Brisanje Lukasa iz Zagreba generalna je proba za povratak maršala Tita
- Detalji
- Objavljeno: Nedjelja, 19 Listopad 2025 18:07
Zagreb ponovno sudi Filipu Lukasu, a odluka gradske skupštine o brisanju njegova imena s karte grada izazvala je burne reakcije. Dok vladajući tvrde da se time uklanjaju „ustaške ulice“, mnogi upozoravaju da je riječ o ideološkom revanšizmu i opasnom povijesnom revizionizmu.
Politička odluka s prizvukom ideološke čistke
Gradska skupština izglasala je brisanje imena Vladimira Arka, Antuna Bonifačića, Ivana Šarića i Filipa Lukasa sa zagrebačkih ulica, uz slavodobitne poruke: „Ustaške ulice odlaze u povijest“. Iza te odluke stoji vladajuća većina predvođena strankom Možemo, koja već duže provodi politiku simboličkog obračuna s pojedincima iz hrvatske povijesti, piše Ivan Hrstić u kolumni za Večernji list.
Hrstić podsjeća da je Hrvatski sabor još 1992. donio Deklaraciju o osudi montiranog procesa protiv blaženog Alojzija Stepinca, a 2016. Županijski sud poništio presudu iz 1946. godine. Istu je pravdu godinu dana kasnije doživio i Filip Lukas, dugogodišnji predsjednik Matice hrvatske, kojeg je komunistički sud 1945. osudio na smrt. Presuda je poništena 2017., ali danas gradske vlasti ponovno sude njegovu imenu i djelu.
ISPOD CRTE – U trenutku dok ovo čitate, već je sve post festum – zagrebačka skupština definitivno briše imena Vladimira Arka, Antuna Bonifačića, Ivana Šarića i Filipa Lukasa sa zagrebačkih ulica, uz orgazmički aplauz gradske većine koja je slavodobitno najavila: “Ustaške ulice u Zagrebu odlaze u povijest! Ovog četvrtka na sjednici gradske Skupštine izglasat ćemo preimenovanje posljednje četiri ulice koje nose imena po ustašama i njihovim simpatizerima.”
Zašto? Zato što – Možemo!
Jasno je, kad već bez općenarodnog ustanka ne mogu eliminirati Stepinca kao ustašu, kreću u odstrel onih koji u široj javnosti nisu toliko poznati, pa tako niti popularni. Iako njihov “zločin” u suštini nije ništa veći od onog zbog kojeg je osuđen Stepinac.
Hrvatski sabor još u veljači 1992. donio je “Deklaraciju o osudi političkog procesa i presude” danas već blaženiku i uskoro svecu Katoličke crkve, no tek u srpnju 2016. godine Županijski sud u Zagrebu poništio je presudu Vrhovnog suda Narodne Republike Hrvatske iz 1946., nakon čega se Stepinac u očima zakona ima smatrati neosuđivanom i nevinom osobom. Dakle, od toga nije prošlo – niti desetljeće. Godinu kasnije, u srpnju 2017., isti sud pod predsjedanjem suca Ivana Turudića donosi odluku o poništenju presude don Filipu Lukasu, predsjedniku Matice hrvatske s najduljim mandatom, od 1928. sve do 1945., kada je zbog “propagande u korist okupatora i njegovih pomagača” u odsutnosti osuđen na smrtnu kaznu strijeljanjem. Srećom, uspio je pobjeći, umro je prirodnom smrću 1958. u Rimu.
No, nitko ne može pobjeći od zagrebačke revolucionarne inkvizicije.
Danas, u listopadu 2025., Lukasu ponovno sudi zagrebačka gradska skupština. Lukasa ne mogu ponovno ubiti, no kazna je ponovno terminalna – za Lukasov lik i djelo. Brisanje iz pozitivne gradske memorije, uz udaranje sramotnog nikakvim dokazima opravdanog gorućeg povijesnog žiga. Dok će istovremeno u njegovim rodnim Kaštelima hrvatska djeca i dalje ići u školu koja ponosno nosi njegovo ime.
Jezikoslovac Lukas nije bio nikakav “gorljivi zagovornik Ante Pavelića”, kako to uz još nekoliko prepoznatljivo kopipejstanih formulacija prenose oni koji su unaprijed odlučili prihvatiti narativ današnjih narodnih tužitelja.
Za to nema nikakvog održivog dokaza. Dapače, on je, jednako kao Stepinac, nakon prvih pozdrava stvaranju privida neovisne hrvatske države, vrlo brzo došao u sukob s Pavelićem, u vrijeme potpisivanja Rimskih sporazuma, riskiravši kad ga je u lice upozorio da “veličina Poglavnika stoji i pada s pitanjem Dalmacije, jer izgube li Hrvati Dalmaciju i opstanak Države Hrvatske je kratkoga vijeka, a Poglavnikova veličina pada.”
Što se tiče Lukasovih pisanja o duhu hrvatstva i krvnoj povezanosti naroda, koja se bez ikakvih osnova pokušava izjednačiti s pisanjima nacističkih ideologa, po istoj optužnici padali bi i čelnici današnje Matice hrvatske. Ukratko, don Lukasov zločin je što je bio za hrvatsku, a ne za jugoslavensku državu te što u trenutku spoznaje kakva je zapravo Pavelićeva država nije sjeo u čamac preko Kupe te glavu Matice hrvatske stavio u torbu zaputivši se šumama i gorama.
No, dok je posve jasno zašto je Lukas i danas pogodna meta, mnogo je bizarnije zašto se baš u ovoj skupini zagrebačkih Izbrisanih našlo i ime Vladimira Arka, čiji je jedini zločin bio što je bio – bogati industrijalac, vlasnik nacionaliziranog Badela. Optužili su ga kao kolaboracionista, jer da je (i) okupatora opskrbljivao svojim proizvodima. Dakle, zato što je (i) ustašama prodavao rakiju! Zločin je što vlastitu tvornicu nije podignuo u zrak i s Lukasom pobjegao u šumu?!?
Kada ga je komunistička vlast uhitila, navodno se sam ubio, ispijanjem cijankalija. To, naravno, nije bila prepreka za krađu njegovih tvornica. U ocjeni njegovog životnog puta ni današnjim progoniteljima ništa ne znači što ga je i ustaška vlast bila zatvorila. U tom slučaju, vjeruju čak i ustaškom pravosuđu – da je to bilo zbog financijskih malverzacija.
Ususret današnjoj ponovljenoj egzekuciji njega i ostalih u zagrebačkoj skupštini, imao sam priliku pred kamerama upriličiti vatreno sučeljavanje dva istaknuta povjesničara, Zlatka Hasanbegovića te, kako on sam kaže njegovog “dvostrukog mentora” – Ive Goldsteina, čija su pisanja o “ustaškim” nositeljima imena ulica u Zagrebu i zapalila revolucionarnu maštu možemovaca. Kolikogod se u stavovima prema aktualnom trenutku u Gazi i Izraelu slagao s Goldsteinom – a nasuprot Hasanbegoviću – toliko se u ovoj zagrebačkoj hajci ne mogu ne složiti s Hasanbegovićem – a nasuprot Goldsteinu.
Prije svega jer je jasno da u presudi ovoj “ustaškoj četvorki” Goldsteinovi napisi nisu bili skrojeni kao znanstveni rad, nego kao ideološki malj za ponovnu montiranu skupštinsku presudu. Goldstein je, svjesno ili ne, napisao manifest ne u standardima povjesničara već u najboljoj maniri poslijeratnog narodnog tužitelja. Optužnicu po kojoj bi Lukas vjerojatno u ono vrijeme također bio osuđen na smrt. No, osim općih dojmova i predrasuda o onovremenim stereotipnim nacionalizmima nema nikakvih stvarnih dokaza za tvrdnje o Lukasu.
Što se pak tiče Arka, na moje izravno pitanje koja je njegova krivica, Goldstein odgovara: “Nije kriv”. Na moje pitanje zašto je onda u ovoj grupi koju se proziva zbog ustaštva, Goldstein odgovara: “Nije trebao biti.” Ali eto, Goldstein, kao i možemovci, opetovano kopipejsta: “Nije ničim zaslužio dobiti ulicu.”
Čovjek koji je još od 1923. bio na čelu ključnih hrvatskih zemaljskih obrtničkih i industrijskih komora nije ničim zaslužio ulicu?!? Naravno, već to što je bio bogati poduzetnik u ovoj državi sumnjivo je samo po sebi. (I)zbrisat ćemo ga. Ponovno zašto – zato što Možemo. A to što imamo na desetke drugih koji ničim nisu zaslužili ulicu, naravno, ne igra nikakvu ulogu.
Ulicu je svakako zaslužio Vlado Ranogajec, jedan od onih koji su poslije rata na prijekim suđenjima potpisivali stotine neutemeljenih smrtnih kazni.
Sve ovo samo je generalna proba za još mnogo kontroverzniji potez. Možda je tužno što je jedini opipljivi amanet Zlatka Hasanbegovića kao svojevremenog kingmakera bivše zagrebačke vlasti bio uklanjanje imena maršala Tita i što se činilo da ni kao ministar kulture nema mnogo dalji doseg od toga. No, još je tužnije da i dan danas ima onih koji sasvim sigurno ne misle da je “posao završen” te je samo pitanje trenutka kad će na dnevni red skupštine staviti povratak trga maršala Tita, čovjeka izravno odgovornog za masovne poslijeratne egzekucije, krvavu komunističku revoluciju i pljačku privatne imovine te posvemašnje zarobljavanje gospodarstva i društva, za koje i dan-danas plaćamo tešku cijenu.
Izvor: Večernji list | Autor: Ivan Hrstić
