Sunovrat ljevice: Od Afrike paprike do Europske komisije
- Detalji
- Objavljeno: Subota, 04 Listopad 2025 18:02
I tu se s Burkea i Painea vraćamo Severini koja se našla u Bruxellesu, gdje je zajedno s organizatorima europske građanske inicijative My Voice, My Choice predala Europskoj komisiji prikupljene potpise. Cilj inicijative, za koju su se prikupljali potpisi, jest osigurati svim ženama u zemljama Europske unije dostupnost i sigurnost prekida trudnoće.
Ovih rujanskih dana u ruke sam uzela djelo uglednoga američkog političkog analitičara Yuvala Levina Ljevica i desnica, nadajući se da ću kroz njegove stranice steći širi uvid u intelektualne korijene podjele na ljevicu i desnicu.
Granice su danas toliko nejasne, stoga sam pomislila kako će me navedena knjiga zasigurno više politički opismeniti nego aktualna politička stvarnost.
Listajući stranice, uronjena u priče o Francuskoj i Američkoj revoluciji, osjetila sam potrebu za kratkim predahom – trenutkom da se malo udaljim od dubokih rasprava. I tada sam, po starom ali ne i dobrom običaju, zavirila u virtualni svijet, onaj beskrajni skup vijesti i naslova koji vrište iz svakoga kuta međumrežja.
Severina o ženskim pravima
Tada, kao munja iz vedra neba, pred mojim očima iskrsnu naslov: „Severina u Bruxellesu govorila o ženskim pravima“. U tomu trenutku ono o čemu je Levin pisao u mojemu je umu dobilo konkretno oblikovanje u hrvatskoj stvarnosti – u toj suludoj, paradoksalnoj stvarnosti gdje raznorazne severine (derivacija kojom ću kroz tekst označavati osobe koje se, bez potrebnih kompetencija, žele baviti političkim pitanjima kojima nisu dorasle), često s moralno upitnom reputacijom, pretvaraju ozbiljnu politiku u kulturni performans i vlastitu promociju.
Čitajući taj naslov, obična, slobodoumna ironija u meni se gotovo pretvarala u srdžbu – baš kako piše Dostojevski u Braći Karamazovima. U tomu prijelaznom trenutku, pomislim si: zašto, primjerice, frizer ne bi mogao ušetati na Severinaznanstveni kongres i držati predavanje o neuroznanosti, pokušavajući uvjeriti publiku u tajne mozga koje ni sam ne poznaje? Nije prvi put da se svijet obrće naglavačke, ali opet, kada se taj apsurd dogodi pred očima, osjećaj nevjerice dovodi do srdžbe.
Što zapravo želim reći i koja je poanta ovoga uvoda? Baš kao što Levin u predgovoru svoje knjige piše da je konzervativac i kako se ne će praviti da svoj svjetonazor ostavlja pred vratima dok istražuje temelje političkoga poretka, i ovaj je tekst pisan bez namjere skrivanja mojih konzervativnih stavova – koji, s obzirom na list u kojem pišem, nisu nikakva novost.
Poanta je jednostavna: postoje ljudi koji su za nešto kompetentni i ljudi koji to nisu – intelektualno, moralno i na mnoge druge načine. Severina, iako odjevena u skupe krpice, s aktovkom i licem uvježbanim za ozbiljan dojam u Bruxellesu, nikako ne može proći kao ozbiljan društveni i politički akter. Niti svojim obrazovanjem, niti – što je još važnije – životnim habitusom. I točka. Ako me ova prosudba svrstava u elitiste, teška ću srca živjeti s tom etiketom.
Korijeni podjele: Burke i Paine
Prije nego što se detaljnije posvetimo fenomenu „Severina u Bruxellesu“, držim prikladnim osvrnuti se na Levinovo viđenje podjele na ljevicu i desnicu. Naime, američki politički analitičar korijene tih razlika traži ispitujući ljude koji su najbolje predstavljali svaku stranu u njezinim začetcima, nastojeći razumjeti misli, vrijednosti i principe koji su oblikovali njihove političke stavove. Levin smatra da upravo ta podjela, koju su oni uobličili, i danas snažno oblikuje naš društveni život – od pitanja pobačaja i obrazovanja do gospodarstva i šire društvene politike.
Ti su ljudi, prema Levinovu viđenju, Edmund Burke i Thomas Paine – dva ideološka giganta koja su se, prema riječima američkoga profesora Roberta P. Georgea sa Sveučilišta Princeton, sporila oko temeljnih moralnih i filozofskih pitanja o naravi političkoga života i najboljemu pristupu društvenim promjenama.
Edmund Burke, konzervativni je političar i filozof, koji u djelu Razmišljanja o revoluciji u Francuskoj (1790.) kritizira revoluciju kao destruktivnu i neprirodnu. Burke tvrdi da političke institucije trebaju evoluirati postupno, poštujući tradiciju, običaje i društvene strukture, te naglašava ključnu važnost kompetencije, iskustva i moralnoga habitusa u vođenju države.
S druge strane, Thomas Paine stoji na suprotnoj strani spektra. U djelu Prava čovjeka (1791.) brani revoluciju i pravo naroda na promjenu vlasti, ističući univerzalna ljudska prava i ideju da narod ima pravo mijenjati društvene i političke strukture koje mu sputavaju slobodu. Paine naglašava idealizam, jednakost i pravo pojedinca da utječe na politički poredak, neovisno o tradiciji ili institucionalnoj kompetenciji.
Upravo ova kontrastna viđenja – Burkeova težnja za stabilnošću i kompetencijom nasuprot Painove vjere u prava i revolucionarni idealizam – čine filozofski okvir koji nam pomaže razumjeti suvremenu ljevicu i njezine severine, tj. one pojedince koji često djeluju prema principima uličnoga aktivizma, bez potrebnoga znanja i iskustva o osjetljivim društvenim pitanjima.
Europska tradicija iz Severinine perspektive
I tu se s Burkea i Painea vraćamo Severini koja se našla u Bruxellesu, gdje je zajedno s organizatorima europske građanske inicijative My Voice, My Choice predala Europskoj komisiji prikupljene potpise. Cilj inicijative, za koju su se prikupljali potpisi, jest osigurati svim ženama u zemljama Europske unije dostupnost i sigurnost prekida trudnoće. Inicijativu je pokrenuo slovenski Institut 8. mart, a prema pravilima za pokretanje europskih građanskih inicijativa bilo je potrebno prikupiti milijun potpisa unutar Unije kako bi Europska komisija raspravljala o toj temi. Sama inicijativa pokrenuta je krajem travnja 2024., a već u prvome tjednu skupila je 100 000 potpisa, pri čemu je Severina bila predana u prikupljanju i promociji.
Inicijativu su zdušno podržali i Marko Vešligaj i Gordan Bosanac, „velikani“ borbe za ljudska prava, koji su u srpnju ove pobagodine skočili na Rezoluciju o očuvanju sjećanja na žrtve poslijeratnoga komunističkog razdoblja u Sloveniji, proglasivši je pokušajem povijesnoga revizionizma i relativiziranja činjenica. Sapienti sat.
No vratimo se zvijezdi ovoga članka. Tijekom svojega posjeta glavnome gradu Europske unije, Severini je „pripala čast“ održati govor, i u tomu trenutku, dok sam pratila njezine riječi, ponovno me preplavio onaj isti trenutak prijelaza ironije u srdžbu. Severina, odjevena u skupo poslovno odijelo i s naočalama koje su joj trebale podariti ozbiljan i učen izgled, govorila je pred bruxelleskom publikom o jednome od temeljnih pitanja današnjice – pitanju pobačaja, pitanju dubokome kako iz političke, tako i iz etičke, filozofske i teološke perspektive. „Mili Bože, do čega dođosmo“, pomislim, i ugasim govor, koji sam naknadno samo pročitala, jer gledanje i slušanje istoga bilo je pravo mazohističko iskustvo koje ne bih preporučila nikomu. Vrativši se na ironične postavke nisam mogla ne zapaziti zaista fascinantni „razvojni“ put naše govornice – od Afrike paprike do Europske komisije.
U tomu famoznom govoru koji, ruku na srce, najvjerojatnije nije pisala sama, premda, kada bolje razmislim, možda ipak jest, s obzirom na njegov sadržaj – izrečena je tolika količina nonsensa u kombinaciji s tipičnom ljevičarskom patetikom o ugroženosti i tzv. reproduktivnim pravima da konzervativac u meni jednostavno ne može odoljeti a da se ne pozove na Burkeovu tezu o nužnosti obrazovanja i kompetencije za vladanje. Smatram, međutim, kako se ta teza jednako može primijeniti i na bavljenje društvenim i političkim pitanjima. To poglavito vrijedi za pobačaj, koji danas predstavlja jedno od temeljnih društvenih, političkih i etičkih pitanja.
Miljenko u kolovoškoj noći
Međutim, Severina smatra kako je za bavljenje složenim političkim pitanjima kompetentnija od Plenkovića kojemu je poručila kako se predstavlja velikim Europejcem i pripadnikom liberalne struje Europske pučke stranke, a da se doma, u Hrvatskoj, dodvorava desnici radi glasova, ne razmišljajući da je pustio duha iz boce. Osvrnula se i na veliku „tragediju“: „Neki dan je mome prijatelju, velikome hrvatskom piscu Miljenku Jergoviću, grafitom na zgradi ispisana euprijetnja.“ Što god tko mislio o Plenkoviću, činjenica da ga pjevačice prozivaju po Bruxellesu spada ravno u žanr tragikomedije, baš kao i afera Miljenko u kolovoškoj noći.
Vjerojatno najimbecilnija izjava, u konkurenciji mnogih, jest sljedeća: „Umjesto da gradimo društva u kojima žene žive kako žele, mi gradimo društva u kojima ženska tijela i živote stavljamo pod kontrolu državne sile, u ime tradicije. Ali to nije naša tradicija, to nije tradicija Unije niti tradicija Europljanki. Naša tradicija je sloboda i odlučne smo ju nastaviti.“
O kojoj tradiciji, zapravo, govori uvažena govornica? Je li prije polaska u Bruxelles barem letimično proučila povijest institucije po čijim se hodnicima naslikavala i do čije je govornice – na sramotu onih koji su je preuzeli i potpuno izokrenuli od njezinih izvornih misija i postavki – dospjela kako bi sebi uzela pravo, a prema vlastitim riječima i dužnost, govoriti o pobačaju? Pitanje je, dakako, retoričko.
Zamislimo da su pred njom stajali Robert Schuman, Konrad Adenauer i Alcide De Gasperi – trojica ključnih utemeljitelja Europske unije, svi prakticirajući katolici čija je vjera snažno oblikovala njihovu viziju Europe. Zasigurno bi se sablaznili nad ovakvim preinačavanjem temelja i nad relativiziranjem moralne i institucionalne tradicije koju su mukotrpno gradili. Njihova je ideja Europe bila izgrađena na odgovornosti, poštivanju pravila i humanim načelima, daleko od performativne retorike i površne ideologije još površnijih pojedinaca. Upravo tradicija koju naša govornica tako strastveno i kategorički odbacuje jest ona tradicija na kojoj je izgrađena institucija u kojoj drži govor, što ovaj trenutak čini uistinu perverznim.
Nesređena vladavina nesposobnih
No vratimo se Burkeu i Paineu. Burke je smatrao da nema nikakvoga razloga za sram niti je nepravedno da vlast obnašaju oni koji su sposobniji za rasuđivanje od drugih. Kao što sam već napomenula, Burkeovo viđenje sposobnosti pojedinaca za vladanje nastojat ću primijeniti i na ljude koji se žele baviti osjetljivim društvenim i političkim pitanjima poput pobačaja, a koji o tim temama, kao u slučaju koji razmatramo, s govornica prozivaju one koji su na vlasti. Naravno, da ne bi bilo zabune, to nipošto ne znači da su oni koji u Hrvatskoj obnašaju vlast ispravni u svojim odlukama u mnogim osjetljivim pitanjima, uključujući i pobačaj.
Burke tvrdi da društvo kojemu je glavna briga društvena jednakost ne samo da ne uspijeva uzdići vrijedne, već često poluzdiže i veliča one koji su najnepodobniji za vladanje. Za njega je pitanje političke jednakosti – tko ima pravo vladati – daleko važnije od društvene i ekonomske jednakosti.
U društvu s egalitarnom idejom vladanja ne može biti istinske jednakosti; umjesto toga, na djelu je nesređena vladavina nesposobnih. Ideja o uklanjanju svake vrste izvrsnosti u društvu, tvrdi Burke, jest „čudovišna fikcija koja, budeći krive misli i isprazne nade u ljudima osuđenima putovati neugodnom stazom života, služi jedino da oteža i zagorči stvarnu nejednakost koju ne može ukloniti…“ Promatrajući našu govornicu kako samouvjereno paradira bruxelleskim hodnicima, postalo mi je jasno koliko je Burke bio u pravu. Toliku koncentraciju isprazne nade da si zaista relevantan društveni i politički čimbenik, rijetko se može vidjeti.
Važno je istaknuti kako Burke nikako ne svodi moć, vlast i vrsnoću isključivo na krv, ime ili naslov, već ostavlja prostor da se u redovima vladajuće klase nađu i drugi koji se pokažu sposobnima i izvrsnima. Ta je sposobnost, međutim, nejednako raspoređena među ljudima – ne zato što bi neki bili rođeni s više razboritosti od drugih, nego zato što je razboritost funkcija iskustva i obrazovanja. Iako ovo posljednje možda zvuči elitistički, u konkretnim životnim situacijama poput ove potvrđuje se ispravnost Burkeovih teza.
Naravno da obrazovanje samo po sebi ne znači i moralnu ispravnost pojedinca. Institucije su, naime, pune obrazovanih ljudi koji oskudijevaju moralnim atributima potrebnima za odgovorno vođenje društva. Riječ je o veoma kompleksnom pitanju kojim se bave politička filozofija i etika, pitanju koje je višeslojno i veoma zahtjevno za analizu. Međutim, nesumnjivo je da nam Burkeov pristup omogućuje lakše razumijevanje kako aktivistički pristup, bez iskustva, znanja i kompetencije, može djelovati destruktivno u ozbiljnim političkim kontekstima, što se jasno ogleda u fenomenu „Severina u Bruxellesu“.
Sunovrat hrvatske ljevice
Za razliku od Painea, koji je smatrao da prirodna jednakost iziskuje i društvenu, Burke je držao kako je određeni stupanj društvene nejednakosti jednostavno nužan jer su ljudi koji žive u nekom društvu neizbježno nejednaki u svojim fizičkim, intelektualnim i društvenim aspektima.
Upravo u toj točki leži i korijen problema koji nagriza i suvremenu ljevicu: njezino inzistiranje na jednakosti pod svaku cijenu vodi eroziji institucija, autoriteta i kompetencije. Ljevica, iz stranačkih, institucionalnih okvira, u velikoj je mjeri prešla u one aktivističke, što je dovelo do njezine potpune degradacije što se jasno vidi na hrvatskome primjeru.
Međutim, nužno je napomenuti kako je aktivizam u samim korijenima ljevičarske misli, ne samo kao sredstvo, nego i obveza borbe za utopijske ideale društvene jednakosti i pravde, što uključuje masovne prosvjede, peticije i građanske inicijative. Tu se moramo vratiti i na famozni bruxelleski govor: „Meni je bila čast, a doživjela sam i kao svoju dužnost, biti dio kampanje My Voice My Choice, stati iza očito vječne borbe – ne za zaštitu stečenih prava – nego za primjenu zajamčenih ženskih prava sa – kako mi kažemo – 'mrtvog slova na papiru' u stvarni život.“ Naša je govornica, dakle, iako lišena intelektualne i moralne kompetencije, ipak djelovala u skladu s ljevičarskom tradicijom dužnosti borbe za ideale.
Isto je tako važno istaknuti kako je bilo razdoblja kada je ljevica djelovala više unutar stranačkih i institucionalnih okvira, stoga je ostavljala dojam ozbiljnijega djelovanja. U socijalističkoj Jugoslaviji bila je potpuno institucionalizirana kroz jednopartijski sustav SKJ, dok je u novijoj hrvatskoj povijesti SDP tijekom 1990-ih i ranih 2000-ih oblikovao lijevi politički spektar upravo kroz institucionalne mehanizme. To, međutim, ni u kojem slučaju ne znači da su ta razdoblja bila kvalitetnija ili bolja – jedino da je sama ljevica tada djelovala u ozbiljnijim, ali i dalje za hrvatski narod štetnim okvirima.
Sisači državnoga proračuna
SDP, koji je nekada bio stvarna politička snaga i stranka koja je oblikovala lijevi politički spektar, danas je tek politički pluskvamperfekt. Kada čovjek danas pogleda stanje na toj strani političkoga spektra, Bože mi oprosti, može ga uhvatiti žal za vremenima Ivice Račana. Doduše, taj osjećaj brzo mine, ali kada vidim kako je glavnu ulogu preuzela platforma Možemo – aktivistička skupina nekompetentnih pojedinaca koji svojom žudnjom za vlašću zanemaruju nužnost sposobnosti, a o izvrsnosti da i ne govorimo – dolazim do spoznaje kako je ona izreka da uvijek može gore zapravo mozgorka istina. Možda je upravo zato Ivana Kekin u svojoj predsjedničkoj kampanji neprestano naglašavala svoj doktorat, svjesna niskoga intelektualnog i političkoga nivoa stranke, pokušavajući tako prikriti prazninu sadržaja. Platforma Možemo danas, u konačnici, predstavlja kombinaciju institucionalnoga djelovanja, tj. ulaska u lokalne i državne strukture i aktivističkoga pristupa, pri čemu je ovaj potonji element nesumnjivo dominantan.
Takvo bi stanje, doduše, bilo koliko-toliko snošljivo kada bi priča stala na Možemo i na drugim udrugama sisačicama državnoga proračuna. No danas svjedočimo nečemu još apsurdnijem – u igru ulaze pjevačice, glumice i druge javne osobe koje nemaju nikakve veze s politikom, a dobivaju govornice i platforme kao da se radi o kompetentnim političkim akterima. Tako postaje moguće da na europskoj pozornici slušamo govore u kojima se ljevičarska aktivistica čije je primarno zanimanje pjevačica, a koja s politikom nema nikakvoga doticaja, poziva na neku nepostojeću tradiciju Europljanki – tradiciju ubijanja djece u utrobama svojih majki. I to za govornicom institucije koja je stasala na kršćanskim temeljima.
Istini za volju, spominjanje tradicije u ljevičarskom diskursu samo je po sebi besmisleno. Ako je ljevica od svojih začetaka imala jasan cilj, onda je to upravo rušenje tradicije – političke, kulturne i moralne. Iz toga proizlazi potpuna šupljina govora poput ovoga jer govornica ne samo da ne razumije europsku tradiciju, nego i izvrće njezine temelje. Bilo da to čini iz neznanja ili iz namjere obmane publike, zaključak je nepromjenjiv – dotična nema niti znanje niti moralni integritet za ulogu u kojoj se našla.
Povratak starim metodama
Vidjevši Severininu bruxellelsku epizodu, bez imalo zadrške priklanjam se Burkeovu viđenju: vladati i baviti se osjetljivim društvenim pitanjima ne smije onaj tko se iz hira – u ovomu slučaju iz opsesivne potrebe za samopromocijom – penje na govornicu kako bi govorio o temeljnim društvenim pitanjima, nego oni pojedinci koji doista posjeduju razboritost, iskustvo i izvrsnost. Sve drugo vodi upravo u ono čega se Burke najviše pribojavao – u vladavinu nesposobnih, uzdizanje površnih i u opasnu fikciju jednakosti koja ne stvara bolji svijet, nego produbljuje nered i konfuziju.
Taman kada su me napustile i srdžba i unutarnji porivi za ironiziranjem sumorne stvarnosti ocrtane u ovoj bruxellelskoj epizodi, na međumrežju sam naišla na vijest o atentatu na konzervativnoga američkog aktivista i publicista Charlieja kirkKirka. Čini se da je time započelo novo – ili bolje rečeno, staro – poglavlje, u kojem se drugovi opet služe poznatim, nasilnim metodama. Povratak na stare, prokušane metode, osim onima izrazito naivnima, da ne kažem koju grublju riječ, nikada nije bio upitan.
Za razliku od Severinina aktivizma, koji počiva na ignorantnim temeljima i potrebi za samopromocijom, Kirkov je aktivizam bio snažno ukorijenjen u kršćanskim vrijednostima i u onome što Pavao u Drugoj poslanici Timoteju naziva „zdravim naukom“. U svojim brojnim debatama pokazao je zavidnu širinu ekonomskoga, kulturnoga i povijesnoga znanja. On stoji kao primjer da formalno obrazovanje samo po sebi nije presudno za oblikovanje pojedinca te da volja za znanjem i izvrsnošću može bujati i izvan formalnih okvira.
Međutim, po mjerilima ljevičarskih boraca, metak u vratnu arteriju čovjeka koji je zagovarao obranu ljudskoga života od samoga začeća i kršćanske vrijednosti, jednako kao i ubojstvo nerođenoga djeteta, čudesno se kvalificiraju kao „borba za ljudska prava“. Jezivo je promatrati osvrte pripadnika ljevičarskih i woke sljedbi, kako u SAD-u, tako i među njihovim poklonicima u Hrvatskoj. Bez ikakve sumnje riječ je o obliku psihopatologije, u kojoj se političko nasilje i ideološka agresija glorificiraju, a temeljne norme čovječnosti ignoriraju.
Društvene bolesne postavke
U puški kojom je napadnut Kirk pronađeni su otisci s antifašističkim i trans sloganima, poput „Bella Ciao“, što dodatno ukazuje na ideološku motivaciju počinitelja. Ovaj fenomen, kako je zapazio francuski povjesničar Stéphane Courtois, spada u ono što se može nazvati totalitarnim antifašizmom – oblikom totalitarizma u kojemu nikoga ne zanima stvarno crnopoštivanje ljudskih prava. Uostalom, upravo je komunizam bio takav, i slične mehanizme danas je moguće prepoznati u ideološkim nastojanjima koja opravdavaju nasilje pod krinkom pravde ili slobode.
Ovu logiku nije teško primijeniti i na Severinin pohod u Bruxelles, točnije njezino strastveno zalaganje za komadanje djece u maternici, metak u vrat pro-life aktivista, pa i jame pune kostiju o kojima ideološki drugovi naše bruxelleske govornice licemjerno šute. Sve se to uklapa u Courtoisovu paradigmu totalitarnoga antifašizma gdje ljudska prava jednostavno prava prestaju postojati.
Društvo utemeljeno na takvim bolesnim postavkama, danas je to jasnije nego ikada, jednostavno ne može opstati. Potrebno je prekinuti „tradiciju“ koju zagovaraju raznorazne severine – tradiciju koja vodi u smrt – i vratiti se istinskim vrijednostima. Ono što je Edmund Burke prije više od dvjesto godina zagovarao – poštivanje tradicije, moralnoga poretka i stabilnosti – i danas ostaje putokaz. Samo uvođenjem reda i poštovanjem trajnih normi moguće je očuvati stabilnost, temelj civiliziranoga života i, u konačnici, sam život.
Vrijeme razgovora i uvjeravanja je prošlo. Prošlo je 10. rujna 2025. kada je čovjek ubijen zbog svojih političkih i vjerskih uvjerenja. Ovim događajem, koji predstavlja svojevrsnu društvenu razdjelnicu čije će posljedice budućnost pokazati, završilo je vrijeme dijaloga sa zlom.
Barbara Dijanović
