Da su tako sve rečene i nerečene zemlje razmišljale o priznanju Hrvatske svršetkom 1991. i početkom 1992.,Hrvatska bi bila priznata 2001. ili barem 2002. Nego, gdje je sada Vatikan, pa i Vatikan je država, a ne znam je li priznao Palestinu, to više što Izraelci ne ubijaju samo Palestince nego usput i kršćane, neka se nađe. Gdje je Njemačka, koja nas je priznala među prvima, i je li točno što kažu upućeni da mi čekamo Njemačku, pa kud ona tud BBBi mi. Jer valjda imamo sličnu hipoteku, mi suvremeni Hrvati. Nemamo, nego na opisani način vrlo stupidno iskazujemo hemunge, što nam se kadšto obija o glavu. Da imamo onu stvar koju sadanja hrvatska vanjska politika nema, tražili bismo da se Izrael izolira, kao i Rusija, uključujući kulturna, pjevačka i športska natjecanja, ali ne – igrat ćemo s Maccabijem u Bačkoj Topoli, na svom terenu (kako barem za sada piše Uefa), navodno bez Bad Blue Boysa. Srijem, Banat i Bačka, tri srca junačka, govorili su naši stari.
Kad sam već pri blue temi, moram reći: svaka čast Boysi! Kad ne znaju socijalni radnici, školnici, službe itd. onda se pojave plavi dečki u tamnim odorama i nastane mir Božji u Retkovcu i Dubravi općenito. Naši dečki. Pa izbije moralna panika ili slično, zar protiv nasilja nasiljem, plaču narikače i poneki istospolac. A nije tako, naravno, dečki se prošeću, nasilnici sakriju u strahu, nema kontakta, nema nasilja. Narikače treba podsjetiti, a i jesmo, da su Boysi bili gdje je trebalo, i u potresu i drugdje, pomagali na Banovini, primjerice, ne pitajući tko je tko, dok se Pupovac brinuo samo kako su prošli njegovi.
Neslužbeno, ali efikasno, navijači Dinama postali su branitelji zlostavljane školske djece. Dok onih koji i sami zlostavljaju djecu ubacivanjem pedofilskih sadržaja u zdravstveni odgoj – nema nigdje. Boje se da ne dobiju letvom. Osjetljive dušice čak izbjegavaju riječ banda za retkovečku bandu, traže drugu riječ, možda bend, to zvuči bolje. A nije bolje ni u Međimurju, gdje starija romska djeca tuku mlađu neromsku, a „politika“ na sto muka, pa ne će valjda prigovoriti manjincima, premda nisu svi Cigani takvi, recimo onaj Ciganin ali najljepši.
„Tu prestani, gazda, na skliskom si terenu“, kaže mi Mak. „Pusti školstvo, odi u kulturu.“ „Nemoj biti prost“, velim ja njemu. A kad smo već kod toga, umjetnost su zamijenili performansi. Sve je performans. Pa su performeri postali miljenici medija i komentatori, te čitam naslov u dnevnim novinama - Siniša Labrović: Za pritiske na kulturnjake kriv je i Franjo Tuđman. Opa, bato. Napis novinarke Milene jako me je zainteresirao, osobito performansov zaključak da je pritisak na neodržani velikogorički festival posljedica“ aktivnosti dobro organizirane b a n d e.“ Dodatak: „na njih ft(?) je već posumnjao „naš klasik“(M. Murale, op.a.) dakle na A. Plenkovića i D. Božinovića… A navodno je pritiske vršio i čovjek imena (!) Franjo Tuđman.“ Citat završen.
Napis je intoniran seriozno, bez ograde, bez nadnaslova ili podnaslova koji bi upućivao da novinarka ne shvaća cirkusanta ozbiljno, nego mu daje prostora kako bi se publika zabavljala. Ne daje čitatelju „hintergrund“, Labrovićev kurikul (ha) mnogima vjerojatno nepoznat. Da je, naime, riječ o prvorazrednom umjetniku koji u performansu pije vlastitu mokraću, a publici liže pete (barem posjetiteljima u prvim redovima). U redu, to lizanje peta moglo bi se uvrstiti u satiru, makar je odvratno, ali znamo tko pije vlastitu mokraću i koja je dijagnoza (astronaute izuzimamo, druga je to priča). Može „umjetnik“ kritizirati javne osobe, pa i uvrjedljivim riječima i s debelim razlogom, ali jednu ne smije izreći, a to je – banda. Jer se tim riječima ne ide na osobu, nego na navodno postojeći organizam, dobro organiziran, valjda ilegalan, izvan zakona. A rodonačelnik bande je Franjo Tuđman. Tu prestaje svaki obzir prema gutaču pišaline. Ne treba zvati policiju, nego hitnu pomoć, s uputnicom za ustanovu koja će mu pomoći. A ne reklamirati takvu osobu u novinama.
Tuđman nema prilike reagirati, na onom je svijetu. Ismijavali su i njega satiričari i „satiričari“ dok je bio živ, a on odgovarao tako da je, primjerice, došao na predstavu u Kerempuhu, u kojoj je prikazivan kao komičan lik, i poslije se družio s glumcima. Da ne zalazim u razne feralovske neduhovite smijurije, koje je čitao, srdio se, ali nije ništa poduzimao, nije tražio zabrane i slično. Neduhovite, velim, jedva prikrivene, mržnjom garnirane bljuvotine. Pa i takve nisu išle tako daleko da bi njega i njegove suradnike nazivali – bandom. (Većina je Feralove siročadi završila u srpskim Novostima, vrlo simptomatično). Kako je sada do toga ipak došlo, objašnjava performan-ser: ohrabrio ga je „klasik“ M. Murale, koji je u lažnoj panici detektirao dvojicu državnih dužnosnika kao one koji ugrožavaju njegovu svinjedragocjenu osobu (poljudski sindrom), te odmah zatim otrčao na Pantovčak, tražeći možda da ga ubuduće čuvaju pripadnici počasno-zaštitne bojne, barem dok je Milanović u New Yorku ili drugdje.
Pa kada sam već mislio da je dnevni list rečenom objavom opasno skrenuo, nekoliko dana poslije komentirao je spomenuti napis jedan kolumnist – u istom dnevniku, bez ikakve simpatije prema perfoman-seru. Nade, znači, ima, postoje još ljudi, novinari, koji čuvaju čast hrvatskoga novinarstva i novinstva, poput Hrstića ponekad, uvijek Davora Ivankovića i još ponekih.
„Previše si se raspisao“, gunđao je Tor, kojemu su na veterini operirali koljeno, pa je loše volje. „Točno“, velim, ljudi ne vole čitati, ali vole pisati. Tako slušam na radiju, dok se vozim, o nekom hrvatskom književnom natječaju za „štokavsko govorno područje“. Eto nama postjugoslavenskih bisera i sličnih svinjarija. Doduše, ne volim više tu riječ, svinjarija, svinje su mi se smilile otkako ih eutaniziraju. Po svim znanstvenim zaključcima, svinje su vrlo inteligentne životinje. U napasti sam da postanem vegetarijancem. Govorim o domaćim svinjama, žrtvama zaraze koju, čini se, šire divlje svinje (i divlji uvoz). A divlje su svinje imale ogroman utjecaj na hrvatsku, ali i na mađarsku povijest. Za Nikolu VII. Zrinskog nije posve jasno dokazao da je stradao od divlje ili ljudske svinje, ali je tumačenje ostalo, no vepar je sigurno ubio sina prvoga ugarskoga kralja, mladoga Emerika (Mirka), što je otvorilo put do ugarskoga prijestolja jednom - Mlečaninu. O tome u romanu Talac.
Tu zastajem. U sljedećoj kolumni iliti rubrici više ću se posvetiti filmu i televiziji, te novom i odvažnom domoljubnom pokretu unutar SDP-a. Napokon je partija razumjela duh vremena. Kasno Marko na Kosovo stiže, prije je stigao Marko na Hipodrom.
Jezik naš svagdašnji
Šalju mi dobri ljudi svakojake tekstove. Privatno ih zovem ZDS, odnosno Zabrinuti domoljubni simpatizeri. Tako mi je nekidan jedan od njih dostavio obavijest Knjižnica grada Zagreba, koja glasi: „Pozivamo vas na sudjelovanje u dva središnja programa Mjeseca hrvatske knjige: storytelling večer i speed date s knjižničarima.“
Bože, čuvaj Hrvatsku.
