Posthipodromska navala komunističkoga jugoslavenstva
- Detalji
- Objavljeno: Četvrtak, 02 Listopad 2025 18:05
Postavka da u slobodnoj, demokratskoj Hrvatskoj živimo s 'kvazipovijesnim' ispadima ... više od 30 godina“, zaobilazi razgovijetan govor o našemu postkomunističkom životu. Kakvi bi to bili 'nepovijesni' ispadi, a što bi značili 'povijesni ispadi'?
Novinar, koji razgovara s autorom te postavke, povjesničarom N. Budakom, uz to dodaje i svoje razumijevanje našega 'povijesnoga puta' koji nas je, kako piše, mogao 'traumatizirati'. U njegovoj svijesti postoji 'tisućljetna borba za hrvatsku državnost' ali i ''vjekovna borba za južnoslavensko ujedinjenje'. Dakle, prema razumijevanju novinara V. Vurušića, Hrvati su se tisuću godina borili kako bi živjeli slobodni na svojoj zemlji, u svojoj državi, ali su se i 'vjekovima borili za južnoslavensko ujedinjenje'. Tisuću godina 'borbe za hrvatsku državnost' i - 'vjekovna borba za ujedinjenje' s drugim državama.(!?).
Profesor povijesti mu tumači da je „sad, s obzirom na to da je Hrvatska samostalna država, osnovni narativ dokazivanje toga da su Hrvati oduvijek težili samostalnosti“. Tako je kaže, sada, ali nije tako uvijek bilo kroz povijest. „Povijesne okolnosti su stvari 'gurale' u drugom pravcu.“ 'Drugi pravac' su godine 1918. i 1945., koje ne spominje, ali Hrvati pamte te godine. Nisu se 'vjekovima' borili za to 'ujedinjenje'. N. Budak iznosi da se „nije dovoljno inzistiralo na tome kako je „temelj suverene hrvatske državnosti ZAVNOH i da bez partizanskog pokreta Hrvatske u ovom obliku sigurno ne bi bilo“. ZAVNOH je, kaže, odlučio da Hrvatska opet bude dijelom zajedničke države s 'narodima Jugoslavije'.
Ne znamo kako su 'revolucionari' došli do tih ovlasti, da odlučuju o tomu što Hrvati hoće, a što ne će. Međutim, današnja samostalna hrvatska država, članica UN-a i EU-a, stvorena je voljom naroda na referendumu 1991. ('za' je bilo 93,24%, a 'protiv' 4,15%; glasovalo je 83,56% od ukupnoga broja birača) i oružanom borbom protiv agresije velikosrpske vojske, koja se nazivala - jugoslavenskom. 'Nedovoljno inzistiranje' na ZAVNOHU, N. Budak uzima glavnim 'hrvatskim grijehom'.
Između ZAVNOHA i Oluje, ostao je Bleiburg
Tu sad spominje i 'komunističke zločince' i, za svaki slučaj, dodaje kako „Hrvatske ne bi bilo bez pobjede u Domovinskom ratu“. U kakvoj su relaciji ZAVNOH i Domovinski rat? ZAVNOH je 1943. odlučio ponovno obnavljati Jugoslaviju, državu koja će kasnije (1991.) u Hrvatsku poslati Mladićevu vojsku s crvenim petokrakama na kapama. bleiTakve su, staljinske zvijezde, bile i na kapama vojske S. Dubajića koja je operirala oko Bleiburga 1945. Takve su zvijezde petokrake bile i na kapama onih koji su, 1949., na Goli otok vodili, navodno, Titu nepokorne, prostaljinističke komuniste, kako bi ih 'preodgojili' za život s novim vođom, Josipom Brozom Titom. ZAVNOH je htio Hrvatsku ponovno u Jugoslaviji, a u Domovinskom su ratu Hrvati branili svoju zemlju od velikosrpstva, koje je napadalo pod jugoslavenskom zastavom i petokrakom. Između ZAVNOHA i godine 1995. ostala je i nezaliječena rana koja se zove - 'Bleiburg'.
Bleiburg „ne može biti ishodište bilo kakve nacionalne politike“.(N. Budak). Povjesničar ne spominje tko to govori da bi Bleiburg trebao biti „ishodište“ nacionalne politike? Naime, jedno je prikrivanje komunističkih zlodjela u postratnom vremenu, a drugo hrvatsko oslobođenje 1995. Domobranske postrojbe, ustaše i civili, poslije povlačenja iz Hrvatske 1945., predali su se Saveznicima, koji su ih izručili Titovoj vojsci. Nakon toga su započela masovna smaknuća ljudi koji su se predali. Kakvo bi 'ishodište' moglo biti ubijanje ljudi koji su se predali nakon borbe, ubijanje civila, žena i djece koji su bježali pred komunističko-četničkom vojskom. Što iz toga 'ishodi', što nastaje, što se 'novoga' razvija? Vojska istoga imena i znakovlja 'vratila' se nakon nekoliko desetljeća u Vukovar, na Ovčaru, Škabrnju… Srebrenicu.
Petokrake i kokarde
Ali o zločinačkoj naravi komunističke vojske ne svjedoči samo 'Bleiburg' i Križni put, nego i desetljeća njihove totalitarne vlasti, pa i ono što su nakon 1948. činili svojim 'najodanijim' ljudima (informbiroovcima). Bleiburg i Goli otok su dvije različite priče o istom moralu ljudi koji stoje iza tih okrutnih zlodjela protiv drugih ljudi. I protiv svojih istomišljenika nakon 1948. i protiv onih Hrvata koji su imali drukčije ideale. Nikad im nije suđeno. Današnji jugokomunisti u Hrvatskoj kok i petpokušavaju usmjeriti pozornost prema srpskoj verziji 'ustaške prošlosti' kako bi se zamaglila agresija na Hrvatsku 1991. Ishodište hrvatske slobode je pobjeda u oslobodilačkom ratu 1995. nad srpskom osvajačkom vojskom, koja se predstavljala kao JNA, a imala je crvene petokrake na kapama i četničke simbole na šubarama. (Tito je 1944. među svoju vojsku pozvao i četnike, nudeći im aboliciju. Veliki broj četnika je prihvatio tu aboliciju i promijenio odore.)
'Informbiroovci' su davno, ne svojom zaslugom, za sva vremena skinuli maske s lica Titovih 'revolucionara'. Ali, komunisti su ipak ostali na vlasti i u Hrvatskoj, do 1990. Srbi su, nakon te godine, kad su ostali bez vlasti nad Hrvatskom, opet krenuli u osvajački rat pod komunističkim i četničkim znakovljem. (Tito je 1948., niti tri godine nakon što je bio na vlasti, do kraja ogolio srž boljševičke doktrine i svega što je naučio pod Staljinovom vlašću, za vrijeme boravka u SSSR-u. Staljin ga je 1937. postavio na dužnost sekretara SKJ umjesto M. Gorkića koji je, kao i mnogi drugi, optužen za osnivanje 'antisovjetske organizacije unutar Kominterne'. Tito je trebao biti pravi. Međutim, više država koje su činile Kominform usvojile su Rezoluciju u lipnju 1948. u kojoj se protive Titovoj politici. Oni koji u Titovoj državi nisu prihvatili njegove stavove, ili su samo šutjeli, bez glasne potpore Velikom Vođi, nazvani su 'informbiroovcima'. Tito je na njihov 'neposluh' odgovorio najokrutnijim metodama totalitarne države).
Brisanje komunističkih zlodjela
Goli otok je bio najveći Titov logor za 'informbiroovce'. Kroz „Žicu“, logor na Golom otoku, prošlo je nekoliko desetaka tisuća ljudi. (To mjesto nisu smjeli zvati logorom, jer slična mjesta tom riječju obilježavaju i nacisti i fašisti i staljinisti - pa ne će ih, valjda, tako zvati i Titovi ljudi). Dakle, 'Žica'. Ne zna se koliko je u Žici bilo umrlih, koliko žrtava smaknuća, gladi, epidemija ili samoubojstava. O tomu ni 'postjugoslaveni' ne govore, ali čine sve kako bi te stranice 'slavne povijesti' ostale skrivene. Titovi su se komunisti nadali, da će kroz vrijeme, zapuštanjem i uništavanjem objekata koji su mogli svjedočiti o tomu zbog čega su građeni, pridonijeti i brisanju sjećanja na progone pod vodstvom 'Velikoga vođe'. I na taj su način pokušavali 'brisati povijest' koju je Titova vlast tamo ispisivala u tijelima i dušama tisuća ljudi i njihovih obitelji. A to je povijest strašnih zločina, u tom razdoblju komunističke vlasti. To su bili Titovi prilozi povijesti Arhipelaga Gulag. Ni na Goli otok većina ljudi nije dovođena na temelju sudskih presuda i na određeno vrijeme, uz zakonom propisan postupak, nego po odlukama najčešće tajne policije i na neodređeno vrijeme.
Do danas, ne samo da država, ni komunistička, ni demokratska, nisu učinile ništa da se to mjesto adekvatno obilježi kao prostor terora i vrijeme strašnih komunistički zločina, nego se učinilo sve što se moglo učiniti da vrijeme izbriše što više tragova o tomu kakvo je to mjesto bilo i zašto je postojao taj logor. Zašto su tisuće i tisuće ljudi, patile i umirale na tom strašnom mjestu? U Jutarnjem čitamo da se „pred urušenim paviljonom“ i danas osjeti težina onoga što se dogodilo“. Ponešto je napisano o onome što se dogodilo, a niti riječi o tomu ZAŠTO se dogodilo to što se dogodilo. Jugoslavenske su vlasti 1949. otvorile „logor koji je ubrzo postao sinonim za patnju i slamanje ljudskoga duha. Na udaru su se našli tzv. informbirovci, ali i brojni intelektualci, novinari, vojnici, obični ljudi“. 'Razlozi': 'odgovor na sukob Tita i Staljina', 'prekid veza s Moskvom'. Tako je napisano u Jutarnjem listu, 7. 9. 2025.
Po Staljinovu nalogu, 'seksi, boljševički'
Znači li to da je suvišno pitati 'o verbalnom deliktu' kao svakodnevnom alatu u rukama komunističke vlasti. „Optužbe su često bile apsurdne - dovoljno je bilo imati pogrješnog susjeda ili pogrješan izraz lica u pogrješnom trenutku.“ Ali, tko je i zašto provodio taj teror? Jesu li to bili ustaše, fašisti, nacisti? Ili možda - komunisti koji su po Staljinovu nalogu i golikrenuli 'u šumu'. U spomenutim novinama čitamo da još uvijek u jednoj prostoriji na Golom otoku stoje „izblijedjela zastava Jugoslavije i bista Josipa Broza“. Eto dobre vijesti za 'postjugoslavene'.
Citirana novinarka je na Golom susretala i turiste. „Ne može se povijest izbrisati, komentira njemački turist Gerhard pomalo zajedljivo jer mu nije jasno zašto na otoku nema muzeja.“ (Jutarnji, 7. 9. 2025.). Što je 'zajedljivo' u tvrdnji da se komunistička povijest, jednako kao i nacistička i fašistička, ne mogu izbrisati. Možda je njemački turist opazio da se na Golom otoku baš pokušava 'izbrisati povijest'. I inozemni posjetitelj, nije u krivu. Tako smo došli do važnoga pitanja. Tko u Hrvatskoj želi 'izbrisati' povijest? Ovo je pitanje neovisno o tomu je li to brisanje moguće. 'Goli otok' nije povijest 'kamenja i bilja', nego povijest strašnih zločina nad tisućama ljudi pod komunističkom vlašću. Do danas, ni komunističke, ni demokratske vlasti u Hrvatskoj nisu učinile ništa da bi se svijetu prikazala mračna slika povijesti i ljudi koji su odgajani na Staljinovim i Lenjinovim učilištima.
Ali boljševizam, u svijesti nekih novinarki i novinara u Hrvatskoj, još uvijek izaziva drukčije emocionalne reakcije. U istim, 'postjugoslavenskim' novinama, druga novinarka predstavlja svoga sugovornika kao čovjeka koji 'baca malo na Trockog na nešto seksi boljševičko…“ (M. Dugandžija, Jutarnji list, 6. 4.2025.). 'Seksi boljševičko!' Oko nas su i 'revolucionarni' i 'jugoslavenski' glasovi, koje pokriva novi pojam - 'postjugoslavenstvo'. Obnavljaju se uspomene na važna imena Revolucije i na zavodljivost revolucionarne ideologije. Trocki i 'nešto seksi boljševičko'. Eto nas opet u 'revolucionarnom' Zagrebu, a Hrvati se prave kako ne vide što se oko njih događa. Prepisali smo tri riječi koje mogu poslužiti pri dešifriranju prikrivenoga, postjugoslavenskoga govora. Postrevolucionari su bez pretjeranih prikrivanja ponovno krenuli na Hrvatsku. Znatni dio medijskoga prostora već su osvojili. A Trocki? Tko je taj 'zavodljivi', 'seksi boljševički' lik?
Komunizam i giljotina
„ … Trocki, narodni komesar za rat (1917.) u revolucionarnoj Rusiji govorio je: „Za manje od mjesec dana teror će poprimiti vrlo žestoke oblike, slično onomu što se događalo za vrijeme velike Francuske revolucije. Ne će to biti samo zatvor, nego giljotina, taj sjajni izum velike Francuske revolucije…“. Prednost je toga izuma, govorio je Trocki, u tomu što „čovjeka skraćuje za glavu“. (Crna knjiga komunizma, str. 58). Desetak godina kasnije, u jednom od 'moskovskih petprocesa' i državni tužitelj Višinski spominje Trockoga: „Pobiti tu bandu koja pred narodnim masama skriva svoje zvjerinje očnjake, svoje grabežljive zube! Dovraga lešinar Trocki čije se ralje cijede otrovnom pjenom kojom kalja velike ideje marksizma-lenjinizma.“ (CKK, str. 702) Teror je bio glavno sredstvo kojim se od početka služio lenjinistički politički projekt 'preobrazbe svijeta'. U siječnju 1940. u SSSR-u su bila 53 'kompleksa logora za korektivni rad', u kojima je bilo 1.670.000 kažnjenika. Godinu dana kasnije bilo je 1.930.000 zatvorenika. U kolovozu 1939. svijetom se proširila vijest o tomu da su Hitler i Staljin potpisali sporazum o prijateljstvu i nenapadanju. Ipak, započeo je rat. Pobjeda nad nacizmom 1945. prikrila je pravu narav Staljinove diktature.
Što je prikrilo narav Titove diktature? Što znači naziv 'post-jugoslaven' za 'biće' koje se pojavilo nakon 'Jugoslavena'? Koje su njegove značajke, koja politička orijentacija? Je li promijenio svoju narav, ili je samo nešto dodao nazivu svoje političke orijentacije? Ipak internetom kruže slike 'nove velike Jugoslavije' ('koja će biti jedna od najvećih država u Europi', kako je opisuju post-jugoslaveni). Slobodna Hrvatska ubrzava korak svoga napretka, a istočno susjedstvo sve više zaostaje. Upalila su se crvena svjetla. Došla je uputa kako treba djelovati. Na scenu stupa - 'post' jugoslavenstvo. Kroz mnoge medije, literarnu produkciju, 'kulturne' priredbe, filmove ... Nakladništvo je u znatnoj mjeri pod njihovim patronatom. Okorjeli orjunaš šalje važne poruke: „…što se Jugoslavije tiče - neukroćena memorija sadrži eksplozivno punjenje, pa svoje rušilačke nade polažu u model tempiranog sjećanja. Kakav je to model tempiranog sjećanja? Pamti, pa je vrati!“ (V. Ivančić)
Jugoslaveni su uvijek protiv hrvatske države
Novinara V. Vurušića zanima je li 'zabrinjavajuća tendencija da se NDH ili ustaški pokret rehabilitira kao jedini koji se borio za Hrvatsku'. 'Tendencija'? A tko se borio za hrvatsku državu od 1991. do 1995.? Tko bi htio i mogao zaboraviti Domovinski rat, i zašto bi bilo tko to učinio? Nisu ustaše jedini koji su se borili za Hrvatsku, a Jugoslaveni i Jugoslavija partizaniuvijek su bili oni koji su se borili protiv hrvatske slobode i hrvatske države. 'Postjugoslaveni' svim silama nastoje odmaknuti Domovinski rat s hrvatske političke pozornice i tamo, umjesto njega instalirati vrijeme koje mu je pedeset godina prethodilo. Ali ne uspijevaju izbrisati hrvatstvo, ni povijesno, ni aktualno. U tomu je njihov 'problem'. To je jedna od važnih točaka posthipodromske navale komunističkoga jugoslavenstva, koje se godinama prikrivalo unutar hrvatskoga društva, uz znatnu materijalnu sigurnost i favoriziranje, u vlasti ili uz vlast.
N. Budak ne bi stavljao „nikakav znak jednakosti između ustaškog pokreta i NDH s jedne strane i komunističkoga pokreta i socijalističke Jugoslavije“ s druge strane, „ ali ne može se zanijekati ni činjenica da je i druga strana činila zločine“. Profesor ne zaboravlja zasluge 'koje treba pripisati J. B. Titu i partizanima. Međutim, postoji jedno 'ali'. „Ali kad spominjemo njegove zasluge (Titove, op. a), ne smijemo zaboraviti ni zločine, diktaturu i kult ličnosti.“ Međutim, dodaje N. Budak, proći će „još vremena dok ga ne budemo mogli objektivno ocijeniti“. Moguće je, moguće je da ga neki ljudi nikad ne će moći 'objektivno ocijeniti'. Ipak, svi su znakovi da taj čovjek već je objektivno ocijenjen. Najvažnije su 'ocjene' koje mu daju njegova djela, a postoje i važne rezolucije EU-a o komunizmu, fašizmu i nacizmu. … O Titovu djelovanju postoji istražena povijesna građa, koja, očito, post-jugoslavenima i post-komunistima, ne znači ništa. I službena ocjena Europske unije jasno prikazuje kako je komunizam sa svojim strašnim zlodjelima bio i ostao jedan od tri okrutna totalitarna poretka.
Tito je donio Staljinov despotizam
Teror je od samoga početka bio jednom od temeljnih dimenzija komunističke vlasti. Komunizam je nastao prije fašizma i nacizma i nadživio ih šireći se po cijelom svijetu. Stvarni ljudi na čelu 'revolucionarnih' kolona bili su poticatelji terora kao oblika vladanja, a masovne su zločine digli na razinu oblika vlasti. Početni su se progoni prikrivali kroz ozakonjenje 'rutinske represije', cenzuriranje javne komunikacije i favoriziranje ideoloških istomišljenika. Spomenuli smo kako neki titoistraživači iznose da je J. B. Tito na čelo Komunističke partije Jugoslavije došao 1937. tako što je sve konkurente za tu funkciju prokazao sovjetskoj tajnoj službi NKVD-u, koja ih je strpala u zatvor i strijeljala. (P. Simić). Bio je odani Staljinov sljedbenik sve do 1948. Progoni nepodobnih i ubijanje 'krivovjernih' bili su dijelom i Titove revolucionarne prakse. Svoju je političku karijeru i nakon 1945. oslanjao na Staljinovu moć i staljiniziranu KPJ. Za svaku svoju važniju odluku u II. svjetskom ratu tražio je odobrenje iz Moskve.
Tito je iz SSSR-a sa sobom donio Staljinov despotizam, koji je ugradio u komunističku Jugoslaviju. (Crna knjiga komunizma, str. 19). Njegovu zločinačku narav ne osvjetljuje samo zakonodavna regulativa civiliziranoga svijeta, nego, kako je netko napisao, ponajprije svjetlo nenapisanih, ali najdubljih čovjekovih moralnih zakona. Veliki 'ideali' završili su kao veliki zločini, na svim stranama svijeta. Pobornici 'komunističkoga jugoslavenstva' i 'jugoslavenskoga komunizma', kao prvoborci velikosrpstva imaju odlučujući utjecaj na većinu medija javnoga komuniciranja u Hrvatskoj. Sad su, dakle, dopisali i novu oznaku prepoznavanja: postjugoslavenstvo. Komunistička Jugoslavija je razvijala ideologiju jugoslavenstva iza koje se često krila nepromijenjena velikosrpska hegemonija. Ideologija jugoslavenstva, bilo da je riječ o stvaranju novoga nadnacionalnoga identiteta, bilo da je riječ o skrivenom velikosrpstvu, uzurpirala je svu javnost i u drugoj Jugoslaviji, te nitko nikad nije smio, niti mogao nekažnjeno, javno progovoriti o zastrašujućim komunističkim zločinima počinjenim nad hrvatskim narodom, ne samo fizičkim likvidacijama.
Domovinski rat - „davna oružana obrana“
'Jugoslaveni', u duhu velikosrpstva, kao i prije, već danas u Hrvatskoj Domovinski rat definiraju kao 'davnu oružanu obranu', ali ne spominju od koga su se i zašto Hrvati branili u oslobodilačkom ratu 1991.-1995. 'Postjugoslaveni' svoju drpolitiku upotpunjuju i tumačenjem 'umjetničkih djela' koja već pronose 'postjugoslavenstvo, utemeljeno kako pišu, na 'činjeničnom poznavanju' umjetničkih djela. Evo kratkoga citata iz njihova zadnjega obraćanja hrvatskoj javnosti radi zaštite javnih priredaba i festivala koji njeguju duh jugoslavenstva:
„Dio veteranskih grupacija koje vjeruju da govore glasom svih sudionika davne oružane obrane misle da umjetnička djela koje stvaraju hrvatski umjetnici nisu u skladu s Deklaracijom o Domovinskom ratu. Njihovi su istupi bučni, ponekad i agresivni te pokazuju činjenično nepoznavanje umjetničkih djela na koja nasrću, zahtijevajući pritom prava koja im ne pripadaju i koja nisu utemeljena na Ustavu ili zakonima, već neka - posebna.“ O pravima 'dijela veteranskih grupacija', dakle, govore 'post komunistički jugoslaveni', veliki 'činjenični' poznavatelji umjetnosti.
Teror je upamćen kao središnje mjesto u službi lenjinističkoga političkog projekta nazvanog Revolucijom, koji je započeo gaženjem svi ljudskih prava neistomišljenika. Progoni komunista u Jugoslaviji 1948. i 1949. „vjerojatno čine dio najmasovnijih dotad u Europi poznatih progona nakon onih u Sovjetskom Savezu od dvadesetih do četrdesetih godina 20. stoljeća …(Crna knjiga komunizma, str. 388). Sve te činjenice ne znače ništa postkomunističkim Jugoslavenima, koji su ponovno krenuli na Hrvatsku.
